When youre weary, feeling small,
When tears are in your eyes, I will dry them all;
I'm on your side when times get rough
And friends just can't be found,
Like a bridge over troubled water
I will lay me down.
Like a bridge over troubled water
I will lay me down.
When youre down and out,
When youre on the street,
When evening falls so hard
I will comfort you.
I'll take your part.
When darkness comes
And pain is all around,
Like a bridge over troubled water
I will lay me down.
Like a bridge over troubled water
I will lay me down.
Sail on silvergirl,
Sail on by.
Your time has come to shine.
All your dreams are on their way.
See how they shine.
If you need a friend
Im sailing right behind.
Like a bridge over troubled water
I will ease your mind.
Like a bridge over troubled water
I will ease your mind.
Iako, zanimljivo je kako radi prirodna prilagodba okolisu - da je psina odrasla negdje na ulici, znala bi se kloniti auta i pronaci vecericu, da je odrasla negdje na farmi znala bi kako plasiti kokosi i kloniti se vecih zvjeradi - buduci da je odrasla kao urbani pas koji se cesto vozi od malena, naucila je kako se ponasati u autu i kako odrzavati ravnotezu kod voznje da se ne posrne kod kocenja ... Maggie se vjerovali ili ne zna jako dobro kompenzirati u krivinama na pravu stranu i kod kocenja ukopati u mjestu iza prednjeg sjedala . Ali JJA je u pravu - sigurnost na prvom mjestu bez obzira na otimanje iz pojasa.
A i nije stos da nedajboze pas leta okolo po autu - iako nikako ne moze ispasti ovako :
Odlazak velikana - umro Arthur C. Clarke (1917.-2008.)
Agencijske vijesti
monitor.hr
"Umro je Britanac Sir Arthur Clarke, jedan od najvećih pisaca znanstvene fantastike. Preminuo je u 90. godini u u Šri Lanki gdje je živio još od 1956. godine. Clarke je još 1945. predvidio razvoj komunikacija putem satelita, autor je više od 100 knjiga o temama svemira, znanosti i budućnosti. Prema njegovoj priči Stanley Kubrick snimio je kultni film 2001: Odiseja u svemiru. Na proslavi svojeg 90. rođendana prije tri mjeseca Clarke je izjavio da ima tri želje: da zavlada mir u Šri Lanki, da čovjek više poradi na razvoju alternativnih izvora energije te da napokon nađemo znak inteligentnog života van Zemlje."
vecernji.hr
"Znanstvenik, pisac i vizionar, veliki optimist, ljubitelj ronjenja i ljudskog napredovanja u svemiru, čovjek koji je opisivao bolju budućnost od one koja nas je dočekala, napustio je ovaj svijet u dubokoj starosti, kao posljednji preostali štovani velikan "zlatnog doba" znanstvene fantastike (od kasnih tridesetih do sredine šezdesetih).
Rođen u Somersetu, zbog slabog imovnog stanja nije studirao, ali tijekom rata počeo se baviti znanošću u Royal Air Forceu, i sudjelovao je u razvijanju radara zahvaljujući kojima je dobivena Bitka za Britaniju. Njegov glavni izum, radar za nisko slijetanje, završen je prekasno da bi pomogao u ratu, ali je bio ključan za berlinski zračni most 1948.-1949.
Nakon rata, stečeno znanje matematike i fizike usavršava završivši King's College u Londonu. Njegov možda najveći znanstveni doprinos čovječanstvu je popularizacija koncepta geosinkrone (geostacionarne) orbite, ključan za satelitski prijenos podataka. Zbog njegovih zasluga za prihvaćanje te ideje, orbitalni pojas iznad ekvatora na visini od 35 kilometara i 786 metara – u kojem sateliti imaju geosinkroni položaj, uvijek isti u odnosu na neku točku na Zemlji – zove se Clarkeov pojas. Inače, po njemu je nazvan i jedan asteroid, 4923 Clarke, kao i vrsta dinosaura otkrivena u Australiji, serendipaceraptors arthurclarkei.
Još kao mlad počeo se baviti pisanjem, a prve profesionalne priče, u američkom časopisu "Astounding" objavljene su mu 1946. i 1947. Od 1951. potpuno se posvetio pisanju, ne samo znanstvene fantastike, nego i popularno-znanstvenih knjiga koje su bile iznimno uspješne. (Bio je i glavni scenarist iznimno popularnog ZF-stripa "Dan Dare".) U svijetu znanstvene fantastike, jedini je trostruki dobitnik "dvostruke krune" u kategoriji romana: obje najcjenjenije nagrade, Hugoa i Nebulu, osvojio je za "Sastanak s Ramom", "Maticu Zemlju" i "Rajske vodoskoke". Kratku priču "The Sentinel" (inače odbijenu na jednom BBC-ovom natječaju 1948.) proširio je, u suradnji sa Stanleyem Kubrickom, u roman i scenarij za film "2001: odiseja u svemiru" iz 1968., njegovo najpoznatije djelo po kojem ga prepoznaju i oni koji nikad nisu neku njegovu knjigu uzeli u ruke.
Kad se nije bavio putem čovječanstva u svemir, znao je u svojoj književnosti stvoriti sjajne duboko emotivne konflikte. Nezaboravne su priče poput "Smrti i senatora", u kojoj američki predsjednički kandidat, koji je političku karijeru izgradio na rezanju sredstava za istraživanje svemira, doznaje da ima srčano oboljenje od kojeg će uskoro umrijeti. Međutim, Sovjeti – koji su nastavili istraživanje svemira – na svojim satelitima razvili su učinkovit metod liječenja takvih oboljenja u bestežinskom stanju, i nude mu tretman...
A tek njegova slavna priča "Zvijezda"? U njoj jedan isusovački znanstvenik proučava na dalekom planetu ostatke civilizacije koja je uništena kad je njihovo sunce buknulo u supernovu. Diveći se njihovim dostignućima, zapita se je li ta katastrofa bila vidljiva sa Zemlje, obavi izračune i užasne se onim što je otkrio. Slavna je njegova zadnja rečenica, bolan krik izgubljene vjere: "Gospode, zar si morao tako uništiti taj narod, samo da bi svjetlo njihove smrti zasjalo iznad Betlehema?"
Zbog tako kontroverznog završetka ta priča je izbačena iz školskih čitanki čak i u Sri Lanki, Clarkeovoj drugoj domovini, u kojoj živi još od vremena kad se zvala Cejlon. Privučen izvrsnim prilikama za ronjenje, svoju omiljenu aktivnost, doselio se u Unawatunu 1956., a kasnije je uglavnom živio u prijestolnici Colombu. Imao je dvostruko državljanstvo – britansko i srilankansko, a ta zemlja, u koju je smjestio radnju jednog od svojih najboljih romana "Rajski vodoskoci", dodijelila mu je najvišu državnu počast, naslov Sri Lankabihnamaya (Ponos Sri Lanke).
Zbog zlobnih tračeva da je pedofil kojeg su na Sri Lanku privukli tamošnji dječaci, Sunday Mirror mu je na kraju morao platiti debelu odštetu (srilankanska policija nije našla nikakav dokaz koji bi na to ukazivao). No, zbog te kontroverze Clarke nije htio 1998. iz ruku princa Charlesa primiti odličje i naslov viteza koji mu je dodijelila kraljica, da ne ometa prinčev državni posjet; nakon što su se optužbe pokazale apsolutno neutemeljenima, sirom ga je 2000. imenovao britanski visoki komesar u Sri Lanki.
Kad mu je 1988. dijagnosticiran post-polio sindrom zbog kojeg se otežano kretao, nepokretnost na kopnu zamijenio je pokretljivošču pod vodom, svojom drugom omiljenom sredinom. Po njegovoj narudžbi, IBM mu je izradio posebnu vodonepropusnu tipkovnicu da bi i roneći mogao pisati.
Zadnjih godina uglavnom je živio od stare slave, stavljajući svoje ime na brojne nastavke popularnih romana koje su za njega odrađivali najmljeni pisci poput Gentryja Leeja. Znanstvena fantastika krenula je nekim drugim smjerovima ali, kamo god taj žanr kretao, u njemu će uvijek ostati neizbrisiv trag Arthura C. Clarkea, najutjecajnijeg pisca u periodu kad se ta podvrsta književnosti transformirala od pustolovne jurnjave svemirskim brodovima u duboku i promišljenu ozbiljnu književnost. Pamtit će se "Kraj djetinjstva", "Grad i zvijezde", legendarna "Odiseja 2001", kratke priče, znanstveni eseji, mudre i duhovite izjave kao što su njegova "tri zakona", kojima je konkurirao "robotskim zakonima" svog velikog takmaca i još većeg prijatelja Isaaca Asimova:
Treći Clarkeov zakon: "Bilo koju dovoljno naprednu tehnologiju nemoguće je razlikovati od magije."
Drugi Clarkeov zakon: "Jedini način da se otkriju granice mogućeg je otići izvan njih, u nemoguće."
Prvi Clarkeov zakon: "Kad istaknuti ali ostarjeli znanstvenik kaže da je nešto moguće, skoro je sigurno u pravu. Ako kaže da je nešto nemoguće, najvjerojatnije griješi."
Clarke je ostario, bio je ugledan, ali griješio nije. Neke njegove pretpostavke vrijeme je možda opovrglo, ali on nije gledao stvari onakvima kakve jesu, već kakve bi trebale biti; da se radilo onako kako je on mislio da treba, danas bismo živjeli u boljem svijetu. Pročitajte njegove knjige i uvjerite se u to."
Jedan obiteljski repati + UpDaTe - za pasoljupce i one koji se takvima osjecaju
Post obiteljski - danas se navrsava dvije godine kako je mali repati dio nase obitelji i obiteljska maza dosla na ovaj svijet - ovo ce biti post slika - Maggie.
Prvo kupanje kad smo dosli doma
Privrzeni su jedno drugom
U toplom kreveticu, ispocetka smo imali dekicu, a onda smo presli na veliki rucnik za plazu koji joj je posteljina
Ovako smo se vozili u pocetku dok smo jos bili mali
Tu je jos manja od svog malog ranca
Pufna crne vune
Tu smo vadili krv kod veterinara
Omiljena igracka - pilac koji skvici kad ga dobro protresete - i tako sto puta na dan
Tu je odlucila okrenuti glavu i ne slikati se
A onda smo je nagovorili
Visenamjenski pas - svijetli u mraku prije spavanja - Gazda je uspio na neki nacin uloviti ovaj prizor
Omiljeno mjesto u predsoblju - odavde se ima kontrola i pogled na : balkon i vrt, kuhinju, stednjak i posudicu s hranom, ulazna vrata, wc gdje je njena kutija za pijesak, spavaca soba gdje je njen krevetic dolje kraj radijatora i kraj naseg kreveta - dakle pokrivena su sva strateska mjesta
"Oni dani u mjesecu" prvi put
Ono malo sat vremena snijega sto smo imali ove godine, ali smo se svejedno dobro zabavili
Bozicni ugodaj
Kad je zima onda se i obucemo jer smo malesni i krhki
Ovo je rucak i vecerica za godinu dana - vreca hrane veca od nje
Tu se imalo bogato krzno - pa smo plakali i ona i ja dok smo cesljali pasjom bodljikavom cetkom, uskoro smo odlucili da je tome kraj jer boli i nije nam svrha da "se treba pomuciti za ljepotu", pa se od onda sisamo na krace
Ovdje se mlati po piletini - to dok jos nismo bili na dijeti
Naravno, Gazda ima navigatora dok vozi, ona brine da se ne izgubimo
A ima pomoc i kad radi
Ovako izgleda kad se izlazi, cika, vriska i galama - zanemarite moj iritantno visoki ton glasa na samom pocetku clipa, tako joj se uvijek obracam kad izlazi, ona to voli - inace tako ne pricam u stvarnom zivotu
A ovako izgleda kad nam dodu groomeri i bace se na posao
Ovako je kad zajedno surfamo
I kad se hoce igrati
A ovo su slike kad je bila u gostima kod Mrs Hawkins dok smo bili odsutni
I za kraj - i ovako izgleda pasji zivot
I eto ... to bi otprilike bilo to - malena zvrnda danas slavi drugi rodendan i nadamo se da ce ih imati jos puno, puno u dobrom zdravlju i sretno
UPDATE - sigurna voznja pasa i kako je upriliciti
Ovo da se zna / vidi kako se sinjorina vozila po propisu - prvo smo pokusali s pasjim pojasom ( nekom vrstom remenja ) velicine S na straznjem sjedalu - skicala je cijelo vrijeme je kao da je koljemo, davila o remenje, skakala, pokusala se iskobeljati i grebla - zakljucak - necemo upotrebljavati !!! Dali muciteljski pojas nekim naivnim ljudima za njihovog psa i vise ih nikad nismo vidjeli, tako da ne znamo je li kod njih funkcionira.
Onda smo pokusali s mrezom - tu vec imamo slike, daleko je humanije iako ona gleda mizerno iza te mreze ne bi li izazvala sucut i bila uzeta u krilo.
Jedna od prednosti je da se ima cime baviti dok smo mi odsutni i ona ceka u autu, unatoc tome sto uvijek ima svoje igracke u autu i svoje svinjsko uho za zvakanje u dokolici, unatoc tome sto nikad nista drugo ne grize i ne pravi stetu - mreza je pravi izazov - dodatno se zabavi tako da ima jos nesto gristi i progristi sto rupa kroz koje se provuce i onda grije moje ili Gazdino sjedalo dok se mi ne vratimo iz kupovine. Prvo sam pokusala zatvoriti progrizene rupe, pa je mreza visila u dronjcima, onda smo stavili novu koja je isto bila progrizena u odredenom vremenskom roku. Onda smo odustali, morali bismo montirati neku malo otporniju mrezu od celicno plastificirane giga mutirane NASA developed legure koju mali uporni ostri zubici nece progristi.
Ovo sto se ona vidi kako pazljivo motri cestu kraj vozaca - ne sjedi na suvozacevom sjedalu nego izmedu, tu je izmedu sjedala nesto poput sirokog spremnika u kojem drzimo navigaciju i neke sitne stvarcice s finim zgodnim poklopcem na koji se pas moze fino udobno i komotno smjestiti i podbociti. Ne vjerujem da je taj dio opreme auta predviden za tu namjenu, ali izvrsno sluzi. U prednjem dijelu ispred te kutije na malo nizem postolju je mjesto s utorima gdje se mogu odloziti dvije case ili salice. Tamo su obicno nase male flasice s mineralnom.
Tih smo dana posjetili par antikvarnica - imam slike samo iz prve, jer smo tamo isli planski pa sam ponijela kameru. Vrlo velikodusno i odusevljeno su mi dozvolili slikanje. Od svih koje smo vidjeli jedina usminkana i cista - u ostalima je pomalo prasinjavo kao sto antikvarnici i dolici.
Ovo je dakle antikvarnica SECRET GARDEN koja je ujedno i poshy kavana-restoran.
Mi smo inace onako malo, sasvim amaterski radi uzeti ponekad poneki neskupi komadic neceg sto nalici na neku starinu. Nemamo bas neke stvari od vrijednosti jer si ih ne mozemo priustiti, ali imamo par nama dragih i zanimljivih komada u kuci. Kompas je kupljen u Antwerpenu prosle godine, zvonce za poslugu ove godine u Teksasu ( eto, nikad necu imati poslugu u kuci, ali barem imam zvonce...), ponesto bakrenih posudica i vrceva koji nisu nesto spektakularno, ali su lijepi.
I jedan poklon koji smo dobili od mog oca jos u Hrvatskoj - vjerovali ili ne, taj sat je cak neki dan proradio sam od sebe i toliko me uplasio da sam poskocila u prvi mah - inace nikad nije radio, ima kljuc za navijanje opruge... Nitko ga od nas nije navio, zabavljali smo i plasili jedno drugo u kuci dva dana pricama o duhovima, a onda je sat sam od sebe prestao raditi, bas kao sto je i poceo.
Od moje sestre je Gazda na poklon nekad dobio malen durbin i kofercic sa dominama - starinski pozutjele i sasvim upotrebljive.
Ovaj put smo uzeli neke stvari za koje ne bih rekla da bi bile predmet otimacine znalaca, ali nama su se svidjele ...
Kutija za cigarete - motane, naravno - tri bakrene zvjezdice su otpale na zalost, ali to ne umanjuje pomalo pohabanu ljepotu drveta
Ja sam zapazila ove cetiri minijature, ne mislim da imaju neku vrijednost, ali meni su lijepe
i sad je malena kolekcija pod staklom u nasem dnevnom boravku...Koga zanima - placeno samo trideset dolara !
Zanimljive su mi bile i 3D slike radene u svili, ali ih ne bih uzela.
Gazda je zapazio investiciju - kolekciju Hummel posudica za zacine.
Moram napomenuti da nisam bas bila zainteresirana i nisam imala puno znanja o ovom brandu, tek nesto malo poput ovog, za mene su to uvijek bile samo male kicaste figurice i posudice...
Koga zanima vise o brandu moze pronaci OVDJE i OVDJE.
Ali zato je Gazda krenuo pregovarati cijenu kolekcije i srusio je na trecinu napisane - a onda sam potpuno iskreno ovčje rezignirano krenula nagovarati Gazdu da odustanemo. Onda su istupili s jos nizom cijenom i Gazda je pristao - kupili i poslali kuci postom u paketu ... Kolekcija se sastoji od 24 komada ( bez police ), sve s krhkim poklopcicima - placena je 75 dolara. Kad smo dosli doma i ulogirali se na e bay, pronasli smo pojedine primjerke. To smo napravili jer smo morali dokupiti jednu koja je dosla razbijena - mislimo da nije razbijena u transportu vec tamo u antikvarnici kod pakiranja - bila je u srednjem redu i mora da je jednostavno nepazljivo ispustena. Ta jedna posudica nas je kostala 22 dolara. Plus doprema. Ali jos uvijek stoji da smo napravili dobro ulaganje, nije neka velika lova, ali covjeka veseli. Dobili smo za 75 dolara + 30 dolara slanje postom + 27 dolara za novi vrcic kolekciju koja vrijedi objektivno nesto vise od petsto dolara. Malo cemo to sve zadrzati, a onda mozda prodati.
Razlog tolike zelje za pregovaranjem o cijeni je sto su antikvarnice smjestene u centru grada. Wichita Falls nije turisticki grad, to je gradic od sto tisuca ljudi nastao na stocarstvu, ratarstvu i nafti.
Tamo sam vidjela nesto sto nikad u zivotu nisam i sto me je uzasnulo - centar grada koji odumire.
Prvo mala digresija - moj diplomski rad na Građevini je bio iz predmeta Urbanisticko projektiranje - dakle urbanizam kao takav mi nije stran i mjesta koja posjecujem nekako gledam i iz te perspektive.
Kad smo zasli u poslovni centar grada, prvo sam zapazila ogromnu poslovnu zgradu potpuno napustenu. Objasnjeno mi je da su u projektiranju i izvedbi koristili azbest u oblogama, taman neposredno prije nego li ce to biti zakonom zabranjeno. Cijela zgrada je po ugovoru dovrsena do zadnjeg detalja i zakljucana. I nikad nije bila u funkciji.
Nakon toga sam ostala zaprepastena dok smo se vozili gledajuci kako se redaju jedna za drugom zgrade gdje su lokali bili zatvoreni i izlozi oblijepljeni neprozirnim papirom po kojem se vidi da su vec duze vrijeme napusteni.
Preko puta lijepe zgrade Gradske knjiznice s pocetka osamnaestog stoljeca zjapi skladiste i stovariste metala i limova sa žičanom pletenom ogradom zaraslom u brsljan - a izmedu predivan park. Uski centar izgleda kao grad duhova !!! Tamo su poredane i te antikvarnice koje smo obilazili, i vise je nego ocito bilo da bas i nema puno posjetitelja i kupaca.
Jedva da koje vozilo prode onuda, a to je nekad bila gradska prometna zila kucavica. Nekoc otmjeno kino se pretvorilo u derutnu zgradu koju eto odrzavaju cistom, ali nista vise od toga. Propadaju i ostale okolne zgrade, cini se da su sve investicije odleprsale s tog mjesta. Mozete li zamisliti gotovo prazna parkiralista u centru grada usred radnog dana usred radnog tjedna ??? Jedina popunjena mjesta su bila ispred zgrade gradske uprave i administrativnog sjedista. I gradske bolnice gdje se ne lijece elitni pacijenti.
Takvo nesto vjerujem da nigdje u Njemackoj ili Hrvatskoj necete vidjeti ! Na moj zacudeni upit, objasnjeno mi je da je postupna degradacija urbane jezgre pocela prije tridesetak godina kad je izgraden prvi veci Moll centar - shopping centar na jednoj od gradskih periferija. Nakon toga je uslijedila ekspanzija slicnih sadrzaja, i danas tamo imate ogromne komplekse gdje ljudi provode vrijeme i ŽIVE. Druže se, kupuju, zabavljaju, jedu, uce, friziraju i manikiraju, idu u kino, rekreiraju se - jednom rijecju shopping centri su preuzeli funkciju gradskog sredista. I naravno, Wall Mart robne kuce kao institucije i hramovi gdje se okupljaju pripadnici srednje klase - iako danas vise niti oni nisu sinonim za najjeftiniju ponudu koja se moze naci. Tamo su u blizini i svakovrsne lijecnicke ordinacije, obrtnicki centri, razne agencije, crkve, banke, neugledni i oni vrlo ugledni restorani. Zemljiste je skuplje u tim zonama nego u gradskom centru.
Usput smo navratili i u Muzej zeljeznica ... Uredovno radno vrijeme, radni dan, vodica jednostavno nema, vratar nas je pustio unutra pa smo napravili par snimaka. Kad smo dosli sutradan, nije bilo ni vratara ni vodica - cini se da je tamo opci raspasoj, sto me niti ne cudi jer se i Muzej nalazi u centru grada gdje je opca pustinja i ljudi bas ne prolaze - posebno ne turisti.
I ovim bi umarajuci dugacki ciklus putopisa iz USA za sad bio okoncan .
Prica prva – Red River i kako izgleda kad imate rulet u vigvamu
Ponovno smo obisli Red River – Crvenu rijeku, granica izmedu Teksasa i Oklahome je jednim dijelom sama rijeka. Nadala sam se da cu je vidjeti u punom sjaju jer je – ogromna !
Medutim, ispostavilo se da je vodostaj nizak kao i kad sam prolazila tuda usred ljeta, sto me nemalo zacudilo. Objasnjeno mi je da vec cetiri mjeseca nisu imali kise... Obicno je zimi rijeka nabujala i ponekad se dogadalo da poplavi mostove i prekine prometne komunikacije. Moram priznati da je meni takvo sto bilo nevjerovatno za mjesto poput Teksasa, ja sam uvijek mislila da tako bogata drzava moze uloziti dosta u infrastrukturu.
Odveli su me i da vidim kako zive Indijanci u rezervatu u Oklahomi.
Pomalo zalosna je cinjenica da danas Indijanci zive od drzanja kockarnica, sve sto tamo zarade, kao i sve ostale grane privredivanja vezane uz to su oslobodene od poreza.
Comanche casino
Kiowa casino
Prave i prodaju suvenire i poklone, etno odjecu i namjestaj, ali to je manji dio prihoda.
Toliko dugo dok se proizvodnjom bilo cega, trgovinom i organizacijom igara na srecu bave u granicama rezervata, SVE JE TAX FREE, drugim rijecima, uopce ne placaju porez. Velika Casina su meka za kockare s obje strane granice, tamo se moze jeftino jesti i piti, jeftino kupovati cigarete – svi iz blize i dalje okolice dolaze kupovati duhan jer je jeftinije. Ja sam odbila uopce uci u Casino, ne odobravam kockanje i ne zanima me kako tamo izgleda - tako da smo naposljetku samo kupili cigarete Gazdinom bratu u maloj trgovini izvan ogromnog objekta Casina. Parkiraliste ispred je bilo pretrpano, a rana vecer je radnog dana.
Prica druga – trailor naselja i kako zivi gradska sirotinja
Bilo je komentara o zivotu u trailor naseljima – kucama prikolicama. Trailor objekata ima raznih, od onih malih kakve vidamo na godisnjim odmorima i koji se nakace na auto i vuku, do onih koji se transportiraju posebnim kamionima i vise su nalik kucama, samo ih zovu trailors jer se mogu ponovno staviti na kotace i izmjestiti. U pravilu se postavljaju na temelje od betonskih blokova. One vece znaju imati i po tri sobe, kuhinju, blagovanje, kupaonicu i dva toaleta. Sirina im se krece od 4,5-5 metara, duzina ovisno o broju prostorija. Iznutra su obloge zidova radene od lamperije ili drvenih panela s tapetom preko. Podovi drveni s tepihom od zida do zida.
Da se razumijemo, ima tamo vise sirotinje nego li mi mozemo i zamisliti, ove godine smo se malo provozali kroz naselje gdje zivi upravo taj dio americkog sna... Iako, kod njih je taj pojam malko drukciji nego kod nas - americka sirotinja ima krov nad glavom pa makar to bilo i trailor, ima auto da dode do posla, ima satelitsku i kablovsku, klima uredaje, grijanje, nije gladna. Postoje lanci trgovina gdje stvari kostaju 99 centi – tu se mogu pribaviti i osnovne namirnice poput kruha, mlijeka, voca i povrca, tjestenine. Postoje takoder lanci trgovina gdje mozete kupiti no name brand odjecu i obucu za doslovce par dolara. Ne tvrdim da je ista kvaliteta i da isto zabljesnete kao kad kupujete Adidas ili H&M – ali nije posrijedi drlog i nitko ne mora trositi pola place svakih pola godine da obuce dijete kad preraste odjecu. I tko hoce raditi moze relativno lako naci posao.
Malo outdated podaci iz 2000. godine kazu da je prosjecan godisnji prihod domacinstva u gradu $ 32.554 ($ 2.712,83 mjesecno) , od toga prosjecan prihod za muskarce $27,609 ($ 2.300,75 ) nasuprot $21,877 ( $1.823,08 mjesecno ) za zene, per capita za grad $16,761 ($ 1.396,75 mjesecno).
Oko 10.8% obitelji i 13.9% populacije su ispod granice siromastva, ukljucivo 17.7% onih ispod 18 godina i 10.3% onih iznad 65 !
Minimalne place su prilicno niske i jedva se sastavlja kraj s krajem, ali svejedno - ako covjek pazi, moze zivjeti pristojan zivot – daleko pristojnije nego u Hrvatskoj, to je sigurno.
Tu se naravno ne racuna populacija beskucnika – oni su posebna prica.
Bolna tocka je zdravstvena skrb i mirovine – njihovi umirovljenici nisu u zavidnom polozaju i mnogi honorarno rade do u duboku starost kako bi s malom mirovinom prezivjeli i sto je od zivotnog znacaja – mogli platiti bolnicke racune.
A bolnicki racuni su nocna mora. Evo jedan primjer : ostala sam duzna objasnjenje zasto je sogorica iz jednog od prethodnih postova bila bosa. Bosa je bila jer manje vise stalno hoda bosa – zimi i ljeti. Nije to iz obijesti nego zato sto ima problem s kostima stopala, cijelog zivota je nosila vrtoglavo visoke potpetice i kaubojke, sad ima deformitet u prednjem dijelu stopala koji joj ne dozvoljava da obuje niti obicne tenisice. Nosi japanke. Na posao nosi platnene razgazene zepe. NEMA NOVCA da kupi pomagala i posebne ortopedske cipele jer su skupe. Nema novca da ode specijalistu. Nema novca za operaciju koja kosta 16.000 usd okvirno, tako joj je rekao njen doktor opce prakse. Njeno osiguranje koje si ona moze priustiti placati to ne pokriva. Zena ima nepune 44 godine. Radi u velikoj auto kuci kao administrator u odjelu za auto dijelove, njezin posao je unositi sve sto pristigne u racunalo i izdavati na zahtjev, azurira bazu podataka. Placa joj je $ 8 / satu, sto bi grubo racunajuci bilo $ 1.280 mjesecno. A novac curi na lijekove za dijabetis i pomaganje dviju kceri i njihove djece koje zive s nistkoristi ocevima i bez prihoda.
Gazdin brat takoder nema velika primanja, neka je vrsta dispecera. Sad zive u iznajmljenoj kuci za koju placaju $ 400 mjesecno, moraju stalno pojiti dva polovna auta koja trose ko zmajevi jer ne mogu koristiti jedan. Zive vrlo skromno i u njihovom opisu rashoda jednostavno nema mjesta za medicinske troskove.
Prosli brak i potom razvod od zene koja je kockala su ga oderali do kostiju i morao je prodati kucu da namiri dugovanja, ona mu je sa zajednickog racuna upropastila kreditni rejting i on ne moze niti dici kredit.
Ne morate dakle biti gradska sirotinja da biste imali financijski problem kad je rijec o zdravlju – medicinske usluge toliko kostaju da cak i srednji sloj moze imati problema kako ih servisirati.
Postoji pojam „trailor trash“ koji obiljezava cijelu jednu subkulturu americkog drustva. Kad se rodite kao trailor trash vecinom i to cijeli zivot i ostanete – rijetki se iscupaju. Slabo obrazovani, rade na slabo placenim radnim mjestima i odgajaju istu takvu novu generaciju kojoj je zivotno postignuce nasljediti trailor kad im umru roditelji. Zenska djeca se cesto vrlo rano odmetnu od kuce. Vec u petnaestoj odu i pocnu raditi kao konobarice, mnoge i ne zavrse skolu, lutaju po velikim gradovima i jako puno ih ostane trudno. Cesto se s djetetom vrate roditeljima, ostave dijete na cuvanju i nastave glavinjati, ako imaju srece i raditi eventualno saljuci neku lovu, ali vecinom ne. Stopa teenagerskih trudnoca u Americi je ogromna - vecina ih se dogada upravo u tim sredinama. Muska celjad cesto zavrsi radeci kao vozaci kamiona.
Jako puno oba spola ih se prijavi u vojsku ili Nacionalnu gardu, to im je izlaz iz bijede i siromastva, tamo dobiju zdravstvenu skrb, iako nevelika - pristojna primanja, krov nad glavom, mogucnost daljnjeg skolovanja. Ako ih ne pukne peh pa ih posalju u rat.
Nisam se upustala u komentiranje ovih stvari, svaki grad ima svoj ekvivalent ovome. Iako, nisam mogla ne primijetiti ispred nekih prikolica sasvim solidne aute.
Prica treca – kako se moze skućiti na brzinu ako imate pisljivih sezdesetak tisuca dolara+zemljiste s infrastrukturom
Malo vise od trailor doma, a ipak manje od normalne kuce - imate i klasicnu montaznu gradnju koje zovu „modular homes“- montazne kuce koje vam samo dopreme i povežu na infrastrukturu i za jedan dan imate topli dom. To se na drustvenoj ljestvici rangira malo bolje nego trailors. Zeljela sam otici i pogledati kako izgledaju na licu mjesta gdje ih prodaju, ali nismo stigli na zalost – iduci put. Usudila bih se reci ovako izdaleka da meni izgledaju cist pristojno, i za pocetak za mladi bracni par – zasto ne? Sudeci po onom sto sam citala online o njima, imaju solidno izveden sendvic zid, dobre izolacije, dopadljive obloge, klimatizaciju. Medutim onda mi je Gazda rekao da i nisu bas tako jeftine, za samo malo vecu lovu mozes sagraditi normalnu kucu pa imas nesto cestito... Cijene im se krecu od sezdesetak tisuca dolara pa na vise. S tim naravno da imate zemljiste na kojem je kompletna infrastruktura.
Velika vecina se ipak odlucuje iznajmiti kucu, njihove obitelji su daleko pokretljivije nego nase, ne oklijevaju seliti po potrebi posla, migriraju cesto i rado. Najmanje kuce imaju barem dvije sobe, kuhinju, blagovanje i kupaonicu, okvirno minimalno oko 60 kvadratnih metara. I jos uz to obavezno okucnica umjerene velicine. Najamnine se krecu od 350 za dvosobne kuce do 700 usd za trosobne i cetverosobne kuce u pristojnim susjedstvima. One koje su vece i na ekskluozivnim lokacijama se teze iznajmljuju, jer onaj tko si moze priustiti placati 1.500 dolara za iznajmljivanje, taj je u platnom rangu da si moze priustiti vlastitu kucu. Iznimka su vojna lica koja se sele svako malo. Ovisno o lokaciji i velicini kuce cijena je niza ili visa. Isto tako cijene u Kaliforniji ili Floridi se naravno razlikuju od onih u New Yorku ili nekim manjim gradovima, ali ja navodim kako je na podrucju Wichita Fallsa, gdje je Dallas metro area udaljen dva i pol sata voznje brzom autocestom. Imate i „losa“ susjedstva gdje kucu mozete iznajmiti i za dvjesta dolara, ali nije preporucljivo tamo podizati obitelj. Jos uvijek postoje kuce koje imaju tzv. “asbestos siding“, odnosno vanjsku oplatu izradenu od materijala u kojem je azbest komponenta, zakonom je zabranjeno i ne prave se vise, ali jos se uvijek koriste, tako da svatko pametan bjezi od toga – TE su kuce jeftine i za iznajmiti i za kupiti.
Prica treca – jos malo o stanovanju , debelim psima i Swarovski kristalu
Malo apartmansko naselje, tu je ulaz zgrade i stana u kojem je Gazda proveo djetinjstvo.
Na ogradi kod igralista poruka
Kaze Gazda kako je to nekad bilo pristojno susjedstvo gdje su zivjeli pripadnici vojske i zrakoplovstva s obiteljima, ali kako se sad cini bas i nije tako. Nije mi bilo jasno zasto, pa meni su sve te kuce izgledale cisto u redu, dobro odrzavane isto kao i vrtovi i automobili... Zakljucio je to jer je vidio u bliskom susjedstvu cak dvije zalagaonice – toga prije tamo nije bilo - u boljim cetvrtima ih nema.
Obisli smo i njegove kuce koje iznajmljuje – stanari to manje vise lijepo i cisto drze, dopusteno im je drzati kucne ljubimce, ali smo se jako iznenadili kad smo vidjeli da u sve tri kuce drze debele pse. Kad kazem debele, onda to znaci da nikad u zivotu nisam vidjela tako debelu zivotinju koja se toliko gega, gotovo kotrlja a ne hoda. Jadni. U jednoj od kuca cura i decko zive skupa i drze u blazenom suzivotu tri psa i tri macke, imaju sobu samo za njih. I svi odreda lepi i debeli. Svi odreda njegovani i cisti. I svi odreda naravno placaju mjesecno dodatni depozit uz rentu za drzanje kucnih ljubimaca.
Gazdinoj agentici koja brine za nekretnine kad doputujemo obicno odnesemo neku sitnicu – ispocetka je nisam poznavala, pa sam birala finiju bombonjeru ili butelju neceg sto se ne moze tamo kupiti. Ove godine je na krvnickoj dijeti pa sam morala smisliti nesto drugo – ali sto donijeti zeni koja ima vlastiti portofilio nekretnina sto u prodaji, sto u rentanju tezak oko milijun dolara ??? I inace mi ne pada na pamet nikoga impresionirati, radije se trudim naci nesto drukcije i originalno nego nesto skupo. Uzeli smo joj maleni Swarovski kristal – skoljku. Nikad ona nije cula za Swarovski kristal i bila je odusevljena. Malo sam joj objasnila i prepricala ponesto o tom brandu, pokazala site, nasto je rekla da ce poceti vlastitu kolekciju, toliko joj se svidjelo. Rekoh joj - PAZLJIVO ! - granica izmedu doista predivnog primjerka i komadine kica je kod Swarovski kristala jako, jako tanusna i meduprostor uzan - tko ne vjeruje nek provjeri OVDJE ili OVDJE.
Obzirom da je postavila u hipu puno pitanja, naputila sam je da moze naci trgovine online i kako organizirati kolekciju - najbolje u malenoj ustakljenoj vitrini s halogenim svjetlom iznad i na otoku - podlozi presvucenoj u recimo ponocno plavi barsun koja je polozena na staklenu policu. S ogledalom iza na ledima vitrine, a bocne tri strane u tankom samo po rubu brusenom ili pjeskarenom staklu. Iako bih ja radije napravila sesterokutni oblik. Konstrukcija koju bih ja birala – kromirani tanusni elegantni profili. Svaka staklarska radnja ce to znati napraviti.
Prica cetvrta – jos malo o tome kako se voze obicni ljudi
Kupiti automobil u USA je daleko povoljnije nego u Europi, i novi i polovni. Neki modeli su povoljniji cak do 30% - vjerovali ili ne, tocno je tako. U konacnici, i Gazda je svoj Jeep dopremio odande u Njemacku i platio manju cijenu nego li je isti automobil tu. Plus military popust , ali to je vec druga prica.
Isto tako je u Europi nezamislivo vidjeti onakve pola stoljeca stare krseve kakvi se vidaju po americkim cestama. Fuel economy i low emision je za njih science fiction i jos uvijek nesto van okvira svakodnevice, o cemu se bas ne razmislja pretjerano - manje ih brine sto zagaduju i smrde po cestama, vise ih smeta kad visoka potrosnja goriva opali po dzepu - vec mnogi grcaju i bjesne zbog „poludjelih“ cijena goriva. Te su cijene naravno daleko jeftinije nego kod nas, ali za njih koji su se uvijek razmazeno jeftino vozili, to je svojevrsni šok.
Znam da nije idealna i jednostavna usporedba jer tu se moraju uracunati daleko slozenije stvari i primijeniti drukcije metode, ali evo malo vrlo uprosćene i vrlo okvirne matematike.
Trenutno je prosjecna cijena galona goriva na nivou drzave od $ 2,57 u Teksasu do $ 4,16 u Kaliforniji, grubo receno - u prosjeku $ 3,36 - 1 galon je 3,7852 litara, sto ce reci da je litra benzina tamo cca $ 0,888, sto preracunato po danasnjem srednjem tecaju HNB u kune iznosi 4,26 kuna. A minimalna najniza placa u drzavi Texas bazirana na satnici od $ 5,85/satu, (s tim sto ce 24/7 porasti na $ 6,55) i bazirana na radnom tjednu od 40 sati im preracunato iznosi okvirno $ 1.030, odnosno 4.944 kn . Pa vi napravite usporedbu s vasom potrosnjom goriva.
Ali ne zanemarite da oni dnevno moraju prijeci vise kilometara od vas jer putuju daleko na posao i s posla, a ni grincajg ne mogu ici kupiti pjesice.
Mnogi vec idu u minus na kartici kako bi napunili, a voziti se mora, nema gotovo niti jedne kuce bez barem jednog automobila, rijetki su sreckovici kojima je radno mjesto blizu mjesta stanovanja.
Sve je rasprseno, za razliku od zgusnutosti stanovanja i urbane infrastrukture u gradovima u Hrvatskoj ili Njemackoj. Osim kad je rijec o shopping zonama i mallovima – do kojih se trebate naravno opet voziti jer ne stanujete blizu.
Voze se mrcine koje puno trose, u isto vrijeme se prigovara kako je sve skuplje i to se ne moze podnijeti.
Inace, jako se, jako razlikuju americke ceste od njemackih...Vozi se tako da vam se dize kosa na glavi, pretice se i s desna i s lijeva, tko je veci taj prvi ide, tko je sporiji pravo mu budi.
U iducem postu antikvarnice i razne takve poslastice ...
Ovako nas docekalo kad smo se vracali s izleta u Oklahomu. Nek se vidi koja je to ponosna zemlja iznjedrila nesto poput Busha … nama dvoma je to izgledalo kao dobar vic. I doista - da nije tragicno, bilo bi smijesno.
Staaara reklama, ali u dobroj formi … pravi vintage image.
E da sam bila tamo…dogodi se da propustite prava mjesta.
Ova mi se posebno svidjela – Gazda me pita zasto stavljam sliku krepane polegle kokosi na blog (ocito je taj lanac restorana novijeg datuma cim on ne zna za nj)…
Prica druga – Valentinovo, dijamanti i kome nedostaje burek
Godinama imamo obicaj doruckovati ili rucati vani. Kad to kazemo, ljudi misle da idemo cesto u restorane, ali ne – mi doista volimo cesto napraviti piknik, kad je vrijeme lijepo i toplo, vikendom obavezno. Dok smo bili u Osijeku, nedjeljom ujutro obicavali smo poharati lokalnu pekaru, kupiti jogurt i mineralnu i otici na Dravu. Kupi se nesto slano ( Gazda je boraveci na Balkanu nepredvideno postao ovisnik o bureku ) i nesto za desert. Vlazne maramice za ciste ruke, dekica za sjedenje i vrecica smecica za ponijeti otpad natrag doma – mrvice i ostaci hrane se iskidaju i bace okolo u travu da ih pojedu mali bozji stvorovi - kukci i ptice.
Ali da se vratim na topic - na samo Valentinovo se temperatura popela na 25 stupnjeva celzijusa u podne s tendencijom rasta, pa smo odlucili napraviti piknik na slapovima i rucati VANI. Prekrasan suncan dan.
U te svrhe smo na brzinu slozili meni iz jedne od robnih kuca, gotove sendvice od svjezeg kukuruznog peciva sa kuhanom sumkom/pilecim prsima, namazom od maslaca s koprom i persinom, zelenom salatom i sirom, gotovom kupus salatom sa strane i dva velika kolaca od lisnatog tijesta s jabukom unutra i staubom povrh za desert. I zvake da se ociste zubi poslije obroka.
Zeleni caj uz to – dijetalni, da se ne udebljamo.
Prvo se moraju oprati ruke ...
A nakon rucka jos malo lapeza okolo
Ameri Valentinovo shvacaju doslovce ozbiljno, padaju pokloni obostrano i ruca se u restoranima, kupuje naveliko i NITKO, ama bas nitko ne ostaje barem bez cestitke, malenog plisavca i cvijeta, star ili mlad, bogat ili siromasan. Osim onih koji nemaju bas nikoga na svijetu. Reklamiraju se i skupi pokloni za malu lovu, jedinstvena prilika, navali narode, ista stvar je sutra vec triest posto skuplja...Nista nije danas preskupo za one koje volite! Teska komercijalizacija – ali cijeli narastaj je odgojen na takvim shemama, da je drukcije ne bi valjalo.
Izmedu ostalog ljubav se dokazuje dijamantima – to je u Americi obicaj i jadna vam majka ako omanete. Od vas se ocekuje s pravom da curu nakitite ako imalo drzite do sebe. I do nje, naravno. Prsten s pola karata dijamanta u prosjeku kosta oko 1800 dolara, za Valentinovo se cijena spusta i upola. Amerika trosi pola svjetske proizvodnje dijamanata.
Obicaj koji ja iz dna duse prezirem. Jos prije dvadesetak godina citala sam KAKO ti dijamanti dolaze na trziste, kako se ubijaju i sakate ljudi, kako se podupiru ratovi - izraz KRVAVI DIJAMANTI nije novijeg datuma.
Kad je Gazda tih nekih davnih dana dosao s idejom da me prosi s dijamantnim prstenom kako je u njih obicaj i red, pa nek zajedno odemo u zlatarnice i odaberemo sto mi se svida, dobila sam osip i ne znavsi koliko je duboko taj obicaj uvrijezen kod njih izrekla svasta. A on ostao istinski zacuden i zaprepasten mojom reakcijom. Ja dijamant isto kao i krzno od sramote nikad ne bih mogla ponijeti na sebi.
Sto nas dovodi do
Prica treca – vjencanje - treba imati za najnuznije, dijamante i sirinu razumijevanja stvari
Da se nadovezem na prethodnu pricu – dijamant je uvijek dobrodosao, ali za prosnju je OBAVEZAN i onda se uzima veci i skuplji. Sto vise karata, to bolje – dokazujete da niste protuha i sonjo, a cura onda to moze kako je red i obicaj ponosno blendati da svi vide. Vjerovali ili ne, cak i najcrnja sirotinja moze takvo sto priustiti, oni 1/8 karatni prstenovi kostaju oko petsto dolara, dijamant trazite povecalom, ali to nije nesto sto ne mozete bas platiti jednom kad se zarucujete. Reklamna kampanja je stvorila cijele generacije posvecene ovom obicaju. Jednom rijecju – tesko da cete naci Amerikanku bez dijamanta.
Ovako izgleda tipicni set zarucnicki-vjencani prsten. Sto kicastiji, nakiceniji i tezi, to bolje. To naravno nema funkciju burme, one se posebno kupuju. Cijene ovih konkretnih dindi iz naseg kataloga koji sam vam tu dolje skenirala krecu se od 700 do 8 000 usd.
Recimo, ponuda u PX kod nas u bazi je ogromna, meni osobno je to manje vise sve toliko bolesno kicasto da se pitam jesu li ama bas svi operirani od dobrog ukusa. Iako ne vjerujem da su bas svi glupi - cini se prije da se takav jedan ukus odgaja generacijama i postaje standard.
Ali bas zato smo MI imali par puta izvrstan ulov gdje smo nasli na snizenju predivno zlatno prstenje koje se meni svidjelo, a tipicnom americkom ukusu bilo nezanimljivo pa se unatoc ionako nize cijene od uobicajene nije moglo nikako prodati – predivan stiliziran dizajn impresivnog izgleda, ali bez trashastog raznobojnog kamenja, vitica i strasa. I bez default dijamanta. Zahvaljujuci kulturoloskim razlikama i dijametralno suprotnom ukusu za lijepo, ulov je bio dobar. Iako ce me tipicna Amerikanka svake dobi pogledati s nerazumijevanjem i trunkom sazaljenja, jer na mojim rukama, vratu i usima nema ama bas niti jednog dijamanta…
Ali vratimo se u pricu sadasnju…
Receno mi je da je odvajkada obicaj da se mladenci u Wichita Fallsu slikaju na slapovima, tako da se nismo zacudili kad smo na samo Valentinovo zatekli ove male svatove. Zumirala sam kako bih uhvatila scenu. I ostala zatecena prizorom na tren duze nego li sam ocekivala
Mladenka
Mladozenja
NIsam se mogla odluciti da li da se cudom cudim, ili da se zgrazam – opet, mislim , mozda je zbilja neka sirotinja posrijedi, mladi bez love pa jadni ne mogu bolje, a opet s druge strane – ajme ! AJME !
No treba imati na umu da treba imati sirinu u umu … Stono ce reci – ne razmisljati samo u svojim vlastitim okvirima i dopustiti svakome pravo na razlicitost .
Prica cetvrta – izlasci i zalasci sunca – prava pastorala
Obzirom da smo bili vecinu dana provedenih tamo bioloski na nekom cudnom meduvremenu izmedu naseg i teksaskog, budili smo se svako jutro u cetiri . Ranom zorom smo isli doruckovati, ove godine smo isli samo na dva mjesta, oba mjesta rade 24/7/365 - Denny s i International house of pancakes ili IHOP – tamo sam napravila ove slike izlaska sunca
A ovako me docekao ove godine Texas, prvi dan kasno poslijepodne na cesti 144 west od Dallasa prema WF…
. Ali JJA je u pravu - sigurnost na prvom mjestu bez obzira na otimanje iz pojasa.
u stvarnom zivotu
dugacki ciklus putopisa iz USA za sad bio okoncan 
. 
