Kad sam bila negdje u godinama moje kćerke, mama me odlučila učiti kuhati. Ona bi pričala i pokazivala, ja sam se premještala s noge na nogu i uopće nisam slušala.
Znala sam samo skuhati henovke, jaja na 100 načina i juhu iz vrećice. Dobro, juha iz vrećice mi ne bi svaki put uspjela, ali ipak je bila jestiva.
A onda sam se udala. Trebalo je kuhati, a ja nemam pojma. Moja svekrva je jedna od najboljih kuharica na svijetu i odlučila sam pitati ju za savjet i za neke recepte. Počela sam s knedlima od šljiva i pitala ju kako se to radi:
- Pa to ti je jednostavno. Samo napraviš krumpirovo tijesto i staviš šljivu unutra.
Aha...jedva znam napraviti pire krumpir, a pojma nemam šta bi to uopće moglo biti krumpirovo tijesto.
- A koliko čega ide u to? Morate mi onako reći, kao recept, da mogu zapisati...
- Pa onako, sve staviš toliko da bude dobro. Od oka. Ne znam ti ja to reći u dekama ili mjerama...
Skužila sam da ništa od pomoći svekrve. Ima volju, ali ne zna svoje znanje prenijeti.
Prvo jelo koje sam sama pripremila nećemo nikada zaboraviti niti Arthur niti ja. Pripremila sam poriluk s jajima. Jelo koje nisam nikada niti jela, a kamoli spremala.
Sjeli smo za stol. Arthur je počeo jesti i govoriti kako je jako fino, mada malo neobično i hvalio me na trudu. Odjednom je skužio da ja ne jedem, samo njega gledam i pitao me zašto. Rekla sam:
- Pa nisam luda da to jedem. Ništa ne valja.
On je mislio da to mora jesti, da ne povrijedi moje osjećaje :) Puknuli smo oboje u smijeh i izvadili parizer iz frižidera.
A onda sam nabavila kuharicu za muškarce. To je bilo baš ono što je meni trebalo. Knjiga s jednostavnim receptima, koja opisuje sve šta se radi. Recimo : " Uzmite lonac od 2 litre, za koji imate poklopac. Stavite 2/3 vode u taj lonac i čekate dok zavre". Izvrsno. Taman ono što treba nekome tko zaista tek počinje. Muškarcima i meni :)
Kuhanje mi je krenulo. Zanimljivo mi je bilo da sam se odjednom počela prisjećati i onih savjeta moje majke, koje uopće nisam slušala. Bili su valjda negdje u podsvjesti i samo čekali priliku da izađu van.
Još je bilo kojekakvih događaja, ali puno manje. Jedan od onih koje pamtim je prvo kuhanje govedske juhe. Znala sam da to treba procijediti. Stavila sam cjediljku na sudoper, izvrnula cijeli lonac s juhom i začula klo klo klo. Podigla sam cjediljku i vidjela da sam zaboravila staviti lonac ispod cjediljke. Brzo sam začepila sudoper, ali šta ću s tim, ne možemo juhu jesti iz sudopera :)
Danas, bez lažne skromnosti, kuham jako jako dobro. Volim kuhati. Moji jedu sve što ja skuham i sve im je fino. Od poriluka i graha do specijaliteta s gljivama ili ribom. Čak me prijatelji i rođaci znaju moliti kad imaju feštu da im pripremim barem dio ručka ili večere. A kod mene jedva čekaju proslave i traže uvijek i za doma.
Počela sam i ja objašnjavati Huluvuici kako se kuha. Gleda me blijedo, premješta se s noge na nogu i uopće me ne sluša :)
Povijest se ponavlja.
Ne brine me to, ako je na mene, a je...sjetit će se kad joj bude trebalo.
A i onu kuharicu za muškarce još uvijek čuvam. Možda zatreba :)
Post je objavljen 24.05.2006. u 08:30 sati.