Da, postoji život i nakon...
ponedjeljak , 30.01.2006.Bez obzira šta više ne živim u njemu, volim Zagreb. Popravo volim. Rođena sam u njemu, kao i moji roditelji i njihovi roditelji. I to u najstrožem centru grada. Može se reći da sam purgerica, bez obzira šta sam sad 30 km od njega. Da, purgerica i ponosna sam na to. U stanju sam čak i nekome razbiti nos ako bi mi rekao nešto protiv mog Zagreba, ali...
Kako meni ti Zagrepčani znaju ići na živce !
Nikako ih uvjeriti da postoji život i izvan grada Zagreba i da nije svugdje kao kod njih.
Ona pitanja i isčuđavanja:
- Kako kod vas ne radi zubar subotom?
- Pa barem dvorana za tenis ima na sve strane.
- Ma kako ti je kasno kava na Cvjetnom u 8 navečer?
- Zašto opet sutra ne možete doći po nalaze?
- Upišite ga u sportski vrtić.
I da ne nabrajam dalje. Čak i one slučajne ljude koje sretnem u tramvaju zanima kako ne znam na kojoj stanici trebam sići pa pitaju raširenih očiju:
- A Vi niste iz Zagreba?
- Ne nisam. Ja sam iz ... (Ivanića, Bjelovara, Osijeka, Đakova, Rijeke...)
- Ma da? O znam ja gdje je to. Prolazili smo jednom baš pored... (Kutine, Varaždina, Karlovca, Pazina...)
Time dokazuju da su oni svjesni da tamo negdje izvan granica grada Zagreba postoji još mjesta gdje ljudi žive i čak su i bili u blizini takvih mjesta. Svjetski su oni ljudi.
Stvarno volim Zagreb i još jednom, spremna sam razbiti nos svakome tko mi kaže nešto ružno o njemu ili ljudima koji žive u njemu.
Ali ti Zagrepčani mi baš znaju ići na živce :)
komentiraj (138) * ispiši * #
Čuj, ti smrdiš...
četvrtak , 26.01.2006.Svi smo sigurno, barem jednom u životu naišli na osobu koja, onako, baš istinski smrdi. Obično to bude u tramvaju, autobusu, trgovini..pretrpimo to vrijeme i nema baš nekih većih posljedica. Problem nastaje kada netko ispušta tako ružne tjelesne mirise u samoj neposrednoj blizini i to svaki dan.
Na bivšem poslu sam imala takvu kolegicu. Znam da zvuči ružno, ali smrdela je kao nešto najsmrdljivije što sam ikada osjetila. Starija gospođa, ne iz mog odjela, ali čim bi ušla u moju kancelariju svi bi zadržali dah. Zadržavala se vrlo kratko, ali i to kratko je nama bilo predugo. Kad bi konačno izišla, sprejali smo prostoriju s kojekakvim osvježivačima zraka, pa čak i vlastitim finim parfemima. Otvarali širom prozore i vrata i po najvećoj zimi se smrzavale samo da bi taj smrad izašao. Najveći bed nam je bio da netko ne uđe u našu sobu i pomisli da netko od nas tako smrdi.
Odlučile smo nešto poduzeti po tom pitanju, jer je stvarno bilo neizdržljivo. Moja kolegica joj je otišla ponuditi svoj dezodorans i vratila se sva utučena. Ta, smrdljiva kolegica joj je rekla : " Ma kakav dezodorans. Neću ! Meni to smrdi ! " Fućkaj ga sad, ode naša suptilnost u nepovrat. Treba nešto drugo poduzeti, samo šta, ipak je starija i inače fina gospođa u pitanju.
Smišljale smo daljnju taktiku i puno razmišljale o svemu tome skupa. Došle smo do zaključka da ona vjerojatno nije svjesna da se toliko uznojila, jer na neki način ne osjeti sama sebe. A ako ona ne osjeti sama sebe, onda ni drugi "smrdljivci" vjerojatno niti ne znaju da smrde.
A to nas je sve zabrinulo.
Jer, ako ona ne osjeti sama sebe, toliku količinu nemirisa, možda se i nama to isto može dogoditi. Možda i poslije nas ljudi otvaraju širom prozore i trude se zadržati želudac gdje mu je mjesto.
Svi se znamo uznojiti. Nešto teško radimo, pod stresom smo, nervozni, bolesni...što ako smo i mi sami "smrdljivci" a da toga nismo svjesni. Strava.
I dogovorile smo se. U takvom slučaju uznojavanja jedne od nas treba samo obavijestiti onu kojoj se to dogodilo. I to jednostavnim rječima:
- Čuj, ti smrdiš....
Samo nježno izrečenim :)
komentiraj (130) * ispiši * #
Ne neobičan razgovor i zaključak...
ponedjeljak , 23.01.2006.Večer. Huluvuca je mrgodna, čita knjigu i ne želi da ju se prekida. Napeto joj je. Ok, ako tako želi neću je prekidati. Dodajem Zvončeku pidžamu i odjednom mi padne na pamet pitanje od bitne važnosti za mene, svemir i sve ostalo. Kad je već tako bitno, prekidam ju:
- Huluvu, Huluvu...koji bi ti odjevni predmet željela biti? Ja pidžama.
- Bokser....procijedi ona kroz zube, ne dižući pogled s knjige.
- Bokser kao odjevni predmet? To bi obukla za školu?
- Da !
Kimam glavom, vrlo logičan odgovor.
Odustajem od gnjavljenja nje. Pitam Arthura isto pitanje:
- Arthur, koji bi ti odjevni predmet volio biti ?
- Kaubojske čizme!
- Ma da? Pa da ti smrde noge unutra...
- Mislim da je to čizmama nebitno.
- A ako nije?
- E, onda ne znam...
Na redu je Zvonček koji se upidžamuje (oblači pidžamu):
- Zvonac, koji bi ti odjevni predmet htio biti?
- Potkošulja !...ko iz topa će on.
- Ma da?
- Ahaaa i to ŽENSKA potkošulja...kaže i značajno me pogleda.
Mislim da moj sin prestaje biti malo dijete :)))
komentiraj (123) * ispiši * #
Privatnost...
četvrtak , 19.01.2006.Uspomena me svojim zadnjim postom podsjetila da već duže vrijeme želim pisati o privatnosti. Napisala je da njen sin od 12 godina piše svoj blog i ona poštuje njegovu želju i mada je radoznala ne odlazi tamo. Potpuno ju shvaćam i razumijem :)
Moja kćer, Huluvuica, već par mjeseci ima svoj tajni blog. Pošto se služimo doma istim kompom ostavlja i link na njega kad komentira. Nije da nisam nikada došla u napast, ali mi je važnije njena želja da tamo ne odlazim, nego vlastita radoznalost. Ako ili kada kaže da mogu, onda ću sa zadovoljstvom kliknuti da vidim što to moje dijete piše. Do onda sigurno neću.
Svi kod kuće jako poštujemo sve ono što spada u nečije osobne stvari. Bilo da se to radilo o pošti, mobitelu, paketima ili kojekakvim folderima na kompu. Ako na nečemu piše moje ime, potpuno sam sigurna da to nitko neće otvoriti ni dirati. Recimo, moj prijatelj Ruda kad mi pošalje neki film poštom i naslovi na mene, obično stavi i pokoji roman Alan Forda za Zvončeka. Poštar dođe i donese paket, ali ga moj sin ne otvara iako zna da su njegovi romani unutra. Niti ja ne otvaram paket kad dođe na njegovo ime. Ili bilo čije koje nije moje. Makar znala da su unutra i samo računi. Te pogotovo ne otvaram ;)
Mobiteli svi mogu zvoniti dan i noć, nitko nema ništa s tim. Ako nije njegov mobitel. Najviše što netko od nas zna napraviti je odnijeti ga osobi čiji je. Ja, sasvim sigurno ni ne pogledam tko zove, vjerujem da i ostali tako. Pregledavati nečiji mobitel, tražiti nešto? Nikako. Poruke ili MMSe? Sačuvaj me Bože. To mi nekako spada pod prekapanjem tuđeg novčanika ili kopanju po džepovima.
Kompjuter i mejlovi imaju isti tretman. Ono što je za cijelu obitelj to se pročita na glas ili se pokaže, ono što nije ostane samo osobi kojoj je namjenjeno. Nije da imamo neke velike tajne, ja barem nemam, ali nekako se slobodnije osjećam kad znam da su osobne stvari i osobne poruke samo moje. Ponekad se nešto nevino može protumačiti na više načina i dvosmisleno, ovako nema ni te opasnosti.
Sad kad sve ovo čitam zvuči mi kao neko strogo pravilo. Nije. Nitko to nikada nije rekao, svi se samo tako ponašamo. Rekla sam već da kod nas doma postoji samo jedno pravilo : "Nećemo raditi ništa, šta nekog drugog smeta"
Ustvari... možda i to spada baš pod to pravilo :))
komentiraj (130) * ispiši * #
I ta zima....
ponedjeljak , 16.01.2006.Kad mi se dogodi neka glupost, prvo šta napravim je, umjesto da šutim, da brzo ispričam nekom svom. Obično je to moja prijateljica Dada.
- Dado, joj kaj mi se dogodilo...
- Šta si napravila?
- Ma daj slušaj ispočetka. Ujutro sam se spremila na posao. Obukla sam ti šosić, one crne kožne visoke čizme, crnu dolčevitu i sva sam si bila zgodna.
- Da, i?
- I onda kad sam sišla dolje, skužila sam da je jako zima i da mi jako puše pod šos, pa sam odjurila gore da si još nešto obučem. Našla sam ti u ladici duge gaće i navukla samo ispod šosa. I otišla na posao.
- Ma kakve su to duge gaće ispod minice?
- Pa nisu baš popravo duge gaće. To ti je ono crno, lasteks, negdje do pola bedra dođe i toplo je. A nisu ni baš dugačke, provjerila sam jel mi vire ispod šosa.
- Hahahaha e to bi bila lijepa slika, da ti duge gaće vire ispod minice.
- Šuti, još ništa nisi čula. Na poslu kad sam bila na wcu, čula sam da me direktor zove u svoju sobu. Dobio je neke važne goste i zamolio me da im donesem kavu.
- Aha, i?
- Donijela sam im kavu, sva sama sebi lijepa i samouvjerena, poslužila ih i otišla. Izađem ja iz sobe, kad moj Arthur zinuo i od šoka samo mi glavom pokazuje nešto iza mene. Okećem se okrećem, nikoga iza mene.
- A tebi se šos dignuo skroz gore i imala si skoro golu guzicu. Obukla si gaće preko šosa...
- Ahaaaa, a kak znaš?
- Pa kak ne bi znala, to se često događa.
- Ma da? E, i ja sam takva bila u direktorovoj sobi, pred gostima, još sam i hodala po sobi. Odnaprijed lijepa i uređena, odozada sa šosom iznad struka, s tim dugim crnim gaćama, najlonkama i crnim čizmama.
- Hahahahaha pa to ti je seksi...
- Aha, rekao i Arthur da je to strašno seksi, ali kud sam baš danas te crne duge gaće obukla...
- Ne brini, možda direktor i gosti nisu primjetili.
- Sve se bojim da nisu koliko sam dugo bila u sobi i okretala se...k vragu i duge gaće.
- Eto tebi tvoje zime koju voliš. Da je bilo ljeto ne bi ti se to dogodilo, barem ne s dugim gaćama.
- Ok, ajd bok moram sad ići direktor me zove..
- Ajd bok i pripazi di ti je šos hahahahah...
Spuštala sam slušalicu telefona na mjesto i slobodnom rukom pipala sama sebe po guzi. Dobro je, napipala sam materijal od šosa, a ne crni lasteks :))))
komentiraj (119) * ispiši * #
U potrazi za babilonskom ribicom...
četvrtak , 12.01.2006.Većina moje generacije, nešto mlađi, a pogotovo oni stariji imaju isti problem kao i ja. Nismo učili engleski u školi. Potencirao se njemački jezik i ponegdje ruski, engleski se mogao učiti samo u vrlo rijetkim školama i to ne u svim razredima.
Svi znamo koliko nam engleski treba u svakodnevnom životu i koliko može biti nezgodno kad ga netko ne zna. Zastupljen je svugdje. Od medija do svakodnevnog govora. Neki ga govore da bi se pravili važni, neki da naglase nešto, neki zato što ga vole, a neki i zbog nedostatka znanja hrvatskog. Kad čovjek ne zna engleski, jednostavno fali to znanje.
Najjednostavniji način za poduzeti nešto po tom pitanju je krenuti na tečaj. Pošto ne živim u Zagrebu, nego u malom gradiću u njegovoj blizini, nemam niti sve one privilegije koje pruža veliki grad. Kod nas tečajeva nije bilo sve do doba kad sam se već zaposlila. Isti čas sam upisala i završila sve tečajeve koji su se održavali. Naučila sam dosta, ali to se ni približno ne može usporediti s onima koji su učili engleski skoro cijeli život.
Uz sve to moje neznanje nisam nikada ostala ni gladna ni žedna ni izgubljena u bijelom svijetu. Kad bi nešto trebala pitati, a nisu razumijeli moj engleski, pomagala sam se i njemačkim i hrvatskim, rukama, govorom tijela i naravno smješkom. Često puta su moji sugovornici znali još manje engleskog od mene. Pogotovo u ovim južnijim zemljama, Grčkoj i Turskoj, ali to nas nije sprječavalo da razgovaramo i dovodimo u male zabune. Jednom mi je tako u Grčkoj na moje veliko čuđenje ponuđen sir, kad sam pitala za neku tablu jel to njihov šah. Dobro je ispalo, sir je bio vrlo ukusan, koga briga za šah :)
Danas još uvijek govorim da ne znam engleski, iako sam ga dosta naučila i još učim. Zapitkujem sve ljude oko sebe kako se šta kaže ili šta znači koja riječ ili fraza. Znam pitati čak i šta sam ja rekla i jel to to što sam željela. Pitam prijatelje, brata, Evu, čak i Zvonimira. Nije me toga sram, ako želim naučiti, a želim...moram pitati.
U današnje vrijeme neznanje engleskog je hendikep, a kao i kod svega postaje velika poteškoća samo ako se čovjek preda i ne poduzme ništa.
Da, mučim se s tim, al šta mogu kad je u ovom dijelu galaksije trenutno pomanjkanje babilonskih ribica. Ako netko koju ugleda molim da ju proslijedi prema meni :)
komentiraj (132) * ispiši * #
Pješice na kavu...
ponedjeljak , 09.01.2006.Kažu da se živim ljudima svašta događa. Meni se stalno nešto neobično događa, pa po tome ispada da sam vrlo živa.
U petak navečer dogovorili smo se s društvom da se nađemo u kafiću, na kavi. Oni će autima, a ja želim pješice. Arthuru je uvijek malo čudno kad se on vozi do nekog mjesta, a ja pješačim, ali kad volim hodati i gotovo.
Zabundala sam se šalovima, kapama, rukavicama i krenula. Na cesti mrak, pada neka mješavina snjega i kiše i nigdje nikoga. Tu i tamo prodje koji auto, ali i to slabo. Tko bi drugi i hodao po tom vremenu, ako baš ne mora..
Hodam ja hodam i dođem do željezničkog prijelaza. Fino i pristojno čekam nekih 3-4 minute da vlak konačno dođe, pa prođe i taman kad se rampa opet trebala podići uhvati me netko s leđa za lakat. Okrenem se i ugledam nekog nepoznatog čovjeka, malo zbunjeno me upita:
- Ovaj...oprostite...jel Vi to imate diskmen?
Izvadim jednu slušalicu iz uha, da ga bolje čujem:
- Imam mp3 player, a zašto?
- Ovaj...pa ne znam jel znate, ali...pjevali ste na sav glas...
- Hahahhaha ajme meni...nisam valjda?
- A da, jeste...još kad je naišao vlak pojačali ste se malo, da ga nadglasate valjda...
- Hahahaha mogu mislit kako je to zvučalo...sve mi dođe da Vam se ispričam zbog buke ..
- Ma ne , nikako...samo mene nešto drugo muči. Zato sam Vam i prišao...
- Što?
- Paaa...nikako da skužim koja je to pjesma. Na momente mi se učinila poznatom, ali samo na momente. Eto, sad sam Vas samo zbog toga i zagnjavio, ali nemam mira dok ne saznam ime pjesme...
Bila je to pjesma Psycho Killer od Talking Headsa. Fenomenalna stvar, starija od večine blogera pa ću pokušati opisati kako ide refren. Odnosno, kako sam ga vjerojatno ja pjevala:
A fa fa fa fa A fa fa fa fa psajho kileeer
Onda ide jedan dio na francuskom koji ja čujem i pjevam ovako:
š ž m nj ŠŽNJ š m ž nj ŠŽNJ kiske seee psajho kileeer
Nije ni čudo da čovjek nije skužio koja je to stvar. Dobro da sam bila onako zabundana i da su mi se samo oči vidjele ispod sve te obleke, tako da me neće neki drugi dan skužiti.
Nadam se da neće :)))
komentiraj (133) * ispiši * #
Pristojnost....
četvrtak , 05.01.2006.Volim one osnovne pristojne riječi. Molim, hvala, izvoli, dobro jutro, laku noć..I u obitelji, pogotovo u obitelji.
Kad je moja Eva bila mala znala je nekoliko puta doći kući i ne pozdraviti. Bezobrazno sam ju poslala van da ponovi ulazak u kuću kako se spada. Povlastice majki ;)
Moj direktor je nevjerojatno pristojan čovjek. Pretjerano pristojan. U njegovu sobu se može samo kroz moju i čim dođe na posao pozdravi s dobro jutro. Zatim ode u svoju sobu i nakon par trenutaka nazove me telefonom.
- Bok Trill, Direktor je... (znam, piše mi na telefonu) Hoćeš mi, molim te lijepo, napraviti to i to....
- Naravno, evo odmah.
- Hvala ti lijepo, doviđenja.
Na to ja zaštekam i nekad kažem doviđenja, nekad se zbunim. Pa sjedi možda dva metra od mene i vidjet ćemo se za koju minutu. No dobro. Napravim to što me je zamolio i javim mu da je riješeno. Naravno, opet mi se zahvali i na kraju kaže bok. Nakon par minuta stižu gosti koje mu najavim telefonom:
- Direktore, stigli su nam gosti. Gospodin Taj i Taj i Taj i Taj.
- Molim te lijepo, pošalji ih unutra. Hvala ti lijepo, bok i doviđenja.
Opet pozdravi, a sad ću ući u njegovu sobu skupa s gostima. Uđemo pozdravi se s njima i mene otpravi s "Hvala ti Trill"
Odem u svoju sobu i zazvoni telefon:
- Bok Trill, Direktor je, hoćeš molim te doći u moju sobu?
- Hoću...
- Hvala ti, doviđenja.
I tako 100 puta na dan. Uopće ne karikiram. Stvarno volim pristojnost, ali ovo mi je malo previše. Možda sam i sama s vremenom poprimila nešto od toga. Mislim da nisam, al tko zna..
Hvala vam, doviđenja i bok :)
komentiraj (145) * ispiši * #
Gdje si bila Micika...
utorak , 03.01.2006.Nigdje. Nisam čak ni Micika :)
Moj se Zvonček zaželio svoje mame. Koliko je Huluvuica oduvijek odraslo dijete, toliko je on baš dijete dijete. Bez obzira što ima već 10 godina naviknuo je da sam ja oduvijek s njim i sad se malo teže prilagođava tome da radim. Pogotovo kad je školsko ferje. Tražio je da i ja budem s njim na ferju. Direktor nije tako mislio pa mu je Zvonac poručio nek on njemu vrati njegovu mamu :) Na to se direktor ipak predomislio i dao mi par dana godišnjeg. La lalla la
Uglavnom smo radili stvari koje djeca vole. Bilo to gledanje televizije iz kreveta ili igranje Igre života ili ludiranje vani na snijegu. A super se znamo ludirati. U park nije nitko ni ušao jedno sat i pol koliko smo mi bili . Mislili su ljudi, valjda, da su neki huligani unutra koliko smo vriskali i dizali galamu. Huluvuica mi ja nabila snijeg veličine Grenlanda za vrat, a ja sam njoj zato Aljasku. Zvonac je imao skroz mokru kosu, kao da je iz kade izašao. Bili smo mokri i snježni toliko da nas moja mama nije pustila u kuću kad smo došli po sok. Ah, te mame..
Odveli smo ih jučer i u Zagreb, malo bili u Katedrali, obišli Land of Magic i završili u kinu s onim Narnijskim kronikama. I na kraju, McDonalds. Znam da je to smeće od hrane, ali idemo tamo otprilike svaka dva mjeseca, tako da nije nešto strašno, a Zvončeka veseli. Huluvuica to ne konzumira, njena vlastita borba protiv globalnih tvrtki, nešto u tom smislu. Osvješćeno dijete :)
Uglavno, odmorila sam se kao nikada. Kompjuter nisam ni palila. Sve vrijeme koje sam bila doma željela sam čim više provesti sa svojima. I uživala sam :)
A da ne bi sve prošlo previše idilično moram tužiti one moje zločestoće od Zvončeka, kćeri i Arthura. Igrali smo igru riječi "Boggle" i nisu mi priznali riječ:
PRDOLJUT
kao, ne postoji. To je neka moja riječ. Ahaaa, kao da bi ja izmišljala riječi..
Eto, ferje mi je prošlo i ponovo sam na poslu. Bacam se na svoj i vaše blogove. I da, posao me isto čeka, al blog je ono što me nekako više veseli. Čudnog li čuda :))
komentiraj (105) * ispiši * #