Bljuvboy

Ako želite da napišete posljednju od svih mogućih priča, i to hitno, dok za nju još ima čitaoca, evo nekoliko ideja:
Uzmite dvije rečenice: "Povijest se završila" i "Nije li to samo još jedan užasan početak?" i razvijte oko njih priču koja će dokazati točnost oba ta stava.
Zašto ne priča o piscu iz nekog paralelnog svijeta? On je pronašao neku vrstu vrata ka našem svijetu, prosto zapisuje ono što nam se događa, i bogati se na našoj gluposti. Podvucite da je on satiričar, i to vrlo loš, ali budući da opisuje nas on nikako ne može da propadne.
Napišite da smo uvijek činili ono što smo smatrali najboljim, ali to nije bilo to. Naslov NAJBOLJE NAMJERE mogao bi najbolje odgovarati za tu priču. Pišite o prijateljima čovječanstva i drugim kretenima koji su se u sve miješali, i izazivali zanimljive posljedice, među kojima i mnoge fatalne. Ubacite tu i "priču unutar priče", o svijetu koji je mašina, nešto kao veliki sat u kome živi mnoštvo patuljaka. Naravno, patuljci ne vide da je mašina u redu, i stalno pokušavaju da joj pomognu da radi, što je sasvim nepotrebno. Miješajući se u sve oni lagano uništavaju mašinu svijeta; ona je, kako se kaže, sigurna od budala, ali budala ima previše.
Možete ovome dodati jedan sasvim zamisliv suprotan svijet u kome svi pokušavaju da urade najgore što mogu, i tako slučajno naprave svijet humaniji od našeg, jer, naravno, ništa ne ide u skladu ni sa njihovim namjerama.
Zašto ne jedna priča tipa VADITE ME IZ OVOGA? Recimo da je to pismo nekog nižeg demona Luciferu, gdje ovaj moli da ga povuku nazad u Pakao jer je sve ovo previše za njega. Ili drugo, gdje taj demon kaže "Moj posao ovdje konačno je završen; mogu li da se vratim?" Svijet u cjelini kao slučaj demonske opsjednutosti mogao bi da donese zanimljive rezultate, ako se dobro razvije, ali čini mi se da bi to oduzelo previše vremena, a vama se žuri. Tim prije što ionako nije ostalo mnogo vremena.
Zašto ne priča o povijesti? Podvucite da su ljudi oduvijek miješali istinu sa povijesti, a povijest sa onim što se stvarno desilo, i pokušavali da od toga naprave nauku, i da nauče nešto od svega toga. Za čitaoce sklone apsurdnim besmislicama ovo bi moglo biti zanimljivo.
Napišite priču o budućem arheologu koji pokušava da na osnovu ostataka otkrije istinu o našem vremenu. Pustite ga da ispravnim logičnim razmišljanjem dođe do apsolutno apsurdnih zaključaka, i da usput kaže o nama mnogo istina kojih on ne može da bude svjestan, ali mi možemo.
Napišite pismo Budućnosti i objasnite joj zašto ne postoji, i zašto svijeta više nema: svijet je odjednom postao svjestan čitave svoje povijesti, i naprosto je umro od stida.
Napišite super-kratku priču o posljednjem čovjeku. Posljednjim dahom on krikne: U ČEMU SMO POGREŠILI... a jedan ogromni glas sa nebesa hladno odgovara: U SVEMU...
Napišite priču kao seriju simpatičnih epitafa. Na primjer, na spomeniku čestitog čovječanstva dobro bi stajalo nešto kao MOLIMO VAS DA NAM OPROSTITE, ČASNA RIJEČ NISMO NAMJERNO.

I ja ponekad stavljam glavu u torbu jer je kod nas takav način opuštanja najzdraviji. S obzirom da već dugo ništa ne radim uskoro bih mogao ostati bez posla, jer ne može svatko da uživa u životu, nije svatko rođen da bude lopov.
Narod poštuje svoje tradicije stalno praveći iste greške, pogotovo sada kada imamo demokraciju pa se možemo žaliti čak i opoziciji. Imamo i sudove koji nikako ne mogu da se osamostale jer presude moraju da donose u ime naroda. Vlada pomaže optuženima u pružanju obrane, a neke od njih brani lično ministar pravde, dok su svi svjedoci oslobođeni čuvanja državne tajne, mogu da kažu kako im se država zove.
Što se tiče odlivanja pameti i mladeži, ne moramo se bojati, nije sva mladost napustila zemlju, ostali su nam žestoki momci.
Blagostanje i život pun sreće i radosti koji nam dolazi ulaskom u Evropsku Uniju biti će nagrada za naše patnje. Idemo u Evropu potpuno rasterećeni; nemamo ni gaća!
Što se tiče isporuke ratnih zločinaca, neka se Carla malo strpi, jer ne možemo sada nikako da ih isporučimo, trenutno poziraju za spomenike.
Isto tako molimo Veliku Carlu da shvati da je ratište mjesto koje je dostupno svakom građaninu. Moraju ljudi negdje da se ispucaju.
Ljudi su se godinama usavršavali i tek sada su postali savršene budale. Tu i tamo neki od pojedinaca poslanih na kaljenje završi na kremiranju, seljaci po gradovima pate od nostalgije za livadama pa svako – malo poneki uzme kalašnjikov i krene da kosi, samoubice se oslobađaju krivice, više nije kriv što je živ i najjača fora; narod poručio vladi da razminiranje terena nije problem, riješit će to građani u hodu.....;)

Ako su korijeni krize duboki, široki i visoki, ne znaci da su predimenzionirani.

Velika je moda otvaranja privatnih radnji. Poznat je slučaj onog siromaha koji je imao samo jednu četkicu pa je otvorio radnju u kojoj je ljudima prao zube. U njegovoj radnji bile su velike gužve, naročito ujutro kad su mušterije žurile na posao. U poslu mu je pomagao i najmlađi sin, kome su ruke manje pa je mogao da dohvati i pere kutnjake. Tako se ovaj siromah obogatio.
Drugi je opet otvorio otmjeniji lokal. U njemu je onima kojima je dosadno ili su nervozni - grickao nokte!
Ja sam otvorio privatni zatvor. Poznato je da je danas čovjek u zatvoru najbolje zaštićen i da se tu nalazi na najsigurnijem mjestu. U zatvoru ima još uvijek prave demokracije i slobode. I u mojoj radnji je velika gužva što od pravih robijaša što od onih koji su tu po želji. Za ulazak u zatvor morao sam pooštriti kriterij. Sada primam jedino s molbom i sa dvije preporuke. Pored zatvora imam još dvije prostorije. U jednoj svi oni koji žele da u zatvoru provode izvjesno vrijeme gdje se uče redu, pravima i dužnostima. Tu vlada radna atmosfera i ljudi se odvikavaju od svojih navika. U drugoj prostoriji su oni koji izraze želju da idu na slobodu. Ne možemo ih pustiti odmah, već u njoj provedu izvjesno vrijeme da bi se privikli na buduće dane. U toj prostoriji ih tuču, maltretiraju, uznemiravaju i čine najrazličitije nepravde. Jednom riječju čine im sve ono što je u zatvoru inače zabranjeno. Jednostavno da se priviknu i da na slobodu odu spremni na sve jer tamo nema tko da brine o njima.

«Poštovani prijatelji, dame i gospodo: Velika mi je čast što ste, baš, mene odabrali za ovu nagradu. Možda će zvučati neskromno, ali, ja sam je i očekivao. Najveći rezultati, uz punu pomoć Vlade, nisu izostali.
Poznato vam je koliko je teško djelovati u ovakvim okolnostima, gdje starci traže hranu gotovo svakodnevno a penzije prelaze i najsmjelija očekivanja. U zemlji gdje se kontejneri prazne vrlo rijetko a prepuni su hrane, gdje se tjelesna toplina bližnjih tako bahato troši tokom zimskih mjeseci, a na drugoj strani se žale na nedostatak grijanja i glad. Ovdje penzioneri naduto traže zdravstvenu zaštitu i očekuju rješavanje stambenog pitanja. Oni od odijevanja prave problem! Pošto je poznato da živimo u državi staraca, svako bi mogao tražiti tako nešto. Ali odakle, pitam ja vas! Gdje bi nas dovelo, kada bi svakom dali penziju, ogrjev i komad kruha?
Zato sam prihvatio poziv Vlade. Posjetio sam vaša sela koja su zauzeta ovim nezahvalnim, bahatim bićima koja traže isplatu dugovanja od po nekoliko godina unazad, preteći blokiranjem prometnica. Na drugoj strani, traže penzije! Da li su ih zaradili? Poštovana gospodo, ne možete i ovce i novce.
Drago mi je da sam uspio da rasteretim penzione i zdravstvene fondove, što je bio glavni cilj. Na taj način sam pojačao budžet, iz kojeg više neće biti rasipanja. Kako mi je obećano, sada će ta sredstva biti utrošena na modernizaciju voznog parka.
Hvala još jednom i živjeli! Sigurno ćemo se vidjeti ponovo», reče govornik namještajući kukuljicu mršavom rukom dok je kosu oslonio o pod. Prisutni ga pozdraviše aplauzom, a on zajedno sa ostalim jahačima apokalipse napusti halu i ode u mjesečinom obasjanu noć.
Publika je gledala pogubljenje širom otvorenih očiju, jer krvnik ubija dok trepneš.

Moram vam otkriti jednu veliku tajnu. Star sam preko 500 godina. Živim mirno, legalno i povučeno. Ali, ne znam da umrem! Ne znam ni da objasnim svoju tajnu. Prosto - živim, ne smijem nikome ni da to kažem. Na mene nitko ne sumnja. Vidim koliko se ljudi boje smrti i traže lijek protiv nje. Ja ne smijem nigdje ni da progovorim o svom slučaju. Izgleda da sam se rodio sa nekim defektom. Nešto mi fali čim ne mogu da umrem. Znam da bi se smrtnici revoltirali kad bi saznali za ovo.
Priznajem: kriv sam! Video sam u životu mnoge stvari i bio svjedok mnogih događaja. Ne smijem nigdje da govorim o tome, niti da ispravljam tolike laži. Bojim se, strpaće me u ludnicu. Često padam u depresije. Sam sam na svijetu. Tajna koju krijem ne da mi da spavam, ali moje muke su uzaludne pošto umrijeti ne mogu. Dođe mi da se napijem, da izađem na ulicu i priznam sve. Kriv sam i sudite me. Više ne mogu da izdržim. Najradije bih se ubio.
Jedino me sprečava to što mi je majka još živa.....:)

Večer se tiho predavala mraku. Nježno. Tog prosinca. Devedesetih. U glavnom gradu države Marije Bljuzge .
Na metalnim banderama upalile se sijalice. Njihova svjetlost obasjala je prljav asfaltni put. Kanale pune smeća. Musave trotoare. Puhao je vjetar. Onaj sa sjevera. Rezač kostiju. Prokleto hladan. Ubrzavao je korake rijetkim prolaznicima.
Zimski dan je, činilo se, bio kompletan. Samo na prvi pogled. U stvari, svakom je po nešto nedostajalo. Trotoarima i kanalima metla. Kolniku šmrk vode. Prolaznicima toplija odjeća. Vjetru više ravnog prostora. Višekatnice su mu sisale snagu.
Kompletan je, čini se, bio jedino neobični prolaznik. Onaj što je išao kolnikom. Kaput mu je bio otkopčan. Košulja raskopčana. Stomak pun. Alkohola. Pravi utopijanac. Pjevušio je i štucao u nekom šašavom ritmu. Od zadovoljstva. Ili inata?
Bila je to neka čudna idila. Blago rečeno. Između pijanice i smrknute okoline. Zakratko.
Iza zavoja, velikom brzinom, izletio je automobil. Ogroman. Crn. Tamnih stakla. Naletio je na onog šetača. Odbacio ga u kanal. I, bez zaustavljanja, nastavio vrtoglavu vožnju. Nitko se nije okrenuo. Svi su nastavili svojim putem. Ljudi. Vjetar. Mrak. Prema noći.
Ulica je sutradan osvanula u ljepšem ruhu. Očišćenih kanala i trotoara. Opranog puta. Zbog ubojstva na asfaltu. Često su ulice blistale tih devedesetih. U zemlji Marije Bljuzge.

On časno i profesionalno obavlja svoj posao, mada privatno voli ljude.

Nije trebalo da planiramo slikanje. Mogli smo samo da prođemo kroz to selo, ali Premijer je insistirao da se slika sa nekim seljakom!
Čim smo zaustavili automobile, sve je opustjelo. Nigdje ni žive duše! Otišli smo do tržnice. Tamo su se na naše oči seljaci razbježali na sve strane.
Ipak smo uspjeli da stignemo jednog starca. Kad smo mu objasnili da treba samo da se slika sa Premijerom, počeo je da plače. Nije vrijedilo nikakvo ubjeđivanje, pa smo ga pustili.
Ipak, valjalo nam je naći zamjenu. Opkolili smo kafić, i priveli nekoliko mještana. Svi su nas preklinjali da ih pustimo.
Prišao im je i Premijer lično. Pitao je zašto ga se svi plaše. Seljaci su u glas vikali da se uopće ne plaše našeg Premijera. Nego njegovog nasljednika! Teško onom tko se slikao sa vama, rekli su nam seljaci, kad nam dođu oni drugi!
I tako smo teškom mukom ubjedili jednog pripitog da se slika sa Premijerom za sto eura. Pod uslovom da natuče šešir na oči.
I to smo nekako obavili. Svi smo bili vrlo iznervirani, ali je Premijer ostao potpuno miran.
Čak je rekao da su mještani u pravu. I da je upravo lukavstvo spašavalo hrvatskog seljaka kroz stoljeća.

Ipak, na Premijerovu inicijativu, isključili smo selu struju, vodu i telefone.
Tako da sad mogu da se slikaju!

Na svijetu, uključivši tu i svemir, ima svega izobilja, pa i beskonačno mnogo, a svemir je toliko znatan, da nema te pojedinačne stvari čiji bi nestanak on uopće i osjetio. A tako je prostran i bogat, da nema stvari kojoj se u njemu ne bi našla zamjena, nadoknada, dvojnik. Samo je jedna stvar jedincata i nenadoknadiva u svemiru: a to je JA.
Doista, u čitavom svemiru postoji samo jedno jedino JA. I, ujedno, gle čudna slučaja, to je JA u čitavom svemiru jedina stvar koja postoji samo u jednom jedincatom primjerku.
Čudno….a?…..J

Prvo su me ubili, zatim sjekirom kresali, derali i gulili. Na suncu i vjetru sušili. Pa opet rezali, tesali, šmirglali. Onda su me bušili pa brusili. Zavrtnje u moje tijelo uvrtali. Trovali me raznim farbama, oči crtali. Kosu u glavu sadili. Osmjeh štimali, uši šiljili. Konopima vezali, u dronjke oblačili. U glavu šešir zakucavali. Od tada me više nema nego što me ima. Glupo mi ime davali, ni imenjaka nemam.
Mislio sam sve je gotovo dok mi vila nije ponovo udahnula život. Upravo se na to navikavam. I još me pitaš što će mi satara! Idem sada da od Đepeta napravim drvo, pa da vidi kako je!

Bogate zemlje, znam pouzdano, imaju najviše bogataša, tvrdi Ekonomija. U pravu je, potvrđuje Zakon vjerovatnoće. To je prirodno, zaključuje Logika.
Moji dragi prijatelji, pratioci pametnih i obrazovanih ljudi, u pravu su, ako misle na normalne zemlje. A takvih baš i nema previše. Bar ne na ovoj planeti.
Njihova tvrdnja nije točna. Za to postoje suprotni dokazi u Šakajadi. U ovoj zemlji, minijaturnoj po mnogo čemu, ima na hiljade bogataša! Mnogo više nego u većim i neusporedivo bogatijim državama.
To je jedna od milion nelogičnost u ovoj državici. Narod kolektivno siromaši. Desetljećima. Dok su bogataši sve imućniji. I mnogobrojniji. Bahatiji. Grabežljiviji. Suroviji.
Narod s mukom sastavlja kraj s krajem. Mnogi više i ne žive. Zbog sirotinjskog balasta, ostali su bez - života. Jedinog imanja oliti vlasništva. Stoga sirotinja krši ruke. Od muke.
Bogataši, pak, trljaju ruke. Od zadovoljstva. Broje novac i kuju planove: kako se još više obogatiti.
Ovdje je istovremeno započeo proces siromašenja i bogaćenja. Vlada je prvo organizirala male, ograničene ratove. Za svoje ratne profitere. Bilo je to zagrijavanje pred trku za novcem.
Potom je počela rasprodaja tvornica. Zdravih i pravih. Kasnije su na red došle i krive i bolesne. Zatim su rasprodali polja, brda i doline. Pa šume, rijeke i jezera. Htjeli su i more, ali im svijet, zbog međunarodnih propisa, to nije dozvolio.
Na kraju je ostao samo narod. Gol golcat. Za vlastodršce je to bio veliki problem. Narod nitko nije htio da kupi. Mada su ga nudili. Za bagatelnu cijenu.
Što sad? Zapitali se oni u vladi. Misli su i smislili. Još ima koristi od naroda. Rečeno je na sastanku ministara.
Potpomognuti novobogatašima, odlučili su da narodu uzmu crno ispod noktiju. Za vrtove u vilama, vikendicama, dvorcima i tvrđavama. Učinjeno je to brzo. Ali ne i bezbolno. Nekima su, zbog brzine, nokte čupali.
Akcija je završena. Na vrijeme. Onda se neki dosjetljiv ministar dosjetio da iskoristi kosu narodnu. Muškarci i žene, uslijed općeg siromaštva, nisu se šišali. Godinama. Svi su imali duge kose. Odlične za četke i perike. S riječi su krenuli na djela. Započeto je najmasovnije šišanje naroda i narodnosti.
Kosa je izvezena u više zemalja. Pošteno je plaćena. Eurima. Novobogataši i njihovi prijatelji iz vlade postali su još bogatiji.
Narod je sad postao beskoristan. Totalno. Ostao je bez kose, bez crnog pod noktima. Tad su novobogataši počeli da se sele u druge države. Listom. Za njima su krenuli političari i druga vladajuća klika. U potrazi za novim narodom.

Bebe; one ne vide nikakvu razliku između onoga što čine sada i onoga što će se zbog toga dogoditi. One nisu u stanju da naprave koturaču ili da daju obećanje. Mi jesmo. Uvidjevši razliku između sada i ne sada, u stanju smo da uspostavimo vezu. I upravo tu stupa na scenu moral. Odgovornost. Kazati da će dobre posljedice proisteći iz rđavih uzroka isto je što i kazati da ako povučem konop preko ovog kotura ono će podići teret na onome. Prekršiti obećanje znači poreći stvarnost, prošlost, odnosno poreći nadu u stvarnu budućnost. Ako su razum i vrijeme funkcije jedno drugoga, ako smo mi stvorenja vremena, onda je bolje da ga upoznamo i priznamo te se odgovorno ponašamo.

U našoj zemlji zavladala je opća pomutnja na svim poljima. Kaos i u svijetu politike, muzike, športa, ekonomije, prosvijete, industrije… Pa tako i na književnoj sceni.

Počelo je sa prvim jutarnjim vijestima: Dječaci Pavlove ulice istukli družbu Pere Kvržice zbog pisanja grafita po ujka Vanjinoj kolibi. Potom su krenule glasine iliti nezvanične informacije kako je u povratku Filip Latinović, negdje na Drinskoj ćupriji, sreo gazda Mitketa zvanog Vječiti Mladoženja i izlupao mu nekoliko šamara. Vjerojatno zbog boje tena koja više nije nacionalna. U žutoj štampi objavljen je tekst o trogodišnjem plandovanju Ane Frank u ograđenim objektima i njenom proučavanju Hazarskog rječnika. Nakon utvrđene konfuznosti spomenute knjige, prešla je na Neo-sofiju. Barem je tako posvjedočio Zaratustra.

Istog dana, podnevni Dnevnik je započeo sa izvještajem o spaljenim kućama porodice Glembajevih i braće Karamazova. Iako još nije uočena nikakva veza između žrtava, strani nadležni organi su pronašli svjedoke iz drugih zemalja, koji tvrde da je jučerašnju piromaniju izveo Nikola Bursać, po zanimanju Separatista. Zahvaljujući naočalama Agate Kristi, ubrzo je uhvaćen blizu Goranove Jame iz koje je uzvikivao: Tražim pomilovanje!

Navečer je uslijedila emisija Biblio-podsjetnik koja je sadržavala niz blic-vesti u vezi sa novonastalim kaosom među književnim autorima i njihovim likovima. Na ekranu su ispisivane kratke i šture informacije:

- Bosonogi dobio od NVO-a Reebock patike i spustio se na zemlju.
- Međunarodni sud u Hagu ipak oslobodio Jazavca. David Štrbac optužen za maltretiranje, izgladnjivanje i etničko čišćenje.
- U diznilendskom zoo-vrtu Aska pripitomila vuka.
- Dr Dulitl izjavio: Za vrijeme borbe Jablan bio pod dopingom. Pobjeda se ne priznaje.
- Priznati antifašista, Lovro Kuhar promijenio identitet. Zbog umijeća pojavljivanja tamo gdje ga ne očekuju, prozvan je - Samonikli.
- Pronađeni povijesni arhivi u amforama na dnu Plave grobnice. U njima, između ostalog, piše da je Hajduk Stanko predvodio Seljačku bunu.
- Balkanski špijun utvrdio da je Mala Zoe bila česta mušterija Bore Šnajdera.
- U najnovijoj epizodi Opstanak - Beli Očnjak upao među dvadeset vukova.
- Taras Buljba sa svojom družinom Sinji Galeb pošao na put oko sveta. Svojoj ženi Penelopi obećao da će se vratiti za 80 dana.
- Pred samu smrt Guliver se odrekao svojih putovanja, priznavši da je ovisnik od halucigenih droga.
- Stanoje Glavaš dočekao Čarnojeviće riječima: “Ostajte ovdje.”
- Ukradena glava šećera pronađena u torbi nosača Samuela. Dr Oetker zahtijeva doživotnu robiju.
- Kir Janja krenuo u potragu za blagom Sijera Madre.
- Plavi čuperak nije bio prirodan, kasnije je otkrio Markiz de Sad.
- Robinzon Kruso priznao zbog čega je ostao na otoku. "Totalni sam neplivač!"
- Martin Krpan postao kralj alkohola.
- Mali princ ubijen u Garavom sokaku.
- Na Ivkovoj slavi zasjela Isakovićeva djeca, inače sinovi puka koji su još prije tri dana pošli prvi put s ocem na jutrenje.
- "Dim ugašenog ognjišta" - Nazmi Rahmanija je najčitaniji roman u Tirani. Za njim slede "Seobe" u prevodu Hasana Mekulija. Najnečitanija knjiga je "Zbogom oružje"…
- Orlovi prerano uzletjeli. Skupljači perja previše bučni.
- Kocka je bačena u Lelejsku goru. Kiklop pogođen posred čela.
- …

Nisam mogao više da izdržim. Obukao sam kostim i krenuo u potragu za Crvenkapom. Pročitao sam da voli maljave.

Čovjeku je toplo, ali dršće. Nahranio se, ali ipak ga muči glad Vole ga, ali njegove čežnje odlaze na nova područja. I da se još više podbode nezadovoljstvo, tu je vrijeme, prokleto vrijeme. Konac života nije sada tako strašno daleko, čovjek ga može vidjeti, kao što vidi more kad se popne na brijeg i njegov duh kaže: « Da li sam dosta radio? Da li sam dosta jeo? Da li sam dosta volio? «. Sve ovo je, naravno, osnova čovjekova najvećeg prokletstva i možda njegove najveće slave. « Što je značio moj život do sada i što može značiti u vrijeme koje mi je ostalo?» I tada dolazimo do opake otrovne strijele. « Kakav je bio moj udio u velikoj utrci? Koliko ja vrijedim?» I to nije taština ili ambicija. Izgleda da se ljudi rode s dugom kojeg ne mogu platiti, ma koliko nastojali. On se nagomilava pred njima. Čovjek nešto duguje čovjeku. Ako ne obraća pažnju na taj dug, dug samo raste i ono što čovjek daje njegovo je mjerilo.

Ako zagrebeš crnu figuru vidjet ćeš da je ispod njene crne boje bijela duša drveta od kojeg je načinjena. Što nam to kazuje?
Podjela u stvarnosti nije izvanjska. Ne igraju vanjski znakovi . Sve figure, i crne i bijele, iznutra su zapravo do pola bijele, od pola crne i bitka između crnih i bijelih vodi se u svakoj od njih, a ne vani, napolju., između jednih i drugih. Samo što na tu unutrašnju bitku ne može utjecati vaš smišljeni red poteza, jer, nisu samo te podijeljene snage u igri.
U igri je i polje po kojem se one kreću. Kad god stanu na crno polje, crni dijelovi u bijelim i crni dijelovi u crnim figurama, zli dusi u ljudima i zli dusi u zlim dusima dobivaju snagu iz tog tamnog tla, iz te mračne podloge. I obratno, kad god se oni nađu na bijelom polju iz toga tla dolazi potpora i podrška svijetloj strani u ljudima i svijetloj strani u zlim duhovima koji igraju tu igru. I tako ratuju na samo oni svijetlim i tamnim tajnama svojih bića nego i zemlja pod njihovim koracima. Kakav utjecaj mislite da će te ostvariti vi, svojim slabašnim potezima na takav tok zbivanja?
ČEMU IGRATI IGRU U KOJOJ STE NITKO I NIŠTA??

Zbog straha od biljaka koje navodno emitiraju štetna zračenja mnoge su donedavna lijepe sobne biljke proglašene opasnima po zdravlje pa ih ljubitelji cvijeća izbacuju iz stanova. Takva su tumačenja, pogotovu strah, bezrazložni, tvrde botaničari, jer biljke nemaju sposobnost proizvodnje bilo kakve vrste opasnih zračenja. No, neosporno je da nekima zračenje godi pa dobro uspjevaju na takvim mjestima. Jedna od njih je i spatifilum (Spathyphyllum wallisii), poznatija među ljubiteljima lončanica kao mirni ljiljan.
Spatifilum ima sposobnost apsorpcije elektrostatičkog naboja koji emitiraju TV i kompjuterski ekranipa je zbog toga postao omiljena cvjetna dekoracija stanova i uredskih prostora prepunih elektronike. Statički naboj uređaja stvara se zbog fluorescentnog zaslona i visoko naponskog dijela ekrana, odnosno oko njega zrak se ionizira.
Ionizirajući zrak zapravo je elektrostatička energija koju spatifilum upija i pretvara u kemijsku te ju rabi, kao i energiju dobivenu fotosintezom, za metaboličke procese i rast. Jednostavnije rečeno, spatifilum se hrani štetnom energijom koju emitiraju kompjuterski i TV-ekrani, pa je besmislena tvrdnja da biljka zrači, kaže Marin Fucijaš, ing. Elektronike. Jače zračenje ekrana i drugih elektoničkih uređaja znači i više hrane za spatifilum pa će na očigled bujati ne samo listovi nego i brojni cvjetovi.
Spatifilum nije samo odličan čistač ionizirajućeg zračenja nego je i najljepši predstavnik porodice kozlaca čije trajne bijele cvjetove možete rezati i upotrijebiti za vazu. Dekorativna lončanica odlično uspjeva izvan dosega izravnih sunčevih zraka i hladna propuha, a zimi traži umjerenu temperaturu koja ne smije biti niža od 15 Celzijevih stupnjeva. Spatifilum voli stalnu vlagu pa ga zalijevajte najmanje tri puta tjedno za intenzivna rasta i cvatnje. Rjeđe ga zalijevajte tijekom mirovanja, od listopada do siječnja, no ni tada ne dopustite da se korijenova bala posve osuši. Ako je biljka prerasla lonac, presadite je u veći, a presađivanje iskoristite kako biste je razmnožili.
Prije početka vegetacije, u veljači ili ožujku, podijelite busen na dva ili više dijelova i posadite u zasebne lonce odgovarajuće veličine . Premda je razmnožavanje sjemenom jednostavno, predlažemo ga samo strpljivijim uzgajivačima i onima sa zelenim prstima, a ostali neka biljku nabave u cvjećarnici (cijena joj je oko 30 kn) i uživaju u njenu ljupku izgledu.

Onaj tko može, taj i cini.
Onaj tko ne može, taj poducava.
Onaj tko ne može ni raditi niti poucavati, on postaje savjetnik.
Onaj tko ne može ništa od svega toga, postaje ravnatelj ...

George Bernard Shaw