Marketing
Bila je to večer poezije, ljubavi i prijateljstva...
Nedavno u čitaonici i knjižnici Bogdan Ogrizović su nam pjesnikinja Refika Dedić i pjesnik Miroslav Tičar pod vodstvom Huria Dženet- Alma darovali magiju pisane riječi. Uz glazbu i ples doživjesmo gozbu osjećanja osjećaja.
Mi smo kasnije otišli na otvorenje izložbe akademskog slikara Dure Sedera i doživjeli ljepotu slikarskog umijeća.
Na koncu smo u dobrom restoranu završili to sutonsko slavlje osjetila. Bili smo sudionici umijeća umjetnosti.
I Nebo je slavilo s nama.
Ruka oslikana na baršunu vremena nježnošću očinskog dlana miluje noćnog skitnicu… privid vječnosti… iluzija osmišljena umijećem kozmosa… oslikana svjetlom sa početka priče… svjedočanstvo božanske moći… ruka koja ispisuje milijarde i miljarde životnih priča… ruka vodilja kroz tminu sudbinskih moreuza… sijačica zvijezda… njegovateljica ranjenih srca… promatram sliku… i pitam se igrali se ta ruka sa našim sudbinskim kartama… spašava li nas uistinu od jahača apokalipse… smiruje li bure nad oceanom… prolijeva li kišu na opustjela osjećanja… daruje li manu gladnima… gasi li žeđ ožednjelima… jedna jedina ruka nad sudbinom čovječanstva… jedan jedini dlan na čelu oboljelog vremena...
Je li to ruka koja nas usmjerava na raskrižju sumnji… koja nas odnosi u sanjarenja i pustolovine misaonih lutanja…
Pokreće li ona misli, slijeva li ih u osjećaje, oslikava konture stvarnosti… kukiča mrežu čuvarice snova…???... pitanja koja u sebi nose mistiku odgovora… nedokazivost nepobitne istine… savršenstvo svemirske geometrije… uzvišenost kozmogonije koja nas odnosi u nedostižne davnine i nedosežne blizine… blagost koja nas tješi u dolini suza… svetost koja nam daruje lijepa snoviđenja i vjerovanje u snagu ljubavi…
Sinoć osjetih, poezijom se kazuje upravo to nedokazivo, neizgovorivo, bezimeno u nama.
Pisanje poezije je slično magiji, jer to nešto bezimeno u pjesnicima je slično neobjašnjivom i legendarnom pretvaranju vode u vino.
Dogodi se iznenada, u trenutku naizgled nevažnom, trenutku tišine i ritma prstiju. Pjesma oslobođena iz krletke srca, ulovljena u mrežu sunca, prosuta u trajanje dana. Huji alejom osjećanja, zaustavlja u krošnji misli, izlijeće kao srcem odapet let ptice i slijeće u prazninu svijeta... ispunja je... zaziva nas glasom nimfe, razotkriva do nagosti, postaje vedrina, zraka sunca, bijeli oblak, kap kiše, maleni cvijet.
Da, poezija je to, i ljubav i život...
Živimo ga... !!!
Dijana Jelčić
Post je objavljen 29.04.2018. u 19:09 sati.