turimti

30.10.2012., utorak

Štednja...

Štednja...

Jutros sam se probudila s dilemom štediti ili ne. Koga ili što? Kako? Koliko? Gdje? Za moju pametnu glavicu to je više nego previše upitnika.
Dovoljan je jedan, štednja(?).
Sutra Svijet slavi dan štednje. Noću, noć vještica...Svi nešto feštaju, samo ja ne.
Ipak dat ću doprinos štednji. Štedit ću na riječima...
Šutnja je zlato. Svi šute gdje je nestao ruski brod sa rudom zlata. Na tone...
Ne, ne vjerujem u štednju. Iskustvo mi govori troši što imaš. Dok imaš...

Vrijeme, vreme, vrime je štednje. Poštedi me komentara...

- 12:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.10.2012., četvrtak

(07:15)

(07:15)...
Jutros sam se probudila pred ogledalom. Umjesto svog lika ugledala sam Tukca. Uh, što vrijeme učini. Bilo mi se lakše suočiti s njim nego sama sa sobom. Starimo. Moramo napraviti nove fotose za osobnu. Danas (07:15) mi Sin okreće brojku u životnom kalendaru, puni 32.-u i ulazi u 33.-u. Tlideset tleća...Pa sretno, dite moje.
Danas biti mlad nije ni malo la/h/ko. Čak naprotiv, teško. Gledam tu mladost, mladež i divim im se. Jučer kada se brod zaustavio ispred plaže Trstenik, tulum. Radni dan, podne, a glazba odzvanja valom. Mladi u ritmu „muzike za ples“ skaču s palube u more. Gerijatrija s kraja gunđa. - Vidi ih, neradnici, umjesto u klupama na „radnom mjestu“, oni po moru, čuju se gnjevni umirovljenici. -Tko će nam zaraditi penziju?..
Svako vrijeme, vreme, vrime ima svoju mladost. Neka ih. Ma što mi govorili o njima oni imaju cilj. Većina zna što hoće. I učinit će sve kako bi ostvarili to što žele. Zbog njih vjerujem u budućnost ne zbog Linića, Čačića, Milanovića ili ne daj Bože Karamarka. Oni će proći i otići u ropotarnicu hrvatske povijesne zbilje. Koje riječi?! Ala, Živio drug Tito!
Mladost će pobijediti...

Virujem u Te, dragi moj Sine. Virujem u tvoju generaciju...

Vrijeme, vreme, vrime je čestitanja. Čestitam Ti Sine rođendan!. Rođen si jedne subote (07:15) u godini kada se vozilo par nepar, kada se struja isključivala po kvartovima, kada se stajalo u redu za litar ulja i litar mlijeka, a danas ga naši seljaci olako prolijevaju, u vrijeme kada smo naručivali Humanu 0, 1, 2. iz svih krajeva tada malo veće zemlje, kada si podnosio samo jednu vrstu dude...
Danas Ti i Tvoja generacija pripadate Svijetu. Za Vas su Neum, Pelješki most, Savudrija, Gera, Prevlaka, Dvor na Uni, Martin Brod, Ploče, Bajakovo, Bregana samo prolazna nevolja, „pičkin dim“ kojim neki žele zamračiti Vaš „bolji život“.
Samo naprijed...U Svijet & sa svijetom...

- 07:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.10.2012., ponedjeljak

Nagrade...

.Nagrade...

Jutros sam se probudila sigurno. U Splitu. Pravo sigurno što bi rekle moje Sarajlije. Durex. Vijest iz Umaga nikoga ne ostavlja ravnodušnim. „Hrvatska Udruga menađera sigurnosti“ dodijelila je drugu „Veliku nagradu sigurnosti za 2012. godinu“ gradu Splitu i to za doprinos lokalne zajednice na prevenciji kriminaliteta. Predstavnik Gradskog vijeća primajući nagradu nije skrivao zadovoljstvo postignutim rezultatima.
- Imali smo niz istraživanja o stanju sigurnosti u gradu, provodili smo edukativne programe po školama i akcije“Sajam mogućnosti“ i „Alkoholu, ne hvala“ u suradnji s policijom, rekao je ushićeni dužnosnik.
To što se tiče ne/sigurnog izlaska u grad tijekom mjeseca kada je grad bio okovan ledom i snijegom ne spada u tu vrstu sigurnosti. To što je to kriminal sam po sebi, također ne spada u tu vrstu sigurnosti koja je nagrađena. To što dulje od mjesec dana nitko nije bio siguran na trim stazi na Marjanu zbog ubojstva Meksikanke kao da ne spada u tu vrstu sigurnosti. To što duž plaža pluta torzo nepoznate osobe, baška noge baška ruke kao da ne spada u tu vrstu sigurnosti. To što lopovi upadaju u stanove staraca i uzimaju im ušteđevinu, što majke i bake ostaju bez lančića oko vrata na ulicama, djeca bez mobitela i novca za marendu, to što mlade turiste tuku na Bačvicama skoro svake noći kao da ne spada u tu vrstu sigurnosti koja je nagrađena.
Nagrada podsjeća na nagrade što ih dijele Španjolci uspješnim firmama koje im prethodno uplate 10.000 eura ili na „Zlatnu kunu“ čiji dobitnici obvezno idu u stečaj iduće godine.
Ako je ta nagrada, nagrada lokalnim zajednicama onda ona pripada i kvartovskim policajcima. Valjda su i oni zaslužili tu nagradu. Vjerojatno da, ali bi prethodno trebalo pronaći i prepoznati te policajce. Koliko se sjećam pozornici, policijska ophodnja dvojca od kojih jedan zna pisati latinicom drugi ćirilicom odavno nije viđena. Onaj tko pronađe dvojac gdje jedan piše latinicom, a drugi što govori engleski treba svakako nagraditi.
A, nagradama nikada kraj. Iz Dubrovnika je stigla vijest:- Titulu turističkog šampiona dobio je grad Split! Split koji ima latentni strah od turista sa cruisera. Split u kome kafići drže WC-e pod ključem...
Na Poljudu nogometaše Hajduka nagradila je Istra iz Pule sa 0:1.

Vrijeme, vreme, vrime je nagrada. Ne bacajte kruh i povratne boce u kontejnere. Stavite ih na dohvat ruke, na kontejnere.

- 10:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.10.2012., petak

Na rubu...

Na rubu...

.
Jutros sam se probudila na rubu obale na Zenti u Splitu. Na „rubu znanosti“ što bi rekao Mišak popularni TV voditelj istoimene emisije. Pronađeni su ostaci, torzoa bez nogu i ruku nepoznate muške osobe na rubu marine u dobi nekih 70.- 80. godina i glava u nekoj vrečici ala „Kerum“. Prije sedam dana koji kilometar istočnije na plaži Žnjan nađen je donji dio noge u istoj takvoj vrečici. Čeka se pred kioskom „Kolačić“ na prvi profil utopljenika iz ruku psihijatra dr. Mije Milasa. Uz zidarušu lakše se primaju činjenice. U Splitu je to postalo normalno da se pliva bez glave bez ruku i nogu. Na sjednicama Gradskog vijeća se odlučuje bez prve glave poteštata Keruma, daje se bez zdravog razuma jamstvo za kredit Hajduku kada se zna da ga ovaj neće nikada vratiti. Praksa pokazuje kako Splićanima glava ništa ne znači. Samo je važna janječa glava sa Klisa i sve rijeđe sa Boraje. Macola je daleko.TV serija o Miljenku Smoje prošla je neprimjetno. Ni četiri nastavka o ovom dobrom duhu „Velog mista“ nisu uzburkala grad. I koga bi. Dok je na čelu HNK-a intendant Mucalo, nema pomaka. Kultura je misaona imenica. Misao ne dorečena.
Što sam mislila? Svašta. Tukica, pa misli...
Jedva sam nagovorila Tukca da ne otvara firmu za deset (10) kuna. Sve dok ne dođe na sve po osam, ne isplati se. Nije stvar što će za jedno i pol pivo iz Keruma otvoriti firmu već što će nakon šest mjeseci morati zatvoriti tu istu firmu uz trošak od nekoliko tisuća kuna. Onog trenutka kad otvoriš račun, taksimetar počinje odbrojavanje. Nema popusta osim ako ne sjediš u klupama Sabora...

.
Vrijeme, vreme, vrime je za popizdit. Po pizde amo po tamo. U Srbiji cela na nadgrobnom spomeniku. Po želji vlasnice.

- 07:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.10.2012., srijeda

Hajduk...

.
Hajduk...

.Jutros sam se probudila u sred Bračkog kanala s bilim šalom oko vrata. Ispred mene Splitska vrota, Mrduja, iza Ćiovo, Split, Kozjak, Mosor te 300.000 stanovnika grada i šire. U Srednjoj Dalmaciji pa skoro 800.000. Iz Uvale baluni, od Banovine, dopiru uzvici bijesne besposlene, nezaposlene, rano umirovljene, frustrirane gomile bukača:
- Hajduk živi vječno! Kako, nije bitno. Masa traži od grada jamstvo za kredit Hajduku od 30. milijuna kuna. Vratit će ga netko ako Bog da jednog dana, a možda nikada. Još jučer dok su propadale hraniteljice njihovih očeva i majki; Jugoplastika, Adriachem, Uzor, Dalma, Koteks, šutjeli su poput radnika Škvera, Željezare... Osim pameti trebalo je imati muda. Naknadna pamet ovoga puta igra se tuđim parama i međunožjem. Ne svojim. Grad u debelom minusu, grad slučaja, slučajno Grad, nakon Arene Spaladium čini istu griješku s Hajdukom tzv. svetinjom Dalmacije. Svijesno pod pritiskom ulice iz zbog sitnih političkih razloga Grad baca naše pare u vreću bez dna.
Prošla su vremena kad su nas nosile emocije, patriotizam, kada su se „kurcem“ da prostite i zoljom otvarala vrata, kada su se u jednom danu oslobađale stotine i tisuće kvadratnih kilometara zemlje, kada su se izbacivali „nepočudni“ iz svojih stanova, kada su se na kredit gradile kuće po Kaštelima, vikendice u Zagori po otocima i valama, kupovali novi auti svake godine, novi modeli brodica i jahti bez jamaca...
Došao je kapitalizam. Troši se što se ima. Ima se što se zaradi, ako se ne krade.
A, krade se...
U svoje ime i u ime Boga i vjere. Vjeruje se samo u devizni račun i polog na njemu. Brat bratu ne pomaže. Sestra sestri, također. Otac ostavlja sve svoje onom tko će ga dostojanstveno ispratiti u vječnost. Crkva nikomu. Najbolje nikada. Ne živi se vječno, osobito ne na kredit...
Samo Hajduk živi vječno na račun „naivnih“ bukača.

.Vrijeme, vreme, vrime je istine. Ulica Vas je donijela na Vlast. Ulica će Vas odnijeti prema vremenskoj prognozi poput bujica koje će ovih dana proći gradovima...

- 17:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.10.2012., ponedjeljak

More...

More...
Jutros sam se probudila u moru. Moru problema. Do grla. Brine me jel* temperatura mora 22 ili 21 C. Zrak nije bitan. Od ovolikoga smrada koga briga kakva je temperatura. Netko tvrdi cca je, netko otprilike tolika je, treći kažu, mogla bi biti, četvrti tvrde, „meže bidne“ ali i ne mora. Mora se samo durati. Ako ne iz gušta onda iz inata. Zbog komšiluka. Susjedstva. Zbog svita.
Na ulici kad te sretne prija uljudno se pitamo za zdravlje. Dok joj pokušaš reći da si odlično izuzev manjeg pa skoro zanemarivog bola u koljenu ona je već odjurila ka Pazaru. Otišla je sa svojim morem problema. Na Pazaru banane iz „Kauflanda“. U „Kauflandu“ iz Paname. Moj susjed Ante upravo je stigao iz Dubaija. Zoka iz otvorene kaznionice u Popovači. Sve nešto stiže. Stigao je i MMF na Markov trg. Jedino ja ne stignem premostiti more problema. Kada bi se to dogodilo vjerojatno bih završila na Pelješcu. Iskreno, ne znam što bih tamo. U zemlji gdje se ne zna što će se s urodom grožđa, starom i novom berbom, Dingačem, dok se Vranac iz Tikveša troši nemilice, dvojba iz bačve ne izlazi. Il* je vino preskupo il* je lošije. Trećeg nema.
Kažu, štedimo. U štednji je spas. Jedino što mogu štediti su riječi. To me čini bogatom. Kakav osjećaj. Milijun ne izgovorenih riječi. More riječi koje ne mogu ugroziti ni stupovi Pelješkog mosta. Dobro je. Čak odlično. More je ipak 22 C.
More, „meže“ biti i znatno gore. Hajduku trenutačni spas, Gradu dugoročno omča oko vrata...

Vrijeme, vreme, vrime je nevjerojatno. Nezaustavljivo. Nepotkupljivo. Nepovratno.

- 11:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.10.2012., subota

Miliju-n-aši...

.

Miliju-n-aši...

Jutros sam se probudila s milijun pitanja. Moj prvi milijun. Milijunašica. O milijunašu profesoru Mlinariću sve je poznato. Znanjem kroz sedam pitanja i točnih odgovora u TV kvizu, profa je došao do svog prvog milijuna. Generale HV-a i HVO-a, Rajiče, Todoriće, Škegre.., nema tko upitati kako su došli do svog prvog milijuna maraka kako piše SD-a. Umjesto uzaludnog traženja odgovora, dovoljno je zadovoljiti se legendarnom izjavom generala Rojsa:-Tko je jamio, jamio je...Sve legalno. Sve po zakonu. Legalno je otići u privilegiranu saborsku mirovinu na jedan dan, zamrznuti je i ponovno sjesti u klupu Sabora. Legalno je ali ne/i/moralno. -Svi smo mi Kajin, čulo bi se iz saborskih klupa, a na ulici;- Svi smo mi u prolazu. Nije svačija gorila do zore. Tim i takvim u Saboru neće smetati donošenje zakona o odlasku ostalog puka u mirovinu sa 67. godina. Oni koji su na burzi HZZ-u morat će se tjedno gurati na šalterima, dokazivati kopijama molbi kako aktivno traže posao, a ovi s druge strane im u tomu neće ničim uzvratiti osim pečatom na kartonu. U stoljeću informatike to je tako jednostavno. Red, red i pokornost. Nek nam živi administracija. Nek nam živi statistika.
U zemlji pravde i pravednosti u zemlji milijunske šutnje, milijunaši šutke postaju milijarderi. Pravedno je da tko ima, ima više, da onaj tko nema, još više nema.
Za više smo se borili. Na milijun načina.
I sada bi trebao netko nas upitati otkuda nam milijun više - manje...

Vrijeme, vreme, vrime je za milijun pitanja (?). I milijune odgovora...
Kerume, Kerume, po, po, pokislo ti perje...

- 12:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

09.10.2012., utorak

Stavi ih...

Stavi ih...

Jutros sam se probudila odlučna da sve stvari stavim na svoje mjesto. Kao prvo sjela sam. Na dacku peticu hrvatckim rukama dizajniranu. Na pitanje na španjolskom; „di mi je sestra“, nisam dobila odgovor. Tko će se s tim zamarati. Pa još španjolski. Nisam zaboravila ni na WC školjku. Olakšala sam se prema protokolu. Za ozbiljnu analizu stanja na burzi NYSE, Zagrebačkoj burzi, nisam imala vremena. Indexi padaju, neki rastu. Ovisno o poticajima. Mom Tukcu je dovoljno da sam ispred. On jadan bidan ne zna da sam ja odavno ispred vrimena. Što bi u „Larinom izboru“ značilo; ispred vremena. Bez vremenska.
Stan sam sredila. Tukca odvezla do stare Majke u bolnicu. Sebe sam nagradila s jednim Hajdučkim pivom. Bolje je Karlovačko. Ma, dala bih ja sve za Nikšičko. I Jelen pivo.
Pivo je pivo. Ali, dva su dva. Poslije trećeg, svejedno mi je čija su. Za kvalitet piva kažu da je najvažnija voda. Po tomu, neki bi pili samo vodu. Brine me što količinu popijene pive ne prati broj javnih WC-a. Ovako, da bi se olakšala, moram ući u kafić na još jedno. Dobro je dok me Linić ne upita, otkuda mi pare. Para nemam, samo šarm & šatro priču. Tipična, sarajevska. U bliži kut, da te ceo svet razumije. Ma, kurca razume, oprostite, nježnika-moliću lepo.
Strašno je lijepo biti „ neovisan“. Hrvatska je neovisna. Samo su drogeri ovisni, pušači, kladioničari, umirovljenici, dupelisci, moj Tukac o kraljici Majci, JA o Tukcu...
Onak, tehnički, čudno je zemlja je proslavila „Dan neovisnosti“, a nju čini skup ovisnih. Negdje je tu kvaka 22. Ne kužim. Moji bi u Rajvosa rekli; mojne ševi, ipak si ti samo Tukica...
Vrijeme, vreme, vrime je reprezentativno. Onakvo kakvo si izabrao... Slika tvoja.
U Sarajevu na listi petorice sa najviše glasova na lokalnim izborima po općinama od njih 100, 99 su Bošnjaci. Samo heroj obrambenog rata,Vikić nije. Tiha jeza...
A, u Gradu na stotine, tisuće, hiljade, milje, obrazovanih, urbanih Srba, Hrvata, Bošnjaka, Židova, građana...Kako stvari staviti na svoje mjesto? Stavi ih...

- 11:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.10.2012., nedjelja

Između...

Između...
Jutros sam se probudila iz navike. Nekima to nije pošlo za rukom. Probudila sam se nekako između subote i ponedjeljka. Između ostalog. Sveki nije dobro. Terapija ne uspijeva. Jutros je završila između dva bolnička kreveta sa slomljenom bedrenom kosti. Bolno. Tukac je skoro pa stalno uz nju...
O teniskom partneru kojeg je hercika uzdrmala nemamo vijesti. Ugašeni telefoni, vrata zabravljena. Meilovi su bez odgovora.
Na teniskim terenima gerijatrija, 75., 76., 72, 67., 63., a ja se provlačim sa; tek sam ušla u 64.-tu. Sve je u glavi. Vodila sam 5:0 da bih nakon izjednačenja, spašavala set, 7:5. Drugi nismo završili ali rezultat do prekida 3:0, lijepo zvuči.
Između dvije vožnje do bolnice i ostavljanja Tukca kod Majke palo je kupanje. Trstenička plaža puna. More 23 C, zrak ne bitan.
-Teplo, kako se ovdje kaže. Uhvatila sam se u razmišljanju. Pa ovaj sažetak je sličan dnevnom zapisu blogerice Luki 2. Razlika je u tomu što su nam interesi sasvim oprečni.
U sutonu, šetnja između Krstarice i Fregate, ulicom R. Boškovića do mosta prema Campusu, izaziva tihu jezu. Butik do butika zatvoren. Prostori s objavom najma ili prenamjene. Razbijeni izlozi. Šetača nema. Samo na platou ispred marketa kao mušice ispod kandelabra okupile se starice. Scena slična u tinelu doma za stare ali ovog puta na otvorenom. Bez naplate zraka koji udišu nejaka pluča. Istjerali su ih ukućani kako bi u miru pogledali TV dnevnike.
U zraku se „njuši“ depra. Sva sreća 8. listopad je u kalendaru na zidovima javnih poduzeća i državnih institucija crven i odavno zaokružen. Petak, subota, nedjelja, ponedjeljak, mali godišnji odmor. Sindikalisti bi rekli;- Mashalla, koja lipota. Tko ovo more platiti?! Na žalost, ZNA SE. Plaćamo mi; svojim doprinosima, porezima, gubitkom radnih mjesta, mizernim mirovinama, političkom nezrelošću jer ne znamo izabrati prave...
BiH je jučer birala lokalnu upravu iz mase od stotinjak stranaka i nekoliko desetaka tisuća skoro isto toliko hiljada kandidata za tu vlast. Bojim se bit će sve isto kao „pre“.
Na ovim prostorima moguća je samo promjena vremena, vrimena nakon anticiklone, najavljeni dolazak ciklone sa zapada kao što sve dolazi iz tog smjera.
Između, nema promjena...

Vrijeme, vreme, vrime je između prošlosti i budućnosti. Baš sam pametna. Tukica...

- 22:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

05.10.2012., petak

Pressering...

Pressering...

Jutros sam se probudila sa „Slobodnom Dalmacijom“ u krilu. Tukac sa bocom piva. Oktoberfest je. Listopadfest. Tak ga Imam rad. Ni meni nije mrska ta žuta hladna tekućina.- Naspider još jednu, čulo se u sobi nakon okretanja naredne stranice „presseringa“. Misterija ubojstva mlade Meksikanke prema tisku je riješena. Nakon traganja po Marjanu, psiho objave profila mogućeg ubojice od strane dežurnog psihijatra dr.Mije Milasa, pokazivanja u medijima dresa navodnog vlasnika psa po imenu Reksi, pressering je završio u ulici Kroz Smrdečac na br.9. treći kat, stan Mišić tik do vrata prve susjede koja je dojavila MUP-u ime navodnog ubojice. Sad sve znamo. Ostaje samo da hebemo majku svima koji su stvorili monstruma. Javni linč može započeti, kako sugeriraju presseringovci iz SD-e. O čemu će ta tiskovina pisati nego o ovakvim slučajevima. Koga zanima sudbina Škvera, Uzora, Montera, Dalmacijavina, gubitak posla, produljenje radnog vijeka na 67. godina života i to od strane onih što su osigurali privilegiranu mirovinu sa manje od 50. godina života i staža svega 20.godina, propast malog gospodarstva, urušavanje obitelji...-Ma, deder, još jednu. -Tukac, jel imamo za po još jednu pivu? Drag mi je. Glava mu je četvrtasta taman za pivo. Ne, kao kod onih u Livnu koji se ne raduju Grdoviću, zori, Juri & Bobanu što im dolaze s vremena na vrime, vrijeme, vreme u razmaku od nekoliko desetaka godina...
Pressering iz SD-e plače nad sudbinom ljudi s Juga iz Dubrovnika, Korčule, te kuka što se Pelješki most ne gradi, a u ime štednje gasi svoje tamošnje dopisništvo.
Kad bi svi bili takvi domaćini te domaćinski se odnosili prema općem dobru na što ih upućuje statut grada Dubrovnika i stijeg Libertasa, Jug bi procvao. Ne bi bilo potrebe za suzama Šujice te akcija "gospara od Zidina "koji se razmeću tuđim novcem. Nema nigdje u Svijetu kao tu da privatno društvo, skupina građana, ubire dobit na ime općeg dobra, naplaćujući ulaznice za obilazak zidina i da raspolaže novcem tako sakupljenim.
Pressering...

Vrijeme, vreme, vrime je presseringa. Nekad većeg nekad manjeg...

BTW. Godine ne možeš vratiti. Ni osmijeh od prije 20.-tak i više godina...

- 00:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.10.2012., ponedjeljak

Hit tjedna...

. .

Hit tjedna...

Jutros sam se probudila prvog desetog U Splitu. -Turim ti kitu,- rekao bi moj Tukac, onako uličarski. Ćaršijski na šatro jeziku teško bi se dalo razumjeti. Njemu ne bih mogla zamjeriti na rečenom osim ako bi ostao samo na tim riječima. Dela, dijela, arbajt se traže. Rad ne oslobađa nikoga od odgovornosti. Samo RH-a političare.
Riječi su opasna stvar. Nekada pogubne poput riječi, riči; Šagolja, Ćelana, Jovića, Dujmovića, Vukmana, Ivkošića, ST Božića, Šuška.., nekada melem na ranu. Toga je sve manje. Zagrebački melem. 3:1. Sa zagrebačke dalekovidnice u nedjelju U2 stigao nam je Splićanin dr. Ivo Sanader. Teško probavljiv. Izvan recepta NF, SF, Marine kuharice, kuhinje Kojotice... riječi bolne, riječi nevjerodostojne, riječi čist atak na zdrav razum. Na razum koji nam tako nedostaje.. Svatko tko vrijedi, tko drži do zdravlja, mentalne higijene, potražio je spas daleko izvan ovih prostora. Ne radi sebe već radi svojih potomaka. Potomke današnjih stanovnika; Zadra, Splita, Škabrnje, Knina, Sinja... na žalost nema tko spasiti.
Ni Bob Dylan, ni Branko Lustig, ni Bogdan Denić, ni moj zet Srbin, Dušan iz Komiže, razvojačeni branitelj HRV-e, ne mogu ih prosvijetliti.
Duh kardinala Stepinca, njegovog sljedbenika uzoritog Kuharića, bezličnog Božanića, domoljubnog Pavelića, uznika Norca, optuženika za ratni zločin Gotovine, uradak poteštata Zadra, „glumice“ Josipe Rimac iz Knina, alkara iz Sinja, grafit meštara iz Splita, izjave Keruma, odluke direktorice Radio Splita o prekidu emitiranja pjesme Boba Dylana „Hit tjedna“ su opća opasnost za ove prostore jednako odbačenim na dno Jadrana NATO bombi obogaćenih uranom.
Prostor je definitivno kontaminiran. Nema nam spasa. Ni GSS ni Stipe Božić ni dobri duh Parisa, karikaturista Davor Štambuk, ni Miljenko Smoje odozgo, ne mogu promjeniti stanje duha, stanje mozga.
Bob Dylan je u stilu dr. House dao dijagnozu za šizofrenu situaciju u kojoj smo. Rekao je istinu; -Ljudi smrdite! Srbi vas njuše! Smrad tijela se da sakriti, smrad duha nikako...

Vrijeme, vreme, vrime je priznanja. Svi smo mi Thompson, svi smo mi Ivo Sanader, Norac, Glavaš, Praljak, Luka Rajić, Škegro, Čičak, Ivo Banac, Zdravko Tomac..., netko manje netko više.
Ne/Umu, zaobiđi me...

- 13:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.