Jutros sam se probudila sjetna. Pomalo tužna. U odsjaju sunca u prozorima susjednog nebodera kao da sam ugledala drage crte lica Majke i Oca. Zvali su me da se radujem novom danu. Bili su tu. Uz mene iako ih nema više od pet i devet godina. Ponosno su nosili svojih osamdesetdvije i osamdesetčetiri godine života. Otkuda skupa da se pojave u isto vrijeme i na istom mjestu?! Ne znam. Znam da nije slučajnost.
Sinoć sam gledala na TV napuštene mališane što su ih posjetili i darivali osječki motoristi obučeni u Djeda Mraza, Božićnjaka.
Jutros, kultna emisija na Radio Splitu;-Glazba kroz desetljeća-Vrijeme vinila. Na KL-ozbiljna glazba-Triola. Vrijeme sjećanja...
Ponosna sam na Majku i Oca. Ne, zbog ostavljenih nekretnina.Ne, zbog bankovnih računa. Ponosna sam što mogu reći kako su bili ; radiše, pošteni, pravedni, tolerantni, otvoreni za nova znanja, štovatelji ljudi bilo istomišljenika, bilo onih koji su se razlikovali od njih...Voljeli su ljude, nove prostore, putovanja. U isto vrijeme nisu se libili biti kritičari, borci za pravicu, solisti...
Dok me glazba s radija vraća u pedesete, šezdesete godine, prisjećam se zabrana prvih samostalnih igara u parku Ribnjak, prvih batina kaišem zbog hvaljenja kako sam krivotvorila očev potpis na obavijest o roditeljskom sastanku.
Slali su me na ljetovanja sa školom u Podgoru- Čaklje. Sa ferijalcima u Tučepe, Bašku Vodu, Viganj, Trpanj, Korčulu. Na skijanje na Jahorinu. Učila sam francuski. Igrala rukomet. U 18.-toj godini nagradili su me putovanjem u Paris, Azurnu obalu, Veneciju. U Monte Carlu sam te daleke 1968. na kockarskim automatima za jedan franak dobila 12 franaka. Kući sam donijela za uspomenu samo jedan s likom princa Reniea. U parku u neposrednoj blizini Casina, gašeći žeđ na špini, prvi put sam čula i upoznala naše Folksdojčere. S ogorčenjem su pričali o Titu, pogibiji roditelja, progonu 1945.
Tu 1968. je obilježila matura, prosvjedi, putovanje, radna akcija Sava 68., prijem u Partiju...
Majka i Otac od moje desete godine su živjeli razdvojeni u dva grada. Ja, između njih i s njima. Nisu bili skupa. A, ipak su bili zajedno. Imali su zajedničku prošlost, zajedničku sadašnjost-MENE. Novac nas nije povezivao. Ljubav i odgovornost, skrb za onog drugog su nas trajno vezala.
I, kad vidim na TV, one napuštene mališane kako tumaraju između bajkera, kad pročitam one presseralije Višnjića i neke Rupićke oko tek rođene djevojčice, pomislim što će ta djeca nositi u srcu. U DUŠI.
Tko zna? Možda onaj vic kad je đavo došao po Hasu te mu rekao:- Došao sam ti uzeti dušu, Haso. -Nema problema-reći će Haso i zatim pozvati ženu:
-Fato, dušo, netko te traži!
Moji roditelji su pronašli mir. Možemo li mi naći mir u ova blagdanska vremena?!
Sunce,more, čekaju me. Možda padne i kupanje na Bačama...
Vrijedi biti optimista...
Post je objavljen 16.12.2007. u 09:20 sati.