petak, 05.06.2009.
Ruska umjetnost
|
Fjodor Mihajlovič Dostojevski:
"Uvijek se bojim da svojim smiješnim držanjem ne kompromitiram misao i glavnu ideju. Ne znam činiti prave geste. Uvijek činim suprotne geste, a to izaziva smijeh i ponizuje ideju. Nemam ni osjećaja za mjeru, a to je ono glavno; to je čak ono najvažnije… Znam da je najbolje da sjedim i šutim. Kad se uzjogunim i ušutim, djelujem čak vrlo mudro, a uz to još i razmišljam. Ali sad je bolje da govorim. Progovorio sam zato što me vi tako lijepo gledate; baš vam je divno lice!" (Idiot) "Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti." (Idiot) Sergej Rahmanjinov: Glazba je dovoljna za život. Ali, život nije dovoljan za glazbu. Lav Nikolajevič Tolstoj: Pretvaranje bilo u čemu može prevariti najumnijega, najpronicavijega čovjeka; ali najograničenije dijete prepoznaje ga, ma kako se vješto to pretvaranje skrivalo, i odvraća se od njega. (Ana Karenjina) Misli su kao gosti. Mi ne odgovaramo za njihov prvi posjet. Ali hoće li nas ponovno posjetiti i koliko često će nas posjećivati, ovisi samo o tome kako ih primamo. Čovjek je kao razlomak, čiji je brojnik ono što on jest, a nazivnik ono što misli o sebi. Što je nazivnik veći, razlomak je manji. Ono što je prošlo više ne postoji, ono što će biti još nije došlo. Pa što onda postoji? Samo ona točka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. Eto, u toj točki je sav naš život. Prestani govoriti onoga trenutka kad primijetiš da se sam uzrujavaš ili da to čini onaj kome govoriš. Razum me nije ničemu naučio; sve što znam dalo mi je, otkrilo mi je srce. U šahu, kao u životu, primjećujemo svoje greške tek kada se drugi njima okoriste. |
