Dinajina svijest o pokretu

nedjelja, 29.04.2018.

Bila je to večer poezije, ljubavi i prijateljstva...






Nedavno u čitaonici i knjižnici Bogdan Ogrizović su nam pjesnikinja Refika Dedić i pjesnik Miroslav Tičar pod vodstvom Huria Dženet- Alma darovali magiju pisane riječi. Uz glazbu i ples doživjesmo gozbu osjećanja osjećaja.





Mi smo kasnije otišli na otvorenje izložbe akademskog slikara Dure Sedera i doživjeli ljepotu slikarskog umijeća.




Na koncu smo u dobrom restoranu završili to sutonsko slavlje osjetila. Bili smo sudionici umijeća umjetnosti.

I Nebo je slavilo s nama.




Ruka oslikana na baršunu vremena nježnošću očinskog dlana miluje noćnog skitnicu… privid vječnosti… iluzija osmišljena umijećem kozmosa… oslikana svjetlom sa početka priče… svjedočanstvo božanske moći… ruka koja ispisuje milijarde i miljarde životnih priča… ruka vodilja kroz tminu sudbinskih moreuza… sijačica zvijezda… njegovateljica ranjenih srca… promatram sliku… i pitam se igrali se ta ruka sa našim sudbinskim kartama… spašava li nas uistinu od jahača apokalipse… smiruje li bure nad oceanom… prolijeva li kišu na opustjela osjećanja… daruje li manu gladnima… gasi li žeđ ožednjelima… jedna jedina ruka nad sudbinom čovječanstva… jedan jedini dlan na čelu oboljelog vremena...

Je li to ruka koja nas usmjerava na raskrižju sumnji… koja nas odnosi u sanjarenja i pustolovine misaonih lutanja…
Pokreće li ona misli, slijeva li ih u osjećaje, oslikava konture stvarnosti… kukiča mrežu čuvarice snova…???... pitanja koja u sebi nose mistiku odgovora… nedokazivost nepobitne istine… savršenstvo svemirske geometrije… uzvišenost kozmogonije koja nas odnosi u nedostižne davnine i nedosežne blizine… blagost koja nas tješi u dolini suza… svetost koja nam daruje lijepa snoviđenja i vjerovanje u snagu ljubavi…

Sinoć osjetih, poezijom se kazuje upravo to nedokazivo, neizgovorivo, bezimeno u nama.

Pisanje poezije je slično magiji, jer to nešto bezimeno u pjesnicima je slično neobjašnjivom i legendarnom pretvaranju vode u vino.

Dogodi se iznenada, u trenutku naizgled nevažnom, trenutku tišine i ritma prstiju. Pjesma oslobođena iz krletke srca, ulovljena u mrežu sunca, prosuta u trajanje dana. Huji alejom osjećanja, zaustavlja u krošnji misli, izlijeće kao srcem odapet let ptice i slijeće u prazninu svijeta... ispunja je... zaziva nas glasom nimfe, razotkriva do nagosti, postaje vedrina, zraka sunca, bijeli oblak, kap kiše, maleni cvijet.

Da, poezija je to, i ljubav i život...

Živimo ga... !!!

Dijana Jelčić


Oznake: večeri poezije, poezija, ljubav, život

- 19:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.12.2017.

Tu smo... budimo... sretno nam bilo...



Promatram blješteću metaforu došašča u našem domu. Plaha svjetlost voštanica titra poeziju svetosti. Osjetih moć lahora sa orkanskih visova prošlosti. Oluja ruža. U daljini iza obzorja zbilje tutnji samozvučje tuge. Nestaje u ponoru nečujnosti.

Ja sam duša dolutala iz dalekih prerija, ja sam ostatak isušenog mora. Zvukom orgulja pričam baladu o sjeti lutajućih cigana. Čujem šapat sa nepreglednih ravnica izgubljenog svijeta.

Žalopojka satkana od bolnih sjećanja, u pohodu samokažnjavnja, dodiruje ožiljke prastarih rana. Pokušavam tišinom zaglušiti njene jecaje. A onda začuh pjev zrele noći, čaroliju duše svjetlosti, veličinu uresa ugnježdenog u pehar čednosti nedosanjanog sna.

Ljubav je u svojoj ljupkosti izronila iz ganuća prošlosti i pretočila se u aplolo dionizijski zagrljaj.

Tonovi pjesme tiha noć sveta noć obznanjuju ljepotu vjerovanja u san.

Hvala ti što nisi dozvolio da izgubim tebe i sebe u vrtloženju neljubavi. Izronih iz ognja vlastite obsjene i uronih u neobjašnjivost leksike dotaknute ljubavi. Pronađoh lekseme, njima odjenuh jezik. Davno bezobličje se, geometrijom savršenstva, zrcali u ozračju našeg doma.

Osjećam, imaginarno Longinovo koplje prodire u srž bitka i satire bezvrijedne lažnosti.

Ti si gonič pahuljastog stada moje čulnosi i ćujnosti, Pričinja mi se, više znaš o meni od mene same. Nježnošću uma me saplićeš u kolajnu sreće. Razbijaš krletku i daruješ slobodu crnim pticama mojih sjećanja.

Oslobađaš me okova nepovjerenja i sumnji. Uvodiš me u odaju prapočetka.
Hvala ti.

Ćutim iskon zagrljaja pjeska i pjene, zagrljaj rastopljenog vremena i uzdižem se u sfere nadrealističnog postojanja u ovome ovdje i ovome sada.

Osjećam zagrljaj umijeća umjetnosti i znanosti, utopam se u tišini svete noći... čujem

ti si tu... dobro je...

da, poezija uspomena daruje snovitost zbilji... i plaha svjetlost voštanica... one izgaraju u sebi,
slično nama sanjarima ... izgaramo od sada do kraja našeg vremena... u nama titra plaha svjetlost voštanice našeg vremena...

Sanjari, sretno nam bilo sve dolazeće...


Dijana Jelčić





Oznake: badnjak, Božić, ljubav

- 19:09 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.09.2017.

Ljubav je prostor...





Što je duša, je li ona svijest i je li ta "svijest" samo velika iluzija našega uma?
Kako i na koji način ćelije mozga stvaraju subjektivni doživljaj i što je uistinu taj osjećaj, iz kojih osjetila se razvija u nama?

Razmišljajući o tim pitanjima pokušavam sama u sebi pronaći odgovore. Pričinja mi se da je proces nastajanja svjesti o nečemu sličan magiji, nešto još uvijek neshvatljivo kao što je neobjašnjivo i legendarno pretvaranje vode u vino.

Koliko je shvatljivo to nešto još uvijek neshvatljivo?

Dogodi se u izvjesnom trenutku života, trenutku nepoznatom i nevažnom, trenutku kada iznenada prihvatimo nešto novo, nešto još uvijek nedovoljno objašnjeno, a ipak postojeće...

Prisjećam se ljetnog sutona na obali mora… promtrali smo jedrilicu kako nošena vjetrom nestaje na horizontu… Prvo se gubio njen trup a onda polako jarbol sa jedrima… vjerovali smo, sunce hrli zapadnom nebu …

"Prostor oko mene je uistinu zaobljen" pomislih prisjećajući se Aristotela, Einsteina i naučenih lekcija iz škole.
"Da nije zaobljen, jedrilica bi u cijelom svom obliku bivala sve manja i manja i nestala bi kao točkica iz vidokruga." rekao si

Sunce se počelo spuštati u more… uživajući u najljepšem zalazu sunca na svijetu oćutih iluzije te ljepote. Planet na kojem smo rođeni nas na svom dnevnom putu udaljava i pribiližava suncu, a na svom godišnjem putovanju oko njega nam daruje četiri godišnja doba…

Prostor uistinu nije statičan i apsolutan, on izrasta svjesnom spoznajom iz nas samih u našem vremenu… osjećam jesen je u nama i oko nas… širi se pastelnom ljepotom i mirisima dozrelog grožđa, kestena i mladog vina… daruje nam smiraj poslije uzavrelog ljeta…

Pitam se kada je sve počelo, kada sam počela sumnjati u istinitost tvrdnje da je raj mjesto na kojem će duša pronaći svoj spas, kada sam prestala vjerovati u život poslije smrti i danas se pitam zašto sam prestala u to sve vjerovati…

Rađanje teorije relativiteta i prelaz iz klasične fizike u kvantnu je bio do danas najveći podvig ljudskog uma, a kamo nas taj porod vodi krije se još uvijek u paradoksima, zagonetkama i nedokazljivosti misaonih eksperimenata koji kao prekrasne slike svijetle u galeriji spoznaje…

Paraleni procesi naše svijesti su misaone slike… vizije i prividi… nutarnje ljepote nedohvatljive nikome do nama samima… događanja u mikrokosmosu našeg uma su nedokaziva snoviđenja koja mi poetiziramo izričajem… darujemo im miris, zvuk, okus… bojimo ih nutarnjim koloritom… pamćenjem zaustavljamo u sjećanju… pohranjujemo kao vrijedne uradke u muzeju uspomena…

Ljubav je prostor izrastao iz titraja tankoćutnih struna naše svijesti… prostor prepun boja, mirisa, zvukova… Elizejska poljana na kojoj niću cvjetovi oplođeni letom leptira naših osjećaja… beskrajna pučina koja mijenja svoje oblike našim zagrljajima… našim dodirima… našim pogledima… uzdasima, razgovorima… ljubav je aura naših želja, čežnji, žudnji… aureola koju nosimo sobom bilo gdje krenuli…

Je li to sanjani raj?

Možda se on uistinu krije u metafizici uma… u misaonoj dimenziji, u fontani nutarnje svjetlosti ili je ipak ostao samo u pričama, u vjerovanju u neobjašnjivo… ili tek u želji da ipak nismo konačni?…

Dijana Jelčić


Oznake: vrijeme, prostor, ljubav

- 07:47 - Komentari (16) - Isprintaj - #

0

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima

  • manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.

Linkovi

svaki posjet me veseli




  • Ihre Partner für einen schönen Carport Gewa.de !