Ovako nas docekalo kad smo se vracali s izleta u Oklahomu. Nek se vidi koja je to ponosna zemlja iznjedrila nesto poput Busha … nama dvoma je to izgledalo kao dobar vic. I doista - da nije tragicno, bilo bi smijesno.
Staaara reklama, ali u dobroj formi … pravi vintage image.
E da sam bila tamo…dogodi se da propustite prava mjesta.
Ova mi se posebno svidjela – Gazda me pita zasto stavljam sliku krepane polegle kokosi na blog (ocito je taj lanac restorana novijeg datuma cim on ne zna za nj)…
Prica druga – Valentinovo, dijamanti i kome nedostaje burek
Godinama imamo obicaj doruckovati ili rucati vani. Kad to kazemo, ljudi misle da idemo cesto u restorane, ali ne – mi doista volimo cesto napraviti piknik, kad je vrijeme lijepo i toplo, vikendom obavezno. Dok smo bili u Osijeku, nedjeljom ujutro obicavali smo poharati lokalnu pekaru, kupiti jogurt i mineralnu i otici na Dravu. Kupi se nesto slano ( Gazda je boraveci na Balkanu nepredvideno postao ovisnik o bureku ) i nesto za desert. Vlazne maramice za ciste ruke, dekica za sjedenje i vrecica smecica za ponijeti otpad natrag doma – mrvice i ostaci hrane se iskidaju i bace okolo u travu da ih pojedu mali bozji stvorovi - kukci i ptice.
Ali da se vratim na topic - na samo Valentinovo se temperatura popela na 25 stupnjeva celzijusa u podne s tendencijom rasta, pa smo odlucili napraviti piknik na slapovima i rucati VANI. Prekrasan suncan dan.
U te svrhe smo na brzinu slozili meni iz jedne od robnih kuca, gotove sendvice od svjezeg kukuruznog peciva sa kuhanom sumkom/pilecim prsima, namazom od maslaca s koprom i persinom, zelenom salatom i sirom, gotovom kupus salatom sa strane i dva velika kolaca od lisnatog tijesta s jabukom unutra i staubom povrh za desert. I zvake da se ociste zubi poslije obroka.
Zeleni caj uz to – dijetalni, da se ne udebljamo.
Prvo se moraju oprati ruke ...
A nakon rucka jos malo lapeza okolo
Ameri Valentinovo shvacaju doslovce ozbiljno, padaju pokloni obostrano i ruca se u restoranima, kupuje naveliko i NITKO, ama bas nitko ne ostaje barem bez cestitke, malenog plisavca i cvijeta, star ili mlad, bogat ili siromasan. Osim onih koji nemaju bas nikoga na svijetu. Reklamiraju se i skupi pokloni za malu lovu, jedinstvena prilika, navali narode, ista stvar je sutra vec triest posto skuplja...Nista nije danas preskupo za one koje volite! Teska komercijalizacija – ali cijeli narastaj je odgojen na takvim shemama, da je drukcije ne bi valjalo.
Izmedu ostalog ljubav se dokazuje dijamantima – to je u Americi obicaj i jadna vam majka ako omanete. Od vas se ocekuje s pravom da curu nakitite ako imalo drzite do sebe. I do nje, naravno. Prsten s pola karata dijamanta u prosjeku kosta oko 1800 dolara, za Valentinovo se cijena spusta i upola. Amerika trosi pola svjetske proizvodnje dijamanata.
Obicaj koji ja iz dna duse prezirem. Jos prije dvadesetak godina citala sam KAKO ti dijamanti dolaze na trziste, kako se ubijaju i sakate ljudi, kako se podupiru ratovi - izraz KRVAVI DIJAMANTI nije novijeg datuma.
Kad je Gazda tih nekih davnih dana dosao s idejom da me prosi s dijamantnim prstenom kako je u njih obicaj i red, pa nek zajedno odemo u zlatarnice i odaberemo sto mi se svida, dobila sam osip i ne znavsi koliko je duboko taj obicaj uvrijezen kod njih izrekla svasta. A on ostao istinski zacuden i zaprepasten mojom reakcijom. Ja dijamant isto kao i krzno od sramote nikad ne bih mogla ponijeti na sebi.
Sto nas dovodi do
Prica treca – vjencanje - treba imati za najnuznije, dijamante i sirinu razumijevanja stvari
Da se nadovezem na prethodnu pricu – dijamant je uvijek dobrodosao, ali za prosnju je OBAVEZAN i onda se uzima veci i skuplji. Sto vise karata, to bolje – dokazujete da niste protuha i sonjo, a cura onda to moze kako je red i obicaj ponosno blendati da svi vide. Vjerovali ili ne, cak i najcrnja sirotinja moze takvo sto priustiti, oni 1/8 karatni prstenovi kostaju oko petsto dolara, dijamant trazite povecalom, ali to nije nesto sto ne mozete bas platiti jednom kad se zarucujete. Reklamna kampanja je stvorila cijele generacije posvecene ovom obicaju. Jednom rijecju – tesko da cete naci Amerikanku bez dijamanta.
Ovako izgleda tipicni set zarucnicki-vjencani prsten. Sto kicastiji, nakiceniji i tezi, to bolje. To naravno nema funkciju burme, one se posebno kupuju. Cijene ovih konkretnih dindi iz naseg kataloga koji sam vam tu dolje skenirala krecu se od 700 do 8 000 usd.
Recimo, ponuda u PX kod nas u bazi je ogromna, meni osobno je to manje vise sve toliko bolesno kicasto da se pitam jesu li ama bas svi operirani od dobrog ukusa. Iako ne vjerujem da su bas svi glupi - cini se prije da se takav jedan ukus odgaja generacijama i postaje standard.
Ali bas zato smo MI imali par puta izvrstan ulov gdje smo nasli na snizenju predivno zlatno prstenje koje se meni svidjelo, a tipicnom americkom ukusu bilo nezanimljivo pa se unatoc ionako nize cijene od uobicajene nije moglo nikako prodati – predivan stiliziran dizajn impresivnog izgleda, ali bez trashastog raznobojnog kamenja, vitica i strasa. I bez default dijamanta. Zahvaljujuci kulturoloskim razlikama i dijametralno suprotnom ukusu za lijepo, ulov je bio dobar. Iako ce me tipicna Amerikanka svake dobi pogledati s nerazumijevanjem i trunkom sazaljenja, jer na mojim rukama, vratu i usima nema ama bas niti jednog dijamanta…
Ali vratimo se u pricu sadasnju…
Receno mi je da je odvajkada obicaj da se mladenci u Wichita Fallsu slikaju na slapovima, tako da se nismo zacudili kad smo na samo Valentinovo zatekli ove male svatove. Zumirala sam kako bih uhvatila scenu. I ostala zatecena prizorom na tren duze nego li sam ocekivala
Mladenka
Mladozenja
NIsam se mogla odluciti da li da se cudom cudim, ili da se zgrazam – opet, mislim , mozda je zbilja neka sirotinja posrijedi, mladi bez love pa jadni ne mogu bolje, a opet s druge strane – ajme ! AJME !
No treba imati na umu da treba imati sirinu u umu … Stono ce reci – ne razmisljati samo u svojim vlastitim okvirima i dopustiti svakome pravo na razlicitost .
Prica cetvrta – izlasci i zalasci sunca – prava pastorala
Obzirom da smo bili vecinu dana provedenih tamo bioloski na nekom cudnom meduvremenu izmedu naseg i teksaskog, budili smo se svako jutro u cetiri . Ranom zorom smo isli doruckovati, ove godine smo isli samo na dva mjesta, oba mjesta rade 24/7/365 - Denny s i International house of pancakes ili IHOP – tamo sam napravila ove slike izlaska sunca
A ovako me docekao ove godine Texas, prvi dan kasno poslijepodne na cesti 144 west od Dallasa prema WF…
