U opisu mog radnog mjesta je, između ostaloga i da otvaram svu poštu koja dođe na ime firme. Dobivamo dosta pošte, a u zadnje vrijeme su uslijedila i pisma zamolbe za pomoć.
Prvo takvo pismo koje je stiglo posebno me se taklo. Mlada osoba u nezavidnoj financijskoj situaciji i teško bolesna, napisala je takvo optimistično pismo da su meni od toliko pozitive frcnule suze na oči. Ustvari, rasplakala sam se ko kišna godina.
Takvu me vidio Direktor i naravno pitao zašto plačem. Rekla sam mu o čemu se radi i pokazala pismo. Pročitao ga je i smjesta dao u računovodstvo da uplate stvarno pozamašan iznos na žiro račun.
Za par dana stiglo je drugo pismo od druge osobe koja je isto tražila pomoć. Radilo se opet o mladoj djevojci koja traži posao. Osjeća se i više nego spremna raditi poslove koje može raditi iz invalidskih kolica i trebala bi upravo to, posao. Zna da firme ne zapošljavaju tako lako, pa ako nikako ne mogu ju primiti makar na honorarac, pita bi li joj mogli pomoći za skupiti novac za nova invalidska kolica. Ova je prerasla i bilo bi joj puno lakše naći posao i kretati se da dobije nova. Koštaju oko 120 000 kuna, a taj iznos ona ni u snu, kao ni njena obitelj ne mogu skupiti. Opet je pismo bilo vrlo pozitivno, nimalo prosjački napisano, prepuno optimizma i ja sam se opet rasplakala ko kišna godina.
Opet je došao direktor, sada već sumnjajući šta bi moglo biti i ja sam mu bez riječi pružila omotnicu da sam pročita. Prvo se nasmijao onako sa simpatijom i rekao:
- Trill, ako se ti rasplačeš na svako ovakvo pismo koje ćemo dobiti, ja ću bankrotirati.
I ja sam se nasmijala onako, kroz suze. Znam da je on jako dobar čovjek i uvijek daje najčešće anonimno u humanitarne i sponzorske svrhe i nisam ni sumnjala da će pomoći, ako ikako može.
Međutim, počeo se mrštiti na pismo kako je čitao. Rekao je da mora nešto provjeriti i da će uzeti omotnicu k sebi na par dana.
Već sutradan mi je rekao da je nazvao par prijatelja, isto direktora i da su svi dobili takvu zamolbu. Ne potpuno istu. U svakom pismu je bio naznačen drugi iznos potreban za ta invalidska kolica. U jednom je bilo 80 000, u jednom 100 000, u našem 120 000 kuna. Vrlo sumnjivo i vrlo muljajuće. Provjeravao je još malo jer ga je sve to zaintrigiralo i doznao da se doista radi o invalidnoj mladoj osobi, tako da je iako mu je sve to smrdjelo na neku prevaru ipak uplatio i opet pozamašan iznos na žiro račun.
Često dobivam i mejlove sa tužnim pričama i molbom da se to proslijedim na čim više adresa jer je dogovoreno s nekim da osoba dobije par lipa za svaki prosljeđeni mejl i tako skupi potrebna sredstva. Ponekad to ni ne otvaram, a ponekad stvarno proslijedim. Zadnju sam proslijedila prije par dana. Radilo se o maloj djevojčici koja ima leukemiju. Njen otac piše u njeno ime i moli za pomoć. Stavio je i svoju adresu, broj mobitela i kućnog telefona na kraj mejla pa mi se sve to skupa činilo vrlo realno. Proslijedila sam to prijatelju i iznenadio me njegov odgovor. I on je provjeravao i takva osoba/osobe ne postoje u Hrvatskoj. I sama sam nakon toga provjerila na telefonskom imeniku i ne postoji niti telefonski broj niti adresa.
Nevjerojatno. Ne mogu se tome prestati čuditi.
Čak i svevjerovajuća ja znam da oni ulični prosjaci muljaju i ako su posebno drski i naporni, ne dajem im ništa. U većini slučajeva ipak dam, meni tih par kuna ne predstavlja puno, a opet možda njima bar malo pomogne.
U tim pismima se ne radi o par kuna, nego o tisućama i tisućama. Kako znati koje je pismo muljaža, a koje nije? A što ako odbijemo nekoga tko je doista očajan i pismo mu je bilo jedina šansa? Provjeravati svako?
Morat ću.
Ne želim baš ni plakati poslije svakog pisma, a još manje želim da moj Direktor bankrotira. Niti ja, skupa s njim.
Post je objavljen 18.09.2006. u 08:42 sati.