Je li moguće predvidjeti svoje postupke, pa se zato ponašati drugačije?
Vrlo se brzo zaljubljujem. Trebalo mi je punih dva dana da se zaljubim. Je li to uopće moguće? Ne znam.
Upoznala sam tog tipa, i dva dana nakon jako mi se sviđao. Je li moguće da sam preskočila onu fazu: shvaćanja da sam zaljubljena? Je li moguće da je sam prepoznala "simptome" zaljubljivanja još dok su bili u početnoj fazi, te sam ubrzala proces i odmah postala zaljubljena?
Sve ovo zvuči tako surovo i suho... Riječi isušuju misli, uništavaju onu njihovu prirodnu ljepotu neograničenosti.
Osjećam se čudno. Htjela bih vam reći o čemu sam razmišljala, ali bojim se da se moje misli ne mogu prenijeti u tekst bez da izgube smisao.
Bojim se same sebe. Bojim se razmišljati dubokoumno da se ne izgubim u toj dubini. Jer baš sad kada je faza nestabilnosti u mom životu, kad nesigurnost vlada, ne mogu posložiti svoje misli u nešto razumno. U mojoj glavi je neuspijela slika naslikana vodenim bojama, i teško išta razabirem.
Želim znati, no previše saznanja nije dobro. Prvo moraš biti siguran u ono što znaš, tako da ti temelji budu čvrsti, da znaš odgovore na sva pitanja u vezi toga. Onda tek možeš dalje.
Ali mi smo preznatiželjni, idemo prebrzo i gubimo se u magli naših misli. Nakon dugo godina života spoznali smo ono drugo ja u sebi, ono nešto za što nismo sigurni što je. A čovjek se boji svega što ne pozna, čovjek se boji mraka.




pozdrav

Prošlo je pola godine. I ništa se u našem odnosu nije promijenilo. Mi tapkamo na istom mjestu, možda katkad napravimo korak dalje, no, kao da ga se uplašimo pa se vratimo se nazad... I tako pola godine.
Ja sam strpljiva, ali teško je biti strpljiv ako ne znaš da li ćeš uopće dočekati ono što čekaš. Bila sam tako sretna kada sam ga upoznala i zbilja mi nije trebalo mnogo vremena da se zaljubim, makar to u početku nisam priznavala. Bila sam tako sretna jer je dobro krenulo. I onda je odjednom stalo u onom trenutku u kojem se inače brzo diže. I nije se više pokrenulo, ako i je, neprimjetno malo.
I sad se ja pitam: Da li to znači da nikad neće krenuti dalje? Da li vrijedi više čekati? Da li ako nije dosad krenulo dalje, upoće neće? Da li uopće išta postoji između nas ili je sve moja mašta?
Kvragu...
Da li mu se sviđam ili ne?



Stop and stare
I think I'm moving but I go nowhere
Yeah I know that everyone gets scared
But I've become what I can't be, oh
Stop and stare
You start to wonder why you're 'here' not there
And you'd give anything to get what's fair
But fair ain't what you really need
Oh, can u see what I see

Inače baš i nisam obožavatelj Valentinovog, tako da sam na njega danas i potpuno zaboravila. Bio je običan dosadan dan, koji je bio još gori jer smo pisali latinski. Ali, dogodilo se nešto prekrasno. Svi dečki iz našeg razreda su skupili novce i zajedno kupili svim curama u razredu crvene ruže!!!! Kak je to slatko od njih. Da samo znate koliko su nam te ruže popravile dan. Sve smo bile tako sretne. Ne bi nikada htjela napustiti ovaj razred, ne mogu vam opisati koliko sve te ljude bez obzira na sve volim. Mislim, uvijek ima iznimaka (koje naravno potvrđuju pravilo...lol), al sve u svemu moj razred je baš super takav kakav je. I nisam nikad i vjerojatno ni neću požaliti što sam se upisala u V., ma što god drugi rekli. U svakoj školi ima loših i dobrih profesora, onih zahtjevnih i manje zahtjevnih, i bez obzira na njih učenje je učenje... Ali ovakav razred se teško nađe. 26 super cura i 9 preeeedobrih dečkiju.
Danas sam tek uvidjela pravi smisao Valentinovog. Pokazati nekom da ti je stalo do njega, ne poklonima nego gestom, i još lijepše primiti od nekog takvu gestu. To je dan kad većina ljudi uspije skupiti hrabrosti ako već nije i učiniti nešto lijepo nekom do kog nam je stalo, ili koga volimo.
Ne mogu vam opisati koliko je ovo lijep osjećaj. Ovo je ljubav prema mojm prijateljima, a ta ljubav je nešto zbilja posebno. Radi ovakvih trenutaka i dana u životu je vrijedno živjeti.



I još se jedanput zahvaljujem Čukelju, Janešu, Mislavu, Josipu, Galiću, Cindriću, Pinozi, i ostalim dečkima, te bih htjela pokloniti jedan zagrljaj ili lijepu riječ onima koji to još danas nisu primili...

pozdrav

I ostali smo samo ja i on. Ja, on i ulica. Ulica nije doživljavala nas, pa nismo ni mi nju. Hodali smo tako, ja i on, on i ja. Tišina koja je izlazila iz naših usta parala je uši. Jedino se čuo zveket njegove torbe. Bio je tako pravilan, usklađen s njegovim lakim koracima. On je jedan od rijekih koji nikad nije vukao tenisice po podu. Bio je drugačiji, poseban na jedan svoj način. Samo šuškanje naših jakana nas je odavalo da hodamo. Tišina je postajala sve glasnija. Moje misli su se gubile na putu do usta. Moja usta nisu bila u moći da nadvladaju muk. Moje oči nisu bile u mogućnosti da gledaju gdje je srce željelo. Tišina je vladala. I meni je to bilo smiješno. Eto tako. Usne su se same od sebe razvlačile u osmijeh kojeg nitko nije primjećivao...
Hodali smo tako, ja i on, on i ja. Mene je pokorila tišina, jer sam joj to dopustila. Moje srce joj je dopustilo, znatiželjno da vidi jer ju on može i želi nadglasati. I kad sam već pomislila da je gotovo, on je uspio. Izvadio je mobitel i progovorio nešto nevažno. Ja sam samo držala svoj osmijeh na licu. Možda sam nešto i progovorla. Nebitno. Bila sam ponosna na njega. Moje srce je bilo ponosno. Tišina je pokorena. On ju je pokorio. Kada su nam se putovi razišli, kada je opet nastupila tišina, moje srce je svejedno bilo sretno, ali ja nisam. Moj razum već odavno smatra moje srce luđakom. A ja... Mene ionako nitko ništa ne pita.
Hodala sam tako ja, sama s tišinom, i bajkom u mislima.



pozdrav