Progoni me osjećaj vječnog ponavljanja, ali ovaj moj je više kafkijanski nego billmurrayevski. Imam osjećaj da legnem spavati, a već za minutu me budi iritantna melodija. Uspravim se u krevetu (trudim se, zavrti mi se kad, po običaju, iskočim ko katapultirana) – najprije desna pa lijeva noga, i opet sam nazad prije negoli odbauljam do kupaonice. Opet zvoni. Opet se uspravim. Opet zvoni. Opet se uspravim. A u međuvremenu kazaljka kruži, kao tjerana mehanizmom pokvarena sata, a listići na kalendaru otkidaju se sami od sebe. Ugodni ljetni praznici, sretan Božić, sretan Uskrs, gle, došlo nam je ljeto. Shizophrenia totalis.
Visok datum na kalendaru, ali pritisak ne popušta. Još se zezam s klaonicama i pivovarama te s titlovima mjestimice. I slušam radio, iako sam rekla da neću najmanje do Božića. I čujem svašta zanimljiva. Recimo, apel vlasnicima dućana da se na Badnjak radi najviše do 15 h, jer ima ih koji rade do 20 h. Neki čak i 22 h. Humano. Odnosno, bilo bi, da je tu stalo – ali ima još. Glavno objašnjenje: većina radnika u takvim dućanima su žene, i one moraju doma. Zaključak se nameće sam po sebi: žene ne smiju na Badnjak rintati na poslu, već moraju ranije izaći s posla da bi stigle sve skuhati, pospremiti, umotati i pripremiti, odnosno, rintati doma. I ne samo na Badnjak, nego i na Božić – kava, kolači, posluži, raspremi, prejelo, juha, sarma, pečenje, posluži, raspremi, kava, kolači, posluži, raspremi... Pa druga šihta, istim redoslijedom. Da sam žena koja radi u dućanu i ima veliku tradicionalnu obitelj (pri čemu ne mislim ništa loše, ali to bi, otprilike bila ona obitelj u kojoj se zna koja je uloga majke, žene i domaćice na dnevnoj i blagdanskoj razini), bilo bi mi svejedno rintam li u Konzumu ili doma. Osim ako je u Konzumu za lovu, a doma besplatno.
Mogla bih vam još malo pričati koliko me živcira što mi je, recimo, sad zazvonio mobitel i što pitaju je l bih mogla do 26.12. napraviti jedan prijevod. Kapitalizam Božić slavi promičući radnu etiku, jer trebaš zaraditi više da možeš potrošiti više. Pa koliko me živciraju ljudi koji pošalju tekst bez naslova, bez odrednica, na 10 stranica, sročen otprilike: P.K. was to be ppm, since f.g. is bound to f.h.h. in the end, taking into consideration that the a.d.d. is f.m. on p.g. (Mada nisam mislila o tome pisati, kratak apel od izmučene prevoditeljice: Objasnite kratice koje koristite, ili ih ne koristite, tako vam svega!). Pa bih mogla malo o svojoj generalnoj izmještenosti i kliznom identitetu koji već godinama redovito preuzimam o Božiću. Pa bih mogla malo o ukrajinskim traktorima, o temi sinopsisa za doktorat, o dnevniku i blogu i o gladi u svijetu.
Ali neću. Umjesto toga poželjet ću svima sretne blagdane, što manje stresa i velikih briga i podnošljivu lakoću postojanja u 2007.!
Naravno, uz svoju omiljenu dolje dekonstruiranu božićnu pjesmu!
Prevodim ja danas cijelo popodne, i nešto si mislim, potaknuta temom svoga prijevoda, da moram obići teren i kvalitete prijevoda radi vidjeti kako sve to izgleda u najsuvremenijoj klaonici u jednoj nordijskoj zemlji, nešto bi se u meni okrenulo. Možda samo želudac. A možda bi prestala jesti meso. Nekako sumnjam da bih se uvaljala u crvenu, okolišno prihvatljivu boju, i zamotala u celofan da ilustriram kako pate jadne marinirane koke na podlošcima, čisto zato što nisam radikalna, al ko zna!
Usporedim li engleski klaoničarski registar, nekako mi se čini suptilnijim od ovog našeg: debleeding je jedna tako divna, gotovo pjesnička asonanca, u usporedbi s našom prozaičnom linijom iskrvarenja. Cutting zvuči vrlo neutralno usporedite li ga s komadanjem, dok scalding pak ima jednu određenu decidiranost, koja zvuči mazno u usporedbi s furenjem. Imala sam malo problema i sa samim glagolom slaughter, al dobro, klanje je klanje, ono što se u klaonici radi (bit će da u toj instanci proradi moj sublimni i sublimirani PTSP), al što ću sa slaughterline? Linija za klanje? Linija klanja? Have mercy! Odlučila sam učiniti ono što bih svaka politički korektna mlada intelektualka, koja razumije sve i načelno ne osuđuje nikoga (ali pri tome ima čvrsto izgrađen vlastiti stav i mišljenje koje je nužno ideološki uvjetovano, ali ga rehabilitira svijest o istome) - otišla sam do Prijatelja životinja. Mislim si, ako oni nešto zovu linija klanja, onda je to to! (u svrhu pojednostavljenja svoje prevoditeljske zadaće, zatvorila sam jedno oko na njihov dualizam: patetika (jadne životinje) vs udri, udri (fuj, ljudi koji ih prerađuju, jedu i nose). And linija klanja it is!
Da se ne uplićem i zaplićem sad u stil življenja i potku filozofije obožavatelje pauka, štakora i pilića, moram vam reći da Danci spomenute radnje bespotrebog istrebljivanja životinja obavljaju najbolje i najciviliziranije na svijetu - sve automatski. Sad, možemo mi raspravljati o tome koliko je filozofija i ideologija proizvodnje ugrađena u sam proizvod, te jesi li ono što jedeš ili ono što radiš/proizvodiš, ali sve teče ko po koncu: Prikupe se, recimo, svinje, otuširaju se (ali štedljivo, visokotlačnim pištoljima), strojček odredi laserski gdje se reže glava, da bude minimalno krvi, glava dalje prati tijelo na veterinarsku inspekciju, krv se uredno odvaja od ostalog otpada, a od iznutrica se radi bioplin. Ništa ne propada, uštede maksimalne. Ali nisu, naravno, svi sretni - jer masovno ubijanje je masovno ubijanje, ma koliko mi to zvali... Hranom?
Zgodan zaključak prijevoda. Krećem sad na pivovare, a usput ću potražiti i postoji li kakvo društvo za zaštitu prava kvasca i mladog nehmeljnog piva na život. God bless Internet, blog, i živjela mogućnost da svatko napiše što želi, i ostane živ/a! (Dobro, nećemo sad cjepidlačiti.)
Dobila sam jučer poruku od starog prijatelja, javi se tu i tamo. Viđamo se rijetko, za Božić i ljeti, katkad i za Uskrs. Lijepo je prisjetiti se starih dana i razgovarati o tome tko se oženio, tko udao, tko rodio, a tko se već i rastao, zaliti to kojim pivom i nasmijati se starim šalama, više zato što su dobre stare nego zato što su šale. Svi imamo neke ljude po kojima mjerimo koliko smo se mi promijenili. Učini mi se to nefer katkad, ali stavim si stvari u perspektivu, da se poslužim uvriježenom kroatiziranom engleskom sitagmom, i skužim da ja ustvari rijetko pratim koliko sam se ja promijenila. Više se koncentriram na to koliko neki ljudi nisu. On je ostao isti. Jednako zaigran, jednako nezreo. Prije 5 godina još sam shvaćala zašto svaki mjesec ima novi broj mobitela. Sad mi više nije najjasnije. Message not delivered. Surprise, surprise. Ali poruku je ipak dobio i javio se, sebi svojstvenim smsom, čija sintaksa i ortografija otvoreno prezire hrvatski standard. Ono, zafali se on meni što sam se sitila, primija je poruku, sve super. I doda usput, da zaokruži cjelinu, kako mi je blog baš dosadan i neka malo izađem vanka.
Kao što bi svaka prosječna CSI ekipa zaključila, po vremenu i danu objave ovoga posta, nisam ga poslušala. U pidžami sam, u subotu uvečer, ispred televizora i s laptopom u krilu, grickam bruskete, pijem nesicu i krajem oka gledam Zuhra show. I pišem još jedan post. Možda sam dosadna, al besprijekoran multitasking mi je vrlina. Uvrstila sam ga čak i u CV.
Prije gore spomenutog niza taskova završila sam čitati jednu od knjiga koju sam kupila na ovogodišnjem Interliberu. Nju sam prvu skinula s police Interliber-nepročitano, gdje gomilam suvenire s barem 5 zadnjih Interlibera. Od pismenih kritika ukoričene proze pomalo zazirem - kako mi je teorija književnosti struka alias područje interesa, osjećam golemu odgovornost: Ne mogu hvaliti, ne mogu pljuvati, ne mogu čak niti biti neutralna ako se nisam temeljito pripremila i sve to dokumentirala referencama na literaturne izvore. Teško je to breme. Ja čak osjećam krivnju kad knjigu nazovem knjiga, jer za mene ne bi smjele postojati knjige. Taj tekst između korica je određena vrsta unutar određenog književnog roda, zna joj se ime i prezime, i, molim lijepo, moje je da se njime koristim. Osim što sam hipersenzibilna kad je riječ o konotaciji i denotaciji, ja sam i cijepljena od impresionističke kritike. Lijepo je. Dobro je. Nije lijepo. Nije dobro. To kod mene ne postoji. Postoji samo lijepo je, ali..., dobro je, ali..., nije dobro, ali..., nije lijepo, ali.... Nekad nije lako, ali to ja tako volim. Ne bih htjela da je drukčije, jer kad jednom zagaziš u relativne vode, plivaš u njima cijeli život. I sviđa ti se to, čak. Ko preživi, dobro preživio.
Govor podnosi i oprašta puno više improvizacije nego pismo. Znam to i iz prijevoda i iz svakodnevnog života. Povukla bih onda paralelu i usudila se reći da pismo na ekranu podnosi i oprašta više nego pismo između ukoričenih stranica. To je i moja izlika i objašnjenje zašto počesto stisnem objavi i prije negoli pročitam što sam napisala. Definitivno ne bih isto radila sa seminarskim ili znanstvenim radom, a u književne se rodove ionako ne pačam.
Danas sam pročitala zbirku kratkih priča blogera Igora Kokoruša Lebowskog. Presjek škola povijesti i teorije književnosti obilno obojen strujama iz kulturalnih studija mora argumentirano isplivati van, ali priznajem da sam podlegla grijehu impresionističke kritike. Quick read. Postupak pripovijedanja počesto se identificira kao takav, ali ne dovoljno vješto da se sa sigurnošću može reći da je iz poetoloških razloga. Mjestimice nategnuto, kao da slušate neke nevješto semplirane dionice klasika Plavog orkestra: Sava, tiho teče, zadnje, nam je večer.... Pa upadaju Nered i Stoka: Zajebi to, sve je to za kurac, ooooo! Pa nastavlja: Draga, ostala si, sama-sama-sama-sama, dum dum dum. Pa naglašena autoironija - uvijek dobar backup - ako me ne shvate ozbiljno, mogu reći da sam se zajebavao. Mogla bih izvući još kritičarsko-načitanih floskula i pridružiti ih elementima blogerske proze, ali, kao što već spomenuh, puklo me na impresionizam. I na nostalgiju. Čitam Boogie Night i njušim smrad isprolijevanog vina u kojem plivaju opušci u tulumari na Savi. Pa prvi snijeg (a bilo mi je već 18). Pa čitam 'Kad nešto dovoljno jako želiš, cijeli će se svijet urotiti da ti pomogne da to ostvariš', i umjesto da ko oparena bacim tekst koji se savija pod težinom floskula, prisjećam se rokovnika koji sam u srednjoj otuđila mami i u koji sam prepisivala stihove i dubokoumne citate od Turgenjeva, Jesenjina i Johnnyja Štulića, i u kojem sam imala istu tu rečenicu. 'U šesnaestoj sam je vidio prvi put...', priča Leb, a ja se sjećam svoje šesnaestice. Jedne jeseni volio sam Mirjanu Balenović, piše dalje, a ja gotova - sjetim se kad sam prvi put čula Balaševića, pa svoje prve vožnje vlakom kroz Slavoniju. Korice pune kolačića madleine. Pardon my spelling.
Osim priča koje su razgalile bivšu mene, dvije do tri su se apsolutni favoriti sadašnje ja. Uspješnica broj jedan na mojoj osobnoj listi: Gdje si vidio brkat pušit?, a i naslovna je priča naslova dostojna!
Mislim da je moja sadašnja ja previše nadjačala bivšu, mladu ja, da ikada shvatim djecu koja otkidaju na Daru Bubamaru i Cecu. Ali mogu shvatiti zašto nekom dođe da raspali, recimo, Halida Bešlića. Gledam ga maloprije na Novi TV, ima frizuru kakvu je nosi moj pokojni dida. Dovoljan razlog da ga gledam malo bolje i duže. Ujak mi je, osim Beatlesa i Bowieja, slušao i Crvenu jabuku i Hari Mata Hari, pa su ovi potonji meni puno više od dobre/loše glazbe/produkcije. Oni su mi ko čokolade Samo ti i Volim te - sad jedem uglavnom Milku, ali poželim se prisjetiti starih okusa. Danas mi u autu sviraju Amy Winehouse, Gotan Project, Shiina Ringo i John Legend, i skroz sam si urbana i cool, ali neki dan sam baš slušala Klape pjevaju Gibonnija. I kad se već ispovijedam, jednu sam Novu godinu dočekala glasno urlajući Zdravka Čolića - isprike svim srcima i ušima koje sam tada ozlijedila.
Eto. Idem sad malo čitati Hollinghursta prije spavanja. A svome prijatelju, kojemu je moj blog predosadno štivo, kupit ću nešto zanimljivije za Božić. Možda Berlinski ručnik!
Da sam prije 2 g. gledala seriju koju sad prisilno gledam, pomislila bih, hvala Bogu što su osamdesete davno prošle. Flashdance je kul, onaj YMCA-ples neću nikad svladati (a i malo mi je neugodno kad gledam one koji su ga svladali), al samo da ne gledam tajice, kokotice, ulakirane frizure, plastični nakit i ono nešto između haljine i veste utegnuto remenom, pa još na pruge, pa zlatni lame (sa standardnim srebrnim devijacijama), mamma mia. Preklinjala sam mamu još prošle sezone da se riješi barem tajica, jer to se definitivno u modu ne vraća. Oh, kako sam bila u zabludi. Sad gledam u uvodu spomenutu seriju, i ništa mi ne govori da je iz osamdesetih. Ma kao da je jučer snimana, usred Zagreba.Za sve vas koji mislite da je RTL televizija koja reciklira i beskonačno reprizira petparačko smeće, gadno ste pogriješili: oni anticipiraju trendove i svakodnevno vam pokazuju što vas čeka, ako vam već tako nije. Bože nam svima pomozi.
Dok ja tako uzimam mustre iz RTL-ovih burda i snatrim o novogodišnjim hit-kombinacijama (ako mama nije ipak počistila svoj ormar), reklamni teroristi s radija ne daju mi raditi. Do 22. prosinca u podne, kad završava moja radna kalendarska godina, slušam isključivo CD-ove. I reklame u kojima nitko ne pjeva. Priznajem, svojih prvih 2o Božića obožavala sam Georgea i njegovu ekipu na snijegu. Sad me to zanima kao kulturni fenomen: već je sigurno 15 godina da priča o njegovoj dirljivoj božićnoj romansi s dotičnom damom ne drži ni vodu ni paru ni led, ali bez obzira na to, uredno se svi čupaju za srca i brišu okice od ganuća već na prve taktove, a ridaju kad deklarirani gay, alkić, a rekreativno i narkić ostavlja ženu s kojom je došao, a drapa onu koja je došla s njegovim prijateljem, na najveći kršćanski blagdan.
Ali nećemo biti sitničavi, iščašenja su kul. Ne mislim na ono kad iščašite ruku, nogu ili prst. Mislim na ono kad se nešto što vam je u glavi davno neodvojivo sraslo, spojilo se u jedan i jedinstveni zglob ili više takvih divnih stabilnih cjelina koje vam omogućavaju sigurno kretanje kroz sve vaše živote, odjednom malo izmjesti. Čuje se kvrc, i stvari odjednom više nisu kao prije. Geekovi više nisu asocijalna margina i pitanje je vremena i političke volje kad će prerasti u mainstream. Kvrc. Novi James Bond je plavuša. Kvrc. Ostanimo još malo na Bondu: James izranja iz mora umjesto B-djevojke. Kvrc. Skinuo jest neke glave, ali i zaradio dobre batine. Kvrc-kvrc. I na kraju moj omiljeni kvrc: autoironija na meta- i narativnoj razini, prava poslastica za sve ljubitelje slatkiša od višerazinskog sižea s preljevima od postmodernizma za djecu, a sve tu u kultnom serijalu s konstelacijom crno-bijelo.
Kvrc zna zaboljeti, ali zna i katarzično otvoriti nova vrata i prozore. Što je malo boli na putu do spoznaje? Mogla bih nabrojati preko nekoliko povijesnih ličnosti koje su likom i djelom dokazale da bez muke nema nauke. Cijele su civilizacije nestale da bi pojedinci hrabra srca mogli, nakon prijeđena križnog puta, dati svoju viziju apokalipse. (Čisti delirium tremens, ako mene pitate.) A preporučena terapija? Pustite da sraste, i ne brinite se ako sraste krivo. Iščašenje ne mora biti loše. Pitajte Crnogorce kad im pola UK-a i četvrtina SAD-a pohrli u Casino Royale!
O svakodnevnom životu, općoj kulturi, prevođenju te povezanosti prije spomenutih.
Ili, drukčije rečeno, iz jedne recenzije nepoznatog autora:
"Piše blago suhoparnim stilom, voli igre riječima, smatra sebe intelektualkom i probably obožava jukićku. Sve razlozi da ju čitate i volite, because you could be just like her!"
