Teorija muških superjunaka...
ponedjeljak , 25.09.2006.Još kao klinka, a i kasnije, obožavala sam stripove i filmove sa superjunacima. Vjerojatno svi volimo takve filmove najviše zbog poistovjećivanja sa glavnim junacima. Vrlo brzo sam primjetila da su superjunaci uglavnom muškog roda. Ima nešto i superjunakinja, ali one su mi redom potpuno bez veze.
Za superjunaka je bitno da je muško, da ima nadnaravne moći i da ima plašt.
Plašt imaju meni najveće gube među njima, kao što su recimo Superman, Batman i nezaobilazni Superhik.
Mislila sam si godinama jednu potpuno krivu teoriju. Kako i sa stripovima i s filmom žele da se djevojčice poistovjećivaju s dečkima.
Tek s ovim godinama i s ovim životnim iskustvom shvatila sam da je to ustvari obrnuto.
Muškarci su se kroz povijest željeli upravo što više nalikovati pripadnicama ljepšeg spola.
Legendarni Samson je imao dugu kosu i smatrao da je u njoj moć. Da li baš zbog toga što su uglavnom žene nosile dugu kosu i to je bio njihov zaštitni znak? Vrlo moguće.
Njega su slijedili u ženskim frizurama rockeri, havy metalci, glumci, manekeni, a u perikama ne samo davno franscusko i ino plemstvo, nego i dan danas suci i odvjetnici engleskog pravosuđa.
U oblačenju je slična situacija. Još su stari Rimljani i Grci nosili haljine, pardon, toge, a suknje Škoti i članovi grupe Belfast Food.
Nameće se i pitanje bi li Robin Hood, kralj svih lopova, bio baš toliko uspješan da nije obukao tajice i sebi i svojoj družini.
Metroseksualci su samo još jedan dokaz ovoj mojoj teoriji. Pomadice, šminka i depiliranje pod motom novog muškaraca. Ahaaa..
Gledam ove svoje dečke oko sebe i znaju biti posebno nespretni. Znam i ja biti petljava, ali muškarci ipak prednjače.
Kako me to dovodi do superjunaka? Jako lako.
Zaključila sam da se upravo to dogodilo i s njima. Željeli su se približiti svojoj ženskoj strani, ali su pri tome bili nespretni i običnu kuhinjsku pregaču obukli naopačke.
Pokušali su to ispraviti i zavaravati ljude nazvavši to plaštem, ali ja znam da je to ustvari običan fertun.
Samo krivo obučen.
Ne želim više biti superjunak. Zašto bi i htjela? Oni žele biti ja, samo im to nije baš uspjelo.
Niti neće, barem dok se ne nauče oblačiti kako se spada i fertun staviti tamo gdje mu je mjesto.
Sprijeda.
komentiraj (160) * ispiši * #
Pisma za pomoć...
ponedjeljak , 18.09.2006.U opisu mog radnog mjesta je, između ostaloga i da otvaram svu poštu koja dođe na ime firme. Dobivamo dosta pošte, a u zadnje vrijeme su uslijedila i pisma zamolbe za pomoć.
Prvo takvo pismo koje je stiglo posebno me se taklo. Mlada osoba u nezavidnoj financijskoj situaciji i teško bolesna, napisala je takvo optimistično pismo da su meni od toliko pozitive frcnule suze na oči. Ustvari, rasplakala sam se ko kišna godina.
Takvu me vidio Direktor i naravno pitao zašto plačem. Rekla sam mu o čemu se radi i pokazala pismo. Pročitao ga je i smjesta dao u računovodstvo da uplate stvarno pozamašan iznos na žiro račun.
Za par dana stiglo je drugo pismo od druge osobe koja je isto tražila pomoć. Radilo se opet o mladoj djevojci koja traži posao. Osjeća se i više nego spremna raditi poslove koje može raditi iz invalidskih kolica i trebala bi upravo to, posao. Zna da firme ne zapošljavaju tako lako, pa ako nikako ne mogu ju primiti makar na honorarac, pita bi li joj mogli pomoći za skupiti novac za nova invalidska kolica. Ova je prerasla i bilo bi joj puno lakše naći posao i kretati se da dobije nova. Koštaju oko 120 000 kuna, a taj iznos ona ni u snu, kao ni njena obitelj ne mogu skupiti. Opet je pismo bilo vrlo pozitivno, nimalo prosjački napisano, prepuno optimizma i ja sam se opet rasplakala ko kišna godina.
Opet je došao direktor, sada već sumnjajući šta bi moglo biti i ja sam mu bez riječi pružila omotnicu da sam pročita. Prvo se nasmijao onako sa simpatijom i rekao:
- Trill, ako se ti rasplačeš na svako ovakvo pismo koje ćemo dobiti, ja ću bankrotirati.
I ja sam se nasmijala onako, kroz suze. Znam da je on jako dobar čovjek i uvijek daje najčešće anonimno u humanitarne i sponzorske svrhe i nisam ni sumnjala da će pomoći, ako ikako može.
Međutim, počeo se mrštiti na pismo kako je čitao. Rekao je da mora nešto provjeriti i da će uzeti omotnicu k sebi na par dana.
Već sutradan mi je rekao da je nazvao par prijatelja, isto direktora i da su svi dobili takvu zamolbu. Ne potpuno istu. U svakom pismu je bio naznačen drugi iznos potreban za ta invalidska kolica. U jednom je bilo 80 000, u jednom 100 000, u našem 120 000 kuna. Vrlo sumnjivo i vrlo muljajuće. Provjeravao je još malo jer ga je sve to zaintrigiralo i doznao da se doista radi o invalidnoj mladoj osobi, tako da je iako mu je sve to smrdjelo na neku prevaru ipak uplatio i opet pozamašan iznos na žiro račun.
Često dobivam i mejlove sa tužnim pričama i molbom da se to proslijedim na čim više adresa jer je dogovoreno s nekim da osoba dobije par lipa za svaki prosljeđeni mejl i tako skupi potrebna sredstva. Ponekad to ni ne otvaram, a ponekad stvarno proslijedim. Zadnju sam proslijedila prije par dana. Radilo se o maloj djevojčici koja ima leukemiju. Njen otac piše u njeno ime i moli za pomoć. Stavio je i svoju adresu, broj mobitela i kućnog telefona na kraj mejla pa mi se sve to skupa činilo vrlo realno. Proslijedila sam to prijatelju i iznenadio me njegov odgovor. I on je provjeravao i takva osoba/osobe ne postoje u Hrvatskoj. I sama sam nakon toga provjerila na telefonskom imeniku i ne postoji niti telefonski broj niti adresa.
Nevjerojatno. Ne mogu se tome prestati čuditi.
Čak i svevjerovajuća ja znam da oni ulični prosjaci muljaju i ako su posebno drski i naporni, ne dajem im ništa. U većini slučajeva ipak dam, meni tih par kuna ne predstavlja puno, a opet možda njima bar malo pomogne.
U tim pismima se ne radi o par kuna, nego o tisućama i tisućama. Kako znati koje je pismo muljaža, a koje nije? A što ako odbijemo nekoga tko je doista očajan i pismo mu je bilo jedina šansa? Provjeravati svako?
Morat ću.
Ne želim baš ni plakati poslije svakog pisma, a još manje želim da moj Direktor bankrotira. Niti ja, skupa s njim.
komentiraj (153) * ispiši * #
Virtualne puse...
utorak , 12.09.2006.Ovaj naš virtualni svijet se sve manje razlikuje od onog pravog. Čak šta više, ponekad su ljudi više svoji i više daju sebe ovdje, nego u pravom životu. Postoje situacije i osjećaji o kojima je lakše pisati nego razgovarati.
Kao i svugdje postoje neka nepisana pravila ponašanja i ophođenja. Jedno od njih, koja me najviše stavlja na muke su te virtualne puse.
Niti prave puse u pravom životu baš ne volim. Ne volim dodire, zagrljaje, pa niti te poljupce koji su više reda radi. Naravno, druga je stvar kad nekoga dugo ne vidim ili me s nečim jako poveseli ili kad je riječ o mojoj obitelji. Onda su puse vrlo spontane.
Upravo zato se i zbunim kad u virtualnom svijetu prije samog potpisa na mejlu ili komentara dobijem pusu. Šta sad? U pomoć !
Još nekako i reagiram kad mi ženska osoba to napiše. Onda mi nije baš tako jako strašno odgovoriti, ali kad muškarac ostavi pusu, u mojoj podsvjesti zvoni tilt tilt za uzbunu. Skoro pa panika organizma.
S godinama sam razvila nesvjesnu tehniku izbjegavanju odgovora. Ili ne vidim ta četiri slova ili odgovorim nešto neodređeno u smislu : hvala, uzvraćam, i tebi, također i tome slično. Sve samo da i sama ne napišem tu riječ. Strašnu riječ.
U zadnje vrijeme iznenađujem sama sebe. Nekoliko puta sam se ulovila kako imam prst baš na slovu P. I ne samo to, nekoliko puta sam i druga tri slova napisala.
Da. Jesam. Neki ljudi su mi posebno dragi i bliski u ovom svijetu i znam biti toliko razdragana ili dirnuta pročitanim tako da mi to dođe nekako spontano.
Ali opet..to sam ja, a ja ne volim te glupe puse. Najčešće brzo obrišem to što sam napisala i pravim se kao da se ništa nije niti dogodilo.
I nije, te puse ionako ništa ne znače. Pogotovo kad ih nema. To što su u mislima je potpuno druga stvar. Misli nisu baš uvijek na papiru. Ne sve.
Ne volim puse i gotovo. Čak i u ovakvim prekrasnim jutrima uopće mi nikada ne dođe da zagrlim cijeli svijet i napišem
pusaaaa svimaaa
za kraj posta. Ja ne. Nikako ne :)
komentiraj (156) * ispiši * #
Pala s Marsa...
srijeda , 06.09.2006.Prilično sam prilagodljiva i komunikativna osoba i rijetko kada se osjećam nepripadajuće. Znam se snaći i uklopiti u grupu potpuno različitih ljudi, voditi konverzaciju o svemu i svačemu i nikada nisam zazirala od neke veće skupine.
Postoji samo jedno mjesto gdje se osjećam totalno kao autsajder i na kojem uopće ne volim biti. To su roditeljski sastanci. Čast rijetkim izuzecima, ali meni su ti roditelji jako glupi.
Znam se usred sastanka osvrnuti i slušajući njih pitati samu sebe jesmo li mi iz istog svijeta ili je mene netko samo spustio odnekud odozgora.
Nevjerojatno mi je kako su im meni nebitne stvari važne i koliko imaju neke čudne prioritete.
Recimo, lani je bio roditeljski od Zvončeka. Dogodile su se dvije nepodopštine. Prva je ta da su klinci razbili sudoper, a druga je da je netko od njih stavio sliku gole tete na pano.
Roditelji su bili zgroženi i šokirani samo sa golom slikom.
To je strašno...Kamo ide taj svijet...Pitat ću ja njega kad dođem kući...Sram ih bilo...Sve bi ja to šibom...To treba istražiti i strogo kazniti...
i sve tako neki komentari. Za sudoper nitko nije ni pitao.
Kad bi ja znala samo šutjeti i gledati, to bi još nekako i prošlo. No, ne znam. Javila sam se za riječ i razvezla sve u 16 kako mi nije jasno zbog čega je tolika buka nastala:
Velika stvar. Dječake od 10-11 godina zanimju gole tete? Pa naravno da ih zanimaju. Zanimaju i osamdesetgodišnjake, a gdje ne bi klince. Nisu baš trebali staviti tu sliku na razredni pano, ali ni to nije nešto strašno. Slika je i prilično lijepa. Neka gola plavušica u prilično čednoj pozi. I što je uopće ružno u tome da dečki gledaju gole tete? I šta je uopće tako strašno u golom tijelu?
Tak kad sam zastala da uzmem još zraka primjetila sam kako me roditelji gledaju. Pogledi puni nevjerice i odmicanja. kao da govore : "Otkuda je ova pala?"
Izvrsno, barem se u nečemu slažem s njima. S Marsa sam.
Drugi slučaj koji mi je ostao u trajnom sjećanju je onaj od razreda moje Huluvuice. Bilo je to još negdje u 3. razredu osnovne škole. Djeca su imala jako puno zadaće. Preko vikenda su znali dobiti i po 16 stranica matematičke zbirke za rješavanje. Ne zadataka, stranica. Moja kćer je to s lakoćom riješila i još se tome veselila. Voli matematiku pa joj je sve to skupa bilo jako zgodno.
Uoći roditeljskog skupilo se dosta nas roditelja u hodniku. Odmah se povela tema o pretjeranoj količini domaćih zadaća.
To je strašno...Ne stignu se igrati...Moj do ponoći rješava...Neke zadatke ni ja ne znam riješiti...Reći ću ja njoj da je to previše...Nek im smanji, barem na pola...Stvarno pretjeruje, treba ju tužiti...
svi su bili prilično glasni i prilično ljuti na učiteljicu.
Kad je počeo roditeljski nitko više nije pričao. Učiteljica je završila onaj svoj službeni dio pa je pitala jel ima još netko nešto za reći ili pitati.
Tišina i muk u razredu.
Opet učiteljica traži angažiranost roditelja i pita ključno pitanje:
" Ima li domaće zadaće malo previše?"
Skoro sam pala sa stolice kad se javio onaj tata koji je u hodniku bio najglasniji u pobuni i rekao :
"Samo Vi njima dajte zadaće. Bolje da to rade, nego da su na ulici."
Drugi roditelji su to brže-bolje počeli glasno potvrđivati.
Htjela sam nešto reći, ali sam samu sebe zaustavila. Neću se ja buniti, moja kćer sve to rješava s lakoćom. Nek se bore za svoju djecu, ja se za svoje izborim kada treba.
Nisam nikada vidjela toliko licemjernih ljudi na okupu. I opet sam se osjećala kao da sam pala s neba među njih.
Početak nove školske godine za mnoge roditelje je sve ono što je i za mene. Treba platiti knjige (1.200 kuna samo knjige, samo za Zvončeka), bilježnice i pribor, pa onda u prvom mjesecu platiti osiguranje, školske novine, kuhinju i još neke stvari kojih se sad ne mogu ni sjetiti, kao i izvanškolske aktivnosti i tečajeve stranog jezika. Veliki financijski izdaci.
Za mene školska godina nije samo ta financijska muka, nego i to što znam da uskoro počinju roditeljski sastanci na kojima uopće ne želim biti.
Radije bi nazad, na Mars. Ili otkuda sam već pala po mišljenju drugih roditelja, a i po svom vlastitom.
komentiraj (161) * ispiši * #
Spasiteljica...
petak , 01.09.2006.U mom kraju ima toliko puno ježeva da su čak na mnogim cestama stavljeni prometni znakovi sa ježem u trokutu. Neka su. Ježevi su baš simpatične i drage životinjice.
Mislim da je to i zbog toga što u mraku jako liče na štakore, pa čovjek nekako odahne kad vidi da to nije štakor, pa mu je jež zbog toga još ljepši nego inače.
No dobro.
Stanujem na najprometnijoj cesti koja je u tom dijelu i vrlo ravna, tako da vozači jure i po 180 na sat. Vrlo je nezgodno prolaziti cestu, a nesavjesni vozači ne usporavaju čak niti malo dalje, u blizini škole i vrtića.
Jedno veče sam izašla do ograde i ugledala ježa kako prelazi preko ceste. Malo je hodao, pa zastao, malo hodao, pa se ogledao. Na taj način nikada neće preći cestu. Došla sam do njega ne bi li ga malo požurila, ali on se čim sam došla blizu sklupčao.
Tuuuu tuuuu
auto je naišao i ja sam se vratila na nogostup. Opet sam krenula do ježa, on se opet sklupčao i opet se
Tuuuu tuuuu
začulo.
Ludog li ježa. Neće auto pogaziti samo njega, još će i mene ako ću mu i dalje pokušavati pomoći da prijeđe ulicu.
I treći put sam se zaputila do njega, pažljivo se ogledavajući ide li koje vozilo. Taman kad sam stigla do njega vidjela sam kako dolazi kamion. Ova luda životinjica se sklupčala i ni makac. Nema šanse da preživi nalet kamiona, točno je bio na njegovoj putanji.
Nisam puno razmišljala. Opalila sam ga nogom i odletio je blagim lukom onih 2 preostala metra.
Bruuu Bruuuuu
taman kad je naišao šleper vidjela sam da je jež sretno aterirao u travu.
Zadovoljna sama sobom i s time što imam čvrste tenisice na nogama, vraćala sam se prema kući. Na drugoj ogradi je stajala baba-susjeda i nešto sama sebi mrmljala u bradu.
Vjerojatno me vidjela kako nogom šutiram ježa. Ono prije nije mogla vidjeti jer je nije bilo.
Razmišljala sam sekundu bi li joj objašnjavala šta se dogodilo, ali sam odustala.
Nekako sumnjam da bi vjerovala da je dobro odmjeren udarac nogom iskaz moje ljubavi.
Ljubavi prave prijateljice i zaštitnice životinja, koja je riskirala svoj život, svoju nogu i svoju tenisicu, samo da bi pomogla bespomoćnoj životinjici.
Ne baš heroine, ali spasiteljice u svakom slučaju.
komentiraj (156) * ispiši * #