Sapunica i kako s tim zivjeti - RESISTANCE IS FUTILE !
Svatko u zivotu ima svoju omiljenu sapunicu.
Tako je od pecine naovamo - svi vi koji sad s negodovanjem odmahujete glavama i MISLITE da se to ne odnosi na vas - poricete svoju ljudsku prirodu.
U svakom od nas cuci jedan stvor zeljan i gladan sapunice, samo je pitanje dokle kod nekih ide negiranje te jedne sasvim iskonske potrebe koje se ne moramo stidjeti.
Tu doduse ima nekoliko kategorija od kojih cu navesti dvije krajnje, usput hotimice zanemarujuci nijanse i fine prelive u ovom osebujnom umjetnickom izricaju - postoji sapunica koju gledam i one ostale kojima ne znam tocno imena, ali sam o njima cula, a prepricali su mi likove i fabulu otprilike.
Prvo cu ukratko o ovim drugima - kad je rijec o gledanju nekih sapunica koje su pravi nepatvoreni zagadivaci mentalne higijene, to mi se skladno dopunjava i nekako spada u istu kategoriju u koju i turbofolkotisosisarmuprobonisinarodnjacka vrsta umjetnosti na koju necu trositi previse rijeci jer je ne poznajem, pa nemam pravo o tom pisati - osim sto mogu iznijeti cinjenicu da mi se dlaka jezi niz kraljeznicu od muke kad cujem nesto takvo usput iz necijeg auta. Ali to je cisto osobna opaska, o ukusima se ne raspravlja i dobro je da smo svi razliciti, svijet bi inace bio jedno vrlo dosadno mjesto da smo svi isti. Tko voli nek izvoli, dopustam. Podalje od mene.
Stoga je receno u Svetom pismu - "Blago siromasnima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko...", tako da, iako to nigdje nije izrijekom potvrdeno, ipak smo svjedocima da su i u ta doba dok je Isus hodao zemljom takoder postojale sapunice i turbofolksrceminatridelacepascaselomimrukemikrvavenarodnjaci.
To se dobro slaze s onom: "Oce, oprosti im jer ne znaju sto cine." i tako se zapravo tumaci zasto ove dvije pojave - sapunice za retardirane i narodnjaci nisu iskorijenjeni gromom, vatrom i sumporom iz stecevina ljudske civilizacije.
Da bi se Covjecanstvo stavilo na Kusnju.
Ali da se osvrnem na vlastitu, intimno osobnu sklonost sapunicama.
Moja jedina i omiljena sapunica su STAR TREK.
U ovom postu necu pricati o stvarima koje svaki Trekkie ionako zna, pokazat cu par scena koje bi mogle biti zanimljive ljudima koji inace ne vole SF, ne gledaju ovu seriju i cak nisu upuceni u radnju i ne poznaju likove. Ostavite za sobom predrasude, moje dame i gospodo, svi koji ovamo ulazite i ne volite SF - i pokusajte ovo procitati i pogledati otvorenog uma ...Jer zabava je zajamcena !
Za one koji nisu skloni SF-u, a ipak citaju ovaj post cu ovdje sloziti jedan kolaz kojem NITKO ne moze odoljeti - odvojite vrijeme za gledanje clipova - u konacnici - imate i vi pravo na malo opustanje uz SAPUNICE !!!
Da bi se napravio dobar dodatak ovom postu i sazeto pojasnile neke stvari, ako zelite mozete procitati zanimljiv clanak koji se nalazi TU.
Nije to samo prizemna kraci/pipci/cudolista jeftina scenografija, jurnjava uokolo, napucavanje i brodovi koji ( !!! ) siste i gore u vakuumu - ima tu jos svasta zanimljivog.
U sredistu zbivanja u tri serijala je Starfleet flag ship - tehnoloski superioran svemirski brod "Enterprise", radnja se dogada u razlicitim stoljecima u buducnosti i naravno s vrlo razlicitim posadama. Nadalje, u jednom od serijala radnja se dogada na slicnom brodu imena "Voyager", a jedan serijal se dogada na svemirskoj stanici "Deep Space nine". Tu je fino obraden kompletan ne samo tehnicki i science napredak, nego je bogato predstavljen i drustveni, politicki i civilizacijski background - ukljucivo sa zapletima i zanimljivim likovima i njihovim osobnim pricama.
Koga zanima vise moze vidjeti NA NJIHOVOM SITEU Startrek.com, iako ima mnostvo stranica posvecenih ovoj tematici jer Star Trek je postao svojevrstan "pokret" s vlastitom filozofijom i poklonicima - klasika zanra o kojoj bi ipak cak i oni koji ne vole SF, kao i svatko tko drzi do svog vlastitog nivoa opce kulture i opceg obrazovanja trebao barem nesto malo znati.
Od malena sam se naljepila na SF - sjecam se nedjeljnih poslijepodneva i poboznog sjedenja pred crno-bijelim televizorom i gledanja prvih epizoda Zvjezdanih staza. Moji starci su uglavnom u to vrijeme dremuckali ili bili u setnji.
I tako, dosle su i posljedice - pisali smo zadacnicu iz hrvatsko-srpskog jezika s temom o liku s kojim bismo se mogli i htjeli identificirati. Vecina je pisala o Drugu Titu ili narodnim herojima ( u to doba je to bio prokusani recept za peticu ) - ja sam se na svoju vlastitu nevolju u desetoj godini htjela identificirati s - Mr. Spockom.
Ako uopce postoje oni koji ne znaju tko je on, kratko pojasnjenje - potomak Zemljanke i Vulkanca, rase koja je prva "otkrila" Zemlju i pomogla joj u pridruzivanju Federaciji planeta. Vulkanci su poznati po svojoj mudrosti, primjeni logike na sve sto se dogada u zivotu i susprezanju emocija kako bi postigli savrsenu ravnotezu tijela i uma.
Tradicionalni pozdrav im je : LIVE LONG AND PROSPER s karakteristicnom gestom mira uzdignute ruke s rasirenim prstima dva po dva .
Usporediti se s Vulkancem siljatih usiju iz sumnjive serije kapitalisticke produkcije u to doba samoupravnog socijalizma nikako nije valjalo. Hajde, da sam bar htjela biti poput Zeljke Fattorini ili neke pjevacice ili glumice jos bi i proslo - to je palilo kad je bilo rijec o curicama - ALI - kakva budalastina u mojoj biljeznici ! Nikako nije valjalo. Ispalo je il' cu dobiti dva, ili drugo rjesenje - sutradan sam morala napisati novu ozbiljnu zadacnicu gdje sam se lukavo dosjetila jadu i identificirala s Valentinom Terjeskovom o kojoj sam zbilja citala sve cega sam se mogla docepati u ta vremena i kojoj sam se stvarno divila. Nije bilo bas idealno, ali proslo je, to je ipak nekako bilo na tragu tekovina revolucije. Uz nastavnicin uzdah i odmahivanje glavom s komentarom nek' se bolje spustim na zemlju inace nista od mene.
Moram doduse naglasiti - ta prva serija je imala svjetlije i malo manje inteligentne trenutke - doduse u ona vremena kad sam bila dijete sve mi je bilo potaman, docim sad kad gledam neke epizode toliko su mi glupe da ih nemam vise zivaca gledati ponovno - a neke je naprosto vrijeme pregazilo, pa su i tehnologija i cudovista obsolete. Kapetan Kirk je macho kojem nitko ne moze odoljeti i koji me je oduvijek pomalo iritirao, ima tamo i zivcani doktor koji je uvijek u pravu jer je neupitnih kvaliteta koji umalo podize mrtve, svemocni Skot inzinjer koji zavlaci karakteristicnim skotskim naglaskom - Laaad i isto cuda radi u strojarnici broda ! TU mozete vidjeti likove.
Da ne govorimo o muskosvinjskosovinistickim ispadima u scenariju gdje su mahom sve zene oskudno odjevene, naravno sve komadine, scenarij tu ne predvida neko posebno koristenje zenskog mozga ako ga se i ima, osim ako nisu zle vanzemaljke, a i takve uglavnom setaju zgodne batake, kolutaju ogromnim predivnim ocima i uzdisu cim vide nase junake i bacaju im se u zagrljaj. I osim sto vriste, cesto padnu i u nesvijest.
Slijede isjecci - za pocetak - Tribblesi - male predivne umiljate toplokrvne krznate zivotinjke koje umilno grgocu Gersvina i koje se radaju trudne, jedina im je svrha u zivotu da budu predivne i da se veselo kote brzinom svjetlosti i zatrpaju vam topli dom...
Ova s Tribblesima je bila toliko dobra da je dozivjela svoj djelomicni remake u kasnijoj "Deep Space 9" seriji Zvjezdanih staza.
Zakljucak : imam utisak da su s tim prvim originalnim serijalom okoncane djecje bolesti ove price i da je sve skupa postalo ozbiljniji projekt bez gluparanja, macizma, napucavanja i jurnjave - i bez ksenofobije i nadmoci Zemljana u svakoj situaciji.
Nakon njih su na red dosle "The Next Generation". Scenarij je bio tu bio nemjerljivo suvisliji i bolji i sve skupa tehnicki daleko dotjeranije, SCIENCE komponenta shvacena ozbiljnije, s jednom finom mjerom gdje je sve prosjecnom covjeku razumljivo.
Kad je taj dio serijala isao, vise nisam bila dijete, nije mi palo na pamet ni sa kim se identificirati, ali da me netko pita, u ovoj seriji mi je karakter kojeg bi najradije povela doma bio - Lt. Cmdr. Data. Android i predivna osoba.
Tu se inace i prvi put javlja Borg...tehnoloski nadmocna rasa koja asimilira redom SVE rase u svemiru, cijele planete, dodaje njihova tijela i umove svojoj civilizaciji tipa kosnice ( bezumne radilice u kolektivu i kraljice koje upravljaju tim kolektivima ) i tezi savrsenstvu bez individualnosti - sve je jedan nadmocni umrezeni um koji je neranjiv i nedodirljiv. Opasni, prijetilo se tu cak i asimilacijom Zemlje, ali naposljetku ne i nepobjedivi - bar na kratke staze...
Ekipa koja se tu javlja je autoritativni, vrlo ozbiljni i vrlo sposobni kapetan Jean Luc Picard, prvi oficir Riker koji je "quite a ladies man" i u slobodno vrijeme lovi sve sto se odaziva na ONA, brodski psiholog Diana Troy koja ima oca Zemljanina i majku Betazoida i koja je empat i dijelom telepat, dvije doktorice koje ce se izmijeniti u ulogama i obje zanimljive, Klingon Worf o kojem ce kasnije biti rijeci ...
Medutim tu se provlaci jedan jako poseban lik kojem sam prilicno sklona, ONA se pojavi uvijek iznenada i u lovu na sljedeceg muza ( udovica je aristokratskog porijekla i dugacke titule, iznimno duhovita i plemenita, sluzbeni ambasador Betazoida i Dianina mama koja je uvijek uvali u neku "nevolju" - i sto je najvaznije - full telepat ).
Na momente je klasicni primjerak vrlo inteligentne i spretne zenske sovinistice koja je obozavala samo jednog muskarca - prvog muza i Dianinog oca, svi ostali kasnije su za potrositi i ne cijeni se previse njihova pamet nego nesto drugo ... Tu je naravno kapetan Picard u stalnoj opasnosti jer je meta njenih pokusaja udaje - osim sto ga nestedimice u javnosti dovodi u nepriliku napominjuci njegove "zloceste" misli glede nje koje ona telepatski moze iscitati.
Slijede scene kad dolazi na Enterprise iz epizode znakovitog naziva - MANHUNT ( * u vrlo, VRLO slobodnom prijevodu - Lov na "Muzjaka" )
I scena kad pokusava namamiti kapetana Picarda na veceru samog, cemu se on spretno izvuce i dovede pratnju kako bi se postedio da ga Lwaxana ne zaskoci - iako nije bas ni on imun na nju. I objasnjenje zasto se stvari dogadaju kako se dogadaju ... Panika !
Nakon toga je snimljen Deep Space 9 - nesto potpuno drukcije ...
Tu cijelom paradom rukovodi kapetan Cisco, zapovijeda ogromnom svemirskom postajom DS 9 koja je kljucna strateska tocka poznatog svemira i koja strazari nad vratima crne rupe/ crvotocine - prolaza u Gama kvadrant - neistrazeni dio svemira - i koji zapovijeda ratnim brodom "Defiant" za vrijeme ratova koji se vode izmedu flote Federacije planeta i Dominiona - aliena iz Gama kvadranta. Odabranik Proroka - duhovnih bica koja povremeno obitavaju na Bajoru, planeti nadomak DS 9 da bude njihov poslanik i govornik - covjek koji sve sto radi radi sa strascu.
Ako bih tu morala izdvojiti osobu godine, to bi svakako bio Quark - rasa: FERENGI - pohlepni koristoljubivi spretni trgovci kojima je jedina svetinja u zivotu PROFIT i koji se niceg ne libe kako bi ga ostvarili. Sam Quark je tipicni predstavnik - jedna vrlo slozena osobnost koju pak ne bi svaka majka htjela za zeta...Inace kod njih svaka cestita i postena zena koja drzi do sebe i familije sjedi doma gola i ne mijesa se u biznis (sto ce se kasnije izmijeniti u skarednu pojavu da se OBUCENA zena ukaze u javnosti, izrazi svoje misljenje u drustvu muskaraca i bavi stjecanjem profita). Zene su im slicnog sarmantnog izgleda kao i muskarci, samo s manjim usesima i velikim cuca-bucama.
Ferengi se inace rado petljaju sa zenskim pripadnicima svih rasa, pa se tako i Quarkov brat uljubio - a i ona u njega ... Inace radi kao "Dabo girl" - namjestenica u Quarkovom baru i kockarnici.
Za sve one koji ne znaju, tu su prvi put obznanjeni glasoviti povijesni spisi RULES OF AQUISITION, Ferengi Biblija.
Inace, za sve one koje SCIENCE komponenta ne zanima, tu se odvija jedna posve osebujna predivna ljubavna prica izmedu pukovnice Kyre i vanzemaljca koji moze mijenjati oblik - Oda.
a ima se i dobre glazbe
Nakon toga je snimljen cini mi se najpopularniji dio sage Zvjezdanih staza - "Voyager".
Tu je doista dosla do perfekcije profiliranost likova, scenarij je u dinamici daleko uznapredovao u odnosu na prethodni serijal, ima dosta origigi ideja i cudnovatih SCIENCE komponenti za koje bolje da ne razmisljate imaju li uopce uporista u fizici kakvu danas poznajemo - ali - izvrsno !
Ima i stanovitih univerzalnih i moralnih dilema gdje se i sami moramo zamisliti - nije bas sve glupo i prizemno ( ??? hm ) kako bi neki pomislili...
Posadu predvodi kapetanica Katrin Janeway, inteligentna i jaka, hrabra i sposobna, osjecajna, ali u isto vrijeme stroga i pravedna mati svojoj posadi koja uvijek ima srca i strpljenja za svaciju muku. U ovim clipovima se vidi kako rabi brute force kad prigusti, ali vjerujte mi - gotovo uvijek daje prednost mirnim i pametnim rjesenjima problema s kojima se susrece.
Ovaj se serijal i inace moze slobodno nazvati "girls power" serijalom, tri glavna lika su zene, sve odreda eksperti na svojim podrucjima, inteligentne i snazne osobnosti, osim kapetanice i ex- drona Seven of nine tu je i B'Elanna - chief engineer - potomak Zemljanina i Klingonke koja je bila pripadnica pobunjenicke Makiji struje i koja je neprikosnovena u tradicionalno muskom zabranu - strojarnici i vrstan inzinjer. I koja je dijelom zbog svoje klingonske prirode ratoborna, a i vrhunski obucena borbenim tehnikama pa povremeno natuce nekog od muskih likova, kad je usekiraju - poznata je po malo prijekom temperamentu.
Ekipa je sarolika, odnosi slozeni, ima se udruzeno dvije politicke struje na istom zadatku i svi rade kao jedan. Prisiljeni su prezivljavati na putu kuci iz dalekog Delta kvadranta gdje su dospjeli nesretnim slucajem. Na kraju se naravno nakon godinama dugog neizvjesnog lutanja, istrazivanja, proucavanja i borbi s Borgom i nekim drugim neprijateljskim rasama sretno vracaju kuci.
Naj faca u ovom serijalu je za moj ukus bez ikakvog dvoumljenja - SEVEN OF NINE - Zemljanka koja je kao petogodisnje dijete oteta i asimilirana od strane Borga. Nju su stjecajem okolnosti i nakon privremenog saveznistva s Borgom u nastojanju da pobijede jednu jos opasniju rasu i zajednickog neprijatelja uspjeli zadrzati na Voyageru i dijelom joj ukloniti borgovske implante. Ona se ponovo uci zivjeti u ljudskoj zajednici i istrazuje svoju individualnost i ljudskost. Njezin znanstveni doprinos posadi Voyagera je ogroman jer je tijekom zivota u Borg kolektivu asimilirala tehnoloska znanja i nesto pamcenja svih rasa koje je Borg asimilirao. Dapace, bila je dijelom kolektiva jedne od Borg kraljica - o kojoj vise mozete doznati TU.
U ovom serijalu se takoder javljaju neke predivne ljubavne price, ali ima i nekih koje bas nisu uspjele ...
Tu se ponovno (kao i kod Picarda u dnevnoj sobi u prethodnom serijalu) javlja i Nadbice - gotovo bog koji moze sve i zivi u Q kontinuumu - svemiru nesto drukcijem od naseg kojeg nastanjuju sve neka takva bozanska bica nadnaravnih sposobnosti, za razliku od njih NAS Q ima cudnu fascinaciju ljudskom vrstom koju istrazuje i proucava.
Ime mu je jednostavno - Q . Javlja se kad mu se najmanje nadate i izaziva manje ili vise ozbiljne nevolje - ali u globalu pomaze ljudima.
Evo par epizoda kad se pokusao uvaliti kapetanici i s njom napraviti dijete ( obratite pozornost na njegov govor i recitaciju kojom je pokusava pridobiti ), tu se kao i u svakom dobrom sapunjicarskom zapletu javlja upornost, romantika, podmicivanje odabranice znajuci da je pasoljub, zrtvino odbijanje udvaranja i ZAKONITA Q koja bane u nezgodnom trenutku i ulovi ga na (ne) djelu.
I naravno na kraju - beba Q sa Zakonitom - prva u Q kontinuumu.
Slatka beba doduse, kako i inace biva, kasnije naraste u nezgodnog raspustenog, razmazenog i obijesnog teenagera stetocinu i delikventa kojeg tetka Katrin koja je ujedno i "kuma" uci redu jer ce ga inace zbog loseg ponasanja Q kontinuum pretvoriti u amebu, ili jos gore - u ljudsko bice i lisiti svih moci. U ozbiljnu nevolju s Borgom je uvalio i sam Voyager dok je bio ostavljen na segrtovanju kako bi ga Katrin svojom stegom preodgojila, a njegovog oca Katrin uci roditeljskim duznostima, na cemu joj je on naposljetku uvelike zahvalan jer - iako nadbice - sam se ne moze nositi s razmazenim sinom u pubertetu - sto je nama koji smo uspjesno prezivjeli pubertet svoje djece sasvim razumljivo.
I tu cete vidjeti nesto dobre glazbe.
Da ne bude zabune - ovo pjeva brodski doktor koji izmedu ostalih svojih mnogih talenata obozava glazbu i koji je zapravo hologram - takoder jedna vrlo mila osoba slozenog karaktera.
A ovo je kad se hologram i ex-Borg na jedan sasvim ljudski nacin udruze u pjesmi - da vam suzu izmami
Nadalje, po nekima neatraktivni dio serijala "Enerprise" - medutim - meni je i vise nego dobar... tu se skoro stalno nesto jede ! I dosta se putuje kroz vrijeme.
Kapetan Archer zajedno sa svojom posadom spasava Zemlju od unistenja, a time i cijeli tadasnji ustroj civilizacije i zajednistva raznih rasa kojem prijeti ugroza od bica iz "drugog svemira" koja kane "ocistiti" cijeli poznati svemir kako bi ga preuredili za sebe.
I tu se dogada predivna ljubavna prica izmedu prve casnice Vulkanice T'Pal koja pokusava zatomiti svoje osjecaje i glavnog brodskog inzinjera Trippa.
Sve u svemu, prateci ovaj ciklus mozemo vidjeti kako se politicki korektno evoluiralo - od sirovine kapetana Kirka u pocetku koji se ponasao kao stereotipni superjunak na steroidima s hormonskim poremecajem, preko mudrog i autoritativnog kapetana Picarda - ocinske figure koji obozava arheologiju, klasicnu glazbu i Sekspira, potom slijedi kapetan Cisco - prvi crnac, kuhar virtuoz i strastveni obozavatelj baseballa, udovac sa sinom. U iducem serijalu Voyager kapetanica je zena - ujedno i majcinska figura i ratnica neupitnog autoriteta, a iduci i zadnji serijal Enterprise nam predstavlja kapetana Archera koji se bori sa svojim etickim nacelima i moralnim dilemama, kapetan kojeg su u prosjeku najvise puta nalemali i kapetan najvise nalik bilo kome od nas - i koji ima psa na brodu - beagla koji voli sir.
Snimljeno je i nesto filmova, ali ne bih sad o njima.
Znam da je tesko u sat vremena citanja i gledanja ovog posta docarati pravu sliku Star Trek svjetova, ali ako vec niste do sad - probajte se malo vise upustiti u ovu predivnu space opera bajku ...
Ovo je zanimljiv clanak iz novine "Military money" koja je jedna od publikacija koje kvartalno izlaze i mozete je naci na prodajnim mjestima u USA military facilities. Magazin je tiskan na finom papiru, besplatan je, pisan svakom razumljivim i jednostavnim izricajem i bavi se financijskim temama vitalnim za americku military zajednicu - pocev od savjeta o uposljavanju, pravnih konsultacija i naputaka, savjeta o zivotu i uspjesnoj prilagodbi u zemljama boravka, nesto malo opce kulture, tema o osiguranju i mirovinskim fondovima i zdravstvu, a najveci dio - financijska politika obitelji - stalna upozorenja o opasnosti zaduzivanja na kartice, nepovoljnih kredita, income/outcome planiranja, kupovinama nekretnina, stednje kao zivotno vazne stvari, online bankingu, kradi identiteta ...
U ovom clanku koji prenosim, autorica Ellie Kay koja je spisateljica, radio/TV komentatorica i supruga USA AIRFORCE pilota, donosi neka svoja iskustva i moguce smjernice u odgoju djece - tema - radne navike i financije. Moram nadodati da ta zbilja zna sto govori - majka je SEDMERO djece. I zena s karijerom.
Clanak pocinje epizodom iz doba kad su njeno dvoje najmlade djece bili predskolci. Ellie je trebala ispeci kolacice - tzv cookies za godisnju priredbu zrakoplovaca.
Prvo moram pojasniti jedan detalj. Obicaj je kod njih da se za razne dobrotvorne akcije i priredbe cesto i rado peku kolaci po kucama - cookies - mogu biti od vanilije, s cokoladnim mrvicama, s kikiriki maslacem, sa cimetom, grozdicama, vrlo ih je jednostavno za napraviti, desetine su varijacija i svi ih vole ... Onda se to upakira lijepo u celofan ili papirnate kutijice i prodaje. Novac tako zaraden ide za neku drustveno korisnu svrhu, a daje se tko koliko zeli u kosaricu. Mame tamo zajedno s djecom prodaju, obicno je to veliko veselje, a tu su naravno i izvidacice i izvidaci.
Dakle, Ellie je dala primjer kako je ona u pecenju tih cookiesa uposlila svojih dvojicu najmladih "toddlera" ( toddleri su vam djeca u dobi otkad prohodaju pa negdje do cetvrte ili pete godine mislim ). Klinci su bili dobri pomagaci, bila je jako zadovoljna sve dok nije otkrila da oni povremeno kad umoce tijesto cookiesa u secer i cimet svako malo kolacic i polizu i gricnu komadic.
Prvo je poskocila, a onda pomislila kako 190 stupnjeva celzija zapravo umlati svaku bakteriju - no teziste pricice je bilo na necem drugom - djecu treba od malena uciti da sudjeluju u svim nasim naporima i svemu sto radimo po kuci. Zajednicki.
Danas su njeni decki na koledzu, i obojica znaju kako napraviti kolace, rucak i cak znaju skuhati slozenija jela. Njoj je drago da oni nece morati trositi znacajna sredstva od svoje zarade na obroke u restoranima svaki dan, nego ce jesti doma kvalitetne obroke koje su sami spravili.
Naglasak dakako nije niti na tome - naglasak je na cinjenici da se ovakvim odgojem formira radna etika od najranije dobi, razvija se pozitivan stav prema svim ostalim obavezama. Iako takva vrst odgoja i razvijanja radne etike kod djece roditelje kosta na krace staze puno vise vremena, energije i paznje, na duze staze od toga djeca imaju neprocjenjive koristi u zivotu.
Dala je i neke zanimljive smjernice kako odgajati djecu u pojedinim dobnim skupinama i sto bi djeca u toj dobi trebala znati.
Moram ovdje dodati da je ovakav stil odgoja manje vise uobicajen u srednje i vise staleskim americkim obiteljima i njihova djeca o nekim stvarima znaju ranije nego nasa.
Dob od 2-4 godine
- pokupiti igracke
-"pomagati" praviti cookiese i znati obaviti slicne sitne poslove
- imati stalan raspored spavanja, igranja i rada
Dob od 4-6 godina
- znati napraviti krevet "kako zna"
- spremiti svoju sobu - jednostavnije stvari
- spremiti prljavo rublje u kosaru
- pokupiti cisto rublje i staviti ga u ladicu
- znati postaviti stol i ocistiti ga poslije obroka
- znati kako iznijeti smece van
Dob od 7- 10 godina
- znati napraviti krevet kako treba, propisno
- znati razvrstati rublje za pranje na bijelo, svijetlo sareno i tamno sareno
- znati kako sloziti oprano i suho rublje i odnijeti svacije rublje u njegovu sobu
- znati kako napuniti i ukljuciti stroj za pranje posuda
- znati kako usisavati stan i obrisati prasinu
- odgovorno raspolagati dzeparcem
- imati stednju doma i u banci
Dob od 11- 12 godina
- znati kako oprati i ocistiti kupaonicu
- poceti traziti placene manje "poslove" u obitelji ili izvan kuce kod prijatelja ili sire obitelji
- redovno odrzavati stednju na racunu u prosjecnom iznosu od 200-250 usd ( op. - prosjecna placa SSS se krece od 1.800-3.500 usd mjesecno)
- ustedjeti novac za polovinu cijene neke vece stvari ( bicikla, sjejta, video igre)
- imati dobro razumijevanje koliko vremena treba raditi ili stedjeti za pojedinu stvar ili uslugu koju zele
- znati procitati i razumjeti ugovor o stednji
Dob od 13- 15 godina
- znati kako odrzavati i koristiti njegovu/njezinu cekovnu knjizicu uz nadzor
- ustedjeti dovoljno kako bi se moglo odvojiti 200-300 usd za zajednicki fond
- poceti raditi poslove za poznate "poslodavce" ( poznanike u susjedstvu ili prijatelje - ovisno o dobi i sposobnosti) kao redovne poslove preko praznika
- redovno placati polovinu vecih kupovina za sebe
- zapoceti dugorocnu stednju za kupnju automobila
- imati jasno razumijevanje da ce ocjene u srednjoj skoli jako utjecati na mogucnost upisa u koledz i pokusaja dobivanja stipendije, imati razumijevanje da je glavni prioritet u skoli redovno raditi kako bi se imale najbolje moguce ocjene
Dob 16- 18 godina
- koristiti cekovnu knjizicu bez nadzora
- odrzavati zajednicku stednju i prilagati redovne mjesecne rate u fond
- imati debitnu bankovnu karticu i redovno je koristiti ( uz povremeni nadzor )
- posjedovati prepaid kreditnu karticu na ogranicene iznose ( obavezan nadzor ) - iznosi na tim karticama nisu uplaceni od strane roditelja nego nego dolaze od stednje i zarada koje mladi ljudi sami ostvare
- redovno raditi unutar i van kuce za vrijeme svih skolskih praznika
- sobu i automobil drzati u redu
- platiti trecinu do polovinu cijene automobila
- imati najbolje moguce ocjene u skoli
- redovno volontirati ( bolnica, poduka, crkva, dobrotvorni rad )
I zakljucak bi bio :
Ucite djecu da pomazu u malim stvarima dok su malena, kako bi postala korisna pomoc kad budu stariji.
Ja bih dodala - ne roditelja radi, nego SEBE RADI ...
Ovako bi stvari trebale funkcionirati u idealnim uvjetima, znamo i sami kako je to u stvarnosti - ali to nas ne treba pokolebati u nastojanju - sto se vise dobrih radnih navika djeci ucijepi u ranom djetinjstvu, tim bolje. Cak i kad dodu u pubertet i privremeno podivljaju pa od njih covjek ima vise muke nego mirnog sna, vjerujem da vecina utvrdenog ranije ipak urodi plodom.
Kod nas je doduse nezamislivo da djeca rade ovdje gore navedene poslove, ali kod Amera je to tradicija - mislim da bi to bilo dobro uvesti i kod nas, ali ne znam ima li posla primjerenog djeci i teenagerima igdje.
I da, ako vas zanimaju recepti za cookiese imate ih TU:
Vrlo su jednostavni za pravljenje, mogu dugo stajati u poklopljenoj kutiji, dobri su za dorucak ili meduobrok, uz kavicu ili caj ... Svi ih vole i svi ih rado prave.
I da se jos jednom vratim na temu - ucite djecu radnim navikama !
Osobno, dok sam podizala kcer obicavala sam reci "Nek uziva dok je kod mame, naradit ce se u zivotu" ali u isto vrijeme radila cestit drill, tako da je ona jednom kad joj je bilo nesto tesko napraviti meni ocajnickim glasom odbrusila : "KAKO BI TEK BILO DA NE UZIVAM !!!"
Moja kci je tek kad je ostala sama u kuci prije dvije godine znala prepoznati ZASTO je dobro bilo rasti pod radnim drillom ( ne racunajuci par godina bezumnog puberteta kad je bilo tesko i zlicu podici do usta bez bunta i revolucije ali to je valjda normalno za tu dob) jer je bila sposobna hendlati sve obveze, posao, kucu i financije kao odgovorna odrasla osoba od dvadeset i jedne godine ...
Slazem se uvelike s navodima o financijskoj disciplini i obuci o koristenju novca i spoznaji da nesto KOSTA i da to ne pada s neba.
Nikad u zivotu nisam pretjerano razmisljala o tome - imunizacija je jednostavno bila nesto sto se uopce nije dovodilo u pitanje, nesto na cemu je moja mati dosljedno nastojala, a tako i ja kad sam imala svoju kci.
Cijepljenja su se obavljala redovito po rasporedu. Moji roditelji i dan danas redovito idu na cijepljenja protiv gripe, antitetanus se obnavlja na vrijeme.
Tijekom zadnjih godina do nas su dopirale vijesti, clanci, znanstvena i "znanstvena" istrazivanja o korisnosti, neophodnosti - ili naprotiv - stetnosti cjepiva. Iznosile su se teorije da je sve to veliki biznis koji ima svoje promicatelje i gdje se vrti velik novac i da nam pola od tih cjepiva uopce ne treba, a dobar dio je cak i stetan. S druge strane, naravno, sluzbeni stav je da su cjepiva neophodna i bez njih bismo imali epidemije i pandemije bolestina koje su danas gotovo iskorijenjene i da se onaj postotak stetnih i smrtonosnih nuspojava jos krece u tolerantnim granicama gdje je to mala cijena za dobrobit cijele zajednice.
Roditeljima koji smatraju da je autizam ili neka druga bolest koja je dosla kao posljedica kolizije cijepiva i djecjeg organizma koje ga ne podnosi to mala utjeha.
Glasine kazu da se u Hrvatskoj koriste cjepiva losije kvalitete koja su jeftinija jer to HZZO moze pokriti, ako bas zelite nesto drugo, pribavite sami i platite. Ne znam je li to tocno.
U zadnje vrijeme sam o tim stvarima nasla dva oprecno razlicita stava o kojima se polemizira, prenosim linkove pa sami procitajte :
Nisam pristalica teorija zavjere, nastojim uz nekakvo minimalno opce znanje o tim stvarima i dosta citanja POKUSATI razumjeti sto se zapravo dogada.
A prosle ili pretprosle godine su mi javili da je susjedino osmogodisnje dijete umrlo ( sad nisam sigurna vise, moguce je da krivo prenosim, ali smisao je tu negdje ) od klijenuti srca isti dan nakon primljenog cjepiva poslijepodne - naravno, dijete je u trenutku primanja doticnog cjepiva bilo potpuno zdravo i do tad je dobro reagiralo na cjepiva... Ne znam je li to pravi uzrok ili je samo cista slucajnost, ali strasno je to...S druge strane moj stav JEST da je dobrobit od cjepiva za siru zajednicu daleko veca nego li steta.
Sve su ucestalije glasine da se usljed cijepljenja javljaju u djece bolesti poput autizma, dijabetisa, multiple skleroze, raka...
S druge strane, gotovo svaka civilizirana zemlja ima obvezujucu zakonodavnu regulativu glede imunizacije djece, u nekim zemljama ne mozete dijete upisati u skolu bez korektnog zdravstvenog kartona.
Imunizacijom su iskorijenjene mnoge epidemijske i pandemijske bolesti, ali protivnici ovoga stava tvrde da bi one ionako nestale usljed visokog standarda i promjene uvjeta zivota, kao sto je nestala guba, kuga i kolera jer su nestali uvjeti za razvoj uzrocnika tih bolesti...
Sto je prava istina ?
Iz mora kontradiktornih informacija koje sve redom pretendiraju biti istinite i vazne, izdvajam nekoliko dostupnih na internetu, nasumicno odabranih
A i ovo se dogada, ljudi moraju po sili posla primati cjepiva i ostaju im posljedice za cijeli zivot. Stravicne posljedice. Pojedinci se odbijaju cijepiti i nadaju se sreci. Odvratan je detalj da odredene grupacije jako dobro zaraduju na ugovorima s vojskom iako se zna za stetne posljedice ovih cjepiva i to je dokazano na velikom broju ljudi. Sluzbeni stav je da se zbog odredenog postotka onih koji dozive reakciju ne moze ukinuti zastita za vecinu onih koji NE DOZIVE REAKCIJU. Reakcije su razne - od glavobolja, nesanice, raznih poremecaja do kronicnih bolesti svake vrste i raka. Prilozena su svjedocenja ljudi koji nisu imali srece. Padaju optuzbe da se radi profita truje i ubija vlastitu vojsku - jako puno onih koji prezive ratne operacije cijeli zivot pate od posljedica cjepiva koje su stravicne, dosta ih i umre. U zadnjem prilogu se daje podatak i o onima koji su ozraceni rukovanjem radioaktivnim agensima koji se koriste u ratnim operacijama i koji su trovani raznim vrstama agresivnog otpada.
Molim vas da nakon gledanja nekih od ovih materijala ne prilazete komentare o prljavoj americkoj imperijalistickoj politici koja vodi ratove, to sad nije tema price. Imajte na umu da su ovi vojnici samo ljudi koji moraju ici na posao bas kao sto i vi idete od sedam do tri i nemaju puno mogucnosti izbora u nastojanju da prehrane obitelj.
Moram nadodati jednu stvar koju nisam znala - u zivotu sam dobila SVA propisana cjepiva i bila u uvjerenju da mi je imunizacija u redu - ali to bas i nije tako - dobivena cjepiva vas ne stite zauvijek.
Kad sam prosle godine u sklopu rjesavanja imigracijske dokumentacije za dobivanje USA drzavljanstva morala podastrijeti dokaz o imunizaciji, radila sam laboratorijske testove koji su trebali dokazati da imam sva potrebna cjepiva i antitijela u krvi. Ispostavilo se da NEMAM. Uzalud mi oziljci po rukama koji zorno dokazuju da sam dobila imunizaciju. Morala sam primiti ponovno gotovo sva neophodna cjepiva. Bila sam zgranuta i trazila objasnjenje - cijeli postupak sam radila ne u americkim nego njemackim ambulantama. Doktor mi je objasnio da postoje cjepiva bolje i losije kvalitete. Ona bolja su dakako ucinkovitija, i on pretpostavlja da ono cime sam ja cijepljena sezdesetih i sedamdesetih mozda nije bilo prva liga ! Osim toga, neke vrste cjepiva se moraju s godinama obnavljati, nisu permanentna zastita.
Sad, kako je tako je - ponovo sam se dala cijepiti i nemam problema, ali nije mi bilo bas svejedno.
Je li, kad je o imunizaciji rijec, sveukupna populacija jedan veliki laboratorij za testiranje koji radi na dobrobit covjecanstva ili je to zapravo veliki poslovni poduhvat ?
Moramo li se pomiriti s cinjenicom da posljedice odredenih medicinskih tretmana dolaze tek nakon pojave kritcne mase tretiranih i nakon odredenog broja godina, i to samo kod nekih i da je to cijena medicinskog napretka?
Je li moramo tolerirati zrtve na putu gdje se znanost ponasa kao slijepac u staklani i pipa u mraku kako bi dosla do novih velikih znanstvenih otkrica koja ce spasiti svijet od pandemija? Sto je s kolateralnim ztrvama za dobrobit cijele zajednice? Sto ako je zrtva necije dijete gdje je onda ljudima vise nebitan cijeli svijet i sto je s ljudima u sklopu posla MORAJU pristati na sve, pa i rizik invaliditeta ? Sto se dogada kad roditelji nadajuci se sreci ne cijepe dijete razmisljajuci da dijete nikad nece doci u priliku biti s doticajem uzrocnika bolesti, a onda se to ipak dogodi i dodu posljedice?
Somewhere over the rainbow
Way up high,
There's a land that I heard of
Once in a lullaby.
Somewhere over the rainbow
Skies are blue,
And the dreams that you dare to dream
Really do come true.
Someday I'll wish upon a star
And wake up where the clouds are far
Behind me.
Where troubles melt like lemon drops
Away above the chimney tops
That's where you'll find me.
Somewhere over the rainbow
Bluebirds fly.
Birds fly over the rainbow.
Why then, oh why can't I?
If happy little bluebirds fly
Beyond the rainbow
Why, oh why can't I?
Danas je poseban dan, danas su sve moje misli uperene njoj, zelim joj svaku srecu, zdravlje u tijelu, mir u dusi, zrnce mudrosti i strpljenja i veliko i hrabro srce da kroci dalje i niceg se ne boji.
Danas se navrsilo tocno dvije godine otkako sam odselila iz Osijeka.
Na rastanku na zeljeznickoj stanici, kcera je bila pametnija pa je ponijela suncane naocale - ja sam bez imalo stida plakala pa su svi vidjeli...
A ovo sam pisamce nasla u malom paketicu-novcaniku/torbici koji mi je moja mama ugurala prije polaska - u njemu je bila jedna cvjetasta upeglana i mirisava mala zenska platnena maramica, ruzicasti Labelo s vocnim okusom, male "moci" Leopolda Bogdana Mandica i krunica.
Evo smo svjedocima da se u zadnjih par meseci na svim razinama ostre koplja oko nekih vaznih tema. Jedna od njih je pristup NATO savezu i rasprava o svim aspektima tog cina.
U te i takve teme se naravno svak razumije i ima sto za reci - od visoko rangiranog politicara i generala koji je do devedesetih zanat ucio kao vozac kamiona ili vodoinstalater, preko razocaranog intelektualca koji se nad svime zgraza i drzi jalovo svog svetog apoliticnog zabrana, od novopecenog poduzetnika koji u metezu trlja ruke i siguran je da lova govori sve jezike i stuje sve bogove, do Bare s placa koja sasvim pouzdano zna sto je za nas najbolje. Postujem one koji jos uvijek vjeruju da je moguce izmijeniti stvari pukim cinom politicke volje gradana i demonstracijom gradanskih sloboda da se protestira.
Ja stav nemam. Iz vise razloga. Prvo - kod mene je na djelu obiteljski sukob interesa :), drugo - smijesno mi ga je imati znajuci neke stvari koje su se dogadale davno prije. Pristupanje Hrvatske NATO koaliciji je prije svega poslovni cin dobrog gospodarstvenika gdje se davno napravljeni ugovori postuju, za stolom velikih igraca gdje se odlucuje o novcu i utjecaju tako mora biti.
A bas danas u jednom sam pismu napisala - citiram :
"NATO - imam ovdje u ovom okruzenju gdje zivim malo bolji uvid u to kako taj stroj funkcionira uhodan "u kuci", zivim u americkoj military zajednici tu u Njemackoj i sve sto mogu reci jest - pristupanje Hrvatske NATO-u je jako davno dogovoreno u paketu mjera sirenja interesnih zona i kupoprodaje utjecaja koja je napravljena jos u ratno doba.
Sve ove peticije i protesti su zapravo - meni - smijesan i nemocan pokusaj i usput gradenje u javnosti osobne afirmacije sacice ljudi - organizatora - koji mozda zbilja iskreno vjeruju u ono sto rade, ali ne sumnjajuci u njihovu inteligenciju ni trena - ne sumnjam niti u to da oni ne mogu uistinu vjerovati da ISTA mogu promijeniti. Mehanizmi koji upravljaju putevima Gospodnjim su jasni, a staze su trasirane odavno, svi protesti SADA su rezultat neutemeljenog vjerovanja da sacica pametnih moze promijeniti inerciju vozila kojim upravlja masa neukih i neupucenih koji su na izborima rekli svoje.
Narod je vec glasovao za NATO - I TO VISE PUTA i ne znajuci."
Stoga, ovdje prenosim par izvadaka iz nekih izvora koji ce vam se mozda uciniti zanimljivima...
Izvadak teksta - koga zanima vise moze naci na http://mountainrunner.us/pmc/
"B) The training of foreign nationals and foreign soldiers (the soldiers may or may not actually belong to a state) is something the US Special Forces (Green Berets) is trained for and excels at. This builds inter-military cooperation, trust, and tactical intelligence opportunities through the friendships, understandings, and awareness at the personal level. The hiring out of this capability is notable in Croatia, a perfect example of "foreign policy by proxy," which is really were the concerns about private military force should be focused.
The Croatian example to intervene when “political sensitivities” prevented overt participation is demonstrative of intentionally avoiding Congressional, and democratic, oversight and international law. The net result was a poor investment when both the US and Croatian governments may have gotten more bang for the buck if they had used normal US military channels in terms of services and long term relations between militaries. Three factors contributed to the US using a private military force to carry out foreign policy outside of Congressional or media oversight, however. The first was an inability to provide direct assistance because of a UN embargo in the region. Second was the need to respond to Russian assistance to the Serbs against the Croatians which, third, the US saw Croatia as moderating force in the Balkans and wanted to guarantee this through NATO’s Partnership for Peace program, which necessitated improving civil-military relations, establish democratic control of, and restructure the train the Croatian Armed Forces (Hrvatska Vojska or HV). As an example of what the HV was before, it intentionally filled the ranks with untrained recruits to inflate casualty figures to appeal to the outside world for assistance. After a few months of training from retired US officers, including generals – the CEO, who met with Croatian military leadership, was a former US Army Chief of Staff – allowed the HV to execute two sophisticated and successful military operations. Operation Storm, the second operation, was seen as a textbook example of a NATO operation. It is worth noting the sophisticated offense that brought the Serbs to the negotiating table may not have resulting purely from training in the limited time available. It is likely the engagement of MPRI was a clear signal to the Croats of American backing of the Croat government (see Avant, Singer). "
nadalje ,
Military Conflict Becoming A Private Enterprise
The Associated Press , 31October, 2003
"More about the military companies
A look at major private military contractors and some of the countries in which they have operated in recent years:
***
Kellogg, Brown & Root Inc., a unit of Halliburton, based in Houston: Iraq, Afghanistan, Cuba, Albania, Macedonia, Bosnia and Herzegovina, Croatia, Uzbekistan, Turkey, Democratic Republic of the Congo
***
MPRI, a division of L-3 Communications, Alexandria, Va.: Iraq, Colombia, Croatia, Equatorial Guinea, Bosnia and Herzegovina, Kuwait, Bulgaria, Nigeria, Kenya, Ghana, Senegal, Taiwan, Macedonia."
nadalje :
"Every U. S. military operation in the post-Cold War era has involved significant levels of support from private military firms, from the Persian Gulf to Somalia, Zaire, Haiti, Bosnia, Kosovo and Croatia.
***
nadalje:
War, Profits, and the of Law:Privatized Military Firms and International Law - Vacuum - P.W. SINGER
"One of the most interesting developments in warfare over the last decade has been the emergence of a global trade in hired military services, better known as the “privatized military industry.” The businesses in this industry, known as “privatized military firms”(“PMFs”), range from small consulting firms, comprised of retiredgenerals, to transnational corporations that lease out wings of fighterjets or battalions of commandos. These firms presently operate inover fifty countries. They have been the determinate actors in anumber of conflicts, helping to win wars in Angola, Croatia, Ethiopia-Eritrea, and Sierra Leone. Even the U.S. military has become one ofthe prime clients of the industry. Indeed, from 1994-2002, the U.S.Defense Department entered into over 3,000 contracts with U.S.-based firms, estimated at a contract value of more than US$300billion. 2PMFs now provide the logistics for every major U.S.military deployment, and have even taken over the Reserve OfficerTraining Corps (“ROTC”) programs at over two hundred U.S.universities; that is, private company employees now train the U.S.military leaders of tomorrow. In fact, with the recent purchase of Military Professional Resources Inc., a PMF based in Virginia, by the Fortune-500 corporation L-3, many Americans unknowingly own slices of the industry in their 401(k) stock portfolios."
nadalje
"Private military companies also played an unheralded role in the Balkans. After the breakup of the former Yugoslavia, the United Nations placed an embargo on providing military assistance to either Serbia or Croatia. Some in the State Department, however, wanted to counter the dominance of Serbian president Slobodan Milosevic by strengthening Croatian president Franjo Tudjman, a self-proclaimed Aryan supremacist. Private military companies once again provided the answer. In 1994, the State Department issued a license to MPRI to provide military training to the Croatian army. "It allowed the United States to exert a good deal of political heft while reserving its official stance of not being involved," says Avant, the international-affairs expert at George Washington University.
MPRI insists that it provided no combat training to Croatian troops, saying it merely instructed the country's military in how to operate in a Western-style democracy under civilian control. But according to independent reports, the company taught basic infantry tactics to Croatian soldiers and explained how to coordinate assaults. In August 1995, after the training ended, the Croatian army launched Operation Storm, a U.S.-style military operation designed to take back the disputed Krajina region from the Serbs. The four-day assault was a bloody episode of ethnic cleansing. Croatian graduates of MPRI's training carried out summary executions and indiscriminately shelled civilians, leaving hundreds dead and more than 150,000 homeless. Afterward, the Croatians expressed their gratitude for MPRI's help. "They lecture us on tactics and big war operations," one officer told The Observer of London, "which is why we needed them for Operation Storm."
Such incidents point to the greatest danger underlying the increasing push to privatize war. Soldiers who disobey orders or violate standards of conduct can be court-martialed and incarcerated; their supervisors can be reassigned or forced to retire. Private companies, by contrast, are able to operate in almost complete secrecy, with little accountability to civilian or military authorities. ***
The Pentagon has become so dependent on private military companies that it literally cannot wage war without them. Troops already rely on for-profit contractors to maintain 28 percent of all weapons systems, and the Bush administration wants to increase that figure to 50 percent. "
A ljudi iz branse drze da su Hrvati jako dobri vojnici
I eto, ispricavam se sto nisam uz citate prilozila prijevod ( kratka sam s vremenom i molim oprost ), ali sukus svega navedenog je sljedeci - dame i gospodo, braco i sestre - sve sto je odlucivalo o nasem ulasku u NATO se dogadalo jos u ratna vremena, sad je red da se ude u iducu fazu obrtanja novca. Nikakvi referendumi tu pomoci nece.
A tema angaziranja contractors korporacija koje obrcu ogromne profite, (a preko njih cijela privreda, tako da se dionice nalaze cak i mirovinskim fondovima americkih gradana koji za to niti ne znaju ) u ratnim podrucjima diljem svijeta, gdje USA ne smije i ne moze biti legalno i formalno vojno prisutna je zanimljiva tema sama za sebe koju sam u citatima samo dotakla u svrhu predocenja te aktivnosti u Hrvatskoj jos odavno...
UPDATE - malo pojasnjenja
Za one koji ne govore engleski - uz ispriku - nisam stigla prije
Dakle u citatima je rijec o tzv. Contractors kompanijama koje posluju po cijelom svijetu, sjedista im se nalaze u USA i predstavljaju jednu pravu paravojsku koja ne podlijeze klasicnim ogranicenjima koje je postavilo civilno i vojno pravo, politika, struka i ponekad cak i moral. Sastav takve jedne sile cine svakovrsne profesije - od tajnica i cistacica do visoko obucenih specijalista na svim podrucjima djelatnosti koje se ticu modernog ratovanja, komunikacija, implementacije raznih tehnologija u svrhu ostvarivanja ciljeva narucitelja, na platnom spisku su cak i kadrovi poput andragoga i psihologa.
Ove kompanije pruzaju usluge raznih profila - od prevoditeljskih, do iznajmljivanja sofisticirane opreme i ljudstva za namjene koje su istovjetne onima koje provodi regularna vojna sila - razlika je u tome sto oni djeluju na podrucjima gdje politickim imperativom nije dozvoljena prisutnost americke vojne sile, a postoji potreba da se zastiti americki vojni interes. Ili interes NATO-a - sto opet ide nekim drugim kanalima.
Tu se vrti ogroman novac, to postaje prava industrija - tu se takoder vrte i veliki planovi da se postotak ovakvog ljudstva u odnosu na regularnu vojsku na kriznim podrucjima poveca na 50 % ( ideja gospodina Busha), time bi se uklonilo nesto tereta s drzavnog proracuna, nesto usmjerilo na racune korporacija koje su u cuker dozni i koje su nam prijatelji, a naravno i profitiralo na ostvarenju ciljeva jer nema politickih ogranicenja koja obvezuju vladu - sve je "privatni" poduhvat. Na ovaj nacin bi se ponovno dala podrska unosnoj djelatnosti koja objedinjuje u jednom poslovnom subjektu i prodaju oruzja i prodaju svakog moguceg "artikla" - od ljudi do usluga, a po unaprijed utvrdenim tarifama u odnosu na rizicnost operacija.
Ovakav tip tvrtki je dakle za vrijeme Domovinskog rata bio uveden na podrucje Hrvatske kako bi pruzio pomoc HV- u, i od onda je njihova prisutnost u Hrvatskoj manje - vise stalna. Ono sto americka vlada nije mogla i smjela javno, dogadalo se tajno putem angazmana ove vrste vojne pomoci, kao uostalom i svugdje u svijetu gdje americka vlada stiti neki svoj interes "stiteci" neciji tudi interes.
Posteno je reci da nam je ta pomoc u svoje vrijeme trebala i bila dobrodosla. Postoje stvari koje covjek/drzava jednostavno nisu u stanju odraditi sami i opravdano je zatraziti asistenciju. Problem je KAKO se pregovaralo i STO se naobecavalo u trenucima teskim i prijelomnim po sve nas, problem je sto se unaprijed bez da se ikog pitalo i raspisivalo referendume rasprodala cacevina nase djece bez razumnog kriterija, a zasluge za sve drzavotvorne i vojne uspjehe pripisivalo osobama ogranicene vizije i strucnosti, ali neogranicenih resursa za rasprodavanje. I naravno - sve su to bili samoproglaseni NJIHOVI drzavotvorni uspjesi...
No da se vratim Contractors korporacijama - ove usluge dakako nisu jeftine. Ostaje nam da nagadamo koliko su placene, cime, u kojoj valuti/naturi i u kakvim transama koje dolaze u buducnosti. Iduci sasvim logican i potreban korak je dakle bio integracija Hrvatske u NATO, kako bi sve ostalo u kuci. S tog aspekta dakle mislim da jednostavno nismo u poziciji da biramo. Sve zemlje u okruzenju su ili ce uskoro biti clanice NATO saveza. Apsurd je da cak i jedna Srbija unatoc javno proklamiranom protivljenju i cvrstoj podrsci Rusije, u pozadini ima jako, jako intenzivnu suradnju s NATO-om - vjerujte mi !!! I da se nitko ne bi trebao naci zacuden ako uskoro dobiju pozivnicu. Braca Srbi su uvijek dobro znali prepoznati svoj interes, a s druge strane, svima izvana je u cilju disciplinirati odredene nestabilne subjekte u regiji kako bi u miru isplanirali kud i kako s njima dalje.
Prvo, za one koji ne govore engleski - sazetak - prilog u vijestima koristi u naslovu pojam "maternica za iznajmljivanje", a donosi prikaz sve ucestalije pojave da se supruge americkih vojnika koji su na sluzbi overseas odlucuju biti surogat majke kako bi popunile kucni budzet dok usput podizu vlastitu djecu i nisu u radnom odnosu.
Istom temom se bavi i najnoviji broj Newsweeka, gdje o tome opsirnije mozete procitati U OVOM CLANKU.
"Cijena" - kompenzacija jedne trudnoce jest od $20.000 pa na vise s jedne strane + placeni svi troskovi zdravstvenog osiguranja koji ih i inace redovno pripadaju s druge.
" These women can earn more with one pregnancy than their husbands' annual base pay (which ranges for new enlistees from $16,080 to $28,900). "
Supruge dakle mogu zaraditi po jednoj trudnoci skoro vise nego li njihovi muzevi koji su u vojnoj sluzbi i cija je osnovna placa ovisno od cinu - tu je rijec o nizim cinovima i novopridoslima koji su u vecini - od $16,080 do $28,900. Klinike i institucije koje se bave surogat majcinstvom u USA tvrde da je 50% njihovih klijentica - military supruge. Ovaj je dio populacije atraktivan i zbog njihovog vojnog Tricare zdravstvenog osiguranja koje je vrlo kvalitetno, i time pruza dodatnu sigurnost objema stranama u dogovoru ( nasto Tricare bas nije odusevljen, pokusava osporiti taj dio placanja troskova osiguranicama zbog kompenzacija koje zene dobivaju, ali im nije poslo za rukom ponistiti taj dio regulative). Uspjesnost ovih trudnoca je od 70%-90%, nasuprot 40% uspjesnosti trudnoca iz proslog stoljeca i "djece iz epruvete". Zene koje se odlucuju na ovaj korak se unatoc nekim negativnim reakcijama okoline ne dvoume - kazu da su time osigurale vlastitoj obitelji i vlastitoj djeci financijski probitak, a ujedno pruzile radost i svrhu zivota ljudima koji nisu bili u mogucnosti imati vlastitu djecu .
Ali vratimo se na FOX News report - napravljen je intervju s jednom od mladih zena koja je bila surogat majka. Kaze da je to bilo jedno divno iskustvo, svijest da je mogla pomoci nesretnim ljudima koji sami ne mogu imati potomstvo, ali i prvenstveno spoznaja da je time osigurala sredstva za velike troskove terapija koja ima u lijecenju vlastitog starijeg djeteta koje boluje od autizma - a ima ih dvoje. To je duze vrijeme bila njena ideja, suprug koji je na sluzbi overseas u pocetku nije bio odusevljen, ali je nakon nekog vremena shvatio i prihvatio tu zamisao, pa je to postala njihova zajednicka odluka. Veli da joj se unatoc slozenim emocijama ipak nije bilo tesko odvojiti od djeteta jer zapravo - beba nije NJENA, ona je samo vratila ljudima nesto njihovo sto je neko vrijeme imala pod okriljem i gledajuci njihovu srecu joj je bilo lakse rastati se s djetetom.
Inace, mimo teme, moram dati par napomena vezano za zivot americkih military obitelji. Svjedocima smo kako je danas u nasem drustvu moderno, politicki i socijalno osvijesteno i "intelektualno" pljuvati po Americi, po njihovoj politici, po AMERIKANCIMA koji su glupi u masama s glupim predsjednicima i koji vode ratove po svijetu i misle da im nitko nista ne moze --- ja nekako tu iz prve ruke ziveci medu njima imam malo drukcije utiske.
Prosjecna americka mlada military obitelj je s nevelikim primanjima, ima u prosjeku dvoje do troje djece - neki i vise, seli se po potrebi posla roditelja koji je u vojnoj sluzbi - ali uglavnom je mati s malom djecom obicno jedno drugom do uha doma sama dok je otac deployed u borbenoj zoni, iako ima i suprotnih slucajeva gdje je mama na bojisnici a otac doma s djecom. Grcaju u kreditima bas kao i prosjecna mlada hrvatska obitelj.
Unatoc povlasticama koje imaju zbog vojne sluzbe glede obrazovanja, zdravstvenog osiguranja i kredita i koje si nikad ne bi mogli priustiti da nisu u vojsci, zivot im nije lak. Majke cesto same podizu brojnu obitelj s prilicno ogranicenim prihodima dok je otac odsutan, stalne selidbe svako malo se ne odrazavaju dobro na djecu i traze od njih stalno uklapanje u novu sredinu, otkad je rat u Iraku i Afganistanu dosta je slucajeva PTSP-a, a kako to izgleda i sto to znaci za obitelj i sami znamo. Necu niti spominjati stalnu opasnost kojoj su izlozeni oni na terenu i koja visi nad svakom military obitelji.
Vecina njih bi najradije da taj rat nikad nije niti poceo, prosjecni Amerikanac nema bas puno utjecaja na smjer americke politike i bas kao i prosjecan Hrvat moze samo trpjeti posljedice odluka koje donose ljudi na koje se te lose odluke nikad nece odraziti. Sad se tamo doma ljudi vec dobrano zaduzuju i nose predmete iz kuce u zalagaonice kako bi bili u stanju platiti gorivo i hranu ( broj korisnika "food stamps" - bonova za hranu se povecao za gotovo 15%), proslogodisnji kolaps trzista nekretnina gdje ljudi vise ne mogu placati povecane rate kredita za kuce je donio nove probleme, ljudi su ostali bez domova, americka privreda srlja u recesiju i to mali covjek itekako osjeti na svojim ledima. Mladi ljudi bez ikakve perspektive, mogucnosti i novca da se obrazuju i dobiju dobro placen posao se prijavljuju u vojsku kako bi kroz vojnu karijeru uspjeli ostvariti pristojan zivot.
U svjetlu svega toga, namaknuti dodatni prihod dajuci " womb for rent " , cineci humano i dobro djelo i usput znacajno financijski pomoci svojoj obitelji, za mlade military supruge se cini prihvatljivim rjesenjem.
Jedna od tih mladih zena je to opisala ovako :
"Being a surrogate is like giving an organ transplant to someone," says Jennifer Cantor, "only before you die, and you actually get to see their joy."
Biti surogat majka je kao doniranje organa za transplantaciju nekome, samo prije nego sto umrete i zapravo, mozete vidjeti njihovu ( roditelja djeteta ) radost.
Odrastala sam na pocetku jedne tad mirne ulice. Moja najranija sjecanja prizivaju neveliko dvoriste ispred prozora moje djevojacke sobe omedeno isprepletenim granama stabala vinovih loza i male barsunasto svijetlo zelene i ciste zabe gatalinke velikih lijepih ociju koje su obitavale na granama. Nisu tu one bile jedini stanovnici - dijelile su habitat s brbljivim vrapcima i igrale se na posudama gdje je mama drzala vodu za zalijevanje cvijeca. Dobro se sjecam da su jako lijepo pjevale. Prozor je bio okrenut ka zapadu, pa su poslijepodneva i veceri rumenim sjajem kroz guste listove vinove loze obasjavale moju sobu i davale joj topao narancasti sjaj.
Pamtim glatko i skladno slozeno kamenje kaldrme ulice u kojoj sam stanovala. Kao djeca igrali smo se vani, nije bilo toliko prometa - obicavali smo sjediti na kucnom pragu i pricati do kasno uvecer, bili smo svi zajedno i svak je svakog poznavao. Isto je bilo i sa susjedima, cim zatopli druzili su se ispred kuca, to je bila mala sredina i znalo se tko sto kuha i cija djeca su se taj dan potukla ispred skole. Svi susjedi su bili starosjedioci i malo je u to doba novih doseljavalo.
S izuzetkom jedne kuce koja je bila tocno preko puta kuce mojih roditelja. Tu su se stanari dva puta mijenjali.
Bila je to malena trosna kucica s vrtom i vazda derutnom i nakrivljenom zicanom ogradom do ulice. Prva koju pamtim da je tamo zivjela je bila gospoda Huhn, svi su je zvali „Hinovica“ – zivjela je tamo sama s jednim bijelim psom. Sjecanja na nju su mi pomalo mutna, jos sam bila jako mala, sjecam se uglavnom sitnog debelog pseta sjajne kratke dlake.
Kad je stara gospoda umrla, u kucu se doselila gospa Marina. Gospa Marina je tad bila mala okruglasta bucmasta zena u kasnim pedesetima koja je imala jednu nogu kracu pa je nosila veliku ortopedsku cipelu. Imala je ogromne plave oci i pjegavo lice, prcast nos i vidjelo se da je nekad bila lijepa zena. Nosila je siroke tamne suknje – po sokacki – i uvijek maramu. Nitko nikad nije uspio doznati odakle je dosla, niti ista o njenom zivotu, nije bila rada pricati puno o tome - naglasak joj je bio sokacki. Kuca joj je bila dodijeljena na koristenje od strane Centra za socijalni rad, zivjela je od „socijalne pomoci“, a aktivno je dopunjavala mjesecni income prosnjom ispred osjecke „Katedrale“ i gdje god je bilo zgodno. Sama kuca je bila derutna i izvana i iznutra. Nitko nije shvacao koliko je lose bilo iznutra, dok se jednog dana nije urusio strop spavace sobe tocno iznad kreveta na kojem je inace spavala – srecom zena je bila vani. Tu su priskocili susjedi, naslo se nekog drveta da se taj drveni grednik popravi i sirota zena je ponovno mogla koristiti sobu. Vode u kuci nije bilo, vani u vrtu je bila slavina i mali poljski wc sasvim nadomak trijema. Dugo su obecavali iz Centra da ce joj poslati nekog da se u kuci napravi mala kupaonica i uvede voda, to se nikad nije dogodilo, kuca je bila vlasnistvo Grada. Imala je malu pecicu na drva, drva uglavnom nije imala pa se grijala u obliznjoj birtiji „Kod Karla“.
Tu su se dogadale zanimljive stvari – Marina je uvijek vrijedno i dosljedno prosila, ako je bio neki crkveni god i blagdan, dernek i svatovi – ona je uvijek bila tamo da okrene neku sicu. Jednom joj je moja mati obzirno napomenula da zasto toliko pije, da ce je to dokrajciti, umjesto da malo bolje jede i ugrije se, sve novce koje naprosi potrosi „Kod Karla“ na rakiju... I Marina je imala odgovor – Rakija mi je sve sto imam jos u zivotu ! A osim toga, mogu kod Karla gledati televiziju i ugrijati se...
Kako se uskoro pokazalo, rakija joj nije bila sve u zivotu i Marina je na odusevljenje cijelog susjedstva pronasla alternativni nacin grijanja.
Taman nekako te jeseni u kucu se doselio Pepo. Pepo je bio malen mrsav muskarac s kariranom jaknom koja je vidjela i bolja vremena i kacketom koji kao da mu je bio prirastao uz glavu. Ljeti je to bila crvena silterica osjecke Pivovare. Bio je Pepo onako uvijek potamnio od sunca i sav naboran, u nekim vrecastim hlacama dva broja vecim – ali vrlo ugladen i pristojan. Nije imao posao, zivio je takoder od socijalke i zbilja se trudio zaraditi cijepajuci ljudima drva, unoseci ugljen, cisteci snijeg, sve sto je mogao a sto su bili voljni platiti. Isao je i „u metlice" na proljece i u berbu ujesen.
I tu su oni zajedno krenuli zivjeti – prava idila. Ona je pocela kuhati i biti vise kucevna, nije vise puno skitala. On je zimi cijepao drva u vrtu i krpao zicanu ogradu, malim srpom kosio travu i cak posadio kupus, rajcice i par kukuruza u pet sa pet metara velikom vrtu. Jedino, zamjerio se skolarcima koji su bili navikli preskakati i lomiti ogradu i brati slatke tresnje s ogromnog hrusta u vrtu – vikao je na klince i prijetio se, a onda je naprosto uzeo sikiru i iskasapio siroto stablo do te mjere da su ostale samo one velike glavne grane. Malo se tom prigodom polomio jer je pijan odsjekao granu na kojoj je sjedio - kao u vicu! To su onda iduce zime nalozili. Odnekud je nabavio i malog crnog cupavog psa koji mu je trebao cuvati dvoriste i vrt. Svi susjedi su ga hranili, preko ograde prebacivali kosti, stare cvarke i zlundre, tako da se mali pas uskoro lijepo udebelio.
Marina je inace velikodusno znala sa susjedstvom podijeliti tresnje i jorgovan kojeg je uvijek bilo puno u vrtu. Ali isto tako je znala navratiti kod moje mame svako drugi dan posuditi jedan persin i jednu mrkvu „za supicu“. Moja joj je mati davala i Vegetu u plasticnoj casici i grincajg. Obicavala joj je ponekad odvojiti i od naseg rucka, pogotovo zimi. Kad je stari znao subotom doci s trznice, spremila bi par komada od svakog povrca i voca pa samo u vrecicu, zazvala nekog od njih dvoje i prekobacila preko ograde. I tijesto i rizu ponekad. Na Bozic i Uskrs kolace i malo mesa. Eto, tek toliko...
Nakon nekog vremena netko nam je dojavio da Marina prodaje povrce na maloj trznici kraj benzinske pumpe u Micurinovoj, nedaleko od nase kuce. Ispostavilo se takoder da je Marina zicala malo grincajga ne samo od moje mame, nego i od svih drugih susjeda. Pa se ocito tu skupila lijepa hrpica koju ste mogli prodati i imati za jos malo rakijice.
Pepo i Marina su bili neiscrpan izvor zabave za sve susjede – znali bi se oboje tako dobro napiti da ih je cijela ulica cula pjevati – ili se svadati i cak tuci. Ali uglavnom je to bila idilicna veza. Nedjeljom su znali ruku pod ruku dostojanstveno sa psom na lijepoj crvenoj uzici korak po korak setati uz Dravu na Promenadi ( tamo se cijeli Osijek spusti cim zatopli subotom i nedjeljom poslijepodne i predvece u setnju ). Tad su njih dvoje setali u najboljem misenom ruhu. I uvijek trijezni. Subotama i nedjeljama poslijepodne i predvece Marina nikad nije prosila nigdje.
Onda su u njihov zivot usli PRIJATELJI.
Prijatelji su bili jedan bracni par slican njima. Stanovali su nedaleko i kako je druzenje napredovalo, tako su se oni sve cesce vizitirali na vecere i domjenke jedni kod drugih.
Muski dio ovog para je bio neki mracan tip, nisam mu zapravo nikad cestito vidjela facu pa mi je tesko opisati - uvijek ogromna bradurina, a izbjegavao je ljude pogledati u lice, u pravilu je okretao glavu ustranu. Gospoda nam je bila poznata od prije – moji prerano pokojni stric i strina su u nekom njenom drukcijem prijasnjem zivotu bili vjencani kumovi njoj i njezinom muzu – zvala se Ivanka. Prica koju smo mi znali jest da je nekad bila vrijedna, uredna radisna zenica, izvrsna kuharica i dobra supruga i majka. Ona i muz su zivjeli u kuci njegove matere i svekrva koja nista po kuci vise radila nije otkad je dobila snahu ju je zlostavljala do te mjere da ju je znala namlatiti korbacem kad se napije. Onda je muz umro, svekrva doslovce izbacila snahu iz kuce i ova se bez posla i igdje icega nasla na ulici. I sama pocela piti. Vidali su je pijanu kako hoda posred ulice i tetura ispred auta. Nesretnica je psovala i prijetila prolaznicima, a znala je tako pasti da joj se suknja zadigne i ostati lezati u blatu, dok se ne bi nasao netko samilostan i podigao je, pozvao policjote i spakirao je – a bila je visoka i stamena zena, pa ni to nije bilo lako. Vise se tocno ne sjecam gdje je zivjela. Mracni tip ju je nasao jednog dana i uzeo sebi u kucu.
Kad su opijanja ove druzbe i posjete pocele biti ucestale, pocela su i obredna okupljanja susjeda u ljetnim vecerima nadomak njihove kuce, ljudi su se hladili pivkanom, slusali sto se dogada i smijali. Moji roditelji nikad nisu otvarali prozore, samo je stara znala reci da je to zalosno i da se trebamo moliti za njih, da nije svakom dano da ima pristojan zivot. Oni preko puta su zivjeli kako su mogli i umjeli s ono malo sto im je zivot pruzio i sto su od zivota uspjeli ucariti.
Dok jednog petka u kasno poslijepodne nije dosla murija s rotacijama na autu i „Maricom“ i odmah za njima auto Hitne pomoci. Murija je u „Maricu“ doslovce unijela razjarenu Marinu koja se ritala, urlikala i grizla ih, u auto s rotacijom su strpali Ivanku koja je brisala krvavo lice i pokrivala izgrebene ruke i prsa i kombine u ritama, a u auto Hite pomoci – Pepu !!! Koji je bio toliko krvav da su svi susjedi mislili da ga je zatuklo namrtvo.
Ukratko – bio je neki crkveni god negdje i Marina je krenula poslom tamo prositi, medutim su je potjerali pa se vratila odmah nakon sat vremena i zatekla Pepu i Ivanku u krevetu IN FLAGRANTI. Dohvatila sikiru i po Pepi, ovaj se popeo na drvo sav krvav i zadnjim snagama utekao od kasapljenja, a Ivanki pocupala cijele copove kose izgrizla je i izgrebala. Onakva mala debeljuskasta i s ortpedskom cipelom, napravila je cijelu havariju po kuci.
Nakon toga, dugo je u kuci bila zlokobna tisina. Prvo se vratila Marina nakon par mjeseci, a onda i Pepa – oprostila mu je... Mojoj mami je povjerila da su oboje jako plakali kad su se pomirili i da mu je rekla da joj je zao sto ga je sikirom napala. On je njoj rekao da se nikad na Ivanku popeo ne bi da je bio trijezan. Prijatelje vise nikad nismo vidjeli kod njih, a ni Ivanku da prolazi ulicom kako je obicavala.
Nedugo nakon toga Pepa je umro. Susjedi su se skupili da pomognu i covjek je bio sahranjen, Marina se danima nije trijeznila. Karlo joj je protivno navici dao da pije na veresiju. I onda je jednostavno NESTALA. Nitko pojma nije imao gdje je, svi su susjedi govorili „kako se mora netko otici raspitati kod mjerodavnih“ da se vidi sto je s njom – ali nitko nikad nista poduzeo nije.
I zivot je tekao dalje, mene u toj dobi nije bas puno zanimalo sto se dogada s Marinom, moji srednjoskolski dani su tekli u nekoj drugoj ravnini dogadanja.
A onda je jedne subote prijepodne Marina banula na nasa vrata... Otvorila sam joj prenerazena, usred cice zime i ledenog zimskog dana u veljaci ona je dosla u spavacici, slapi i kariranoj carapi na jednoj nozi, toj velikoj ortopedskoj cipeli napola raspadnutoj na drugoj nozi i muskom velikom bade-mantilu. Bez marame i s dvije plasticne vrecice u ruci.
Mama joj je skuhala caj i casu vina, dala jesti i sjela cuti stravicnu pricu.
Marinu su bili otpremili u neki staracki dom na Kosovu. Mjesto je bilo izolirano od svijeta u nekoj sumi, rekla je da su im oduzeli sve sto su imali i drzali ih u odjeci Doma i bez cipela. Hranili su ih splacinama i naravno – nije bilo rakije !!! Jedino sto su one mlade i jace korisnike Doma koristili da rade okolo i davali im cak i mesa nekad.
Najgore od svega - sirotica je rekla da su ih stalno kljukali tabletama pa su svi stalno spavali. Rekla je : „ Jeli smo, da prostite, pisali i srali i SPAVALI!!! I tukli su one koji su podase u krevet zagadili!“ Pricala je i kako je sakrivala tablete dva tjedna i pravila se da ih pije i spava samo da bi se razbistrila i kako je pokusavala dva puta pobjeci pa su je uhvatili i istukli. A cesto su ih tukli i za manje stvari.
Ona je odande nekako utekla, sepala kroz sumu, docepala se pruge, sakrivala se u vlakovima i nekako dosla KUCI U OSIJEK.
Da bi shvatila da njena kuca vise nije njena kuca jer ju je kupio od Grada neki mladac s obitelji i da ce je renovirati ...
Posjedila je jos malo kod moje mame, rekla da se nece javiti Centru za socijalni rad jer se boji da ce je opet otjerati na Kosovo ili na neko slicno mjesto. Nije znala kud ce, ali je rekla da ima neke ljude koji su joj rekli da ode u neko selo kraj Pozege da tamo dohrani jednog nepokretnog starog koji nema nikog i zivi u nekoj napustenoj nigdini u brdu a ima „pemziju“. Stara joj je dala malo novaca i hrane za put.
Nikad je nakon toga nismo vidjeli, nadamo se da je nasla krov nad glavom i mir.
Marina je bila jedna od zivopisnih slika mog djetinjstva i mladosti, bila je dobra zena, uvijek mi je znala dati tresanja kad sam bila dijete, jorgovan u „dunstflasi“ za sobu, a kasnije kad sam bila starija --- eee... cak me i na rakijicu kod Karla jednom pozvala, iako tamo nikad do tad usla nisam, iz stosa - i da se Marina ne uvrijedi - sam prihvatila, narucila gusti sok, a njoj naravno rakijicu – i naposljetku JA platila - naravno...
I da, umalo da zaboravim - Marina je jako, jako voljela jednu knjigu - zapravo jedinu koju je imala - negdje je nasla plavu Walt Disney knjigu bajki - SVIJET MASTE, bez korica, odrpanu, musavu od djecje hrane i sa stranicama koje su ispadale - jednu od one cetiri iz naseg djetinjstva koje vjerovatno svi poznajemo i znamo o cemu pricam - "Cudesni svijetovi Walta Disneya" - bile su plava, crvena, narancasta i zelena.
Donijela mi je jedan dan tu plavu knjigu da joj ulijepim selotejpom listove koji su ispadali na sve strane.
Rekla je ponosno i sva ozarena : "Nisam ti ja bas oko citanja vridna, ja polako i jopet i jopet, al' ovu SVOJU knjigu sam procitala STO PUTA!!! A onda i gledam slike kad ne citam...a i ne razumim bas sve, a jopet volim "
Zivot je za nju bio sve, samo ne bajka - bit ce da je ona bijeg od stvarnosti i svoju zemlju cudesa nalazila u flasi rakije i ovoj knjizi sto puta prelistanoj i tako joj je mozda bilo lakse... Samo, kad je dosla u bade mantilu i kad smo je zadnji put vidjeli - knjigu vise nije imala.
...Jer zabava je zajamcena !
.
koja je obozavala samo jednog muskarca - prvog muza i Dianinog oca, svi ostali kasnije su za potrositi i ne cijeni se previse njihova pamet nego nesto drugo ... Tu je naravno kapetan Picard u stalnoj opasnosti jer je meta njenih pokusaja udaje - osim sto ga nestedimice u javnosti dovodi u nepriliku napominjuci njegove "zloceste" misli glede nje koje ona telepatski moze iscitati. 
koju pak ne bi svaka majka htjela za zeta...Inace kod njih svaka cestita i postena zena koja drzi do sebe i familije sjedi doma gola i ne mijesa se u biznis (sto ce se kasnije izmijeniti u skarednu pojavu da se OBUCENA zena ukaze u javnosti, izrazi svoje misljenje u drustvu muskaraca i bavi stjecanjem profita). Zene su im slicnog sarmantnog izgleda kao i muskarci, samo s manjim usesima i velikim cuca-bucama. 
