Manuel Brug razgovara s hrvatskim pijanistom Ivom Pogorelićem o njegovoj 11-godišnjoj šutnji, njegovoj posljednoj ženi i mentorici Alizi Kezeradze i novootkrivenoj strašću za životom. Dorian Gray je odrastao. Konjski rep je nestao i kosa mu je sada kratka kao vojniku. Ivo Pogorelić (47), hrvatski pijanist svjetskoga glasa, rođen u Beogradu, uputio se u Moskvu kada mu je bilo 11 godina kako bi učio klavir deset godina, bio je legenda klasične glazbe 80-ih kada nije pobijedio na Međunarodnom Chopinovom natjecanju u Varšavi 1980. godine. Marta Argerich je napustila žiri iz protesta, a on je započeo vrtoglavu karijeru svojim izjavama i imidžem "rajske ptice". Na njegove koncerte slijevale su se skupine i mladih i starih, a ploče su mu bile bestseleri. Kritičari su ga ili voljeli ili mrzili, nije bilo sredine.
Kada je njegova žena i učiteljica, Aliza Kazeradze, koja je bila 21 godinu starija od njega, umrla 1996. godine, povukao se iz javnosti i pojavljivao samo u rijetkim - i često ekscentričnim - solističkim koncertima. Pogorelić, koji ne zna za iPod ili Lang Langa, sada živi u Luganu i izrađuje nakit iz hobija. 27. i 31. kolovoza 2006. svirao je s Thuringia Youth Orchestra na Weimar Arts Festivalu Rahmanjinov 2. i Prokofjev 3. klavirski koncert.
Die Welt: Vi i Franz Liszt ste u lancu studenata udaljeni samo tri karike poznanstva. Je li to bio jedan od razloga zbog kojih ste se odazvali pozivu iz Weimara, koji je toliko povezan s Lisztom?
Ivo Pogorelic: Da, nije li to nevjerojatno? A kada se vratimo sve do Beethovena, sedmi sam u tom istom lancu. Sve je to omogućio Czar, koji je pomogao Antonu i Nikolaiu Rubinsteinu otvoriti rusku pijanističku školu u konzervatorijima koje su osnovali u St. Petersburgu i Moskvi. Czar se ponašao kao današnji šeici u Dubaiju, htio je samo "creme de la creme". Tako je Czernyjev student Theodor Leschetizky došao iz Beča u St. Petersburg, ali i Liszt je bio tamo. To mi je poput trokuta. Pomogao sam financirati obnovu učionice broj 9 na konzervatoriju u St. Petersburgu, gdje je podučavao jedan od mojih "predaka". Tijekom 2. svjetskog rata, jedna od studentica je poslana u Gruziju, gdje je kasnije podučavala moju ženu. Tako da Weimar za mene zapravo zatvara krug.
DW: Nika Wagner, ondašnja umjetnička direktorica, je isto tako Lisztov potomak.
IP: Ona je šarmantna, unatoč svom oštrom jeziku, koji joj je u tom poslu i nužan.
DW: Što ste radili tamo kao pijanist s orkestrom?
IP: Pokušao sam im prenijeti nešto svog viđenja glazbe. Uvijek mi je zanimljivo osjetljive mlade ljude suočiti sa svojim stavovima, jer su oni individualci koje tek treba stopiti u jedinstven zvuk. Pod tim uvjetima, nemam nikakvih problema u radu s orkestrom. Inače to ne radim jer mi je dosadno, pogotovo s američkim orkestrima koji imaju svoja čvrsta pravila. Kada sam snimao Chopinov 2. klavirski koncert s dirigentom Claudiom Abbadom u Chicagu, neka žena je najednom podigla sat - 13 sekundi prije kraja zadnjeg stavka - i snimanje se zaustavilo. Strašno sam se razbjesnio i počeo vrištati tko je ona i što si umišlja, kako je u stanju to napraviti? Rekao sam joj: "Gubite se odavde i da vas više nisam vidio!" Čak je i Claudio izgledao prestrašeno.
DW: Ali svijet je imao velika očekivanja od Vas i Abbada.
IP: On mi se strašno sviđao, to je najskromniji dirigent od svih i zna slušati. Da, zbilja bih mu trebao pružiti još jednu priliku...Ili Gustavu Dudamelu - Marta Argerich mi ga je nedavno preporučila. Uvijek se trudim podržati mlade umjetnike, jer iz svog privilegiranog položaja želim uložiti u nešto za budućnost. To sam želio i dok sam bio i sam mlad - sa 22 godine htio sam iskazati neku vrstu zahvalnosti, ali to bi bila samo financijska obaveza. Otkako od 2005. držim majstorske seminare pijanistima u Kini, Tajvanu i Ateni, zaista počinjem uživati u svom doprinosu.
DW: I sada želite prekinuti dugu šutnju u studiju?
IP: U svojoj kući, na brijegu iznad Lugana, ove jeseni počinjem s pripremama za novu snimku. Na repertoaru će biti komadi Rachmanjinova i Beethovenove sonate. To će biti moje prvo snimanje nakon 11 godina i to predstavlja sasvim novu umjetničku situaciju. Napustio sam New York nedugo prije 11. rujna 2001., a London je postao previše klaustrofobičan i "neumjetnički" tih dana. Grad je manje-više bio pod opsadnim stanjem i neprestanim nadzorom, što je vjerojatno bilo nužno, ali to više nije za mene. Ticino mi je došao savršeno, jer sada imam 47 godina i to je za mene prava stvar.
DW: Zašto sada ponovno snimate?
IP: Dugo vremena snimke su bile umjetnikovi dokumenti. Tada su postali komercijalizirani i previše se toga snimalo. Sada se tržište reguliralo i sve što se producira ujedno je i ono što ljudi zaista žele i kupuju. CD-i više nisu nužni za karijeru, nego su nusproizvod prave, žive karijere. Čini mi se da opet trebam odigrati ulogu - iako nikada nisam bio na glasu kao netko tko previše snima. Sve moje snimke se još uvijek dosta dobro prodaju, nikada nisu nestale iz kataloga, ali snimanje znači i odgovornost.
DW: Zašto vas tako dugo nije bilo?
IP: Iz puno razloga. Promijenio sam tehniku, želio sam se vratiti korijenima. Tada sam se i razbolio, pa mi je umrla žena, tako da mi je trebalo puno više vremena. Želio sam vrijeme i prostor samo za sebe, za svoje koncepte. Puno sam naučio o stvarima koje u javnosti nikada ne čujete, poput glazbe drugih zemalja, npr. španjolske glazbe. Isto tako sam učio španjolski, pisao poeziju na španjolskom. Ja sam proizvod vrlo temeljitog i strogog obrazovanja cijelog svog života, a onda sam ostao sam. Najedanput više nije bilo nikoga koga bih mogao pitati za savjet. U to vrijeme moji su se interesi sve više okretali Beethovenu i Rahmanjinovu. Za 2 godine imat ću 50 godina, a u 2010. će mi biti 30 obljetnica međunarodne karijere. To vas natjera na promišljanje, želite tražiti mlade ljude i nove izazove. Kao umjetnik, uvijek morate mijenjati izvor s kojeg pijete.
DW: Kako ste preboljeli smrt svoje žene?
IP: Morao sam "reinvent myself". Ona je bila tako zahtjevna. Sva je bila obuzeta umjetnošću, upijala ju je, gutala. Bila je tako posebna. Imala je sve - stil, obrazovanje, ljepotu, talent i privlačnost. Uvijek je sjajila poput kometa, s njom nikada nije bilo mira, uvijek je bila u pokretu. Čak i na samrti bila je princeza kakvom je i rođena. Imala je rak jetre. Kada je umrla, jetra joj je eksplodirala i posljedni poljubac me oblio crnom krvlju. Izgledao sam kao fantom u operi, kosa mi je bila potpuno prekrivena krvlju i nisam ju želio oprati. Kada su nam došli izraziti sućut, uz pjenušac, još uvijek sam bio pun njene krvi, ali svi su razumjeli. Bio sam kao Jackie Kennedy koja nije htjela presvući haljinu koja je bila poprskana mozgom njenog muža. Bio sam toliko sretan vrlo rano u životu da mi je sada jasno da sam morao stati na vlastite noge. Samo mi je za to trebalo puno vremena.
DW: Je li vam glazba tada pomogla?
IP: Upravo suprotno. Nisam mogao ni dotaknuti klavir jer bi mi sjećanja navirala poput slapova Niagare. Trebalo je vremena dok sam opet mogao biti kreativan. Prije su mi prijedlozi i rješenja bili nuđeni na srebrnom pladnju. Aliza je znala da sam to mogao i sam, ali trebalo mi je vremena, jer me ona oblikovala kao što svakoga dana oštrite nož. Kada sam upoznao Alizu, bilo mi je tek 17, a moj studij klavira nije išao nikamo. Želio sam plesati, a nisam mogao ni hodati.
DW: Što pomislite danas kada čujete riječi poput "ekscentričan", "arogantan", "težak"?
IP: To je bio moj imidž. Radio sam na sebi kao dijete s igračkom. To je bila cijena koju je 22-godišnjak morao platiti jer je zarađivao strašno puno novca. Ljudi jako vole "mračnu moć", kao u Ratovima zvijezda. Zašto? Zato što im je tako lakše prihvatiti izuzetnu osobu. Na taj način su mi mogli oprostiti uspjeh. Krenuo sam sa skandalom i moj uspon ka međunarodnoj slavi išao je ruku pod ruku s eksplozijom u medijima. Naravno, moj životni cilj nikada nije bio stvaranje nekakvog imidža, ali vidio sam i kako naizgled savršene karijere bez skandala imaju svoje uspone i padove.
DW: Volite li svoju publiku?
IP: Poštujem ju. Na moraju mi se sviđati, zar ne? Ali ih trebam. Nakon samo nekoliko sekundi u dvorani mogu osjetiti kakve su vibracije i mogu osjetiti koliko su zahtjevni. Nikada ne smijete dopustiti pad koncentracije. Ako osjetim da je program pun i zaokružen, ne sviram bis, ali ako osjetim da nije baš savršen toga puta, onda ga zapečatim s nečim poput Balakirevog Islameya.
Nikada se nisam želio ograditi od drugih ljudi, postati samotnjak poput Glenna Goulda koji je svijetu govorio samo putem svojih snimaka. Čak i kada tražim mir i samoću, trebam dijalog, jer inače ne možete napredovati prema svom idealu savršenstva. U životu uvijek trebate ići naprijed. Nećete dobiti odgovor ako komunicirate samo putem snimki.
DW: Kakav je vaš današnji način razmišljanja?
IP: Opušten. Osjećam da sam u dobroj formi, znatiželjan sam. Ali nisam kofer kojega možete poslati na beskrajno putovanje. Uživam u luksuzu sviranja pred publikom samo onda kada to odaberem. Poslije turneje glazba ostaje ista, ali ja se mijenjam. Moram ostati učinkovit i suočiti se s glazbom, ali ju i rastaviti, čak i onda ako ću zbog toga zauvijek biti na meti kritike.
DW: Prije 11 godina, u jednom ste upitniku predvidjeli da će Njemačka dobiti ženu kancelarku u 2005.
IP: Volio bih upoznati gospođu Merkel. Ona je vrlo obrazovana, zainteresirana za glazbu, a vjerojatno i dobro govori ruski.
Članak je izvorno obavljen u njemačkom Die Weltu, 21. kolovoza 2006., a na engleskom jeziku je ovdje
Post je objavljen 19.06.2009. u 13:49 sati.