O sreći i ljudima...
Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali božansko nalazi izvan nas, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u nama budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za nas nedohvatljivim. Mi smo isto tako vjerovali u nadnaravnu moć, od Boga datih izlječitelja, vračeva, baba gatara i nevjerovatno ali istinito mnogi još uvijek vjeruju da oni svojom rukom, slično ruci božjoj, mogu usmjeriti tijek njihovih sudbina, da im mogu povratiti izgubljeno zdravlje, pokloniti sreću.
Tragedija se nastavlja jer danas ubijamo u sebi najljepši osjećaj koji posjedujemo, žudnju jer smo se konkretizacijom života sveli na ideologiju materijalizma, a kraljica znanosti nam danas tvrdi da materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma.
Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono "nešto" što smo stoljećima nazivali božanska snaga i zabludom tražili izvan nas?
Možda onoga dana kada uistinu začujemo zvuk nebeske harfe, začujemo bubnjeve šamana vremena osjetimo da nismo uzaludno živjeli. Možda tada uistinu vidimo sve ono što smo do tog trena samo gledali. Vjerujem u tom trenu ćemo zasvijetliti bojama aure, zatitrati strunama u pentagramu trenutka i bljesnuti ikosaederom vječnosti. Postat ćemo bijela svjetlost anime mundi, anima candida sebe samih, pojačati sjaj zvijezde pod kojm smo rođeni. Tada ćemo se osloboditi špilje sjena, uzdignuti na pijedestal vječnosti, uploviti u sfere slobode i bezgraničja univerzuma.
Možda... a do tada slijedimo titraje nutarnjeg svemira, krećimo se ekliptikom nutarnjeg sunca, igrajmo se mjesečevim sjajemi njegovim mjenama. U koridorima našeg prostor vremena se krije tajna našeg trajanja. Zaustavimo se na rubu bezdana, nedozvolimo mu da nam uzvrati pogled. Budimo moćnici svojih trenutaka, skiperi životne galije na pučini oceana snova. Lutajmo labirintom svijesti, osluškujmo poeziju kiše, ispisujmo svatko svoju poeziju suza. Živimo ljubav, ne dozvolimo da se plaha svjetlost njene svijeće prebrzo ugasi na oltaru našeg vremena. Na trnovite puteve ka zvijezdama prosipajmo latice ruža u kojima se kriju naša sjećanja, poezija naših uspomena. .
Spoznamo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju prozori duše. Pogledajmo u dubinu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama. Kroz te iste prozore ulazi svjetlost, osnovna energija našeg postojanja. Otvorimo ih širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na barijere, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo. U riznici naših zrcalnih neurona se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog, možda, zamagljenog zrcala, nam se smješi naš anđeo čuvar.
Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno pohranjeno u nama samima. Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, mi ih sebi sami stvaramo u svojim osjetilnim neuronima.
Gdje se nalazi vjetar koji mi mrsi kosu?
Leluja li on vani ili u mojoj glavi?
Gdje nastaju pjesmuljci koje sam nekada davno pisala?
Bez univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u sebi ja nebih osjetila razliku između vjetra i kiše, nebih prepoznala toplinu ruku koje me miluju nit osjetila okus čokolade. A onda se dogodila ljubav i ja osjetih osjećanje osjećaja u sebi. Osjetih da se sve baš sve događa u nama. Prisjetih se jednog pjesmuljka iz vremena oluje ruža i pokušah ga pretvoriti u pismo.
Schweiz, 27. 08, 1986.
Ljubavi moja,
ponoć je već davno prošla... nevidljiva ruka budi usnule zvjezde... sjaje oči neba, najavljuju kraj ljeta, a ja mislim na Zenit davnog ljetnog dana i ljeto provedeno s tobom... i evo sjenka moje duše šapuće, sjenki duše tvoje....
Gledam nebo, čuvarica Lunina hrama, boginja lova i njeni psi na izvoru vremena sa srnama gase žeđ.
Ostala sam sama, pokušavam osmijehom dozvati uspomene. Koračali smo cestama bez znakova, putevima koji nikamo ne vode, stazama na kojima ostavljasmo tragove poljupcima... onostrano nije ostalo zaleđeno u mistici vječnosti.
Putnik sam na zvjezdanoj cesti, o tvom zagrljaju sanjam... o kapima zelene rijeke, o zelenim dolinama, u meandrima sjećanja.... čujem tvoj glas, pitaš me bezglasjem, čujem šapat tvojih misli, čujem titraje svijeće na oltaru noći... osjećam čuvaš me na dlanu svoga vremena, čuvaš uspomenu na meka krila naših besani noći u dolini tvoga djetinjstva... uranjam u san...
Tvoje oči zrcale moj lik... usrećuje me ova noć... svitanje se rađa, a ja tek sada snena postajem tvoje duše sjena i veslim se danu..........telefonu i tvojemu glasu.
samo ja, tvoje duše sjena...
Često se pitam kada nam se usne spoje osjećam li ja svoje ili tvoje usne i onda znam da se i poljupci događaju u mojoj glavi. Otvorimo okna naše svjesti dozvolimo životu da, doista takav kakav je, jednostavan i sretan ne čeka na naše buđenje.
Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve je to u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize.
Dijana Jelčić
O sreći i ljudima Oznake: život, premijera bez reprize
|
