Pričam s jednim mladim bračnim parom, spremaju se na put u Veneciju i riječ po riječ, došli smo do toga da sam ja bila tamo u neka tri navrata, pa me pitaju kako je tamo:
- I jel stvarno tako lijepo?
- Je, prekrasno je i posebno, a i onaj kanal uopće tako ne smrdi kao što se priča...
Dobijem zbunjene poglede pa malo krenula s objašnjavanjem kako sva kanalizacija odlazi u taj kanal, pa onda kad je toplije vrijeme i kad je jugo, osjeti se...nakon jedno desetak zbunjenih riječi, skužim da me sve čudnije gledaju i da ubijam njihovu romantičnu predodžbu o Veneciji. A šta bi tek bilo da sam im ispričala ovo šta je meni najviše ostalo u sjećanju:
Dok sam još živjela kod roditelja, odlučili smo skupa s kumovima, otići na par dana u Veneciju. Svaki svojim autom, onako turistički, ostat preko vikenda i ići kamo nam se god bude dalo...Došli mi u tamo u petak, kad tamo...Venecija uopće nije bila spremna za nas i sva tri hotela gdje smo stali pitat za sobe, prepuna. Ništa, odustali mi od spavanja u krevetima i odlučili se prespavat u autima na nekom velikom parkiralištu na samom ulazu u grad. Noć je prošla kako već noći prespavane u auto prolaze. Ujutro smo se probudili zgužvani, kostoboljni, pokočeni, ali prepuni entuzijazma za osvojit grad. Prvo treba obaviti jutarnje piškanje. Svima se piškilo i naravno, muški su to najlakše obavili, iza neke telefonske govornice su se stali i gađali mlazevima nešto plivajuće po kanalu. Vjerojatno zanimljiva igra, ako si muško...Kamo ćemo mi? Kumica, kćerka od kumova je bila mojih godina i bile smo si dobre prijateljice pa smo i mi zajedno krenule naći dobro mjesto. Ugledale smo veliko parkiralište od autobusa i kao super, idemo baš tamo. Između autobusa je bilo dosta mjesta i tamo se sjatilo cijelo jato galebova. Ko po dogovoru, raširile smo ruke, rastrčale smo se po jatu, tjerale ptice (jer nije zgodno da nas gledaju dok piškimo) i urlikale:
- Graaaa, Graaaa, Graaaaaa!!!
- Graaa, Graaaaa, Graaaaaa!!!
Rastjerale smo te galebove i još se cerekale ko šašave, kad smo se sjetile da nam se piški. Ništa, došle mi do nekog autobusa, skinule hlače i gaće, čučnule si i i i pustile..
Umirajući još od smijeha kako smo preplašile galebove i kako su se digli visoko u nebo od straha prema nama, podigla sam pogled i i i i ....
prozor autobusa pored kojeg smo piškile bio je ko u crtiću načićkan s ljudskim glavama koje su sve gledale u nas !!!!!
- Psttt, kumica, digni pogled...autobus je pun ljudi i svi gledaju u nas...iznenada sam počela šaptati, onako, još na čučećki.
- Ajme...šta ćemo sad? Umirem od srama...
- Ma ništa, šta sad možemo...ne mogu prestat piškit...pravi se kao da ih ne vidiš..
- Ni ja ne mogu prestat...ajme...pa oni su nas vidjeli i kako smo ko najveće glupače vrištele i rastjerivale galebove po parkiralištu...
- A jesu...užas...ma fućkaj sram od trčanja u krug i vrištenja, ajmo mi prestat piškit kao prvo...
Ne znam ni sama kako smo se pokupile i dostojanstveno (hehehe) krenule prema našim autima, ali očito jesmo...
Nekako mislim da i dobro da ovaj događaj po kojem ja pamtim Veneciju nisam nikome ispričala, moglo bi me biti sram da netko za to zna ;)))
Post je objavljen 04.05.2005. u 20:51 sati.