turimti

29.11.2009., nedjelja

Bajram...

Jutros sam se probudila u Sarajevu na Kurban bajram 1430. h.godine. U glavi slike djetinjstva i bajrama u Gradačcu.
Tada su se ovnovi žrtvovali, a kurban se raznosio po čaršiji poznanicima, prijateljima, a najviše onima kojima bi meso itekako dobro došlo. Danas se kurban plati 155 eura i oslobodi brige tko će dobiti poklon meso. Oni koji imaju vremena i novac, postali su hadžije odlaskom na Ćabu-Meku i Medinu.
Ulice prazne. Ljudi se zabili u stanove. Ostali naviknuti na veći standard već su gazili Europom, Egiptom, Turskom, Jadranom...
Za razliku od ljetnih posjeta gradu kada je grad na udaru Sarajlija što su našle utočište diljem svijeta, Bajram prolazi bez njihovog prisustva. Čeka se ljeto i godišnji odmori...
Na pitanje kako se danas živi u Sarajevu, odgovora ima na tisuću. Oni koji rade u državnoj službi nemaju brigu preživljavanja. Oni što imaju višak nekretnina žive od rente, najma ili se bave turizmom. Na žalost veliki broj obitelji nema stalne prihode. On ne radi, ona ne radi, a treba živjeti. Samo Sarajlije koje su preživjele opsadu od tisuću i nešto dana stekle su imunitet na beznađe što vlada svijetom. Želja za životom je dovoljno jaka da nema situacije za koju se može kazati da je bezizlazna.
Lijepo je sresti na ulici; Titovoj, Vase Miskina, danas Ferhadiji, na Markalama, trbuhu grada, na Ćaršiji, stare prijatelje, kolege i kolegice; Vladu, Brku, Avdu, Miljenka, Halimu,Slavicu, Žutog, Đidu, Lejlu, Ljilju, Hrvoja, Nadu, Jasnu, Vesnu, Eminu...
Bivši 68.-osmaši pod teretom godina i života još uvijek odišu optimizmom. Za ruku vode unuke, ponosno pokazuju na snahe i zetove. Sve u svoje vrijeme...
A, vrime leti...Nikada dovoljno vremena za priču, za sjećanje na mladost, na trenutke kada se nosom paralo nebo...
Bajram barčula, prijatelji moji...Vidimo se za Božić . Vidimo se ove zime na padinama Jahorine, Bjelašnice i Igmana...
«Carpe diem», što bi rekao jaran Fahro;- "Hebo te, uteče vrijeme, a baklavu nisi prob*o"...
Selam & Bog, narode Sarajeva...

- 11:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

24.11.2009., utorak

Partija...

Jutros sam se probudila reda radi. Po navici, ali i zbog dogovora za partiju tenisa od sedam do 8 ujutro. S Baterijela, teniskih terena, pogled dopire samo do Klerikata. Magla. Svuda oko nas. Samo na terenu je kjaro; 6: 3 i 6: 2 za mene.
Kod «Kolačića» na kiosku poviše Zente prava gužva. Zidaruše, pive od 0,5 nazdravljaju nedjeljnom jutru. Meni je dobar i juice, litar soka kruške viljamovke. U društvu šuplja priča. Nikada nisam vidjela toliko muških s toliko «ženskih» pasa.
-Buba, dođi vamo!- Kiki, donesi loptu!- s ponosom se vlasnici obraćaju svojim miljenicama. Za žene koje stoje doma nemaju lijepe riječi. Za punice još i manje...
Okolni teniski tereni puni su djece što kaj- kaju, ruskim se dobacuju, rečenice završavaju s točka BA.-Daj ba,servis!
Majke, pratilje budućih Ančića, Gorana, između dva servisa nasljednika , podbuhle u licu nakon provedene noći ipak nisu zaboravile na tonu šminke, poslovni kostim iako bi tuta bila dovoljna u nedjeljno jutro. Svaki čas odlaze do parkiranog auta po neki novi komad odjeće.
Jumbo plakati dijele svijet ulice od teniskih terena. Šporkice po travi, razlupana stakla na svlačionicama centralnog teniskog terena i do njih parkirani mercedesi, BMW-i, Jeepovi, zidaruše i unučići, prevrtači kontejnera, govore o sudaru svijetova, hrvatskoj stvarnosti.
Kako u tom sukobu civilizacija pronaći mir, svoj dijelić prostora?
Pitanje za «milijunaša».
Dvanaest veličanstvenih, u utrci za «milijun», za mjesto trećeg predsjednika, prvog "tenisača"; s jumbo plakata, TV-a, tiska, radija, na ulici, presreću nas s gotovim rješenjem.
Ob/m/ana, Kajin, potomak Franje T.(ne Tahija), lepi Nadan, «treći entitet u BiH», dr. Pusić, «mamino dite» Josipović, nasilni rado/alko/holičar Bandić, «brzi Gonzales» –Primorac, Amerikanac Mikšić, «miss Pigi»- Ožbolt, «prostata» dr. Hebrang ...na sve imaju odgovor.
Dajmo im samo glas, dobit ćemo što tražimo.
Na sva ostala pitanja, nemaju pravog odgovora, što zbog neiskrenosti, što iz neznanja.
Oni poput tenisača serviraju, na nama je da im vratimo balun.
U bliži kut.
Partija je u tijeku...

- 19:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.11.2009., utorak

Čekanje...

Jutros sam se probudila s pogledom na cruiser, po naški; kruzer, loser-«luzer», prekooceanski brod usidren ispred splitske luke.
Za TZ-turističku zajednice gradova diljem obale, sezona 2009. je gotova. Izvješća govore o broju ostvarenih noći, popunjenosti kreveta, strukturi gostiju, procjeni potrošnje posjetitelja. Zaključak koji opravdava postojanje TZ-a je kako «nismo podbacili» unatoč recesiji.
-Je li moglo bolje?- e , time se izvješća ne bave. Običan građanin ipak može vidjeti
«crnu rupu» u ponudi stranim gostima koju Split / a možda i druga mjesta/ nije popunio.
Tisuću petsto gostiju s usidrenog « hotela « je iskoristilo lijep i sunčan dan, ponedjeljak, za iskrcaj te obilazak grada, vožnju busom, posjetu Saloni, Trogiru i možda Međugorju.
Povratak u red na obali ispred Lučke kapetanije odakle se turisti prevoze do broda pokazao je onu crnu rupu u ponudi na koju želim upozoriti. Od deset parova, mahom starijih gostiju, samo je jedna osoba držala u rukama vrečicu sa kupljenom robom, mogućim suvenirom. Potrošnja skoro zanemariva. Možda je pokoji sendvič, pizza, popijeni sok, čaša piva, maksimalno butelja talijanskog, čileanskog vina, popravilo lošu sliku potrošnje.
Cijelo jutro, čamci, prije brodovi, prevozili su turiste s kruzera do obale i natrag. Na obali osim šatora i jedne osobe nije se stekao dojam da te posjetitelje ikoga zanimaju. Nitko im nije dijelio prospekte, vodiče dobre kupovine, spize, mirise Dalmacije, miris lavande, okus rakije, sušene smokve, maslinovog ulja, bračkog sapuna, komadić sira i srdele s gradela. Nigdje klapske pisme …
Nezaposleni klapski pjevači, folkloristi, slikari, majstori iz kućne radinosti, suvenirnice, nisu došli u susret gostima. Ostali su u svojim mislima o lošem životu, u svojim dućanima, u podrumima Dioklecijanove palače…
Split, Dalmacija svoju promidžbu grade na sajmovima u Berlinu, Londonu, Pragu, Moskvi…Na promidžbu putem zadovoljnih gostiju koji su sutra najbolja preporuka za nove goste, morat ćemo pričekati…
Mi smo na to navikli. Na čekanje. Čekamo bolju budućnost, čekamo na mirovinu, čekamo…
Bolje čekati nego raditi.
Nitko se nije obogatio poštenim radom. Od čekanja se mogu dobiti proširene vene i invalidska prijevremena mirovina. E, to je već dobro.
U čekanju je spas…

- 15:40 - Komentari (8) - Isprintaj - #

13.11.2009., petak

Žutilo brale...

Jutros sam se probudila s tiskom u rukama. Grčevito sam se držala naslovnice «Slobodne Dalmacije». Umjesto «riječi», naslovnica govori sve: o ljudima koji je uređuju, o vlasnicima lista, o vremenu u kojem živimo, o nama čitateljima…
Žalosna slika naše stvarnosti. Žutilo je potisnulo crveno i crnu boju na marginu lista.
Vijest je ;»Kažin u HAC-u», «Ispovijest homoseksualca iz sela Krželj», «Kladioničar s dobitkom od 160.000 kn»,» Kerum između bijesa i hvale», «Svinjska gripa kosi Hrvate»…
Tek na petoj stranici te iste tiskovine stiže posljednja poruka predsjednika Stjepana Mesića upućena naciji i ekonomistima okupljenim na godišnjem skupu u Opatiji.
Papa je prvo primio Thompsona s novom obitelji, pa tek onda predsjednika Mesića.
Kakva slučajnost. Kakvo licemjerje crkve U Hrvata, organizatora pomenutog susreta Pape i Thompsona. Glava obitelji, miljenik crkve dobio je prednost u odnosu na trenutačnog predsjednika Hrvatske.
Stepinac, Jezerinac, Barišić,kardinali Kuharić, Bozanić, svojim postupcima su potvrdili kakav je to svjetonazor koji zagovara crkva, te kakvu žele državu Hrvatsku. Pametnom dosta. Nacionalistima nikad dosta…
I kada pomisliš kako je to krajnja točka do koje doseže bedastoća uglednih ljudi s ovih prostora, Usta ti ostanu otvorena pred pročitanim naslovom u istom tisku dan kasnije ;» Ivo Josipović i SDP zauzeli stav o budućnosti naroda u susjednoj državi.
Hrvatima treći entitet!»
Umro je drUg TUđman! Živio drUg TUđman!

Stavljenjem Hrvata u treći entitet ,« hercegovački» rezervat, znači odricanje od Hrvata i hrvatstva u Posavini, Bosni Srebrnoj, Sarajevu, Derventi, Banja Luci…To je svojevrsno zabijanje posljednjeg čavla u lijes s natpisom B i H.
To je pokop tisućljetne, multietničke i oduvijek priznate Bosne kao države ovakvih ili onakvih granica..
Svaka podjela B i H po nacionalnim, etničkim šavovima je najveći gubitak ne samo za nju već poglavito za same Hrvate u njoj.
Magla se nadvila nad Hrvatskom, a ni današnje guske više nisu kao što su nekada bile.
Nekada davno guske su spasile Rim. Ove današnje hrvatske nisu u stanju spasiti ni svoju glavu, a kamoli nečiju tuđu.
Vremena su teška. Bremenita.
Kada nema mesa. Dobre su i koske.
Osobito tuđe.
Žutilo brale…

- 15:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

09.11.2009., ponedjeljak

Za dom ne/spremni...

Jutros sam se probudila ni sama ne znam kako. Noć sam provela U vječnom strahu od iznenadne posjete nekoga od brojnih predsjedničkih kandidata. Kako sam kišnu subotu i nedjelju provela U kući, U domu svom radeći po nešto; kuhajući, U pranju, skidanju prašine sa slika i ormara, između Vijesti i brojnih TV Dnevnika, razumljivo je da su me se dotakle novosti .
Zvono na vratima za svaki slučaj sam isključila, ali mogućnost upada nepoželjnih U dom time nisam spriječila.
Pokušavam zamisliti "Konja" sa Sljemena kako mi na sred uređene sobe «kaka». Gledam stol i praznu zdjelu za voće, koju bi mogla ispuniti mandarinama nasrtljiva Pusićka. Zamišljam dr. Primorca, forenzičara kako se na koljenima zavlači ispod trosjeda i sakuplja dlake i uzorke DNK-a mogućih ljubavnica moga Tukca. Svaki put kad začujem škripu vrata prođu me trnci, tiha jeza pri pomisli kako bi bilo dobro da me posjeti lepi Nadan U danu kad mi nema Tukca. Klavir sam sakrila od moguće zlouporabe dr. Josipovića. Posjetitelja dr. Hebranga bih usmjerila na Tukca. Imali bi zajedničku temu; prostatu. Ne znam što bih sa Ožbolticom?. Njen «osmijeh»ne može stati U mojih 50 kvadrata. Za štiklu Alke Vujice naš perzijaner bi mogao biti opasan. Dečko sa Trešnjevke «lep ko slika» ipak nije moj tip…"U 2"sam obrisala TV prijamnik. Krpa je bila vlažna & puna dlaka. Zbrisala sam Aciku & Miljenka...
Moj tip je ipak Ante, prezime mu znate; Đapić!

Sve se mijenja, ali Ustašluk U Hrvatskoj traje vječno.

Za dom spremni!

Za zajedničku kuću svih građana ne spremni!

U domaćice svega «beše», U kućanice još & više!
Kod mene grafit Uz vrata:

Smrt fašizmu- sloboda narodu!

- 11:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.11.2009., utorak

Pragmatičnost...

Jutros sam se probudila pragmatičnog stava. Vanka kiša. Južina. Što ne bih iskoristila vrijeme za ostanak U krevetu? Bolje U, vengo van kreveta. Izbor mi je sužen. Ostati sama ili privoljeti Tukca za podijelu ovoga trenutka. Odlučila sam glumiti savudrijsku valu. Tukac, slovensku barakudu. Sporazumno. Kako je divno kada se slože korisnici prostora veličine 190 x 200. Samo malo volje i želje je dovoljno da se jutarnje sivilo, strah od gubitka posla, nepodmireni računi zamijene ugodnim produženim boravkom U krevetu. Moglo je i drugačije. Čekati lijepo vrijeme, sunce U krevetu, plaću na računu i onda se odati uživanju U diobi zajedničkoga kreveta. Moglo je…Ali ovo vrijeme nitko više ne može vratiti…
Gledam ove U Saboru, «izdajnike» i «domoljube». Bave se nečim što će uskoro postati nevažno. Igraju se granica, tobožnjom zaštitom «imovine», a U isto vrijeme rasprodali su nacionalna dobra, uzeli proviziju, zaigrali se dionicama, dividendama, od crkvenih miševa iz socijalizma, postali masni debeli štakori kapitalizma. Njihov strah od ulaska u Europu nije slučajan. Plaše se europskih mačaka koji bi im pojeli ono malo sira i kulena što je ostalo na pladnju. Njih ulazak u Europu ne zanima. Ni sada ni sutra.
Ulazak u Europu je mogao biti bitno drugačiji da je vlast imala dugoročnu strategiju. I jasno, spremnost za dijalog. Pragmatičnost…
Ako nas Europa ne želi prije ulaska ostatka Balkana; Srbije, Crne gore, Makedonije, Kosova , B i H, onda ovo natezanje sa Slovenijom je nepotrebno. Ako nas želi «odmah & sad» onda treba biti pragmatičan.
Evo vam dragi susjedi izlaz na otvoreno more, ali podmorje je naše. Nafta i mogući plin, ribe, ispod koridora ne mogu biti vaši. Ali oni ne mogu tako razmišljati, jer netko tko nije u stanju izboriti se za slobodan prolaz kroz Neum nego mu treba most do Pelješca i dalje će ići glavom kroz zid…
Suština ovoga trenutka je da nam današnja vlast poput nekada Tita sa izmišljanjem unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, baca prašinu u oči mašući «Sporazumom» sa Slovenijom.
Nije pristup otvorenom moru, granice na moru i kopnu, ključni problem ove zemlje.
Problem je što se tom «prašinom» skriva bankrot države Hrvatske.
Svinjska gripa je stigla i bez «sporazuma».
«Argentina» je na našim granicama, a ne Slovenija.
Računi čekaju naplatu, a novca nema. Ima samo inflacija riječi.
Apela nekih čudnih intelektualaca od okorjelih Ustaša do priznatih naučnika !!!
Ima prašine. Ima magle i snijega.
Ima svega i ničega nema…
Pa kako onda ne biti pragmatičan…