Subota navečer. Čekam kćer da dođe. Slavi 16. rođendan koji je navršila prije dva dana. Malo gledam televiziju, malo drijemam. Izgleda da sam zaspala, budi me neki čudan zvuk. Arthurov mobitel. Sva pospana i zbunjena otvaram ga i petljam, jer nikada se nisam javila na njega i ne znam se njime koristiti. Čudo da se i sad pokušavam javiti. Pogledam na sat, blizu je ponoć.
Kažem nekakvo petljavo molim i začujem :
- Dobro veče, ovdje policijska uprava. Jeste li Vi roditelj od Huluvice, rođene tad i tad s te i te adrese?
Hladni trnci su mi istog časa prošli tijelom. Čisti, nepatvoreni strah i vrućina u licu.
- Da, ja sam joj majka. Što se dogodilo?
- Vaša kćer je privedena o policijsku stanicu. S grupom drugih maloljetnika nađena je u parku bez osobne iskaznice. Ona i još dvojica. Po zakonu zabranjeno je zadržavanje maloljetnika poslije 23 sata. Možete doći po nju ovdje u policijsku upravu. Mi ju ne možemo pustiti kući bez roditelja ili staratelja jer je već prošlo 23 sata.
- Hvala Vam, odmah ćemo doći.
Odahnula sam. Kamen mi pao sa srca, nije joj se ništa dogodilo. Idem ju zvati na njen mobitel, možda se uplašila...moram čuti kako je.
Javlja se njena prijateljica, uzbuđena, jer je Huluvuicu odvela murja, a bez veze. Umirujem ju, znam šta se dogodilo i ona mi objašnjava da je Huluvuica ostavila mobitel u njenoj torbici.
Budim Arthura jer ja, koza, ne znam voziti i on odlazi po nju.
Bože mili...moje fino, drago dijete je u policijskoj stanici. Brinem se za nju i sva sam se ushodala čekajući ih da se vrate.
Nije prošlo dugo i eto ih. Istrčavam van i grlim Huluvuicu. Dobro izgleda. Prilično uzbuđeno, ali ne i preplašeno.
Arthur odmah počinje pričati kako je samo trebao potpisati i odslušati litaniju oko tog zakona za maloljetnike iza 23 sata i neimanju osobne. Rekli su mu da to nije ništa strašno, imaju akciju vezanu za taj zakon i ništa se dalje ne događa. Za prvi put je to samo opomena, a ona neka samo izvadi osobnu jer ju poslije 16 godina ionako mora imati i neće više biti problema.
Huluvuica zatim priča svoju priču:
Bila je u parku, neki dečki su se htjeli tući, odustali su, sve se smirilo. Nakon jedno pola sata došla su neka dvojica i tražili isprave. Njene cure su se razišle, ona je ostala i fino odgovarala na pitanja. Tko je, gdje stanuje, koliko ima godina. Na kraju su rekli da nju i još dvojicu njenih poznanika moraju privesti u policijsku stanicu. Molila ih je da je ne privode, da je tek navršila 16 i da još nije stigla izvaditi osobnu, ali bili su neumoljivi. Nema na njih pritužbi, bili su u redu, nisu ju pretraživali, niti posebno prestrašili.
Ona s druge strane nije imala nikakvog alkohola niti je bila pod utjecajem bilo čega, nije stvarala buku, niti je bilo ikakvog razloga za privođenje osim tog neimanja osobne. Nije niti izgledala nekako drugačije. Nema tetovaža, pirsinga, zelenu kosu, niti lance po sebi. Normalna, meni najljepša djevojčica/djevojka.
Pola sata nakon tog njihovog "policijskog sata" nalazila se u parku i to je njen prekršaj.
Zakon je dobar. Vjerujem da ima puno djece, koje do kasno ostaju vani i njihovi roditelji ne znaju gdje su. Znam da su neke 12godišnje djevojčice vani i do 3 sata ujutro. Netko i o toj djeci treba voditi računa, ako već ne mogu ili ne žele njihovi roditelji.
Moja kćer, pisala sam već puno o njoj, nije takvo dijete. Čak i kad pokušavam biti strogo objektivna, ne mogu, a ne pisati u superlativima. Ona nije samo dobro dijete, nego je i odgovornija od večine odraslih ljudi. Imam u nju bezgranično povjerenje, najviše zbog njene apsolutne iskrenosti.
To što je privedena u policiju nije nam, kad smo se umirili, izgledalo nešto posebno strašno.
Ono: Iz toga se nešto naučiti dade.
Nastavak slijedi...
Nadopuna:
Ipak sam se predomislila :)
Ne želim pričati o nastavku.
Sve ovo što se događalo je bila velika trauma i za mene i za moju cijelu obitelj i za samu Huluvuicu.
Privođenje djeteta u policijsku stanicu nije mala stvar.
Poziv na mobitel u ponoć i onaj strah što sam ga osjetila je nešto čega ću se sjećati cijeli život.
Dalje su se događale meni još strašnije stvari. Zahvatili su nas kotačići sistema, koji su dobro osmišljeni, ali su meni bili veliki udarac i nešto zbog čega se osjećam strašno loše.
Pisanje o tome mi ne olakšava, kako sam mislila da će biti, pa želim tome stati na kraj.
Zakon mi još uvijek nije 100 % jasan, dobivam oprečne informacije o njemu čak i od strane policije i bojim se da nekoga krivo ne informiram. Možda već i jesam, u odkomentarima.
Sigurno je to da maloljetnici poslije 16. godine moraju imati osobnu iskaznicu i da taj "policijski sat" nastupa poslije 23 sata.
Post je napisan s namjerom da upozori i djecu i roditelje i nadam se da je bar malo ispunio svoju svrhu.
Sad su se stvari napokon smirile. Nadam se potpuno. Osobna je izvađena.
Život ide dalje, u ljepšem smjeru ako sam ja ta koja ga određuje.
A jesam :)
Post je objavljen 22.05.2006. u 08:28 sati.