Bez obzira šta više ne živim u njemu, volim Zagreb. Popravo volim. Rođena sam u njemu, kao i moji roditelji i njihovi roditelji. I to u najstrožem centru grada. Može se reći da sam purgerica, bez obzira šta sam sad 30 km od njega. Da, purgerica i ponosna sam na to. U stanju sam čak i nekome razbiti nos ako bi mi rekao nešto protiv mog Zagreba, ali...
Kako meni ti Zagrepčani znaju ići na živce !
Nikako ih uvjeriti da postoji život i izvan grada Zagreba i da nije svugdje kao kod njih.
Ona pitanja i isčuđavanja:
- Kako kod vas ne radi zubar subotom?
- Pa barem dvorana za tenis ima na sve strane.
- Ma kako ti je kasno kava na Cvjetnom u 8 navečer?
- Zašto opet sutra ne možete doći po nalaze?
- Upišite ga u sportski vrtić.
I da ne nabrajam dalje. Čak i one slučajne ljude koje sretnem u tramvaju zanima kako ne znam na kojoj stanici trebam sići pa pitaju raširenih očiju:
- A Vi niste iz Zagreba?
- Ne nisam. Ja sam iz ... (Ivanića, Bjelovara, Osijeka, Đakova, Rijeke...)
- Ma da? O znam ja gdje je to. Prolazili smo jednom baš pored... (Kutine, Varaždina, Karlovca, Pazina...)
Time dokazuju da su oni svjesni da tamo negdje izvan granica grada Zagreba postoji još mjesta gdje ljudi žive i čak su i bili u blizini takvih mjesta. Svjetski su oni ljudi.
Stvarno volim Zagreb i još jednom, spremna sam razbiti nos svakome tko mi kaže nešto ružno o njemu ili ljudima koji žive u njemu.
Ali ti Zagrepčani mi baš znaju ići na živce :)
Post je objavljen 30.01.2006. u 08:10 sati.