turimti

22.12.2007., subota

Šengen u glavi...

Jutros sam se probudila na brodu, na pjesniku sa Šengenom u glavi. Jutros, Ivan Zajc. Jučer Hektor Preradović. Prošlog lita, Bartol Kašić.Nekad davno Vuk Karadžić. Trajekti voze, katkad brzo, katkad sporo. Vežu obale, škoj s kopnom, muže sa ženama, djecu sa školom, mlade sa starim.
More nas spaja s Europom, sa Svijetom. Šengenski karton nas i spaja i razdvaja. Ako nemaš pasoša, treba ti osobna karta i KARTON za poći u 24 zemlje Europe. Ako nemaš ono dvoje, treće ti ni ne treba. Sidi di si! Jer takvoga Europa, ne treba. Da je bilo pameti kao u starih Dubrovčana i držanja poruke Libertas, slobodnog prijevoda s latinskoga:
-Stavite ispred svojih interesa, interes građana, danas bi bili stvarna Europa.
Strašno, prestrašno! Bugari, Rumunji, Poljaci, Slovaci, Mađari, Česi imaju razloga da nam se smiju. Slovenci , također.
Mi, velike Hrvatine i Hrvatice, uživat ćemo u svoj svojoj veličini gradeći most ;kopno-Pelješac, jer nismo znali izgraditi most prema Europi. Umjesto engleskog, francuskog, njemačkog, učit ćemo hrvatski jezik djeleći lekcije svima kao što su "Rakitići" i pljuvati po "srbizmima", poput nekih osvješćenih blogera.
A presseralije donose vijest kako je sinoć u hrvatskoj BB kući pobjednik isti, "konobar" ,samo za razliku od prošle godine, umjesto dečka iz Zadra, milijunaš je dečko s kontinenta.
U zemlji konobara, spremačica soba, konjušara, brisača inozemnih guzica treće dobi, teško je bilo očekivati nešto drugo. Obrazovani, Đikići, Radmani i ini su već odavno povukli iza sebe šengensku granicu. Nije loše biti"Primorac", ali priznajem bolje je biti Europejac, "Svetski covik, pa makar moli...Šengena mi...

- 09:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

16.12.2007., nedjelja

Sjetna sam...

Jutros sam se probudila sjetna. Pomalo tužna. U odsjaju sunca u prozorima susjednog nebodera kao da sam ugledala drage crte lica Majke i Oca. Zvali su me da se radujem novom danu. Bili su tu. Uz mene iako ih nema više od pet i devet godina. Ponosno su nosili svojih osamdesetdvije i osamdesetčetiri godine života. Otkuda skupa da se pojave u isto vrijeme i na istom mjestu?! Ne znam. Znam da nije slučajnost.
Sinoć sam gledala na TV napuštene mališane što su ih posjetili i darivali osječki motoristi obučeni u Djeda Mraza, Božićnjaka.
Jutros, kultna emisija na Radio Splitu;-Glazba kroz desetljeća-Vrijeme vinila. Na KL-ozbiljna glazba-Triola. Vrijeme sjećanja...
Ponosna sam na Majku i Oca. Ne, zbog ostavljenih nekretnina.Ne, zbog bankovnih računa. Ponosna sam što mogu reći kako su bili ; radiše, pošteni, pravedni, tolerantni, otvoreni za nova znanja, štovatelji ljudi bilo istomišljenika, bilo onih koji su se razlikovali od njih...Voljeli su ljude, nove prostore, putovanja. U isto vrijeme nisu se libili biti kritičari, borci za pravicu, solisti...
Dok me glazba s radija vraća u pedesete, šezdesete godine, prisjećam se zabrana prvih samostalnih igara u parku Ribnjak, prvih batina kaišem zbog hvaljenja kako sam krivotvorila očev potpis na obavijest o roditeljskom sastanku.
Slali su me na ljetovanja sa školom u Podgoru- Čaklje. Sa ferijalcima u Tučepe, Bašku Vodu, Viganj, Trpanj, Korčulu. Na skijanje na Jahorinu. Učila sam francuski. Igrala rukomet. U 18.-toj godini nagradili su me putovanjem u Paris, Azurnu obalu, Veneciju. U Monte Carlu sam te daleke 1968. na kockarskim automatima za jedan franak dobila 12 franaka. Kući sam donijela za uspomenu samo jedan s likom princa Reniea. U parku u neposrednoj blizini Casina, gašeći žeđ na špini, prvi put sam čula i upoznala naše Folksdojčere. S ogorčenjem su pričali o Titu, pogibiji roditelja, progonu 1945.
Tu 1968. je obilježila matura, prosvjedi, putovanje, radna akcija Sava 68., prijem u Partiju...
Majka i Otac od moje desete godine su živjeli razdvojeni u dva grada. Ja, između njih i s njima. Nisu bili skupa. A, ipak su bili zajedno. Imali su zajedničku prošlost, zajedničku sadašnjost-MENE. Novac nas nije povezivao. Ljubav i odgovornost, skrb za onog drugog su nas trajno vezala.
I, kad vidim na TV, one napuštene mališane kako tumaraju između bajkera, kad pročitam one presseralije Višnjića i neke Rupićke oko tek rođene djevojčice, pomislim što će ta djeca nositi u srcu. U DUŠI.
Tko zna? Možda onaj vic kad je đavo došao po Hasu te mu rekao:- Došao sam ti uzeti dušu, Haso. -Nema problema-reći će Haso i zatim pozvati ženu:
-Fato, dušo, netko te traži!
Moji roditelji su pronašli mir. Možemo li mi naći mir u ova blagdanska vremena?!
Sunce,more, čekaju me. Možda padne i kupanje na Bačama...
Vrijedi biti optimista...

- 09:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #

11.12.2007., utorak

Ringe, ringe raja...

Jutros sam se probudila dan poslije 10. prosinca. 11. je prosinac. Nije se ponovio 11. rujan u kosovskoj izvedbi.
Neke cigarete su poskupjele. Svakim danom pušenje postaje sve skuplje. Druženje sa susjedima sve opasnije. Pedofil do pedofila.
Na Hvaru 84.-godišnjak snimljen mobitelom kako se igra nečasnih igrica sa djevojčicama.
Iz Komiže sa Visa doveden je u splitski pržun pedofil, starac od 72. godine pod optužbom nasilnog "diranja" maloljetnice.
Na žalost, covika zvanog Đovani-Lagani, znam više od 35. godina. U predvečerje bi s maestralom dolazio drvenom brodicom blizu nudi plaža Pizdica i Templuz. S guštom je pomagao golim ženskim guzama kod ukrcaja u brod po nemirnom moru. E, Đovani, Đovani...
Vidi se morski covik je zadržao stare "dobre" navike.
U prolazu pitam sujeda Stipu, voli li dicu?
Očekivan odgovor je bio:-DA!
Na upit:-Draga sam ti?
Odgovor je glasio:-DA!
Od veselog susjeda spremnog na igru; Ringe, ringe raja, došao...-ništa se drugo nije očekivalo.
Ali u strahu nisam mogla ne reći mu:
-Marš, podofilu stari!
Savjest me peče. Tko zna, možda se svi oni vraćaju u djetinjstvo, željni igre:
Ringe , ringe raja, došao barba/čika Paja pa pojeo jaja...
btw. Bračke presseralije:
Svi smo mi Memedi!
Vratila se u RH Jelena Vukosav!
Vratila se ne vratila, sutra je novi dan. 12.prosinac...

- 20:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.12.2007., nedjelja

Kosovka đevojka...

Jutros sam se probudila dan prije desetog prosinca.
Ka Kosovka đevojka.
Ne znam što dan donosi, a što sutra. Vrime koma. Oblačno. Depra. Sutra bi netko trebao reći: Kosovo- Republika!Plašim se da će po dobrom starom običaju i neshvaćanju timinga, hrvatska politika prva potrčati u zagrljaj novom ratu i priznati Kosovo- državu. Iskustvo sa Krajinom neće biti dovoljno.
Ne znam!?
Znam samo da želim konačno Europu doma. Želim da moj sin ne mora klečati u redu za vizu pred stranim ambahadama. Želim da može raditi gdje se znanje i sposobnost cijene.
Hebo ZERP! Umjesto zapišavanja atara, bolje bi bilo graditi brodove koji će biti brži, veći, bolje opremljeni i uspješniji u lovu na našu i inu ribu. Zatvaranje u feude pogoduje samo novokomponiranim feudalcima.
Franjinim genijalcima.
Mogu ja i bez Kosova. Srbi, možda ne.
Ipak, više me brine moja potrošačka kotrljajuća košara.
Jučer mi je u košaru za 700 kuna stalo samo šest vrečica. Još prekjučer, čitavih deset. INFLACIJA!
Dovoljno se uhvatiti za jaja. Tuce jaja za manje od 12 kuna. Sada vam triba i više od dvadeset. Netko će reći; -Hebo jaja! Od jaja se ne živi.
Pametni će dodati;-Je, živi se od kurca, hrvatski- nježnika...
Došla su neka kurčeva vrimena u kojima ;-građani glasuju, a seljaci vladaju, kako kaže jedna mudra narodna glavica.
Ma tko hebe,Kosovku đevojku?!. Zna se, samo Tukac...

- 08:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.