Kao mlađa često sam putovala sa našim lokalnim DPPom. To je bila organizacija Društvo Prijatelja Prirode. Da organizacija....preteška riječ za našu totalno neorganiziranu skupinu ljudi koji vole putovati i nisu pekmezi. Skupila bi se nas recimo 20ak i dogovorilo otputovati na neko odredište, s tim da nismo uvijek i završavali tamo gdje smo krenuli. Sjećam se, jednom smo krenuli na Bijele Stijene, ali u autobusu je došlo do preokreta i dospjeli smo na Samoborsko gorje. Nitko od nas se nije zbog toga uzrujavao, to je nekako bilo normalno za DPP. Bilo je ljudi svih dobi i generacija, tako su znali putovati i moji roditelji i ja i moj mlađi brat i dijete od 5 godina i susjed od 70. Uglavnom se svatko brinuo za sebe, što je dovodilo do kojekakvih zgodnih i neobičnih situacija. S njima sam proputovala i Lijepu našu i bivše nam bratske republike, a i dosta smo bili i u inozemstvu.
Jednom, u Krakowu, nas jedno 5 se sjetilo provozati tramvajem.
Sjeli smo u prvi tramvaj koji je vozio ko zna gdje, zapričali se nešto i nismo pazili kud idemo. Tak svejedno, ionako nam nije važno, a i ko da bi nam nešto značilo ime kvarta gdje smo došli. Kad nam bude dosta vožnje sjest ćemo u tramvaj obrnutog smjera. Brbljamo mi brbljamo, prepričavamo događaje, cerekamo se...kad odjednom skužimo da se tramvaj više ne kreće.
U vagonu smo ostali samo nas 5, kad su svi ti ljudi izašli nismo ni primjetili. Pogledamo kroz prozor, a ono prizor za pamćenje. Na vidiku nigdje nikakve ceste, ni jedne jedine zgrade. Tramvaj parkiran na nekoj livadi i ostavljen. Bili smo u drugom vagonu, pa smo se nakukavali u prvi gdje bi trebao biti vozač. Ugledali smo ga...silazio je s tramvaja, nešto petljao po svojoj torbi i zaputio se preko livade. Pola nas je probalo otvoriti vrata, a pola nas je lupalo po prozoru i zazivalo vozača. Uzalud i jedno i drugo..Vozač, valjda ni ne sluteći da bi moglo biti još putnika zaključanih u njegovom vozilu, polako je grabio tom livadom i uskoro ga nije bilo više na vidiku. Sjeli smo nazad na svoja sjedala i zagledavali se jedni u druge i pitali se šta ćemo sad. Moj vrli brat je bio najmlađi u našoj skupini, pa se sjetio da bi on mogao izaći kroz prozor i dovesti nam pomoć. Izvrsna ideja! Još fenomenalnija da se prozor dao otvoriti...
Vrijeme je prolazilo i polako se spuštao mrak. Pomirili smo se sa sudbinom, prespavat ćemo u tramvaju i valjda će ujutro netko doći. Ionako nemamo baš nekog izbora. Počeli smo namještavati naše ruksake i jakne ne bi li nam bilo udobnije.
Taman smo se zalijegali kad smo začuli šumove i lupanje oko vratiju. Ubrzo su se otvorila i na vratima je stajao vozač tramvaja raširenih očiju buljeći u nas. Dočekali smo ga ko spasioca i ko divlja horda smo se zaletili u njega grleći ga i pričajući mu na hrvatskom kojeg on, naravno, nije razumio ni riječi. Zbunjeno nam je pokazao rukom neki smjer i svi smo se uzbuđeno uputili tamo gdje nam je on rukom pokazao. Cerekali smo se ko šašavi i krenuli preko livade, svaki čas se okrečući i veselo mahali našem spasiocu.
On je samo stajao tamo kod svog tramvaja i gledao u nas još uvijek raširenih očiju. Pomislila sam, imat će taj čovjek večeras šta ispričati svojoj obitelji :)))
Post je objavljen 28.05.2005. u 19:05 sati.