Ljubav je prostor...
Što je duša, je li ona svijest i je li ta "svijest" samo velika iluzija našega uma?
Kako i na koji način ćelije mozga stvaraju subjektivni doživljaj i što je uistinu taj osjećaj, iz kojih osjetila se razvija u nama?
Razmišljajući o tim pitanjima pokušavam sama u sebi pronaći odgovore. Pričinja mi se da je proces nastajanja svjesti o nečemu sličan magiji, nešto još uvijek neshvatljivo kao što je neobjašnjivo i legendarno pretvaranje vode u vino.
Koliko je shvatljivo to nešto još uvijek neshvatljivo?
Dogodi se u izvjesnom trenutku života, trenutku nepoznatom i nevažnom, trenutku kada iznenada prihvatimo nešto novo, nešto još uvijek nedovoljno objašnjeno, a ipak postojeće...
Prisjećam se ljetnog sutona na obali mora… promtrali smo jedrilicu kako nošena vjetrom nestaje na horizontu… Prvo se gubio njen trup a onda polako jarbol sa jedrima… vjerovali smo, sunce hrli zapadnom nebu …
"Prostor oko mene je uistinu zaobljen" pomislih prisjećajući se Aristotela, Einsteina i naučenih lekcija iz škole.
"Da nije zaobljen, jedrilica bi u cijelom svom obliku bivala sve manja i manja i nestala bi kao točkica iz vidokruga." rekao si
Sunce se počelo spuštati u more… uživajući u najljepšem zalazu sunca na svijetu oćutih iluzije te ljepote. Planet na kojem smo rođeni nas na svom dnevnom putu udaljava i pribiližava suncu, a na svom godišnjem putovanju oko njega nam daruje četiri godišnja doba…
Prostor uistinu nije statičan i apsolutan, on izrasta svjesnom spoznajom iz nas samih u našem vremenu… osjećam jesen je u nama i oko nas… širi se pastelnom ljepotom i mirisima dozrelog grožđa, kestena i mladog vina… daruje nam smiraj poslije uzavrelog ljeta…
Pitam se kada je sve počelo, kada sam počela sumnjati u istinitost tvrdnje da je raj mjesto na kojem će duša pronaći svoj spas, kada sam prestala vjerovati u život poslije smrti i danas se pitam zašto sam prestala u to sve vjerovati…
Rađanje teorije relativiteta i prelaz iz klasične fizike u kvantnu je bio do danas najveći podvig ljudskog uma, a kamo nas taj porod vodi krije se još uvijek u paradoksima, zagonetkama i nedokazljivosti misaonih eksperimenata koji kao prekrasne slike svijetle u galeriji spoznaje…
Paraleni procesi naše svijesti su misaone slike… vizije i prividi… nutarnje ljepote nedohvatljive nikome do nama samima… događanja u mikrokosmosu našeg uma su nedokaziva snoviđenja koja mi poetiziramo izričajem… darujemo im miris, zvuk, okus… bojimo ih nutarnjim koloritom… pamćenjem zaustavljamo u sjećanju… pohranjujemo kao vrijedne uradke u muzeju uspomena…
Ljubav je prostor izrastao iz titraja tankoćutnih struna naše svijesti… prostor prepun boja, mirisa, zvukova… Elizejska poljana na kojoj niću cvjetovi oplođeni letom leptira naših osjećaja… beskrajna pučina koja mijenja svoje oblike našim zagrljajima… našim dodirima… našim pogledima… uzdasima, razgovorima… ljubav je aura naših želja, čežnji, žudnji… aureola koju nosimo sobom bilo gdje krenuli…
Je li to sanjani raj?
Možda se on uistinu krije u metafizici uma… u misaonoj dimenziji, u fontani nutarnje svjetlosti ili je ipak ostao samo u pričama, u vjerovanju u neobjašnjivo… ili tek u želji da ipak nismo konačni?…
Dijana Jelčić
 Oznake: vrijeme, prostor, ljubav
|
