Danas...

31.12.2010., petak

Bače, 31.12.2010.,more 10 C, zrak 10 C, sve za deset...

Jutros sam se probudila u hodniku ispred ogledala.
Ogledalce, ogledalce, tko je ovdje najljepši?. Kako osim mene nikoga nije bilo u blizini, zaključak je bio povoljan. Nitko nije ljepši od mene! Čisto figurativno. Pravo stanje stvari je daleko od očekivanog. Sijede su se debelo probile na svijetlost dana. Podočnjaci pod težinom proteklih godina sve su više prekrili lice. Zube još nisam pokazala susjedstvu. Poštedit ću ih iznenađenja. Gornja dvojka lijevo ne dopušta mi pozdrave s osmijehom. Umjesto keza od uha do uha, rukom skrivam sreću ili je pokazujem sa :))). Tijelo mi ne predstavlja problem. Još sam u liniji. Hrvatskije, „crti“. Tenis, trka i brzi hod, čine svoje...
Što očekujem od Nove godine?!Ništa. Od čekanja nema ništa. Treba ići dalje...
Idem/o dalje. Treba znati gdje.
S parkinga ispod prozora čuje se:- Di ćeš u pičku materinu? Nervozna nespretna vozačica Pande ne ostaje dužna;
- U pičku materinu, u Ogorje moj Kerume. Idem na selo sadit kapulu, krompir, okopati masline...Vraćam se materi. -Vrati se di oćeš, samo mi nemoj poderati auto...
Treba se kretati.Trčati. Rolati. Klizati. Skijati. Voziti. Okretati pedale... Učiti & samo učiti...Nikada stati...Gledati samo naprijed. Bez sunčanih očala. Bez fige u džepu.
Pričati o dočeku Nove godine, Božića, o starim vremenima je passe. Što je bilo, je bilo je i to „en“ puta...Nigdar se to vrijeme ne bu vratilo.
Na žalost što smo stariji sreću sve više tražimo u prošlosti. I nadamo joj se u budućnosti, ne shvaćajući koliko je važna sadašnjost.
–Shvaćaš???-što bi rekao moj stari, rahmetli, jaran Fiko.
Shvatila sam neke stvari prilično kasno. Ali još uvijek nije kasno.
Nije kasno za reći: Nedajmo se „izgubljena generacijo“ kako kažu; Duple & Brod.
Idemo dalje.
Di???
U p.m.!
U bolje danas!
Sretno!

BTW.Bez osvrtanja na prošle dane...