Jednom me pozvao u svoju sobu. Na klaviru su stajale raširene varijacije iz sonate opus 111 - Pogledaj - rekao mi je i pokazao na note (i svirati na klaviru postupno je zaboravljao). - Pogledaj - ponovio je, a onda mu je poslije dugog naprezanja uspjelo reći - Ja sad znam! - Pokušavao mi je, uporno, objasniti nešto vrlo važno, ail njegovo se izlaganje sastojalo od potpuno nerazumljivih riječi. Kad je shvatio da ga ne razumijem, začuđeno me pogledao i rekao: - Čudna stvar!'"
(Knjiga smijeha i zaborava)
"Za dobro ovog svijeta nije potrebno da anđeli steknu prevlast nad vragovima (kako sam mislio dok sam bio dijete), nego da moć obiju strana bude približno izjednačena."
(Knjiga smijeha i zaborava)
"Možemo sebi predbaciti neki čin, neku izgovorenu riječ, ali ne možemo sebi predbaciti osjećaj jer jednostavno nad njim nemamo nikakvu kontrolu."
(Identitet)
"Nije neuspjeh odreći se studija, ono čega sam se tada odrekao bile su ambicije. Odjednom sam bio čovjek bez ambicija. Izgubivši ambicije, odjednom sam se našao na margini svijeta. I što je još gore, nisam imao nikakve želje naći se drugdje. Ustoličio sam se tamo, istina u posvemašnjoj udobnosti. Ali to ne znači da se nisam smjestio na rub pada."
(Identitet)
"Gospodine, nismo mi jedini koje su preradili. Sve što se ikad na svijetu dogodilo, bilo je već sto puta prerađeno i nikome ne pada na pamet pogledati kako je to stvarno bilo. Ljudi su već toliko puta bili prerađeni, da ni ne znaju što su."
(Jacques i njegov gospodar)
"Gospodine? Zar smo mi gospodari svojih djela? Moj kapetan je govorio: sve dobro i zlo što nam se dogodi na zemlji, pisano je tamo gore. Znate li neki način da se izbriše ono što je zapisano? Recite gospodine: mogu li ja ne biti? Mogu li ja biti netko drugi? A kad sam već ja ja, mogu li činiti nešto drugo nego što činim?"
(Jacques i njegov gospodar)
"Počeo sam shvaćati da nema te sile koja bi mogla izmijeniti sliku moje ličnosti, koja je pohranjena negdje gdje se s najvišeg mjesta odlučuje o ljudskim sudbinama; shvatio sam da je ta slika (ma koliko ne bila slična meni) mnogo stvarnija od mene samog; da nije ona moja, nego da sam ja njena sjena; da nije ona kriva što mi nije slična, nego da sam ja kriv što nisam sličan njoj; da je ta nesličnost moj križ koji ne mogu stresti ni na koga, koji moram sâm nositi. Ipak nisam htio kapitulirati. Htio sam nositi svoju nesličnost: biti i dalje ono za što je odlučeno da nisam."
(Šala)
"Osjećao sam kako mi se duša uvlači u se, kako se počinje povlačiti pred svim tim, i istovremeno sam s užasom ustanovio da se iz tog okruženja nema kamo povući."
(Šala)
Antonín Dvořák
Kada je napisao Koncert za violončelo i orkestar op.104, J. Brahms je, nakon što ga je čuo, izjavio:
„Da sam znao da koncert za violončelo ovako može zvučati, sam bih odavno napisao jedan.“
Jan Sverák/Zdenek Sverák
Vratné lahve (Povratne boce)