< | ožujak, 2024 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komiža - dažji, a onda Sunce.... Muster. Sv. Mikula pred dož... . Lucica, još samo jedan ulaz u more... . Komiža na čekanju... Cekoj... . U susret promjeni vremena, vrimena... . Biševo, otok u mom oku... |
S ponistre se vidi Šolta! Ma, daj, s komiške ponistre, vidi se otok Svetac i zalazak Sunca... . . . . |
Rijetko kad smo spremni napraviti zaokret u ponašanju. Radije ostajemo „El Bahati“ bahati, sebi najvažniji, ne obazirući se na potrebu mijenjanja sebe i mnogo čega oko nas. Uvijek, navik, bar tokom zadnjih vijađa od Splita do Visa na okretu broda iz porta bacim pogled na Grad Split, zatim na „nosač aviona“, gat 26. - 27. za prihvat kruzera. „Pista“ iz dva dijela i isto toliko priveza za velike brodove zjapi prazna. Nema se što vezati za kolunu. „Corona“ je učinila svoje. A, takva su vremena da treba stegnuti učkur na gaćama. Nema turista ili ih ima u tragovima.Taman smo se počeli navikavati na njihove masovne posjete, uvoditi rampe i brojače posjetitelja na ulazima u stare gradove, parkirati izletničke autobuse još u Stobreču i TTTs – u. Dubrovnik samo što nije zabranio pristup brodovima već kod Cavtata, a one od Venecije zadržao između Elafita. Ni ugostitelji se nisu znali obradovati gužvi i čestom pranju pjata. Sad kad znamo da će lito, proći bez „Ultraša“, bez gerijatrije s kruzera, mladeži po hostelima jer nema organiziranih tuluma, trebamo se mijenjati. Možda čak i glazbu pa umjesto Graše i njegove pisme „Nikad se neću minjati...“ okrenuti „ploču" i slušati neke druge melodije. Nije loše poslušati i onu staru, storu po komiški :“A, sad, adio!“ Tamo u Komiži na Visu nema u takvoj mjeri potrebe za minjanjem. Danas nam dolaze prvi gosti...Dobro došli!... . . . . . |
Otok Vis se pomaloo otvara. Gosti mogu doći ali u glavama je još prisutan strah što će oni donijeti sa sobom. Ako nose novac i kreditne kartice, dobro su došli ali ako imalo ima naznake da nose „skrivenu“ „Coronu“ treba ih zaobići. Generalno, straha nema. U cijeloj priči jasno je jedno, preživjet će se i ova turistička sezona. "Žrtava" će biti, prometa manje ali nade da će se ići dalje nikada dosta...Virujmo u boje done po komiški... . . . . . . . |
Komiža - Palagruža..."Rota Palagruzona" utrka povijesnih ribarskih brodova falkuša je obnovljena 2009. Ove godine je poput ovih zadnjih imala problem s vjetrom. Prave zaljubljenike mora i novih prostora to nije pokolebalo da se uputi na udaljenu Palagružu i da sudjeluju u Papinoj večeri...Na žalost na otoku nema više tovara Mercedesa koji bi prvi poželio dobrodošlicu...Bez sudjelovanja Velalučana, Hvarana, idra s Murtera, "SD" - e,"Kraljice mora" te stranih gostiju ovog puta školskog broda Čeha ne bi bila prozvana internacionalnom regatom. Mi, koji smo ovoga puta s komiškog mula ispratili sudionike regate, utrke idara prisjetili smo se nekadašnjih partenci i noći provedenih uz vatru i glazbu na žalu Palagruže...Vrime, ide...Sjećanja su tu... . . . . ... . . |
. Vrisak .... ........................... Jutros sam se probudila s vriskom. Ubo me komarac. Nije onaj Yu-Yu s rijeke Nil. Jučer sam vrisnula od muke nakon što sam izgubila partiju tenisa na svoj servis. Đaba što sam ga trenirala u Komiži. Kad realno pogledam Komiža je za nešto drugo, odmor, plivanje, jedrenje, obilazak, branje grožđa, papanje pa i za tečaj ronjenja. Treba hodati otokom. Otkrivati „Lijepu našu“, razorenu. Ono što s otoka nije odnijela bivša JNA, odnijeli su domaćini uz datu ruku svojih osloboditelja iz Splita i Slavonije. Neko je odnio crijep, neko pločice, grede, dobre su bile i rijetke zahodske školjke, a tek željezo. Mramor, kamen i željezo...Danas objekti bivše armije služe gostima da u mimohodu obave malu i veliku nuždu. Onako žurno. S nogu. U Titovoj špilji mogu ostaviti grafite kao podsjetnik da su tu kročili. Rijetko raspoloženi domaćini će gostima pokazati mjesto nekadašnjeg savezničkog aerodroma. U sred Pliskog polja i vinograda, četiri stupa „crveno- bela“, oprostite, bijela oli bila... „Lijepa naša“ je baš lipa. Na radiju kažu i ove godine građani su povećali štednju u bankama za 2-3 milijarde kuna. Novinari kažu; štedi onaj tko ima. Oni na Zavodu za ne/zapošljavanje ni lipe. „Oni koji imaju više, imat će i veću zdravstvenu skrb“ kaže ministar zdravstva u sjeni. Nije mu bilo teško ubiti oko u sjeni brojnih kipova velikog vođe, našeg dr. Franje. Jug i dalje svira nježniku. Bavi se Pelješkim mostom, a ne grožđem i vinom koga nema tko otkupiti na poluotoku.To što nema tko otkupiti Dingač, što Hvarani nisu dobili ni lipe pet godina za grožđe u otkupu ne brine glasnogovornike jedne propale politike. U zemlji mramora, kamena i željeza nije uputno ništa pokrenuti s mjesta. Čim nešto se od toga dotakne, iskoče dežurni Kaštelani, senilni akademici, Šujice, Kalmete, Milinovići, Bebići, Jambe... Ne/ Umu nije la/h/ko. Da nije smiješno, bilo bi smešno. Ovako brate sve mi je smišno. I kad me ubode komarac, i kad izgubim partiju tenisa i kad mi kažu, štedi! Koga? Vrijeme, vreme, vrime je smijeha. Hahaha,HaHaO...Pazi, Čičak! Oznake: putovanje, more, otok, otimanje |