Dinajina svijest o pokretu

nedjelja, 29.04.2018.

Bila je to večer poezije, ljubavi i prijateljstva...






Nedavno u čitaonici i knjižnici Bogdan Ogrizović su nam pjesnikinja Refika Dedić i pjesnik Miroslav Tičar pod vodstvom Huria Dženet- Alma darovali magiju pisane riječi. Uz glazbu i ples doživjesmo gozbu osjećanja osjećaja.





Mi smo kasnije otišli na otvorenje izložbe akademskog slikara Dure Sedera i doživjeli ljepotu slikarskog umijeća.




Na koncu smo u dobrom restoranu završili to sutonsko slavlje osjetila. Bili smo sudionici umijeća umjetnosti.

I Nebo je slavilo s nama.




Ruka oslikana na baršunu vremena nježnošću očinskog dlana miluje noćnog skitnicu… privid vječnosti… iluzija osmišljena umijećem kozmosa… oslikana svjetlom sa početka priče… svjedočanstvo božanske moći… ruka koja ispisuje milijarde i miljarde životnih priča… ruka vodilja kroz tminu sudbinskih moreuza… sijačica zvijezda… njegovateljica ranjenih srca… promatram sliku… i pitam se igrali se ta ruka sa našim sudbinskim kartama… spašava li nas uistinu od jahača apokalipse… smiruje li bure nad oceanom… prolijeva li kišu na opustjela osjećanja… daruje li manu gladnima… gasi li žeđ ožednjelima… jedna jedina ruka nad sudbinom čovječanstva… jedan jedini dlan na čelu oboljelog vremena...

Je li to ruka koja nas usmjerava na raskrižju sumnji… koja nas odnosi u sanjarenja i pustolovine misaonih lutanja…
Pokreće li ona misli, slijeva li ih u osjećaje, oslikava konture stvarnosti… kukiča mrežu čuvarice snova…???... pitanja koja u sebi nose mistiku odgovora… nedokazivost nepobitne istine… savršenstvo svemirske geometrije… uzvišenost kozmogonije koja nas odnosi u nedostižne davnine i nedosežne blizine… blagost koja nas tješi u dolini suza… svetost koja nam daruje lijepa snoviđenja i vjerovanje u snagu ljubavi…

Sinoć osjetih, poezijom se kazuje upravo to nedokazivo, neizgovorivo, bezimeno u nama.

Pisanje poezije je slično magiji, jer to nešto bezimeno u pjesnicima je slično neobjašnjivom i legendarnom pretvaranju vode u vino.

Dogodi se iznenada, u trenutku naizgled nevažnom, trenutku tišine i ritma prstiju. Pjesma oslobođena iz krletke srca, ulovljena u mrežu sunca, prosuta u trajanje dana. Huji alejom osjećanja, zaustavlja u krošnji misli, izlijeće kao srcem odapet let ptice i slijeće u prazninu svijeta... ispunja je... zaziva nas glasom nimfe, razotkriva do nagosti, postaje vedrina, zraka sunca, bijeli oblak, kap kiše, maleni cvijet.

Da, poezija je to, i ljubav i život...

Živimo ga... !!!

Dijana Jelčić


Oznake: večeri poezije, poezija, ljubav, život
- 19:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 22.09.2017.

Bili smo u muzeju Anđela...



Bili smo u Muzeju Anđela... kazivali poeziju... čuo se romor vremena, muk dolazećeg ekvinocija... osjetih...




Jesen se raširila svodovljem neba. Prosipa zlaćani sjaj u krošnje pred našim prozorom. Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja. Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća. Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom pečenog kestenja. Na stazama zbilje osluškujem sonatu snova. Slijedim njenu tišinu nestajanja u snu do ponovnog rađanja u budnosti.
Sjaj prohujalih dana se zrcali u njenim suzama. Oplakuje li ona umiranje cvijeća u perivojima, tuguje li i ona za razrušenim kulama od pjeska koje gradismo na žalu ljeta, za neostvarenim željama i nedosanjanim snovima pod kišom zvijezda. Prebrzo je prošlo vrijeme ludovanja na pješčanim plažama. Ostale su uspomene pohranjene u osjećanjima, u psalmu ljubavi koji šaputasmo kao blagoslov sreći.
Dotaknula nas je sjeta umiruće i rađajuće ljepote, pretakanje jedne u drugu. Događa se smjena uzbuđenja. Iz mahnitosti ljetne vreline uranjamo u blagost jesenje svježine. Iščekujemo krštenje mladog vina i slavlje boga dobrog raspoloženja. Apolono- dionizijska stvarnost se obznanjuje u titrajima uma. Koračamo sretni putevima umijeća našeg vremena.

Dijana Jelčić… „Mostovi pod kojima se budim“





U bonaci anđeoske tišine privid dalekih halkionskih dana. Bjes i milosrđe bogova, metamorfoza ljubavi u srcem odapet let vodomara. Povratak plejada na sjeverno nebo i uron u vrijeme blagosti, u punoću spokoja.

Jesen nam daruje mekani sag požutjelog lišća po kojem bešumno koračamo ka snijegovima. znam… u dugim zimskim noćima ćemo tražiti bisere… izgubljene djeliće prohujalog ljeta… u olupinama školjki slušati poeziju mora…

Osluškujemo odlazak naglog ljeta i tišinu dolazećeg smiraja…

jesen se obznanjuje rapsodijom boja i sonatom mjesečeva srebra…

jesen u kojoj sam rođena…
jesen u kojoj smo vjenčani…
jesen u kojoj prođosmo kroz Scilu i Haribdu…
jesen pod krošnjama razgranatog vremena
jesen u kojoj tihujemo život i živimo san…

Dijana Jelčić





Oznake: varaždin, muzej anđela, poezija
- 08:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #

0

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima

  • manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.

Linkovi

svaki posjet me veseli




  • Ihre Partner für einen schönen Carport Gewa.de !