Gosti, gosti...
utorak , 30.05.2006.Imala sam goste na poslu iz jedne poznate firme.
Jednu gospođu, malo stariju, koja je vjerojatno mojih godina ili mlađa, ali izgleda kao gospođa. Pobojana kosa u crno, natapirana, bijela bluza, a na njoj više zlata nego što ih imamo i ja i moja mama zajedno. Hodala je kao jedrenjak, ne toliko zbog velikog poprsja, koliko zbog stava.
A zlato na njoj zvecka li zvecka.
S njom je bio i čovjek, uređen s potisom i uglađenog ponašanja.
On tu nije toliko bitan.
Samo je direktor, dok je gospođa Velika i Važna Referentica.
Prvi put su došli u moju firmu. Ušli smo svi mom direktoru u kancelariju i on me zamolio da ih ponudim pićem.
Šta će? Pa šta imate? I ja počela nabrajati. 8 sati ujutro i prvo sam ih nudila kavama i svim mogućim sokovima. Oni to nekako baš i ne bi.. Direktor se sjetio i ponudio ih nečim žeščim.
Možda bi im viljamovka, viski ili jeger odgovarao?
Joj, ja bi, možda gutljaj, ako ćete i Vi.
I ja bi ako ćete i Vi.
Pa jel Vas onda možemo ponuditi s Jegerom?
Ako će svi, onda ću i ja.
I ja isto, ako su svi za, neću kvariti...
Možda gutljaj, ali zaista samo gutljaj...ako ćete svi.
I tako još par minuta.
Odjednom gospođa pogleda u mene i zacvrkuće:
- Meni bi najviše odgovarala čaša pjenušca.
Malo mi je falilo da pitam " Koga vraga?".
Taj tren mi je ta riječ bila potpuno strana, potpuno bez značenja. Pjenušac. Šta bi to moglo biti? Mislim da sam nekada čula za tu riječ, ali nikako se sjetiti..
Sinulo mi je! Žena hoće šampanjac !
Dobro, mi jesmo vrlo cijenjena, ugledna firma i prostori su nam uređeni s velikom dozom decentne elegancije, ali šampanjac u 8 ujutro...
Rekla sam da na žalost nemamo i gospođa se odlučila onda ipak, kad već nema pjenušca, za jeger.
Ostali su jedno pola sata. Imali su samnom nekog posla, pa s mojim direktorom. Automatski sam se s njima dogovarala, a samo mi se riječ "pjenušac" vrzmala mislima.
Kad su odlazili, uz rukovanje uslijedile su i one klišeirizirane riječi hvale za sve i svašta. Onakve kao iz televizijskih serija. Uz mnogo usiljenog smješkanja. S njihove strane.
Ja sam ih još uvijek gledala s prikrivenim čuđenjem, a moj direktor se smješkao više mom izrazu lica, nego njima.
Kad su otišli, direktor nije izdržao i pitao me:
- I što kažeš Trill na naše goste?
- Znate šta direktore...ja još nikad nisam vidjela tako umjetne ljude.
- Umjetne ljude? Hahaha izvrstan izraz, Trill... umjetni ljudi...ima u tome istine...
Volim kad su ljudi profinjeni, sofisticirani...ali ovo je sve bilo prenaglašeno. Nekako na silu i to ne samo zbog tog šampanjca. Usiljeno i umjetno.
Od ovakvih gostiju ipak više volim one koji kažu "daj mi pivu", a od nakita im samo šerafciger viri iz džepa.
Znam šta misle, a i osmjeh im je iskreniji :)
komentiraj (151) * ispiši * #
Kuhanje...
srijeda , 24.05.2006.Kad sam bila negdje u godinama moje kćerke, mama me odlučila učiti kuhati. Ona bi pričala i pokazivala, ja sam se premještala s noge na nogu i uopće nisam slušala.
Znala sam samo skuhati henovke, jaja na 100 načina i juhu iz vrećice. Dobro, juha iz vrećice mi ne bi svaki put uspjela, ali ipak je bila jestiva.
A onda sam se udala. Trebalo je kuhati, a ja nemam pojma. Moja svekrva je jedna od najboljih kuharica na svijetu i odlučila sam pitati ju za savjet i za neke recepte. Počela sam s knedlima od šljiva i pitala ju kako se to radi:
- Pa to ti je jednostavno. Samo napraviš krumpirovo tijesto i staviš šljivu unutra.
Aha...jedva znam napraviti pire krumpir, a pojma nemam šta bi to uopće moglo biti krumpirovo tijesto.
- A koliko čega ide u to? Morate mi onako reći, kao recept, da mogu zapisati...
- Pa onako, sve staviš toliko da bude dobro. Od oka. Ne znam ti ja to reći u dekama ili mjerama...
Skužila sam da ništa od pomoći svekrve. Ima volju, ali ne zna svoje znanje prenijeti.
Prvo jelo koje sam sama pripremila nećemo nikada zaboraviti niti Arthur niti ja. Pripremila sam poriluk s jajima. Jelo koje nisam nikada niti jela, a kamoli spremala.
Sjeli smo za stol. Arthur je počeo jesti i govoriti kako je jako fino, mada malo neobično i hvalio me na trudu. Odjednom je skužio da ja ne jedem, samo njega gledam i pitao me zašto. Rekla sam:
- Pa nisam luda da to jedem. Ništa ne valja.
On je mislio da to mora jesti, da ne povrijedi moje osjećaje :) Puknuli smo oboje u smijeh i izvadili parizer iz frižidera.
A onda sam nabavila kuharicu za muškarce. To je bilo baš ono što je meni trebalo. Knjiga s jednostavnim receptima, koja opisuje sve šta se radi. Recimo : " Uzmite lonac od 2 litre, za koji imate poklopac. Stavite 2/3 vode u taj lonac i čekate dok zavre". Izvrsno. Taman ono što treba nekome tko zaista tek počinje. Muškarcima i meni :)
Kuhanje mi je krenulo. Zanimljivo mi je bilo da sam se odjednom počela prisjećati i onih savjeta moje majke, koje uopće nisam slušala. Bili su valjda negdje u podsvjesti i samo čekali priliku da izađu van.
Još je bilo kojekakvih događaja, ali puno manje. Jedan od onih koje pamtim je prvo kuhanje govedske juhe. Znala sam da to treba procijediti. Stavila sam cjediljku na sudoper, izvrnula cijeli lonac s juhom i začula klo klo klo. Podigla sam cjediljku i vidjela da sam zaboravila staviti lonac ispod cjediljke. Brzo sam začepila sudoper, ali šta ću s tim, ne možemo juhu jesti iz sudopera :)
Danas, bez lažne skromnosti, kuham jako jako dobro. Volim kuhati. Moji jedu sve što ja skuham i sve im je fino. Od poriluka i graha do specijaliteta s gljivama ili ribom. Čak me prijatelji i rođaci znaju moliti kad imaju feštu da im pripremim barem dio ručka ili večere. A kod mene jedva čekaju proslave i traže uvijek i za doma.
Počela sam i ja objašnjavati Huluvuici kako se kuha. Gleda me blijedo, premješta se s noge na nogu i uopće me ne sluša :)
Povijest se ponavlja.
Ne brine me to, ako je na mene, a je...sjetit će se kad joj bude trebalo.
A i onu kuharicu za muškarce još uvijek čuvam. Možda zatreba :)
komentiraj (154) * ispiši * #
Kotačići sistema....
ponedjeljak , 22.05.2006.Subota navečer. Čekam kćer da dođe. Slavi 16. rođendan koji je navršila prije dva dana. Malo gledam televiziju, malo drijemam. Izgleda da sam zaspala, budi me neki čudan zvuk. Arthurov mobitel. Sva pospana i zbunjena otvaram ga i petljam, jer nikada se nisam javila na njega i ne znam se njime koristiti. Čudo da se i sad pokušavam javiti. Pogledam na sat, blizu je ponoć.
Kažem nekakvo petljavo molim i začujem :
- Dobro veče, ovdje policijska uprava. Jeste li Vi roditelj od Huluvice, rođene tad i tad s te i te adrese?
Hladni trnci su mi istog časa prošli tijelom. Čisti, nepatvoreni strah i vrućina u licu.
- Da, ja sam joj majka. Što se dogodilo?
- Vaša kćer je privedena o policijsku stanicu. S grupom drugih maloljetnika nađena je u parku bez osobne iskaznice. Ona i još dvojica. Po zakonu zabranjeno je zadržavanje maloljetnika poslije 23 sata. Možete doći po nju ovdje u policijsku upravu. Mi ju ne možemo pustiti kući bez roditelja ili staratelja jer je već prošlo 23 sata.
- Hvala Vam, odmah ćemo doći.
Odahnula sam. Kamen mi pao sa srca, nije joj se ništa dogodilo. Idem ju zvati na njen mobitel, možda se uplašila...moram čuti kako je.
Javlja se njena prijateljica, uzbuđena, jer je Huluvuicu odvela murja, a bez veze. Umirujem ju, znam šta se dogodilo i ona mi objašnjava da je Huluvuica ostavila mobitel u njenoj torbici.
Budim Arthura jer ja, koza, ne znam voziti i on odlazi po nju.
Bože mili...moje fino, drago dijete je u policijskoj stanici. Brinem se za nju i sva sam se ushodala čekajući ih da se vrate.
Nije prošlo dugo i eto ih. Istrčavam van i grlim Huluvuicu. Dobro izgleda. Prilično uzbuđeno, ali ne i preplašeno.
Arthur odmah počinje pričati kako je samo trebao potpisati i odslušati litaniju oko tog zakona za maloljetnike iza 23 sata i neimanju osobne. Rekli su mu da to nije ništa strašno, imaju akciju vezanu za taj zakon i ništa se dalje ne događa. Za prvi put je to samo opomena, a ona neka samo izvadi osobnu jer ju poslije 16 godina ionako mora imati i neće više biti problema.
Huluvuica zatim priča svoju priču:
Bila je u parku, neki dečki su se htjeli tući, odustali su, sve se smirilo. Nakon jedno pola sata došla su neka dvojica i tražili isprave. Njene cure su se razišle, ona je ostala i fino odgovarala na pitanja. Tko je, gdje stanuje, koliko ima godina. Na kraju su rekli da nju i još dvojicu njenih poznanika moraju privesti u policijsku stanicu. Molila ih je da je ne privode, da je tek navršila 16 i da još nije stigla izvaditi osobnu, ali bili su neumoljivi. Nema na njih pritužbi, bili su u redu, nisu ju pretraživali, niti posebno prestrašili.
Ona s druge strane nije imala nikakvog alkohola niti je bila pod utjecajem bilo čega, nije stvarala buku, niti je bilo ikakvog razloga za privođenje osim tog neimanja osobne. Nije niti izgledala nekako drugačije. Nema tetovaža, pirsinga, zelenu kosu, niti lance po sebi. Normalna, meni najljepša djevojčica/djevojka.
Pola sata nakon tog njihovog "policijskog sata" nalazila se u parku i to je njen prekršaj.
Zakon je dobar. Vjerujem da ima puno djece, koje do kasno ostaju vani i njihovi roditelji ne znaju gdje su. Znam da su neke 12godišnje djevojčice vani i do 3 sata ujutro. Netko i o toj djeci treba voditi računa, ako već ne mogu ili ne žele njihovi roditelji.
Moja kćer, pisala sam već puno o njoj, nije takvo dijete. Čak i kad pokušavam biti strogo objektivna, ne mogu, a ne pisati u superlativima. Ona nije samo dobro dijete, nego je i odgovornija od večine odraslih ljudi. Imam u nju bezgranično povjerenje, najviše zbog njene apsolutne iskrenosti.
To što je privedena u policiju nije nam, kad smo se umirili, izgledalo nešto posebno strašno.
Ono: Iz toga se nešto naučiti dade.
Nastavak slijedi...
Nadopuna:
Ipak sam se predomislila :)
Ne želim pričati o nastavku.
Sve ovo što se događalo je bila velika trauma i za mene i za moju cijelu obitelj i za samu Huluvuicu.
Privođenje djeteta u policijsku stanicu nije mala stvar.
Poziv na mobitel u ponoć i onaj strah što sam ga osjetila je nešto čega ću se sjećati cijeli život.
Dalje su se događale meni još strašnije stvari. Zahvatili su nas kotačići sistema, koji su dobro osmišljeni, ali su meni bili veliki udarac i nešto zbog čega se osjećam strašno loše.
Pisanje o tome mi ne olakšava, kako sam mislila da će biti, pa želim tome stati na kraj.
Zakon mi još uvijek nije 100 % jasan, dobivam oprečne informacije o njemu čak i od strane policije i bojim se da nekoga krivo ne informiram. Možda već i jesam, u odkomentarima.
Sigurno je to da maloljetnici poslije 16. godine moraju imati osobnu iskaznicu i da taj "policijski sat" nastupa poslije 23 sata.
Post je napisan s namjerom da upozori i djecu i roditelje i nadam se da je bar malo ispunio svoju svrhu.
Sad su se stvari napokon smirile. Nadam se potpuno. Osobna je izvađena.
Život ide dalje, u ljepšem smjeru ako sam ja ta koja ga određuje.
A jesam :)
komentiraj (150) * ispiši * #
Istinite priče...
ponedjeljak , 15.05.2006.Kad sam bila mala voljela sam da mi moje bake pričaju priče. Ne one Crvenkapice i slične, nego one "od nekad". Često su to bile priče iz njihove mladosti, ali pomalo strašne. Neovisno jedna od druge, znala bi pričati o grobljima, događajama prilikom čuvanja mrtvaca, lebdećem svijetlu..bilo je i humora u tim pričama i neočekivanih obrata. A sve su se zaista dogodile ;)
U ono doba smo svi spavali u istoj sobi, nekad i u istim krevetu i čim bi se navečer ugasilo svijetlo zagnjavila bi baku da mi priča. U mraku, to bi se činilo još stvarnije i strašnije i često nisam mogla zaspati poslije toga. To me ne bi spriječavalo da drugu noć opet ne zagnjavim za svoju priču :)
U međuvremenu su moje oba dvije bake umrle. Arturova baka živi u kući do naše, zove me svojom unučicom i ja ju jako volim. Sad nju gnjavim, bez obzira šta sam kao odrasla, da mi priča priče. Babica to voli, sjedne si namjesti maramu na glavu i ja ju slušam velikim očima.
Jednu priču, koja mi se posebno svidjela, sam i prevela s njenog teškog prigorskog. Ne skroz, samo neke teže riječi.
Babica priča svoju istinitu priču:
To ti je bilo kad sam ja bila još curičak od nekih 8 let.
Moj ti je pokojni otac bil po pilu. Znaš kaj je pila? Ono za drvo pilit. I nekaj je s tom pilom dopeljal doma. Prije ti je sega bilo, ne kak danas...danas ti više toga ništa nema.
E da, svaki dan čim bi se spustio prvi mrak, nekaj je počelo mam iznad kuhnje, po tavanu lupati. Mislili su moji da su mački ili miši, al kad bi moj pokojni otec išel na tavan, ničeg više ni bilo za videti.
To ti je lupalo i kad su susedi k nama došli i suseda je rekla mojoj pokojnoj mami, da je to sam vrag na tavanu. Da ga treba oterati.
Pozvali su popa, znaš svećenika, da blagoslivlje kuću. On je došel, cijelu kuću je blagoslovil, al kad je prešel i prvi mrak pal, opet je taj vrag lupal po tavanu. Ja ti se toga sega sećam, lupal je ko lud po tom tavanu.
Onda ti je moja pokojna mama išla pitati jednu babu u selu kaj da s tim dela. Ta ti se baba bavila tim stvarima i svašta je znala.
Ona ti je ovak mojoj mami savjetovala : " Cilika, moraš se na metlu popišati, pa s njom mam na tavan i pred svaki zid na tavanu s metlom mahnuti. To bu vraga oteralo."
I moja pokojna mati ti je baš tak napravila.
Kad je pal mrak i vrag počel divljati po tavanu, mama je zela metlu, popišala se na nju iza kuće i odjurila na tavan. Tam je mam s tom metlom počela mahati kad ti je odjednom čula krike.
Krike, vriskove znaš. I ona je počela kričati, od straha, kad joj se moj tata javil i pital ju s čim ga je to pošpricala. Ni znala da je i on na tavan prešel i pošpricala ga s popišanom metlom.
Tek drugi, tretji dan mu je rekla. Ni se ljutil.
Al od toga dana, vraga na tavanu ni bilo...
Onda pustim Babicu na miru par dana, a kad je zgodno opet ju zagnjavim :
- Babica, kak je ono bilo kad ste imali vraga na tavanu?
Babica se na to nasmije, popravi maramu i opet mi počne pričati priče. Istinite, one "od nekad" :)
komentiraj (123) * ispiši * #
Muke po linkanju...
srijeda , 10.05.2006.Već negdje godinu dana imam problema s linkanjem. Htjela bih linkati, a opet i nekako ne bi :)
Svima se vjerojatno dogodilo da se s nekim oduševimo, pa ga linkamo, a kroz neko vrijeme taj ili prestane pisati blog ili ne piše više tako dobro. Poznavajući sebe, znam da bi mi bilo nezgodno obrisati link. Nekako mi to nije pristojno, a i brinula sam se da se taj bloger/blogerica ne bi osjećali povrijeđeno.
Opet, nelinkanje isto nije rješenje. Zašto nikada nisam linkala Beštijicu ili Jazzie. Zato jer nema potrebe. Čim nešto objave jurim i klikam na njih, a opet...možda si žene misle da ih ne volim kad nemaju linkove na mom blogu. I ne samo njih dvije. Imam ja više njih koje volim, a nisu mi linkani.
Onda sam smislila novi način. Linkat ću sve koje volim čitati i koji su se potvrdili kao blogeri uz još nešto popratnih riječi. To se meni sviđa kad vidim na drugim blogovima, pa će mi biti zgodno i na mojem.
Recimo:
Blog za opuštanje, nazivam ga svojim kaučom, a zove se oblog
Ona sve što radi, napravi izuzetno dobro...studena
Vrlo lijepo i tečno pisanje od vakuum i zlo i naopako.
Raturajući bloger koji me oduševio još prvim postom sklblz.
Zabavna, draga i jako kul tipica ueikap .
Ariston koji nema pojma o trilogijama, ali ima o mnogočemu drugome.
Cherry bla bla..fenomenalan blog, vizualno i tekstualno.
Meni bliski blogovi od Dva, Demijan i Koki.
Njega pola ne razumijem, ali mi je izuzetno zanimljiv..NF
Jeruzalem, Jeruzalem...jedan od onih blogova koji su iznad cool liste.
...i tako dalje.
Međutim, opet mi se javio problem. Sav taj tekst mi nije stao u boks sa strane. Odnosno stao je, ali tek u neka tri reda, a to mi nije lijepo izgledalo. Drugi dio problema je što kod nekih nisam imala neke posebne inspiracije, pa bi pisalo samo "volim čitati onoga ili onu".
Najradije bi prihvatila NFov dobar savjet da sakrijem linkove, kao i on. Ali, ja tako dobro skrivam da ni sama ne znam više gdje mi je šta :)
Ostavila sam za sad opet kako je. I dalje piše: Linkanje u tijeku...
I u tijeku je, samo da prvo smislim kako da to napravim, a da budem zadovoljna.
Smislila sam ovih dana još nešto. Vratit ću svoju malu naslovnicu. Jedno vrijeme sam ju imala, pa zapostavila. U boksu sa strane stavit ću nešto što mi se jako svidjelo. Bilo to nečija priča, pjesma, osvrt...ono što se na pravim naslovnicama obično ne može vidjeti. To će biti moj način da kažem "bravo, post ti je stvarno izvrstan".
Moj, potpuno subjektivan izbor, bit će ovdje dan-dva. A onda novi.
Počinjem od danas :)
Sad baš gledam kako mi je ovaj post potpuno bezvezan :).
Pišem s puno linkanja o tome kako ne znam linkati.
Mislim da mi ovo nikako ne bi došlo niti na jednu naslovnicu, pa čak niti na vlastitu.
Imam ja veće kriterije od toga, ali eto...morat ću se potruditi ako želim dospjeti kod Trill :)))
komentiraj (137) * ispiši * #
Koncerti...
petak , 05.05.2006.U srijedu je moja Huluvuica otišla na koncert u Zagreb i ja sam je čekala u dnevnoj sobi. Malo sam gledala televiziju, malo drijemala, kad negdje prije ponoći stiže sms od Marvina koji kaže da je na jazz koncertu i svirat će moju pjesmu, "What a wonderful world" pa neka pošaljem poruku nazad ako ne spavam i pustit će mi je preko moba.
Naravno da sam tako pospana i u polusnu odmah poslala poruku da ne spavam. Ubrzo je zazvonio mob i ja sam s osmjehom oko cijele glave slušala svoju pjesmu. Vrlo zanimljiva izvedba, s puno instrumentala i prekrasnim, biserno čistim vokalom. Malo sam i brinula da mu nije preskupo, pa sam prekinula nakon neke 3 minute, ali on je opet nazvao i uživala sam do kraja pjesme. Svih 9 minuta. :)
Osim totalnog rastopljavanja što me se sjetio i slušanja pjesme, osluškivala sam i one pozadinske, tipično koncertne zvukove. Fenomenalno. Odmah je nešto zatreperilo u meni.
Oduvijek sam voljela koncerte i kad sam bila mlađa, često sam išla. Ponekad zbog izvođača, ali najviše zbog one specifične koncertne atmosfere. Bila sam tako na svim koncertima npr. Azre, Bijelog Dugmeta sa svim pjevačima, Riblje Čorbe, Bajage..i naravno Balaševića.
Bilo je tu stvarno svega. Jednom sam bila čak i na koncertu Motorheada, a da ih nisam slušala nikada ni prije, ni poslije...ali koncert je bio fenomenalan :)
Onda sam se udala i uslijedilo je nekoliko godina zatišja šta se tiče koncerata. Ne za dugo.
Prijateljica i ja smo se dogovorile da odemo na Hit depo koji je bio baš u Božićno vrijeme. Ići ćemo autom, a s nama će ići njen muž i kćerka. Izvrsno.
Stigli smo u Zagreb i malo se zbunile. Nisam nikada autom dolazila u Dom sportova, uvijek pješice u čoporu sa svojim društvom i sve mi je nekako bilo naopačke. Kad smo napokon našli ulaz i ušli, uslijedio je drugi šok. Sama djeca. Mislile smo si prije koncerta kako se vremena mijenjaju i kako će sve biti puno jako mladih ljudi, ali ovo su bila djeca od nekih 10-12 godina i tek tu i tamo netko stariji od toga. Pogledavale smo se zbunjeno i svejedno, za početak, smjestile na tribine ogledavajući se okolo. Lijepo su uredili salu, sve je bilo prepuno Božićnih ukrasa, a čak su i ogromnu jelku smjestili na pozornicu. Odjednom su se ugasila sva svjetla i začulo se gromoglasno:
- HO, HO, HO...
i ušao je Djed Mraz sa svom svojom svitom, noseći vreču s darovima.
Shvatile smo tek tada. Ušli smo u pogrešnu salu i dospjele na priredbu Djeda Mraza !
Nije ni čudo da je bilo toliko djece. Navrat - nanos smo pokupili svoje stvari i jurnule van.
Cerekale smo se tome ne samo taj dan, nego i sve ove godine poslije toga. I naravno, umjesto da šutimo ispričale smo to svima. I šta se onda čudim kad mi netko zna dati pametan savjet prije koncerta:
- Lijepo se provedi i pazi da ne dospiješ na priredbu Djeda Mraza. :)
komentiraj (132) * ispiši * #
Kućni ljubimci...
utorak , 02.05.2006.Volim životinje i uvijek imam doma nešto iz životinjskog svijeta. Imala sam nekoliko psića, ribica, ptičica, hrčka i sad patuljastog zeca. Mačke mi nisu nešto drage, odnosno nemam ništa s njima.
Koliko su kućni ljubimci dragi i zabavni, koliko znaju pružiti ljubavi i veselja ne moram pričati nikome tko je barem jednom dao dom nekoj životinjici.
Starijim i usamljenim ljudima su oni često i jedino društvo. Baš neki dan sam gledala jednu bakicu kako šeće psa i pitala sam se bi li ta bakica uopće izlazila iz stana da nema ljubimca koji zahtjeva takvu pažnju.
Kućni ljubimci i djeca su posebna priča. Skoro da mi nema ljepše slike od slike djeteta u igri s psom. Djeca se nauče redu, odgovornosti, a kod mog sina je nestao i strah od pasa kad smo mi nabavili svog.
Ubijanje životinja radi krzna ili zbog testiranja kozmetičkih preparata nikako ne odobravam. Kod onih opita u medicinske svrhe nisam baš toliko kategorično protiv. Žao mi je životinja, ali više mi je žao bolesne djece i ljudi općenito.
Međutim, ima slučajeva kad se radi i o svojevrsnom pretjerivanju. Kada se neke osobe toliko vežu uz svoje ljubimce da od njih naprave nešto drugo, nešto što oni ipak nisu.
Moja kolegica ima prekrasnu zlatnu retriverku. Jako ju voli i mogla bi pričati samo o njoj satima. Kuha joj posebna jela. Brine za svaku i najmanju promjenu ponašanja ili ogrebotinu. Kod veterinara su svaki čas. Nekoliko njih. Pas je postao totalno neotporan. Toliko da je kod zadnjeg pomicanja sata na sat unaprijed, bilo velikih problema. Kujica je samo sjedila u kutu, tresla se i sva bila prepuna točkica. Bila joj je previše šokantna situacija da ne ide točno u minutu na piškanje i šetnju, nego cijeli sat vremena kasnije.
Veterinari su rekli da je stres u pitanju...
Nisam za ono : "životinja će se zalizat i ako uspije dobro je, ako ne uspije, ima još životinja". Treba im se pomoći, kad god se može. Ali, stres kod pasa...
Jutros sam čula jedan razgovor koji najbolje ilustrira ono što želim reći. Kolega je došao šepajući na posao i objašnjavao šta mu se jučer dogodio. Punih ruku je silazio niz stepenice, nije vidio mačka koji je spavao na jednoj, stao je na njega i strovalio se preko svih mramornih stepenica. Na sreću, ništa ozbiljnije mu se nije dogodilo. Ništa nije slomio, samo je jako natučen. Mogao je i poginuti...a kolegica ga je na sve to samo zapitala:
- A kako je mačak?
Volim životinje, ali mi nisu ispred ljudi. Po meni niti ne trebaju biti. Neka ostanu ono što oni jesu. Kućni ljubimci koje volimo i pazimo. Ništa ni više, ni manje od toga...
komentiraj (128) * ispiši * #