Dobila sam jučer poruku od starog prijatelja, javi se tu i tamo. Viđamo se rijetko, za Božić i ljeti, katkad i za Uskrs. Lijepo je prisjetiti se starih dana i razgovarati o tome tko se oženio, tko udao, tko rodio, a tko se već i rastao, zaliti to kojim pivom i nasmijati se starim šalama, više zato što su dobre stare nego zato što su šale. Svi imamo neke ljude po kojima mjerimo koliko smo se mi promijenili. Učini mi se to nefer katkad, ali stavim si stvari u perspektivu, da se poslužim uvriježenom kroatiziranom engleskom sitagmom, i skužim da ja ustvari rijetko pratim koliko sam se ja promijenila. Više se koncentriram na to koliko neki ljudi nisu. On je ostao isti. Jednako zaigran, jednako nezreo. Prije 5 godina još sam shvaćala zašto svaki mjesec ima novi broj mobitela. Sad mi više nije najjasnije. Message not delivered. Surprise, surprise. Ali poruku je ipak dobio i javio se, sebi svojstvenim smsom, čija sintaksa i ortografija otvoreno prezire hrvatski standard. Ono, zafali se on meni što sam se sitila, primija je poruku, sve super. I doda usput, da zaokruži cjelinu, kako mi je blog baš dosadan i neka malo izađem vanka.
Kao što bi svaka prosječna CSI ekipa zaključila, po vremenu i danu objave ovoga posta, nisam ga poslušala. U pidžami sam, u subotu uvečer, ispred televizora i s laptopom u krilu, grickam bruskete, pijem nesicu i krajem oka gledam Zuhra show. I pišem još jedan post. Možda sam dosadna, al besprijekoran multitasking mi je vrlina. Uvrstila sam ga čak i u CV.
Prije gore spomenutog niza taskova završila sam čitati jednu od knjiga koju sam kupila na ovogodišnjem Interliberu. Nju sam prvu skinula s police Interliber-nepročitano, gdje gomilam suvenire s barem 5 zadnjih Interlibera. Od pismenih kritika ukoričene proze pomalo zazirem - kako mi je teorija književnosti struka alias područje interesa, osjećam golemu odgovornost: Ne mogu hvaliti, ne mogu pljuvati, ne mogu čak niti biti neutralna ako se nisam temeljito pripremila i sve to dokumentirala referencama na literaturne izvore. Teško je to breme. Ja čak osjećam krivnju kad knjigu nazovem knjiga, jer za mene ne bi smjele postojati knjige. Taj tekst između korica je određena vrsta unutar određenog književnog roda, zna joj se ime i prezime, i, molim lijepo, moje je da se njime koristim. Osim što sam hipersenzibilna kad je riječ o konotaciji i denotaciji, ja sam i cijepljena od impresionističke kritike. Lijepo je. Dobro je. Nije lijepo. Nije dobro. To kod mene ne postoji. Postoji samo lijepo je, ali..., dobro je, ali..., nije dobro, ali..., nije lijepo, ali.... Nekad nije lako, ali to ja tako volim. Ne bih htjela da je drukčije, jer kad jednom zagaziš u relativne vode, plivaš u njima cijeli život. I sviđa ti se to, čak. Ko preživi, dobro preživio.
Govor podnosi i oprašta puno više improvizacije nego pismo. Znam to i iz prijevoda i iz svakodnevnog života. Povukla bih onda paralelu i usudila se reći da pismo na ekranu podnosi i oprašta više nego pismo između ukoričenih stranica. To je i moja izlika i objašnjenje zašto počesto stisnem objavi i prije negoli pročitam što sam napisala. Definitivno ne bih isto radila sa seminarskim ili znanstvenim radom, a u književne se rodove ionako ne pačam.
Danas sam pročitala zbirku kratkih priča blogera Igora Kokoruša Lebowskog. Presjek škola povijesti i teorije književnosti obilno obojen strujama iz kulturalnih studija mora argumentirano isplivati van, ali priznajem da sam podlegla grijehu impresionističke kritike. Quick read. Postupak pripovijedanja počesto se identificira kao takav, ali ne dovoljno vješto da se sa sigurnošću može reći da je iz poetoloških razloga. Mjestimice nategnuto, kao da slušate neke nevješto semplirane dionice klasika Plavog orkestra: Sava, tiho teče, zadnje, nam je večer.... Pa upadaju Nered i Stoka: Zajebi to, sve je to za kurac, ooooo! Pa nastavlja: Draga, ostala si, sama-sama-sama-sama, dum dum dum. Pa naglašena autoironija - uvijek dobar backup - ako me ne shvate ozbiljno, mogu reći da sam se zajebavao. Mogla bih izvući još kritičarsko-načitanih floskula i pridružiti ih elementima blogerske proze, ali, kao što već spomenuh, puklo me na impresionizam. I na nostalgiju. Čitam Boogie Night i njušim smrad isprolijevanog vina u kojem plivaju opušci u tulumari na Savi. Pa prvi snijeg (a bilo mi je već 18). Pa čitam 'Kad nešto dovoljno jako želiš, cijeli će se svijet urotiti da ti pomogne da to ostvariš', i umjesto da ko oparena bacim tekst koji se savija pod težinom floskula, prisjećam se rokovnika koji sam u srednjoj otuđila mami i u koji sam prepisivala stihove i dubokoumne citate od Turgenjeva, Jesenjina i Johnnyja Štulića, i u kojem sam imala istu tu rečenicu. 'U šesnaestoj sam je vidio prvi put...', priča Leb, a ja se sjećam svoje šesnaestice. Jedne jeseni volio sam Mirjanu Balenović, piše dalje, a ja gotova - sjetim se kad sam prvi put čula Balaševića, pa svoje prve vožnje vlakom kroz Slavoniju. Korice pune kolačića madleine. Pardon my spelling.
Osim priča koje su razgalile bivšu mene, dvije do tri su se apsolutni favoriti sadašnje ja. Uspješnica broj jedan na mojoj osobnoj listi: Gdje si vidio brkat pušit?, a i naslovna je priča naslova dostojna!
Mislim da je moja sadašnja ja previše nadjačala bivšu, mladu ja, da ikada shvatim djecu koja otkidaju na Daru Bubamaru i Cecu. Ali mogu shvatiti zašto nekom dođe da raspali, recimo, Halida Bešlića. Gledam ga maloprije na Novi TV, ima frizuru kakvu je nosi moj pokojni dida. Dovoljan razlog da ga gledam malo bolje i duže. Ujak mi je, osim Beatlesa i Bowieja, slušao i Crvenu jabuku i Hari Mata Hari, pa su ovi potonji meni puno više od dobre/loše glazbe/produkcije. Oni su mi ko čokolade Samo ti i Volim te - sad jedem uglavnom Milku, ali poželim se prisjetiti starih okusa. Danas mi u autu sviraju Amy Winehouse, Gotan Project, Shiina Ringo i John Legend, i skroz sam si urbana i cool, ali neki dan sam baš slušala Klape pjevaju Gibonnija. I kad se već ispovijedam, jednu sam Novu godinu dočekala glasno urlajući Zdravka Čolića - isprike svim srcima i ušima koje sam tada ozlijedila.
Eto. Idem sad malo čitati Hollinghursta prije spavanja. A svome prijatelju, kojemu je moj blog predosadno štivo, kupit ću nešto zanimljivije za Božić. Možda Berlinski ručnik!
Post je objavljen 09.12.2006. u 22:35 sati.