Malo umnosti

DPP...Krakow...tramvaj...

subota , 28.05.2005.

Kao mlađa često sam putovala sa našim lokalnim DPPom. To je bila organizacija Društvo Prijatelja Prirode. Da organizacija....preteška riječ za našu totalno neorganiziranu skupinu ljudi koji vole putovati i nisu pekmezi. Skupila bi se nas recimo 20ak i dogovorilo otputovati na neko odredište, s tim da nismo uvijek i završavali tamo gdje smo krenuli. Sjećam se, jednom smo krenuli na Bijele Stijene, ali u autobusu je došlo do preokreta i dospjeli smo na Samoborsko gorje. Nitko od nas se nije zbog toga uzrujavao, to je nekako bilo normalno za DPP. Bilo je ljudi svih dobi i generacija, tako su znali putovati i moji roditelji i ja i moj mlađi brat i dijete od 5 godina i susjed od 70. Uglavnom se svatko brinuo za sebe, što je dovodilo do kojekakvih zgodnih i neobičnih situacija. S njima sam proputovala i Lijepu našu i bivše nam bratske republike, a i dosta smo bili i u inozemstvu.

Jednom, u Krakowu, nas jedno 5 se sjetilo provozati tramvajem.
Sjeli smo u prvi tramvaj koji je vozio ko zna gdje, zapričali se nešto i nismo pazili kud idemo. Tak svejedno, ionako nam nije važno, a i ko da bi nam nešto značilo ime kvarta gdje smo došli. Kad nam bude dosta vožnje sjest ćemo u tramvaj obrnutog smjera. Brbljamo mi brbljamo, prepričavamo događaje, cerekamo se...kad odjednom skužimo da se tramvaj više ne kreće.

U vagonu smo ostali samo nas 5, kad su svi ti ljudi izašli nismo ni primjetili. Pogledamo kroz prozor, a ono prizor za pamćenje. Na vidiku nigdje nikakve ceste, ni jedne jedine zgrade. Tramvaj parkiran na nekoj livadi i ostavljen. Bili smo u drugom vagonu, pa smo se nakukavali u prvi gdje bi trebao biti vozač. Ugledali smo ga...silazio je s tramvaja, nešto petljao po svojoj torbi i zaputio se preko livade. Pola nas je probalo otvoriti vrata, a pola nas je lupalo po prozoru i zazivalo vozača. Uzalud i jedno i drugo..Vozač, valjda ni ne sluteći da bi moglo biti još putnika zaključanih u njegovom vozilu, polako je grabio tom livadom i uskoro ga nije bilo više na vidiku. Sjeli smo nazad na svoja sjedala i zagledavali se jedni u druge i pitali se šta ćemo sad. Moj vrli brat je bio najmlađi u našoj skupini, pa se sjetio da bi on mogao izaći kroz prozor i dovesti nam pomoć. Izvrsna ideja! Još fenomenalnija da se prozor dao otvoriti...

Vrijeme je prolazilo i polako se spuštao mrak. Pomirili smo se sa sudbinom, prespavat ćemo u tramvaju i valjda će ujutro netko doći. Ionako nemamo baš nekog izbora. Počeli smo namještavati naše ruksake i jakne ne bi li nam bilo udobnije.

Taman smo se zalijegali kad smo začuli šumove i lupanje oko vratiju. Ubrzo su se otvorila i na vratima je stajao vozač tramvaja raširenih očiju buljeći u nas. Dočekali smo ga ko spasioca i ko divlja horda smo se zaletili u njega grleći ga i pričajući mu na hrvatskom kojeg on, naravno, nije razumio ni riječi. Zbunjeno nam je pokazao rukom neki smjer i svi smo se uzbuđeno uputili tamo gdje nam je on rukom pokazao. Cerekali smo se ko šašavi i krenuli preko livade, svaki čas se okrečući i veselo mahali našem spasiocu.

On je samo stajao tamo kod svog tramvaja i gledao u nas još uvijek raširenih očiju. Pomislila sam, imat će taj čovjek večeras šta ispričati svojoj obitelji :)))

Seks i internet...

srijeda , 25.05.2005.

Primjetila sam da neki ljudi čudno izgovaraju te dvije riječi. Pogotovo na radiju ili televiziji. Internet im zvuči otprilike kao in-ter-net. Pažljivo izgovaraju svaki slog zasebno, da im ne bi slučajno pobjeglo koje slovo. Onda bi ispali neuki, a to nikako ne žele biti. Ne kad je taj čudan in-ter-net u pitanju. Ipak nisu oni toliki neznalice po tom pitanju, možda su koji put bili pored nećaka dok se igrao na kompu ili su ispod oka pogledavali kolegu na poslu koji si je skidao nekakve imejlove s tog in-ter-neta.

Sa seksom je slična stvar. Neki to izgovaraju kao sekssss, značajno zastajkujući poslije te riječi. Ipak su to sofisticirane osobe i ta riječ im nije strana, samo zvuči malo drugačije. Jučer je bila neka edukativna emisija na tv i cijelo vrijeme je gospon doktor toliko pažljivo i sa dramatičnom stankom izgovarao sekssss i što su neke kategorije sekssssa da sam ja mislila da će sada pokazati na primjerima kako taj sekssss funkcionira u praksi, a ne samo teoriji. Ali nije..

Nekako si mislim da in-ter-net tako izgovaraju oni koji se njime ne služe, a ako je to tako onda je i sa sekssssom ista stvar.

Baš me zanima jel itko od vas čitajući ovo izgovarao te dvije riječi na glas. Sigurna sam da internet svi izgovaramo kao internet, dok seks....

Ljubavni sms....

nedjelja , 22.05.2005.

Zamolila me prijateljica za pomoć. Kao, dobiva od svog dragog lijepe ljubavne poruke, al ne zna vratiti. Kud baš mene nađe..

- Pa daj mi nešto smisli, ovaj moj se žali da on meni lijepo piše, a ja guska nikako vratiti nešto lijepo.
- Hmmm, bi ja tebi pomogla, al znaš da ja ne znam lijepo pisati, a i romantična sam ko traktor...
- Znaš lijepo pisati, ako ko zna ti znaš...ajd smisli nešto, treba miiiii
- Ok, ovako...ti znaš da sam ja luda za čokoladnim torticama. Svi koji me poznaju to znaju. Ja bi svom dragom poslala sms u kojem piše "VOLIM TE VIŠE OD ČOKOLADNIH TORTICA". To mi je baš onako kako se meni, a i njemu sviđa. Nije previše slinavo, a govori puno...a i istina je...
- Super ti je ideja, napisat ću i ja nešto slično tome....Izvrsno, fala ti.

Prošlo je par dana, sretnem ja opet svoju prijateljicu i odmah ju pitam kak je prošlo ono s smsom i jel joj dragi zadovoljan. Ona napravi tužnu facu i kaže da nije...

- Ma kak nije, čudnog li čovjeka, pa jel si mu napisala nešto slično onome šta sam ti rekla?
- Jesam...
- I šta si napisala?
- Napisala sam mu "VOLIM TE VIŠE OD KRUMPIRA" i nije se javljao više skoro cijeli dan...

:))))

Godine...

petak , 20.05.2005.

Prva ću reči da godine nisu važne, da su to samo brojke...i sve tako, tome slično. Stvarno tako i mislim, ali ima trenutaka kada me vlastite godine naprosto puknu i potpuno su mi neshvatljive. Prevelika mi je brojka. Znam da je i drugima tako, vidjela sam neki dan na nečijem blogu kako se cura žali jer je već stara, slavi 17 rođendan i žali za vremenima kad je imala 15. Eh, neću to komentirati...

Često mi se dogodi da ne prepoznajem ljude koji su samnom išli u školu. Neka starija gospođa koja radi na kiosku me neki dan pozdravila s imenom i oduševljenjem što me vidi i što se nisam ni malo promjenila. Probala sam malo razgovorom skužiti ko je ta, ali sam samo polovila da je išla samnom u osnovnu školu. Bože mili, ta starija gospođa je stara ko i ja....užas...a takvih primjera ima sve više i više.

Pa šta rade ti ljudi iz sebe? Zašto su se toliko zapustili? Ako i nemaju nikoga zbog koga bi voljeli dobro izgeldati, morali bi to zbog sebe samih...

Znam, sve je to stanje duha, načina ponašanja, oblačenja..ali da se baš toliko cura pobabilo i toliko dečkiju postaralo, to jednostavno nije pristojno.

Nije pristojno od njih starih, prema meni mladoj ;)))

Moj braco na Netu...

četvrtak , 19.05.2005.

Nakon onog mog događaja s Dinersom i dopisom, javio se moj vrli brat s rječima:

- A nije ti to ništa, moj slučaj s VIPom su i objavili na netu, na onom svom portalu. Sva sreća da nisu objavili cijeli dopis ni moje ime, ali potražit ću ti ga baš i poslat na mail da vidiš jel braco bolji od tebe.

Nije mi dugo trebalo da skužim koji je njegov slučaj ;)))

Ima i drugih zgodnih "bisera" pa ću vam sve kopi pejstat:

ŠTO SVE PITAJU KORISNICI
Kad zakažu Njokija, Alkatone i Pansioning

Da nije lako biti operater u službama korisnika, svjedoci bezbroj pitanja i primjera s kojima su se nosili ti ljudi kako bi korisnici bili zadovoljni uslugama njihove tvrtke. Tako se, primjerice, u obje službe dogada da se pozivateljima svidi ugodan glas operatera pa nerijetko i žene i muškarci imaju ponude za izlascima. I dok u HT-u ne prijece svojim operaterima realizaciju takvih ponuda, u VIPnetu osobni kontakti s korisnicima nisu dozvoljeni.

U HT-u, medu brojnim "cakama" s kojima se susrecu, isticu covjeka koji kaže: "ti su telefoni jako zgodni, ali su ove baterije jako skupe i brzo se troše. Pa, ne može se stalno kupovati nove?!", ne znajuci da se doticne baterije pune, a ne kupuju. S tim su slucajem upoznati i u VIPnetovoj službi, no to je tek jedan od bezbroj primjera.

- Tipkam taj broj stalno, a ne mogu nazvati - požalio se korisnik. Vec iskusni hateov operater:
- Jeste li pritisnuli tipku sa zelenom slušalicom za poziv?
- Što?? - jasno je ocrtalo korisnikovo služenje mobitelom.

U VIPovoj službi su se, pak, za dvije godine rada susreli s doslovce svime. Od pocetnog nazivanja mobitela: Sajmens (Siemens), Njokija (Nokia), Alkatone (Alcatel) i Pansioning (Panasonic), do spašavanja mobitela koji je pao u more (iskušani savjet je brzo sušenje fenom), SITUACIJA U KOJIMA JE PAS PA CAK I DIJETE POJELO CIP KARTICU, ili kada je nekom korisniku dosadno pa iz kade nazove Službu korisnika i malo poprica s njima kad je poziv vec besplatan...

- Koji uredaj koristite? - upitao je djelatnik VIPneta.
- Pa, ovaj vaš VIP - samouvjeren je korisnik, a nakon nekoliko puta ponovljenog pitanja izgubio je strpljenje:
- Što me pravite blesavim?!

No, vipovci nerijetko pokazuju i humanitarnu stranu svoje profesije. Covjek koji je ostao bez kuna na racunu i zarobljen na cesti s automobilom koji je stao se dosjetio - besplatni poziv Službi korisnika. Oni su nazvali HAK i njegova prijatelja i uputili ih kamo treba ici. I svi sretni i zadovoljni, a korisnik vjerojatno zauvijek zadržan u mreži. No, nije to jedina prica s happy endom. VIP-ovoj se Službi javio i covjek koji je traktorom prešao po zemlji te zakopao i - mobitel. Rješenje takve situacije je dakako bilo nemoguce, no nakon godinu dana javio se sretni vlasnik mobitela, ustvrdivši kako je mobitel "isplivao" skupa s usjevom i savršeno radi!

- Ne mogu poslati SMS - žali se korisnik.
- Trebate upisati broj SMS centra. U izborniku pronadite "poštu"... - objašnjavao je operater, a korisnik je prekinuo vezu i javio se nakon pola sata.
- Bio sam u Pošti i tamo su rekli da nemaju nikakav broj SMS-a!

Nevjerojatan, ali stvaran dijalog:
- Molim vas broj od Duške.
- Koje Duške?
- Pa one koja ima Motorolu!

Jedna je ljubazna gospoda, bilježe u Službi VIPneta, imala sasvim neobicnu ponudu:
- Ja sam sad na tarifi VIP.friends i htjela bih se prebaciti na VIP roaming!

Jedan je, pak, korisnik imao sljedeci problem:
- Ne mogu primiti poruku! Telefon mi je na televiziji i on osjeca da ce mu doc", al" ju ne može primit!
SMS poruke su vec planetarno popularne, ali nekima one još uvijek zadaju velike glavobolje.

- Molim vas da zapišete datum i broj telefona - ponudila je korisnica, na što je operater ostao zatecen, ne znajuci o cemu je rijec.
- Htjela bih cestitati prijatelju rodendan, pa vas zovem nekoliko dana prije zbog rezervacije.
- Želite poslati tekstualnu poruku? - ponudio je rješenje operater.
- Da, pa me zanima koliko dana prije to treba poslati, odnosno rezervirati?
- SMS stiže isti dan kada ga pošaljete.
- Ozbiljno??? - nije bilo kraja cudenju korisnice.

Upgrade:
Dakle, moj brat je rastavio mobitel i sastavne djelove stavio na mali stolić. Nije prošlo dugo kad je primjetio da pas nešto žvače.. možete zamisliti ugodnog razgovora s operaterom ....dakle, njegov je slučaj kad je PAS pojeo čip karticu :)))

Dvije istine...

ponedjeljak , 16.05.2005.

Baka i deda su u to doba, prije par godina, još živjeli na selu. Sami. Baka se poskliznula na snjegu i slomila nogu. Došli smo ih posjetiti i kad smo stigli primjetili smo da vlada "tiha misa", durili su se jedan na drugoga. Pitala sam baku šta se dogodilo i baka mi je ispričala:

- Ma daj zamisli, nemrem ni sjediti ni stajati kak me boli ta noga. A ovaj moj samo izvoljeva. Nadurio se kaj mu nisam ujutro mam čim sam se digla skuhala žgance. Ko da nema drugog jela doma. Stavila sam na stol konzervu ribica, a on samo žganci pa žganci..a znaš da ja kuham svako jutro, al sad nemrem pa nemrem kak me boli...

A onda je za par dana deda progovorio o tome:

- Ma znaš kaj je bilo. Baku ta noga jako boli i ja sam se digel već u 5. Otišel sam van, nahranil kokoši, sredil svinjac, nahranil pajceke, opral sam se i donesel drva u kuću. Pomel sam cijelu kuću i naložil peč da joj bude toplo kad se digne. Sve sam to napravil da njoj bude bolje i onda kad se je digla poslje 8, nije mi ni žgance htjela skuhati...

Diners...

subota , 14.05.2005.

Neki dan moji klinci su se nešto zezali i slučajno mi prerezali novu novcatu Diners karticu. Na stranu to što je jako teško zamisliti da netko uzme škare iz ladice, uzme karticu u drugu ruku i sasvim slučajno i nenamjerno prereže bilo što, morala sam si nabaviti novu karticu. Nazvala sam službu za korisnike ili tako neku službu u Dinersu i neobjašnjavajući uzroke, nego samo posljedice pitala sam šta i kako dalje. Onaj čovac mi je rekao da prerežem karticu ( ko da već nije prerezana ;)) i pošaljem ju skupa s pisanim dopisom na njihovu adresu i poslat će mi novu. Poslije tog dopisa prošlo je nekih desetak dana da se nisu javljali. Zabrinula sam se kako ću ja bez svoje kartice i zašto se oni meni ne javljaju, pa sam uzela svoj dopis i opet ga pročitala. Nekako mi se čini, da nije ni čudo da mi nisu odgovorili, morali su ga valjda svi tamo pročitati i valjat se od smjeha. Možda i objaviti u novinama ili Netu. Prosudite sami :

Nesretnim slučajem oštećena je (prerezana škarama) moja nova Diners kartica, još nepotpisana, pa Vas ovim putem molim za zamjenu iste. Također bih Vas zamolila za dostavu mojeg PIN broja, jer kako ga nisam nikada prije koristila, zaboravila sam koji je.

Stvarno dopis koji uljeva povjerenje.. da ja dobijem takav dopis poželjela bi toj osobi povjeriti sve svoje nekretnine, pokretnine i autobus pun male djece..a gdje ne kreditnu karticu :)))

P.S. jučer me mama zvala da je moja kartica stigla na njihovu adresu i da ju je skoro prerezala jer je mislila da su se zabunili ;)))

Vremeplov...

četvrtak , 12.05.2005.

Vrijeme ovih dana me podsjeća na jesen. Meteorološko vrijeme. Ono realno vrijeme je toliko daleko od prošle jeseni da neki djelovi moga života uopće nemaju nikakve veze s onim od samo prije par mjeseci. Nekako baš na jesen, moj život se promjenio Velikim promjenama. Nije da sam sad nezadovoljna ili tako nešto, samo je nastala tako velika promjena da mi je trebalo dugo da se priviknem na nju. A na neke promjene se nikako ne mogu priviknuti. Silom prilika prorjedila sam odnose s nekim dragim ljudima. Kod nekih se nisu samo prorjedili nego su postali tako daleki i drugačiji da su skoro neprepoznatljivi. Život ide svojim tokom, odnosi se razvijaju ili slabe..zavisi od njih samih i koliko su kome bitni. Al kad nisam baš sva svoja i bude mi malo teško, poželim imati vremeplov i vratiti se samo tih par mjeseci. U jesen koja nije samo meteorološka slična današnjim danima.

Razmišljam šta bi bilo da vremeplov doista postoji, koliko bi ga ljudi koristilo i u koje vrijeme bi se vratili. U djetinjstvo, ranu mladost, na more ili samo par mjeseci unazad.

Kamo i u koje vrijeme bi se vi željeli vratiti?

Telefonski razgovor...

utorak , 10.05.2005.

- Bok Saša, seka je.
- Bok.
- Čuj, jel doma mama?
- Nije, sam sam.
- A kam je otišla?
- Rekla mi je al sam zaboravil, mislim da u dućan.
- Jel već dugo otišla?
- A tak, nekih pola sata...A ko je to?
- Saša?
- Da, ja sam...al ko je to?
- Hmmm, sad tek čujem da mi je glas čudan. Trebala sam svog brata Sašu.
- Pa i ja sam mislio da je moja seka, al i meni glas čudan.
- I baš se Saša zovete?
- Ahaaaa..
- Koja je to slučajnost..da nazovem krivi broj, a ono baš Saša s druge strane..Ništa, oprostite na smetnji..
- Nema problema, ja ionako čekam da me seka nazove...
- Pa baš čudna slučajnost...
- Aha...jako čudna...
- Ništa, još jednom oprostite na smetnji. Đenja Saša..
- Nema problema, bok Sašina seka...

Tako sam ja pričala sa Sašom, koji nije moj brat, saznala gdje je Sašina mama, koja nije moja mama, Saša je pričao sa sekom, koja nisam ja, a sve se to dogodilo jer sam okrenula krivi broj...

malo upoznavanja...

ponedjeljak , 09.05.2005.

Zvonček...
Na slikici je moj umorni sin Zvonimir. Nježan, mili, dobar i pun ljubavi za sve i svakoga. Malo je doduše ljubomoran na Brad Pitta, previše ga seka i mama spominju, pa ga zna nazivati BredFakinPit. Vjerujem da bi Brad Pitt trebao biti ljubomoran na Zvončeka, a ne obrnuto. Prije nekih mjesec dana i on je otvorio svoj blog riječima: "otvorio sam si blog jer želim ispast pametan" što je dobar razlog za otvoriti blog, ali isključivo ako čovjek ima oko 9 godina. Odustao je od njega, a mogli smo imati blogove kao obitelj Dvornika..Neću više o njemu jer ionako ne mogu opisati koliko ga volim, koliko je divan i koliko mi se srce zna stegnuti kad ga vidim ili samo pomislim na njega :)))

Huluvuica...
Nju sam već predstavila i stavila bih i njenu sliku ovdje, ali nisam pitala za dopuštenje. A bez dopuštenja se ja jednostavno ne usudim...Napravit ću upgrade kasnije, ako Huluvu dopusti. Inače, skoro da vam ni ne treba njena slika. Izgleda baš kao Zvončekova starija sestra i među milijun ljudi bi vidjeli da su braća.

Trillian...
Nju ste upoznali malo pomalo, a i nadam se još dugom upoznavanju. Što se izgleda tiče, doći će i njena slika nekad na red, ali izgleda vam baš kao mama od Huluvu i Zvonimira. Nepoznati ljudi znaju priči mojim klincima i pitati ih jesu li oni moja djeca, tako da je sličnost zaista velika.

Yoda...
Trillianin muž, o njemu mislim napisati poseban post. Za njegovu sliku neću ni pitati, ali za sada je dovoljno reči da ova naša djeca ni malo ne liče na njega. Sumnjiv mi je on u vezi toga ;))

Tićice...
O njima sam već pisala, pomladka još uvijek nema, a i one nekako rijetko rade na tome i sve su manje i manje "na kat"...

Ako dobijem još kojeg člana obitelji bit će mi drago da vas upoznam, ali za sada je ovo sve :)))

Pripreme za prvu pričest...

petak , 06.05.2005.

Mi doma, nismo neki vjernici, odnosno, poštujemo blagdane i na naš način vjerujemo, ali u crkvu baš ne odlazimo često. Pogotovo se to prorjedilo otkako imamo svoju državu, pa su kojekakvi čudni ljudi zasjeli u prve klupe. No, to je priča za sebe...

Moja mala beba od sina je već tako jako velik da u nedjelju ima Prvu pričest. Nisam baš bila nešto uzbuđena oko toga, niti od toga stvarala neku veliku stvar. Obavljali smo svoje pripreme, učili ono što se učiti mora i to je bilo uglavnom to. A onda smo jučer otišli na svojevrsnu "generalnu" probu za djecu i roditelje. Prvo sam malo imala prepirku s mužem koji nije odgojen u tom duhu i neće mu se u crkvu. Ono, trebalo je malo nagovaranja i pokoje "moraš i gotovo". Do crkve nas je malo nidforspidao, ali poslije se umirio, pogotovo kad je vidio i druge unervozene tateke.

A u crkvi nas je čekalo ugodno iznenađenje. Naš pametan župnik i dvije časne sestre su dječici, a i roditeljima, objašnjavali cijeli protokol, uključujući i misu. One stvari koje znaju buniti kao npr.: kada se treba ustati, kada kleknuti, kada sjesti, zbog čega se čita iz Biblije, šta to znači da o tome treba malo razmisliti, kako u miru i tišini treba samo prvom susjedu s lijeva i s desna pružiti ruku i reći "mir s tobom"...Mogu reći da sam i ja puno toga naučila, a dječica pogotovo.

Najljepši dio je nastao kada su dječica zapjevala. Nevjerojatno nešto, otpriliko stotinjak djece (među njima i moj sin) u akustici crkve pjeva u glas tako čisto i s puno nevinog i dječjeg entuzijazma da su meni suze naišle od ganuća.

A to je tek generalna proba.....kako li ću se naplakati tek u nedjelju :)))

Sjećanje na...Veneciju

srijeda , 04.05.2005.

Pričam s jednim mladim bračnim parom, spremaju se na put u Veneciju i riječ po riječ, došli smo do toga da sam ja bila tamo u neka tri navrata, pa me pitaju kako je tamo:

- I jel stvarno tako lijepo?
- Je, prekrasno je i posebno, a i onaj kanal uopće tako ne smrdi kao što se priča...

Dobijem zbunjene poglede pa malo krenula s objašnjavanjem kako sva kanalizacija odlazi u taj kanal, pa onda kad je toplije vrijeme i kad je jugo, osjeti se...nakon jedno desetak zbunjenih riječi, skužim da me sve čudnije gledaju i da ubijam njihovu romantičnu predodžbu o Veneciji. A šta bi tek bilo da sam im ispričala ovo šta je meni najviše ostalo u sjećanju:

Dok sam još živjela kod roditelja, odlučili smo skupa s kumovima, otići na par dana u Veneciju. Svaki svojim autom, onako turistički, ostat preko vikenda i ići kamo nam se god bude dalo...Došli mi u tamo u petak, kad tamo...Venecija uopće nije bila spremna za nas i sva tri hotela gdje smo stali pitat za sobe, prepuna. Ništa, odustali mi od spavanja u krevetima i odlučili se prespavat u autima na nekom velikom parkiralištu na samom ulazu u grad. Noć je prošla kako već noći prespavane u auto prolaze. Ujutro smo se probudili zgužvani, kostoboljni, pokočeni, ali prepuni entuzijazma za osvojit grad. Prvo treba obaviti jutarnje piškanje. Svima se piškilo i naravno, muški su to najlakše obavili, iza neke telefonske govornice su se stali i gađali mlazevima nešto plivajuće po kanalu. Vjerojatno zanimljiva igra, ako si muško...Kamo ćemo mi? Kumica, kćerka od kumova je bila mojih godina i bile smo si dobre prijateljice pa smo i mi zajedno krenule naći dobro mjesto. Ugledale smo veliko parkiralište od autobusa i kao super, idemo baš tamo. Između autobusa je bilo dosta mjesta i tamo se sjatilo cijelo jato galebova. Ko po dogovoru, raširile smo ruke, rastrčale smo se po jatu, tjerale ptice (jer nije zgodno da nas gledaju dok piškimo) i urlikale:

- Graaaa, Graaaa, Graaaaaa!!!
- Graaa, Graaaaa, Graaaaaa!!!

Rastjerale smo te galebove i još se cerekale ko šašave, kad smo se sjetile da nam se piški. Ništa, došle mi do nekog autobusa, skinule hlače i gaće, čučnule si i i i pustile..
Umirajući još od smijeha kako smo preplašile galebove i kako su se digli visoko u nebo od straha prema nama, podigla sam pogled i i i i ....
prozor autobusa pored kojeg smo piškile bio je ko u crtiću načićkan s ljudskim glavama koje su sve gledale u nas !!!!!

- Psttt, kumica, digni pogled...autobus je pun ljudi i svi gledaju u nas...iznenada sam počela šaptati, onako, još na čučećki.
- Ajme...šta ćemo sad? Umirem od srama...
- Ma ništa, šta sad možemo...ne mogu prestat piškit...pravi se kao da ih ne vidiš..
- Ni ja ne mogu prestat...ajme...pa oni su nas vidjeli i kako smo ko najveće glupače vrištele i rastjerivale galebove po parkiralištu...
- A jesu...užas...ma fućkaj sram od trčanja u krug i vrištenja, ajmo mi prestat piškit kao prvo...

Ne znam ni sama kako smo se pokupile i dostojanstveno (hehehe) krenule prema našim autima, ali očito jesmo...

Nekako mislim da i dobro da ovaj događaj po kojem ja pamtim Veneciju nisam nikome ispričala, moglo bi me biti sram da netko za to zna ;)))

Smijeh...

ponedjeljak , 02.05.2005.

Većinu vremena sam nasmijana, ni nisam svjesna toga da mi je osmijeh na licu. Znam hodati gradom i tu i tamo mi se netko osmjehne i ja gledam šta mu je. Onda se sjetim da ljudi, poznati ili ne, automatski odgovaraju osmjehom na osmijeh. I lijepo je to...

Često mi se događa i onaj drugi smijeh. Onaj kad od siline smijeha poteknu suze i zacrvenite se i nikako ne možete se prestati smijati, bez obzira kaj ste negdje na javnom mjestu. To ja zovem smijehom bez veze. Ne zato kaj je stvarno bez veze, nitko iole pametan se ne smije baš potpuno bez razloga, nego ga zovem zato kaj kad probate nekome objasniti razlog smijeha ne možete. Zvuči bez veze i nimalo smiješno. E sad, kod toga smijeha znaju poteči razno razni zvukovi koji kad ste u takvom raspoloženju još više nasmijavaju. Javi se tu i štucavica i krkljanje, a jednom mi je prijateljica rekla da zvučim ko freza kad se smijem. Najgori i najsmješniji od tih popratnih zvukova je roktanje. Znate ono, kad osoba koja se smije zvuči ko da rokče i gledate ju raširenih očiju, a ona samo rokče li rokče. Ne, ima još jedna gora popratna pojava od roktanja, a to je kad se puknete smijati dok nešto jedete ili pijete pa sve iz usta završi kojekud po stolu ili vama ili kojekuda.

Kad se smijem nemam srama (doduše nemam ga baš ni inače, ali to je neka druga priča). Ali kad se smijem baš me briga da li sam se zacrvenila, da li mi se maskara od suza razlijala, jesam li se raščupala i gdje mi je nestala žvaka iz usta.

O takvim stvarima neka brinu neki drugi...ozbiljni ljudi....meni je i to razlog za smijeh.

Mislim da je smijeh nasljedan, moji roditelji su s takve pozitive kročili i još kroče kroz život...tako i ja...a nadam se da će i moja djeca :))