|
|
| svibanj, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
nesto lijepo treba da se desi
zatvori oci pomisli na me
vrati film u prosle dane
tiho u sebi sapni mi ime
zatvori oci kao nekada davno
kad nam je bilo sve do mora ravno
nek tvoja njedra budu mi jedra
hajde nocas mi dodji, svega mi donesi
nocas nesto lijepo treba da se desi
hajde nocas mi dodji, bice vina i pjesme
ja bez tebe neznam, ja bez tebe ne smijem
meni je mnogo, a tebi sitnica
ja sam ti uvijek bio samo skica
a nikad slika ni slicica
..kad kažem još ovu noć, molim Boga da i sutra ćeš doć...
....DA SUTRA UMREM....
ti si svjetlo mog života moja istina
ti si snaga koju trebam da bih disala
vijeru u ljubav si mi vratio
bolje od ikog si me shvatio
klikni na kolačić i vidi poruku za Tomicu...
Create your custom cookie at bigoo.ws
da sutra umrem ne bih žalila
jer ja sam ljubav života imala
i da me nema ja bih živjela
u tvojim mislima bih se budila
dao si mi razlog dao si mi smisao
ožiljke sa moga srca si izbrisao
i kad sam pala ja, ti si me digao
i kad sam zvala, uvijek si stigao
dao si mir srcu mom
dao si blagoslov i dom
da sutra umrem ne bih žalila
jer ja sam ljubav života imala
i da me nema ja bih živjela
u tvojim mislima,bih se budila
Ja-naTasha...
evo završavam 2. razred srednje Gospodarske škole...
buduća poslovna tajnica (moš mislit...weeeeeee...)...
volim puno toga...
prvo...my boyfriend...Tomica..
onda sve moje frendice... ima ih jaaaaaaaaako puno, jer volim sveeeee svoje tajnice od prve do zadnje...
ima još i van tajničkih frendica...
voooolim...
ma eo, ma i svoju obitelj... hah... kaj se mora, mora se... :)) LOL :)...
rolanje, karate, općenito borilačke vještine, zdrav život (iako se ponekad zalomi...mahi, pa ipak smo svi mi još u cvatu... :)) jeee...)
dobro društvo, zabavu, smijeh...
iskrenost (ma kakva da bila istina...manje će bolit nego laži), poštenje...
svoooj mobiteeel...hm, bez toga nikud :))
i...cokojaduuuuu...
ima još puno toga.. jer.. jednostavno..
kud se krećem tud se zaljubljujem :))
ne volim...
a ne znam.. ma ne pravdu.. ali.. i preko toga se može... :)
nema stvari koje baš ne volim onako full, ma ni škola čak nije ta.. a šta mogu, rođena da volim... hah... mogu proć krozz mnoooooooooogo toga, pa... nema tu šta za napisat šta ne volim...
OVO SU NEKE PJESMICE...NAPISANE U ONIM BADIRANIM TRENUCIMA...AL NEA VEZE...
na tornju stare crkve čut će se zvona....
a samo odjekivat će glas...
mlada, umrla je ona...
još jučer bila je tu, sa lažnim osmijehom..
ali, mislili smo izvući će se ona...
kao i svaki puta...
ali ne..
ona nije mogla dalje sa tolikom gorčinom...
ostavila je one koje je voljela...
znamo, nije to htjela...
ali, sudbina ju je ponovo prevarila...
njezin je život bio kratak...
ali ga je voljela...
i živjela je sa velikom željom ići u budućnost...
imala je velike planove...
završiti školu, možda otići na faks...
osnovati obitelj...
voljeti njega, biti voljena....
...njezina posljednja želja bila je
ŽIVITE DALJE BEZ MENE,
PROŽIVITE ŽIVOT KAKVIM BI GA JA VOLJELA PROŽIVJETI...
voljela, je ljude, biljke i životinje...
sijala je osmijeh oko sebe...
ali... .... ... ...
protiv nekih stvari se ne može...
još jedno samo za kraj rekla je,
ZNAJTE SVI, VOLJELA SAM GA,
U SVAKOM TRENUTKU,
ODLAZIM,
ALI,
VOLIM GA I DALJE !
živite dalje, kao da se ništa nije dogodilo....
oprostite mi za svaku krivu rijeć,
oprostite mi svi za svaku povredu, uvredu...
oprostite za sve...
ja nisam htjela da povrijedim, uvrijedim...
željela sam uvijek svakome najbolje...
jer...ja nisam znala mrziti, i neću znati do kraja evo mojeg života...
znala sam praštati..
ali... naučila zaboravljati...
mislim da mnogi to ne znaju...
ali.. nije prošlost ta koja mi oduzima život..
život mi oduzima upravo BUDUĆNOST....
bojim se...
bojim se...
bojim se...
malo prerađena pjesma ANĐEO ČUVAR od Tennsi... samo za dečka kojeg jako volim... jako jako i jako... to svi znaju... ali eto... uvijek postoji ali.. pa vi vidite kako stvari stoje... ako uopće iz ovoga šta shvatite... no, nema veze, glavno da ja sebi malo barem (ako je to uopće moguće) olakšam dušu....
Sad kad slutim da odlaziš, sad kad slutim da nećeš više biti tu
Tek' sada znam, sta si mi značilo
Ti si bilo, na mojoj strani - samo ti
Kad mi je bilo naljepše, kad mi je bilo najteže
Ti si bilo, ovdje na mome ramenu
Moj vjerni andjeo čuvar u dobru i u zlu...
Hvala ti, i oprosti za sve
Ja nisam tebe vrijedna
Moja najveća ljubavi i prijatelj najbolji...
Znam da je kasno, znam da je prekasno za sve
I znam da se vrijeme vratit nemože
Al' zelim da znaš žao mi je sad
što sam te povrijedila sad bih sve promjenila
Jer samo ti si bilo uz mene dok sam padala
Samo ti si bilo tamo,tamo kad sam plakala ...
Hvala ti, i oprosti za sve
Ja nisam tebe vrijedna
I ne zaslužujem te
... ... ... ... ... ...
Vratiti će se jednog dana,
tuga davno znana..
Vratiti će se da me podsjeti
da za mene poslije tebe
nema nikog da me grije...
Što mi noćes radiš, ljubavi?!
Ja još uvijek živim sama,
sve u meni ko da spava...
vrijeme mi sporo prolazi..
_________________________
dragi...
bit ću tvoj anđeo čuvar, samo ostani uz mene...
U bolesti i u zdravlju
u bogatstvu i u bjedi
tvoj sam andjeo cuvar
U sreci i u nesreci
u moci i u nemoci
tvoj sam andjeo cuvar
Da kad me zovnes, stvorim se
da kad ti smetam, sklonim se
vjerni andjeo čuvar...
U dobru bicu dobra
u zlu jos dva put bolja
bit cu ja
Da dignem te kad padnes
i ne dam ti da stanes
i podnosim ako ljubis drugu
Svojih se krila odreknem
jer ne mogu da poreknem
da ipak samo covjek je
andjeo cuvar
Sto ne moze nikad čovjek
to anđeo uvjek može
al' malo, malo mu treba
da ljudski oblik dobije
i pravo lice otkrije
malo, malo mu treba
Da zavidi i udari
da boli ga i krvari
malo, malo mu treba
_____________________
UVIJEK ĆU TE VOLJETI, MA GDJE BIO, KADA I ZAŠTO... UVIJEK, SAMO TEBE... VOLIM TE, JER... TI SI SAMO JEDAN !
kad se prijatelji rastaju....tek onda shvatimo što su nam značili, i koliko smo mi njima značili....da.... što god da nas može odvojit od naših frendova, ne može zasigurno odvojit ljepe provedene trenutke sa njima, ako želimo mi ih pamtimo za uvijek....
kad se prijatelji rastaju, pruže ruke, i kažu, srest ćemo se opet..ali vrlo često to nije tako.... to izgovorimo ali vrlo dobro u sebi osjećamo...možda je to naš posljednji pozdrav... eo ja.... okružena svim tim svojim priajteljima po cijele dane, slobodno vrijeme.... kad su kraj mene, sve je super, i meni dođe pomisao... kako bi se oni sada osjećali da sam ja zauvijek otišla od njih prije nekoliko dana?? da li bi sse i dalje smijali, i dalje tako ovdje sjedili bezbrižno i veselo???
možda se malo previše zamaram sa time šta bi bilo da bi bilo, ali vijerujte, nema mi sada druge.... znam koliko boli kad ti netko laže... kad ne saznaš istinu u pravi čas...sve znam.....ali ... uvijek taj ali...uvijek...
nije samoća ta koja me napušta...
jutro donosi kraj... još jednom ponavljam... da....da...da.....
ostajem bez rijeći, jer nema tih rijeći koji bi iskreno mogli opisati sada moje stanje.... sretna , zadovoljna.....i sitnica je dovoljna da se opet sjetim...nečeg,da me slomi..... i sve se promijeni u tako malenom trenu....
i za kraj... divno je biti nekome nešto, pogotovo ako je ljubav uzvraćena....
možda...možda...možda...možda i ne...
da, naslov govori mnooogo mnooogo.. barem meni, i još samo nešto... 
PIJEM DA OLAKŠAM DUŠU, KAD SE OTRIJEZNIM, RANE NE ZACIJELE, SAMO JOŠ JAĆE PEKU....
...počinje sve od ovog proljeća, i ova tuga koju osjećam, slomit će srce na pola... 
ne mogu jednostavno vijerovati da se sve to događa meni, meni koja sam uvijek govorila da do svega toga ne može doći, nisam se nićem tome nadala, možda mi je sva ta bol, jad , tuga, kazna jer sam do nedavno bila jednostavno PREEESRETNA.. zašto? PA JER ZAPRAVO IMALA SAM SVE ŠTO MI JE BILO DOVOLJNO DA ME ČINI JAKO SRETNOM,,,, NARAVNO, RAZLOG MOJOJ VELIKOJ SREĆI BIO JE UVELIKE PRVENSTVENO MOJ DEČKO, KOJEG JAKO VOLIM....
sada kada osjećam da sam na izmaku snaga, žalim za svakim trenutkom provedenim u tolikoj sreći.... 
žalim, jer sada, svakim danom opet nova tuga nova bol, nova rana na mojem srcu , na mojoj duši.... do nedavno je iz mene virilo toliko volje za životom, toliko sreće, smijeha, svega pozitivnog...a sada, ne, nemogu više lagati samoj sebi i govoriti da je sve u redu jer nije.... izdala sam samu sebe, prekršila sam svoju rijeć, svoju !!!!!! 
ne želim biti svijesna da je to ohola stvarnost, ta sudbina moja koja me svakim danom sve više ubija, oduzima mi snage za život.... ne, ne ne želim biti ta... koja pati, svakim danom sve više, osjećam da sam u dubokom ponoru.. pokušavam izaći van, ali ne, neka je sila snažnija od mene, ne znam šta me to obuzelo, sve me vuće ka dnu... 
na trenutke.. čak.. pomislim, evo.. sve će se riješiti.... borit ću se, borit ću se da budem ona stara.. ali, svakim danom ... novo razočaranje ! ne , ja ne mogu više ovako, svakim danom nova borba, svakim danom nova bitka sa sudbinom, svakim danom PORAZ.... sve, sve je jaće od mene... moje misli, ne nadvaldaju više samu sebe... plaćem...plaćem.. ali ne, ni to ne pomaže, želim u suzama izbacit svu bol iz sebe, plaćem jutrima, danima, većerima, noćima.. plaćem, ali jednostavno, opet .. kao da još veća količina suza ulazi u mene....
zabole me ni dani, 
kad se sjetim kako su ljepi i sretni bili.. radili smo što smo htjeli, voljeli smo kog smo htjeli, išli smo kud nam se išlo.. žalim za svime, jer više ne, ne vidim takve dane u svoj budućnosti... jer u samo tako malo godina toliko propatiti, ne , to nije normalo..... za mene, je to previše.... možda se varam kada mislim da moj život polako staje.. kao vlak blizu postaje....
baš tako uspoređujem svoj život.... 
sa jednim vlakom.... koji, kad krene, krene polako...pa sve više ubrzava, onda se na tračnici nađe nešto šđto ga zaustavi i zamalo da ne iskoći iz tračnice, ali ipak, sve se riješi krene dalje, vlak ubrzano krene, juri, žuri, i sve je lijepo, krasno, glatko, svi sretni jer se put nastavlja... i onda... blizu postaje... vlak usporava....usporava... sve dok se ne zaustavi..... -sve dok životu ne dođe kraj-
igrozno je biti među nekolicinom ljudi, i onako svi sa veelikim osmijesima... 
a ti razmišljaš... 
da li će se ti ljudi mene sjećati... da li ću ostaviti dobar dojam na mene, da li će tko od njih tugovati za mnom, možda postiti koju suzu.... hoće li se itko od njih sijetiti mog osmjeha (koji je tako lažan u posljednja vrijeme).... pitam se.. kako bi ovi ljudi sada tu sjedili da ja sutra nestanem, bez traga, odem..na put bez povratka.... put gdje doživljavam kraj...
sve crne misli obljeću mi glavu.... 
ne mogu više ovako, ovo je previše za mene... ne ja ne mogu ovako dalje.... srce je mojke veliko ko nebo, ima u njemu dovoljno mjesta za svakoga, ono jako voli...daje ljubav i vrlo je rado prima, ali.. moje je srce poput spužve koja upija SVE... što znaći, i svaku krivu nečiju rijeć ili namjeru....svaku nanjetu bol, tugu.... ali ... moje srce to duboko sve sprema u ladice..
pitam se po milijonti puta, koji je smisao živjeti, ako moramo toliko patiti za meli traćak sreće?? vrijedi li uopće imati nade?? vrijedi li se sutra probuditi?? vrijedi li živjeti život u kojem ima više ljudi koji bi voljeli da me nema nego li onih koji sa nestrpljenjem čekaju moj dolazak....
što je život bez iskrenog osmijeha????????? 
i još samo btw. USPOMENE NE BLIJEDE...SAMO SU NOVA OTVORENA RANA KADA IZAĐU PREDA OCI... :((
najprije da kažem, imam velike probleme se školom i uopće ne znam kako će završit ova školsa godina, a sama sam si kriva jer nisam učilakad je trebalo..da, sada, još nije sve izgubljeno, ali meni se neda učit, ljena sam, a i u zadnje vrijeme sveee mi ravno do dna, dal živim il umirem, isto mi je....
da, i u zadnje vrijeme često razmišljam o prolaznosti života... nešto što se eto tako događa u mojem životu, sasvim prirodno, činjenice sa kojima se susrećem dan za danom, potakle me da razmislim, zapravo, tko sam i što sam, kome i koliko značim uopće u ovom životu, na ovom svijetu..... razmišljala sam o samoubojstvu jer.... protiv se nekih stvari ne može.... ali, ipak to nisam uučinila.... jer, gledajuć kroz maglovit prozor na kišne oblake.... razmišljam o ljudima koje jako volim, za koje živim, koji žive za mene (no, tih je jako malo, al ok...)...
i tako dođe do mene jedna frendica, koju jako volim, i gotovo uvijek je uz mene čim vidi da nisam dobro, da me nešto mući... i govori ona meni...mnogo stvari mi pokušava objasnit...a ja.... šutim pognute glave a na svaku njezinu (zapravo istinitu) rijeć, kapne po koja suza više još jaća još veća.... zaboljele me njezine rijeći... znaš, ja se samo jako bojim, da te ne izgubim, da si ti nešto ne napraviš....jer izgubila sam jednom velikog prijatelja ne želim to ponovo, jer ne znam da li bih ja to proživjela....... meni su u tim trencima, kad je ona te rijeći izgovarala, suze potekle jo jaće još snažnije još veće... srce me zaboljelo..do kraja... zagrlile smo se...i zajedno plakale..... želim sada, u ovom trenutku reći, >HVALA TI PRIJATELJICE....strong>jer njezine rijeći ušle su tako duboko u moje srce..
