translator goes berserk

utorak, 05.12.2006.

Writer's block: PREPORUČENA TERAPIJA

Da sam prije 2 g. gledala seriju koju sad prisilno gledam, pomislila bih, hvala Bogu što su osamdesete davno prošle. Flashdance je kul, onaj YMCA-ples neću nikad svladati (a i malo mi je neugodno kad gledam one koji su ga svladali), al samo da ne gledam tajice, kokotice, ulakirane frizure, plastični nakit i ono nešto između haljine i veste utegnuto remenom, pa još na pruge, pa zlatni lame (sa standardnim srebrnim devijacijama), mamma mia. Preklinjala sam mamu još prošle sezone da se riješi barem tajica, jer to se definitivno u modu ne vraća. Oh, kako sam bila u zabludi. Sad gledam u uvodu spomenutu seriju, i ništa mi ne govori da je iz osamdesetih. Ma kao da je jučer snimana, usred Zagreba.Za sve vas koji mislite da je RTL televizija koja reciklira i beskonačno reprizira petparačko smeće, gadno ste pogriješili: oni anticipiraju trendove i svakodnevno vam pokazuju što vas čeka, ako vam već tako nije. Bože nam svima pomozi.

Dok ja tako uzimam mustre iz RTL-ovih burda i snatrim o novogodišnjim hit-kombinacijama (ako mama nije ipak počistila svoj ormar), reklamni teroristi s radija ne daju mi raditi. Do 22. prosinca u podne, kad završava moja radna kalendarska godina, slušam isključivo CD-ove. I reklame u kojima nitko ne pjeva. Priznajem, svojih prvih 2o Božića obožavala sam Georgea i njegovu ekipu na snijegu. Sad me to zanima kao kulturni fenomen: već je sigurno 15 godina da priča o njegovoj dirljivoj božićnoj romansi s dotičnom damom ne drži ni vodu ni paru ni led, ali bez obzira na to, uredno se svi čupaju za srca i brišu okice od ganuća već na prve taktove, a ridaju kad deklarirani gay, alkić, a rekreativno i narkić ostavlja ženu s kojom je došao, a drapa onu koja je došla s njegovim prijateljem, na najveći kršćanski blagdan.

Ali nećemo biti sitničavi, iščašenja su kul. Ne mislim na ono kad iščašite ruku, nogu ili prst. Mislim na ono kad se nešto što vam je u glavi davno neodvojivo sraslo, spojilo se u jedan i jedinstveni zglob ili više takvih divnih stabilnih cjelina koje vam omogućavaju sigurno kretanje kroz sve vaše živote, odjednom malo izmjesti. Čuje se kvrc, i stvari odjednom više nisu kao prije. Geekovi više nisu asocijalna margina i pitanje je vremena i političke volje kad će prerasti u mainstream. Kvrc. Novi James Bond je plavuša. Kvrc. Ostanimo još malo na Bondu: James izranja iz mora umjesto B-djevojke. Kvrc. Skinuo jest neke glave, ali i zaradio dobre batine. Kvrc-kvrc. I na kraju moj omiljeni kvrc: autoironija na meta- i narativnoj razini, prava poslastica za sve ljubitelje slatkiša od višerazinskog sižea s preljevima od postmodernizma za djecu, a sve tu u kultnom serijalu s konstelacijom crno-bijelo.

Kvrc zna zaboljeti, ali zna i katarzično otvoriti nova vrata i prozore. Što je malo boli na putu do spoznaje? Mogla bih nabrojati preko nekoliko povijesnih ličnosti koje su likom i djelom dokazale da bez muke nema nauke. Cijele su civilizacije nestale da bi pojedinci hrabra srca mogli, nakon prijeđena križnog puta, dati svoju viziju apokalipse. (Čisti delirium tremens, ako mene pitate.) A preporučena terapija? Pustite da sraste, i ne brinite se ako sraste krivo. Iščašenje ne mora biti loše. Pitajte Crnogorce kad im pola UK-a i četvrtina SAD-a pohrli u Casino Royale!