petak, 19.06.2009.
Mijenjati izvor s kojega pijete - intervju s Ivom Pogorelićem
|
Manuel Brug razgovara s hrvatskim pijanistom Ivom Pogorelićem o njegovoj 11-godišnjoj šutnji, njegovoj posljednoj ženi i mentorici Alizi Kezeradze i novootkrivenoj strašću za životom. Dorian Gray je odrastao. Konjski rep je nestao i kosa mu je sada kratka kao vojniku. Ivo Pogorelić (47), hrvatski pijanist svjetskoga glasa, rođen u Beogradu, uputio se u Moskvu kada mu je bilo 11 godina kako bi učio klavir deset godina, bio je legenda klasične glazbe 80-ih kada nije pobijedio na Međunarodnom Chopinovom natjecanju u Varšavi 1980. godine. Marta Argerich je napustila žiri iz protesta, a on je započeo vrtoglavu karijeru svojim izjavama i imidžem "rajske ptice". Na njegove koncerte slijevale su se skupine i mladih i starih, a ploče su mu bile bestseleri. Kritičari su ga ili voljeli ili mrzili, nije bilo sredine. Kada je njegova žena i učiteljica, Aliza Kazeradze, koja je bila 21 godinu starija od njega, umrla 1996. godine, povukao se iz javnosti i pojavljivao samo u rijetkim - i često ekscentričnim - solističkim koncertima. Pogorelić, koji ne zna za iPod ili Lang Langa, sada živi u Luganu i izrađuje nakit iz hobija. 27. i 31. kolovoza 2006. svirao je s Thuringia Youth Orchestra na Weimar Arts Festivalu Rahmanjinov 2. i Prokofjev 3. klavirski koncert. Die Welt: Vi i Franz Liszt ste u lancu studenata udaljeni samo tri karike poznanstva. Je li to bio jedan od razloga zbog kojih ste se odazvali pozivu iz Weimara, koji je toliko povezan s Lisztom? Ivo Pogorelic: Da, nije li to nevjerojatno? A kada se vratimo sve do Beethovena, sedmi sam u tom istom lancu. Sve je to omogućio Czar, koji je pomogao Antonu i Nikolaiu Rubinsteinu otvoriti rusku pijanističku školu u konzervatorijima koje su osnovali u St. Petersburgu i Moskvi. Czar se ponašao kao današnji šeici u Dubaiju, htio je samo "creme de la creme". Tako je Czernyjev student Theodor Leschetizky došao iz Beča u St. Petersburg, ali i Liszt je bio tamo. To mi je poput trokuta. Pomogao sam financirati obnovu učionice broj 9 na konzervatoriju u St. Petersburgu, gdje je podučavao jedan od mojih "predaka". Tijekom 2. svjetskog rata, jedna od studentica je poslana u Gruziju, gdje je kasnije podučavala moju ženu. Tako da Weimar za mene zapravo zatvara krug. DW: Nika Wagner, ondašnja umjetnička direktorica, je isto tako Lisztov potomak. IP: Ona je šarmantna, unatoč svom oštrom jeziku, koji joj je u tom poslu i nužan. DW: Što ste radili tamo kao pijanist s orkestrom? IP: Pokušao sam im prenijeti nešto svog viđenja glazbe. Uvijek mi je zanimljivo osjetljive mlade ljude suočiti sa svojim stavovima, jer su oni individualci koje tek treba stopiti u jedinstven zvuk. Pod tim uvjetima, nemam nikakvih problema u radu s orkestrom. Inače to ne radim jer mi je dosadno, pogotovo s američkim orkestrima koji imaju svoja čvrsta pravila. Kada sam snimao Chopinov 2. klavirski koncert s dirigentom Claudiom Abbadom u Chicagu, neka žena je najednom podigla sat - 13 sekundi prije kraja zadnjeg stavka - i snimanje se zaustavilo. Strašno sam se razbjesnio i počeo vrištati tko je ona i što si umišlja, kako je u stanju to napraviti? Rekao sam joj: "Gubite se odavde i da vas više nisam vidio!" Čak je i Claudio izgledao prestrašeno. DW: Ali svijet je imao velika očekivanja od Vas i Abbada. IP: On mi se strašno sviđao, to je najskromniji dirigent od svih i zna slušati. Da, zbilja bih mu trebao pružiti još jednu priliku...Ili Gustavu Dudamelu - Marta Argerich mi ga je nedavno preporučila. Uvijek se trudim podržati mlade umjetnike, jer iz svog privilegiranog položaja želim uložiti u nešto za budućnost. To sam želio i dok sam bio i sam mlad - sa 22 godine htio sam iskazati neku vrstu zahvalnosti, ali to bi bila samo financijska obaveza. Otkako od 2005. držim majstorske seminare pijanistima u Kini, Tajvanu i Ateni, zaista počinjem uživati u svom doprinosu. DW: I sada želite prekinuti dugu šutnju u studiju? IP: U svojoj kući, na brijegu iznad Lugana, ove jeseni počinjem s pripremama za novu snimku. Na repertoaru će biti komadi Rachmanjinova i Beethovenove sonate. To će biti moje prvo snimanje nakon 11 godina i to predstavlja sasvim novu umjetničku situaciju. Napustio sam New York nedugo prije 11. rujna 2001., a London je postao previše klaustrofobičan i "neumjetnički" tih dana. Grad je manje-više bio pod opsadnim stanjem i neprestanim nadzorom, što je vjerojatno bilo nužno, ali to više nije za mene. Ticino mi je došao savršeno, jer sada imam 47 godina i to je za mene prava stvar. DW: Zašto sada ponovno snimate? IP: Dugo vremena snimke su bile umjetnikovi dokumenti. Tada su postali komercijalizirani i previše se toga snimalo. Sada se tržište reguliralo i sve što se producira ujedno je i ono što ljudi zaista žele i kupuju. CD-i više nisu nužni za karijeru, nego su nusproizvod prave, žive karijere. Čini mi se da opet trebam odigrati ulogu - iako nikada nisam bio na glasu kao netko tko previše snima. Sve moje snimke se još uvijek dosta dobro prodaju, nikada nisu nestale iz kataloga, ali snimanje znači i odgovornost. DW: Zašto vas tako dugo nije bilo? IP: Iz puno razloga. Promijenio sam tehniku, želio sam se vratiti korijenima. Tada sam se i razbolio, pa mi je umrla žena, tako da mi je trebalo puno više vremena. Želio sam vrijeme i prostor samo za sebe, za svoje koncepte. Puno sam naučio o stvarima koje u javnosti nikada ne čujete, poput glazbe drugih zemalja, npr. španjolske glazbe. Isto tako sam učio španjolski, pisao poeziju na španjolskom. Ja sam proizvod vrlo temeljitog i strogog obrazovanja cijelog svog života, a onda sam ostao sam. Najedanput više nije bilo nikoga koga bih mogao pitati za savjet. U to vrijeme moji su se interesi sve više okretali Beethovenu i Rahmanjinovu. Za 2 godine imat ću 50 godina, a u 2010. će mi biti 30 obljetnica međunarodne karijere. To vas natjera na promišljanje, želite tražiti mlade ljude i nove izazove. Kao umjetnik, uvijek morate mijenjati izvor s kojeg pijete. DW: Kako ste preboljeli smrt svoje žene? IP: Morao sam "reinvent myself". Ona je bila tako zahtjevna. Sva je bila obuzeta umjetnošću, upijala ju je, gutala. Bila je tako posebna. Imala je sve - stil, obrazovanje, ljepotu, talent i privlačnost. Uvijek je sjajila poput kometa, s njom nikada nije bilo mira, uvijek je bila u pokretu. Čak i na samrti bila je princeza kakvom je i rođena. Imala je rak jetre. Kada je umrla, jetra joj je eksplodirala i posljedni poljubac me oblio crnom krvlju. Izgledao sam kao fantom u operi, kosa mi je bila potpuno prekrivena krvlju i nisam ju želio oprati. Kada su nam došli izraziti sućut, uz pjenušac, još uvijek sam bio pun njene krvi, ali svi su razumjeli. Bio sam kao Jackie Kennedy koja nije htjela presvući haljinu koja je bila poprskana mozgom njenog muža. Bio sam toliko sretan vrlo rano u životu da mi je sada jasno da sam morao stati na vlastite noge. Samo mi je za to trebalo puno vremena. DW: Je li vam glazba tada pomogla? IP: Upravo suprotno. Nisam mogao ni dotaknuti klavir jer bi mi sjećanja navirala poput slapova Niagare. Trebalo je vremena dok sam opet mogao biti kreativan. Prije su mi prijedlozi i rješenja bili nuđeni na srebrnom pladnju. Aliza je znala da sam to mogao i sam, ali trebalo mi je vremena, jer me ona oblikovala kao što svakoga dana oštrite nož. Kada sam upoznao Alizu, bilo mi je tek 17, a moj studij klavira nije išao nikamo. Želio sam plesati, a nisam mogao ni hodati. DW: Što pomislite danas kada čujete riječi poput "ekscentričan", "arogantan", "težak"? IP: To je bio moj imidž. Radio sam na sebi kao dijete s igračkom. To je bila cijena koju je 22-godišnjak morao platiti jer je zarađivao strašno puno novca. Ljudi jako vole "mračnu moć", kao u Ratovima zvijezda. Zašto? Zato što im je tako lakše prihvatiti izuzetnu osobu. Na taj način su mi mogli oprostiti uspjeh. Krenuo sam sa skandalom i moj uspon ka međunarodnoj slavi išao je ruku pod ruku s eksplozijom u medijima. Naravno, moj životni cilj nikada nije bio stvaranje nekakvog imidža, ali vidio sam i kako naizgled savršene karijere bez skandala imaju svoje uspone i padove. DW: Volite li svoju publiku? IP: Poštujem ju. Na moraju mi se sviđati, zar ne? Ali ih trebam. Nakon samo nekoliko sekundi u dvorani mogu osjetiti kakve su vibracije i mogu osjetiti koliko su zahtjevni. Nikada ne smijete dopustiti pad koncentracije. Ako osjetim da je program pun i zaokružen, ne sviram bis, ali ako osjetim da nije baš savršen toga puta, onda ga zapečatim s nečim poput Balakirevog Islameya. Nikada se nisam želio ograditi od drugih ljudi, postati samotnjak poput Glenna Goulda koji je svijetu govorio samo putem svojih snimaka. Čak i kada tražim mir i samoću, trebam dijalog, jer inače ne možete napredovati prema svom idealu savršenstva. U životu uvijek trebate ići naprijed. Nećete dobiti odgovor ako komunicirate samo putem snimki. DW: Kakav je vaš današnji način razmišljanja? IP: Opušten. Osjećam da sam u dobroj formi, znatiželjan sam. Ali nisam kofer kojega možete poslati na beskrajno putovanje. Uživam u luksuzu sviranja pred publikom samo onda kada to odaberem. Poslije turneje glazba ostaje ista, ali ja se mijenjam. Moram ostati učinkovit i suočiti se s glazbom, ali ju i rastaviti, čak i onda ako ću zbog toga zauvijek biti na meti kritike. DW: Prije 11 godina, u jednom ste upitniku predvidjeli da će Njemačka dobiti ženu kancelarku u 2005. IP: Volio bih upoznati gospođu Merkel. Ona je vrlo obrazovana, zainteresirana za glazbu, a vjerojatno i dobro govori ruski. Članak je izvorno obavljen u njemačkom Die Weltu, 21. kolovoza 2006., a na engleskom jeziku je ovdje |
Ivo Pogorelić svira Chopina
srijeda, 17.06.2009.
Lekcija o glazbi i životinjama
|
Budući da nisam govornik, ne mogu održati govor - ne mogu čak ni neformalno čavrljati. No, dopustite mi pročitati jedno pismo - otvoreno pismo - koje sam napisao za vas. Prije nego što ga pročitam, uputit ću vas u to što sam ja, nekada u prošlosti, činio za životinje. U najrespektabilnijem časopisu kojeg znam, nedavno sam imao čast (i sve potrebne ovlasti) objaviti članak "Inteligencija i muzikalnost životinja". Volim životinje i one mi uzvraćaju. One me poznaju i prepoznaju - osobito psi. Da, ja volim životinje. Volim piliće, ovce, patke, dimljeni losos, govedinu i puricu punjenu kestenjem - pa i bez kestenja - s tartufima. Da, ja volim životinje i dobar sam prema njima - čak i predobar. Slijedim ih u njihovoj djetinjoj naivnosti, sudjelujem kao prijatelj u prošnjama i brakovima - naravno, ukoliko to mogu. Uplićem se na prijateljski način u njihove sukobe - isto tako, ukoliko mogu. Savjetujem ih; dajem im savjete kao otac svojoj obitelji. Duguju mi zaista puno - za svo vrijeme koje sam proveo s njima, koje me koštalo pola mog bogatstva. U kontaktu s njima postao sam nesigurniji, postao sam ogoljen poput orla. Ali, nije to ništa, a i ne vidi se. Rekavši ovo, uzet ću slobodu pročitati vam ovo pismo za vas. To je otvoreno pismo, pa sam si priuštio veliko zadovoljstvo i otvorio ga prvi, prije nego što vam ga pročitam. Molim vas, oprostite mi. Dame i gospodo, Michelet je skromno primijetio da su životinje naša inferiorna braća, što bi značilo da je čovjek superiorniji brat tih zvijeri. Nemamo mišljenje životinja po ovom pitanju, ali ono što znamo jest da su oni dobri stanovnici Prirode, da imaju prava i obaveze i da je njihova inteligencija značajna. Neke od njih se karakterizira kao Domaće životinje. Zašto, zbilja nemam pojma. Puno toga se već reklo o inteligenciji životinja. One su više nego inteligentne - one su pristojne. Rijetko kada je životinja nepristojna prema čovjeku. Čovjek je taj koji pokazuje nedostatak pristojnosti prema životinji. Na primjer: mačka spava na kauču. Dođe čovjek i potjera ju. Nikada nisam doživio obrnuto - da mačka dođe i potjera čovjeka s kauča. Slikari i kipari su često portretirali životinje. U tim slučajevima, nazivani su "animalisti". Životinje su, izgleda, ignorirale svoje mogućnosti - njih se nikada nije nazivalo "humanističkim životinjama". Nema reciprociteta. Zaista, nemamo primjer nijedne slike ili kipa kojega je izradila životinja. Očito ove dvije umjetnosti nisu po njihovom ukusu. No, arhitektura i glazba ih privlače: zec konstruira tunele - i za sebe i za lovačkog psa. Ptica gradi gnijezdo, majstorstvo umjetnosti i marljivosti, gdje može živjeti sa svojom obitelji. Čak je i kukavica dobar primjer arhitekture. Možemo navesti još bezbroj ovakvih primjera, no toliko o arhitekturi. Ne poznajem niti jedno književno djelo koje je napisala životinja - to je vrlo tužno. Jesu li životinje u prošlosti imale vlastitu književnost? Vrlo moguće. No, nema sumnje da je ona uništena u velikom požaru - vrlo, vrlo velikom požaru. Prijeđimo sada na glazbu. Ne možemo sumnjati da životinje vole i koriste glazbu. To je očito, ali čini mi se da se njihov glazbeni sustav razlikuje od našeg. To je druga škola. Morate čuti njihovo rzanje, kokodakanje, mijaukanje, njakanje, fućkanje, kreketanje, blejanje, rikanje, kvocanje, gukanje, zavijanje, rikanje, predenje, cvrkutanje, lavež - kako biste moglo percipirati njihovu zvučnu umjetnost. Repertoar i njegova upotreba prenosi se s oca na sina jednostavnim oponašanjem. Budući da je prirodno nadaren, učenik dostiže majstora. Nisu nam poznata njihova didaktička djela, možda ih ni nemaju. Fizički aspekt određenih tipova ukazuje na urođenu sposobnost. Kod ptica, kljun im sliči klarinetu i flauti. Nasuprot tome, kod drugih postoje općepoznate činjenice koje onemogućuju čak i maštanje o opernoj ili umjetničkoj karijeri. Ribe na primjer - te jadne zvjerčice ne mogu ni pomisliti na to. No, ništa nas ne može spriječiti u mišljenju kako je većina životinja sposobna prakticirati umjetnost, jer ih je Priroda za to pripremila s velikom pažnjom. To je razlog zbog kojeg se glazbenici ljudske vrste imaju pravo zanimati za trud svoje drage braće iz životinjskog carstva. To je sve što sam vam htio reći. Hvala vam na pažnji i bilo mi je zadovoljstvo. Vaš odani sluga, Erik Satie Vanity Fair, 1922. Izvorni članak je ovdje |
utorak, 16.06.2009.
Jamie Livingston
|
Jamie Livingston (1956.-1997.) bio je umjetnik čiji je projekt "Fotografija dana" osvojio srca nekoliko desetaka tisuća ljudi na Internetu. Jamie je napravio barem jednu Polaroid fotografiju svakoga dana tijekom 18 godina, uključujući i dan svoje smrti, 25. listopada 1997. godine, što je ujedno bio i njegov 41. rođendan. Fotografije možete pogledati OVDJE, a cijeli članak naći ćete na ovom mjestu. |
ponedjeljak, 15.06.2009.
Sreća
srijeda, 10.06.2009.
Francuska umjetnost
|
Rémi Gaillard Édith Piaf Erik Satie Claude Debussy Jean-Paul Gaultier Jean-Baptiste Mondino |
ponedjeljak, 08.06.2009.
Sedma umjetnost
|
Amadeus (Miloš Forman) Izgubljeni u prijevodu (Sofia Coppola) Amélie (Jean-Pierre Jeunet) Valse d'Amelie (Yann Tiersen) La Noyee (Yann Tiersen) Big (P. Marshall, G. Ross & A. Spielberg) The taste of tea (Katsuhito Ishii) |
Češka umjetnost
|
Milan Kundera Jednom me pozvao u svoju sobu. Na klaviru su stajale raširene varijacije iz sonate opus 111 - Pogledaj - rekao mi je i pokazao na note (i svirati na klaviru postupno je zaboravljao). - Pogledaj - ponovio je, a onda mu je poslije dugog naprezanja uspjelo reći - Ja sad znam! - Pokušavao mi je, uporno, objasniti nešto vrlo važno, ail njegovo se izlaganje sastojalo od potpuno nerazumljivih riječi. Kad je shvatio da ga ne razumijem, začuđeno me pogledao i rekao: - Čudna stvar!'" (Knjiga smijeha i zaborava) "Za dobro ovog svijeta nije potrebno da anđeli steknu prevlast nad vragovima (kako sam mislio dok sam bio dijete), nego da moć obiju strana bude približno izjednačena." (Knjiga smijeha i zaborava) "Možemo sebi predbaciti neki čin, neku izgovorenu riječ, ali ne možemo sebi predbaciti osjećaj jer jednostavno nad njim nemamo nikakvu kontrolu." (Identitet) "Nije neuspjeh odreći se studija, ono čega sam se tada odrekao bile su ambicije. Odjednom sam bio čovjek bez ambicija. Izgubivši ambicije, odjednom sam se našao na margini svijeta. I što je još gore, nisam imao nikakve želje naći se drugdje. Ustoličio sam se tamo, istina u posvemašnjoj udobnosti. Ali to ne znači da se nisam smjestio na rub pada." (Identitet) "Gospodine, nismo mi jedini koje su preradili. Sve što se ikad na svijetu dogodilo, bilo je već sto puta prerađeno i nikome ne pada na pamet pogledati kako je to stvarno bilo. Ljudi su već toliko puta bili prerađeni, da ni ne znaju što su." (Jacques i njegov gospodar) "Gospodine? Zar smo mi gospodari svojih djela? Moj kapetan je govorio: sve dobro i zlo što nam se dogodi na zemlji, pisano je tamo gore. Znate li neki način da se izbriše ono što je zapisano? Recite gospodine: mogu li ja ne biti? Mogu li ja biti netko drugi? A kad sam već ja ja, mogu li činiti nešto drugo nego što činim?" (Jacques i njegov gospodar) "Počeo sam shvaćati da nema te sile koja bi mogla izmijeniti sliku moje ličnosti, koja je pohranjena negdje gdje se s najvišeg mjesta odlučuje o ljudskim sudbinama; shvatio sam da je ta slika (ma koliko ne bila slična meni) mnogo stvarnija od mene samog; da nije ona moja, nego da sam ja njena sjena; da nije ona kriva što mi nije slična, nego da sam ja kriv što nisam sličan njoj; da je ta nesličnost moj križ koji ne mogu stresti ni na koga, koji moram sâm nositi. Ipak nisam htio kapitulirati. Htio sam nositi svoju nesličnost: biti i dalje ono za što je odlučeno da nisam." (Šala) "Osjećao sam kako mi se duša uvlači u se, kako se počinje povlačiti pred svim tim, i istovremeno sam s užasom ustanovio da se iz tog okruženja nema kamo povući." (Šala) Antonín Dvořák Kada je napisao Koncert za violončelo i orkestar op.104, J. Brahms je, nakon što ga je čuo, izjavio: „Da sam znao da koncert za violončelo ovako može zvučati, sam bih odavno napisao jedan.“ Jan Sverák/Zdenek Sverák Vratné lahve (Povratne boce) |
petak, 05.06.2009.
Ruska umjetnost
|
Fjodor Mihajlovič Dostojevski:
"Uvijek se bojim da svojim smiješnim držanjem ne kompromitiram misao i glavnu ideju. Ne znam činiti prave geste. Uvijek činim suprotne geste, a to izaziva smijeh i ponizuje ideju. Nemam ni osjećaja za mjeru, a to je ono glavno; to je čak ono najvažnije… Znam da je najbolje da sjedim i šutim. Kad se uzjogunim i ušutim, djelujem čak vrlo mudro, a uz to još i razmišljam. Ali sad je bolje da govorim. Progovorio sam zato što me vi tako lijepo gledate; baš vam je divno lice!" (Idiot) "Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti." (Idiot) Sergej Rahmanjinov: Glazba je dovoljna za život. Ali, život nije dovoljan za glazbu. Lav Nikolajevič Tolstoj: Pretvaranje bilo u čemu može prevariti najumnijega, najpronicavijega čovjeka; ali najograničenije dijete prepoznaje ga, ma kako se vješto to pretvaranje skrivalo, i odvraća se od njega. (Ana Karenjina) Misli su kao gosti. Mi ne odgovaramo za njihov prvi posjet. Ali hoće li nas ponovno posjetiti i koliko često će nas posjećivati, ovisi samo o tome kako ih primamo. Čovjek je kao razlomak, čiji je brojnik ono što on jest, a nazivnik ono što misli o sebi. Što je nazivnik veći, razlomak je manji. Ono što je prošlo više ne postoji, ono što će biti još nije došlo. Pa što onda postoji? Samo ona točka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. Eto, u toj točki je sav naš život. Prestani govoriti onoga trenutka kad primijetiš da se sam uzrujavaš ili da to čini onaj kome govoriš. Razum me nije ničemu naučio; sve što znam dalo mi je, otkrilo mi je srce. U šahu, kao u životu, primjećujemo svoje greške tek kada se drugi njima okoriste. |
