svibanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Lipanj 2007 (7)
Svibanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

I AND MY SMALL LIFE

nesto lijepo treba da se desi

zatvori oci pomisli na me
vrati film u prosle dane
tiho u sebi sapni mi ime

zatvori oci kao nekada davno
kad nam je bilo sve do mora ravno
nek tvoja njedra budu mi jedra

hajde nocas mi dodji, svega mi donesi
nocas nesto lijepo treba da se desi
hajde nocas mi dodji, bice vina i pjesme
ja bez tebe neznam, ja bez tebe ne smijem

meni je mnogo, a tebi sitnica
ja sam ti uvijek bio samo skica
a nikad slika ni slicica
..kad kažem još ovu noć, molim Boga da i sutra ćeš doć...




....DA SUTRA UMREM....
ti si svjetlo mog života moja istina
ti si snaga koju trebam da bih disala
vijeru u ljubav si mi vratio
bolje od ikog si me shvatio

klikni na kolačić i vidi poruku za Tomicu...


Create your custom cookie at bigoo.ws

da sutra umrem ne bih žalila
jer ja sam ljubav života imala
i da me nema ja bih živjela
u tvojim mislima bih se budila

dao si mi razlog dao si mi smisao
ožiljke sa moga srca si izbrisao
i kad sam pala ja, ti si me digao
i kad sam zvala, uvijek si stigao

dao si mir srcu mom
dao si blagoslov i dom
da sutra umrem ne bih žalila
jer ja sam ljubav života imala
i da me nema ja bih živjela
u tvojim mislima,bih se budila

Blog.hr

nedjelja, 20.05.2007.

jutro donosi kraj..čemu?sreći?tuzi sigurno ne, jer svaki dan sve je gori....

da, naslov govori mnooogo mnooogo.. barem meni, i još samo nešto... PIJEM DA OLAKŠAM DUŠU, KAD SE OTRIJEZNIM, RANE NE ZACIJELE, SAMO JOŠ JAĆE PEKU....

...počinje sve od ovog proljeća, i ova tuga koju osjećam, slomit će srce na pola...



ne mogu jednostavno vijerovati da se sve to događa meni, meni koja sam uvijek govorila da do svega toga ne može doći, nisam se nićem tome nadala, možda mi je sva ta bol, jad , tuga, kazna jer sam do nedavno bila jednostavno PREEESRETNA.. zašto? PA JER ZAPRAVO IMALA SAM SVE ŠTO MI JE BILO DOVOLJNO DA ME ČINI JAKO SRETNOM,,,, NARAVNO, RAZLOG MOJOJ VELIKOJ SREĆI BIO JE UVELIKE PRVENSTVENO MOJ DEČKO, KOJEG JAKO VOLIM....

sada kada osjećam da sam na izmaku snaga, žalim za svakim trenutkom provedenim u tolikoj sreći.... žalim, jer sada, svakim danom opet nova tuga nova bol, nova rana na mojem srcu , na mojoj duši.... do nedavno je iz mene virilo toliko volje za životom, toliko sreće, smijeha, svega pozitivnog...a sada, ne, nemogu više lagati samoj sebi i govoriti da je sve u redu jer nije.... izdala sam samu sebe, prekršila sam svoju rijeć, svoju !!!!!!

ne želim biti svijesna da je to ohola stvarnost, ta sudbina moja koja me svakim danom sve više ubija, oduzima mi snage za život.... ne, ne ne želim biti ta... koja pati, svakim danom sve više, osjećam da sam u dubokom ponoru.. pokušavam izaći van, ali ne, neka je sila snažnija od mene, ne znam šta me to obuzelo, sve me vuće ka dnu...

na trenutke.. čak.. pomislim, evo.. sve će se riješiti.... borit ću se, borit ću se da budem ona stara.. ali, svakim danom ... novo razočaranje ! ne , ja ne mogu više ovako, svakim danom nova borba, svakim danom nova bitka sa sudbinom, svakim danom PORAZ.... sve, sve je jaće od mene... moje misli, ne nadvaldaju više samu sebe... plaćem...plaćem.. ali ne, ni to ne pomaže, želim u suzama izbacit svu bol iz sebe, plaćem jutrima, danima, većerima, noćima.. plaćem, ali jednostavno, opet .. kao da još veća količina suza ulazi u mene....



zabole me ni dani, kad se sjetim kako su ljepi i sretni bili.. radili smo što smo htjeli, voljeli smo kog smo htjeli, išli smo kud nam se išlo.. žalim za svime, jer više ne, ne vidim takve dane u svoj budućnosti... jer u samo tako malo godina toliko propatiti, ne , to nije normalo..... za mene, je to previše.... možda se varam kada mislim da moj život polako staje.. kao vlak blizu postaje....

baš tako uspoređujem svoj život....
sa jednim vlakom.... koji, kad krene, krene polako...pa sve više ubrzava, onda se na tračnici nađe nešto šđto ga zaustavi i zamalo da ne iskoći iz tračnice, ali ipak, sve se riješi krene dalje, vlak ubrzano krene, juri, žuri, i sve je lijepo, krasno, glatko, svi sretni jer se put nastavlja... i onda... blizu postaje... vlak usporava....usporava... sve dok se ne zaustavi..... -sve dok životu ne dođe kraj-

igrozno je biti među nekolicinom ljudi, i onako svi sa veelikim osmijesima... a ti razmišljaš... da li će se ti ljudi mene sjećati... da li ću ostaviti dobar dojam na mene, da li će tko od njih tugovati za mnom, možda postiti koju suzu.... hoće li se itko od njih sijetiti mog osmjeha (koji je tako lažan u posljednja vrijeme).... pitam se.. kako bi ovi ljudi sada tu sjedili da ja sutra nestanem, bez traga, odem..na put bez povratka.... put gdje doživljavam kraj...



sve crne misli obljeću mi glavu.... ne mogu više ovako, ovo je previše za mene... ne ja ne mogu ovako dalje.... srce je mojke veliko ko nebo, ima u njemu dovoljno mjesta za svakoga, ono jako voli...daje ljubav i vrlo je rado prima, ali.. moje je srce poput spužve koja upija SVE... što znaći, i svaku krivu nečiju rijeć ili namjeru....svaku nanjetu bol, tugu.... ali ... moje srce to duboko sve sprema u ladice..

pitam se po milijonti puta, koji je smisao živjeti, ako moramo toliko patiti za meli traćak sreće?? vrijedi li uopće imati nade?? vrijedi li se sutra probuditi?? vrijedi li živjeti život u kojem ima više ljudi koji bi voljeli da me nema nego li onih koji sa nestrpljenjem čekaju moj dolazak....

što je život bez iskrenog osmijeha?????????