U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Jutros sam se probudila s poplavom. S poplavom sjećanja na vremena kada smo na Saveznoj radnoj akciji „Sava 66“ podizali nasipe u obranu grada od nabujale Save. Oni danas pokazuju da nisu bili dovoljni da zadrže bujicu. Isto tako pokazuju da od onih davnih saveznih radnih akcija ništa nije učinjeno da se izgrade novi nasipi. Kažu nema novaca. Rekla bih, nema ideja koje su za opće dobro.
Poplava sjećanja... Pitam se po ćemu će današnje generacije pamtiti ovo vrijeme?!
Sin mi se vratio sa Dalekog istoka sa skupa mladeži iz 98 zemalja svijeta. Mladima rođenim 80-tih, 90-tih godina nikako nije mogao objasniti iz koje to zemlje dolazi.
"Lijepa naša", Hrvatska, dio ex Jugoslavije, Balkan...bili su im nepoznat pojam. Svijetu smo nepoznanica. Nebitni. “ Jednostavno, potpuno smo nebitni. A biti nebitan na globalnom tržištu znači biti sam sa sobom i svojom neimaštinom“-napisao je mladić nakon što se vratio iz inozemstva gdje i pored najbolje volje nije uspio vršnjacima objasniti gdje se nalazi njegova domovina.
Na žalost ova mladost nikada nije gledala Šukera u protivničkom šesnaestercu, Čosića i Dražena ispod koševa, Ivaniševića na servisu, Đurđu u bazenu, Šuteja ispred orkestra. Ne znaju za Bleiburg, Jasenovac, Gradišku, Goli otok... Tita za govornicom...
Ni“Vegeta“, ni bajadera „Kraš“ ni brodovi, ni bivši graditelji brane Hadita ne mogu dovesti svijet u vezu s nama. Kako svijetu skrenuti pažnju na „Lijepu našu“?
Golom pozadinom manekenke Jelene Glišić, fotosima nage Sanje Jovanović, Simonom, Antom, Radeljakom, Avom...?
Dubrovnik?! – Very nice! Imaju dobar sladoled.- Plitvice! O.K. Sanader?. Tko je pak taj?! Bivši premijer naše države. Sad je čuzi u Austriji. Zatvorska čelija 79.
-A, Austri/j/a, Wien, bečki valcer, novogodišnji bal... Ali i ovo doba je za pamćenje, sjećanje...
Mladost ovoga doba pamtiti će tkoje zapalio požar rata ispred roditeljskog doma. Tko ih je odveo u progonstvo. Tko je roditeljima oduzeo posao, pravo na rad i život dostojan čovjeka. Pamti će kako je Nono zaradio nekada penziju, danas mirovinu u cementari, u rafineriji, u škveru, u masliniku, na njivi, uz blago sitnoga zuba, na željeznici, Nona u tvornici „Imota“, „Kamensko“, „Nada Dimić“, u tvornici za preradu ribe „Neptun“ u Komiži...Pamtiće se visoke školarine i nejednakost kod upisa na fakultet...
Pamtiće da kipu „božici pravde“ ispred splitskog suda nisu slučajno zavezane oči i da je vrijeme s njenom vagom učinilo svoje. Vaga pravde u njenim rukama je odavno prevagnula u jednu stranu, U desno. Povijest će zabilježiti kako su najhrabriji sinovi domovine, bijegom na daleke otoke, inozemstvo, izbjegli sud partije, sud takve božice „pravde“. Da su generali po zatvorima na odsluženju dugogodišnjih kazni za zločin...
Danas ih drugi hapse, odvode u kazamate, donose presude...
Poslije poplave dolaze štakori, zmije...
Poslije ovakvih sjećanja dolaze nova.
Od nas će ovisiti kakva će biti. Podarimo mladima u ova vremena darivanja, NADU da im neće biti isto kao „pre“.
Neka bude bolje.
Neka im poplava sjećanja bude ljepša...
Paok-ovci nisu znali što je to nogometni „domoljub“:
Vrijeme, vreme, vrime je pamćenja: Mamu ti hebem, zapamtila sam te...