Ovaj naš virtualni svijet se sve manje razlikuje od onog pravog. Čak šta više, ponekad su ljudi više svoji i više daju sebe ovdje, nego u pravom životu. Postoje situacije i osjećaji o kojima je lakše pisati nego razgovarati.
Kao i svugdje postoje neka nepisana pravila ponašanja i ophođenja. Jedno od njih, koja me najviše stavlja na muke su te virtualne puse.
Niti prave puse u pravom životu baš ne volim. Ne volim dodire, zagrljaje, pa niti te poljupce koji su više reda radi. Naravno, druga je stvar kad nekoga dugo ne vidim ili me s nečim jako poveseli ili kad je riječ o mojoj obitelji. Onda su puse vrlo spontane.
Upravo zato se i zbunim kad u virtualnom svijetu prije samog potpisa na mejlu ili komentara dobijem pusu. Šta sad? U pomoć !
Još nekako i reagiram kad mi ženska osoba to napiše. Onda mi nije baš tako jako strašno odgovoriti, ali kad muškarac ostavi pusu, u mojoj podsvjesti zvoni tilt tilt za uzbunu. Skoro pa panika organizma.
S godinama sam razvila nesvjesnu tehniku izbjegavanju odgovora. Ili ne vidim ta četiri slova ili odgovorim nešto neodređeno u smislu : hvala, uzvraćam, i tebi, također i tome slično. Sve samo da i sama ne napišem tu riječ. Strašnu riječ.
U zadnje vrijeme iznenađujem sama sebe. Nekoliko puta sam se ulovila kako imam prst baš na slovu P. I ne samo to, nekoliko puta sam i druga tri slova napisala.
Da. Jesam. Neki ljudi su mi posebno dragi i bliski u ovom svijetu i znam biti toliko razdragana ili dirnuta pročitanim tako da mi to dođe nekako spontano.
Ali opet..to sam ja, a ja ne volim te glupe puse. Najčešće brzo obrišem to što sam napisala i pravim se kao da se ništa nije niti dogodilo.
I nije, te puse ionako ništa ne znače. Pogotovo kad ih nema. To što su u mislima je potpuno druga stvar. Misli nisu baš uvijek na papiru. Ne sve.
Ne volim puse i gotovo. Čak i u ovakvim prekrasnim jutrima uopće mi nikada ne dođe da zagrlim cijeli svijet i napišem
pusaaaa svimaaa
za kraj posta. Ja ne. Nikako ne :)
Post je objavljen 12.09.2006. u 08:42 sati.