U Zemlji Izlazećeg Sunca
22.09.2006., petak
Ainori
|
L. i ja obično cijelo večer imamo uključen TV. Obično ga ne stignemo gledati, ali služi nam kao zvučna kulisa na koju tek s vremena na vrijeme obratimo pozornost. Obično je to japanska TV na kojoj je 99% jezika japanski, ponekad po koja riječ engleskog. Možete zamisliti našu zbunjenost kada smo počeli ubirati riječ po riječ hrvatskog?! Ponedjeljkom u 11 na večer prikazuje se neka vrsta reality show-a. U najkraćem 14 mladih (7+7) putuje svijetom u ružičastom autobusu. Osim razgledavanja i upoznavanja sa različitim zemljama, glavni zadatak sudionika jest da u autobusu nađu ljubav i da se u paru vrate u Japan. Ako neki od njih počne gajiti osjećaje, mora zamoliti vozača da mu da karte za povratak. Nakon toga on izrazi svoje osjećaje drugoj strani i ponudi joj kartu za zajednički povratak. Druga strana ima jednu noć da razmisli i ako se odluči za zajednički povratak, odluku priopćava poljupcem. U suprotnom osoba koje je razotkrila osjećaje mora se sama vratiti u domovinu. I tako je ta vesela ekipa, nakon proputovanih 70 zemalja zavirila i u naše krajeve! Mi smo ih ulovili kad su od Zagreba išli prema Rijeci. Jednu su noć proveli u, čini mi se, Gospiću. Tad smo još pokušavali skužiti je li to stvarno Hrvatska ili ne. Tu noć prolazili su nekim ulicama, a mi smo pokušavali krajičkom oka uhvatiti auto registracije i znakove pokraj ceste - i doista je bila KuRoAChiA :-)  U svakoj zemlji probaju neko specifično jelo, pa su u Hr. jeli moje omiljeno jelo: GuRaFu. Odmah vidim i da se cijene u Hrvatskoj nisu previše promijenile - porcija Grafu-a košta 400 YEN-a ili 20 kuna   Onda su krenuli južnije i došli do Rijeke:  A u Rijeci se malo finije jede - GuRuDoBiNa na GuRiRu (grdobina na gradele). Cijena - 60 kuna po ribi:  Nakon toga napuštaju Hrvatsku i odlaze u susjednu nam Bosnu i Hercegovinu. Ako do sada niste skužili, u nazivima koristim japansku katakana transliteraciju, odnosno, kako bi to Japanac izgovorio. E sada, ako ste dovoljno domišljati da od BoSuNiA HeRuTseGoBiNa možete islovkati Bosnu Ponosnu, e onda biste se lako snašli u ovoj zemlji. O Japanskom engleskom ću jednom drugom prilikom, a ovo što ovdje predstavljam je japanski hrvatski!  Prva postaja: Mostar i stari most.  Da i Japanci nisu za odbaciti dokazuje jedan od njih što se odvažio na podvig kojeg je zabilježio i lokalni tisak.  A onda dalje put Sarajeva i tamo su pristigli baš na ručak. Što bi se drugo jelo u Bosni nego BoSanSuKiRoNaTsu, oishii! Cijena? Nema cijene, valjda im je to neka domaćica usput skuhala   Nakon toga ekipa napušta naše krajeve i sada se trenutačno nalaze u Poljskoj. Inače u posljednje smo vrijeme čak i navikli na hrvatski jezik na Japanskoj televiziji. Osim Ainoria, ponekad se čuje za Mirka Filipovića, a najčešće čujemo hrvatski Ivice Osima. Osim je postao selektor japanske reprezentacije. A japanci su ludi za nogometom. Inače, kako se stvari ovdje brzo razvijaju ilustrira podatak da je nogometna liga u Japanu osnovana 1993. godine, a sad se nogomet bori s baseballom za nacionalni sport broj 1. Nema tu šale! |
21.09.2006., četvrtak
Eksluzivno
|
Očigledno puno riže i japanski zrak utječu na moju najdražu suprugu. Počela se ponašati kao Japanka, počela pripremati hranu kao Japanka, počela se oblačiti kao Japanka! Eksluzivno donosimo fotografiju:  |
18.09.2006., ponedjeljak
Sumo
|
Tokijska sumo arena, Ryogoku Kokugikan, u kojoj se odigrava rujanski turnir. Ako platite 4900 yena po osobi morate se zadovoljiti ptičjom perspektivom:  Ako pak odrješite kesu i platite oko 12000 po osobi dobivate puno bolji pogled, ali i upalu mišića sljedećih 2-3 dana: ne shvaćam kako netko može par sati prosjediti na ovakav način:  Teško je objasniti što je to tako privlačno u sumo-u. Sama borba traje par sekundi i stane u par shotova moje kamere:      Vrijeme pripreme na borbu čini se beskonačno. Ritual počinje kad najavljivač svečano, rasteeeežući pročita imena sljedećih boraca. Nakon toga oni izlaze na ring i počinju se pripremati. Rastežu se, udaraju po pojasu, tijelu, a oni ratoborniji se dobrano i išamaraju. Nako toga zahvate šaku soli i prosipajući sol ulaze u ring. Sam sumo potječe iz shinto hramova, ali je bacanje soli budistički ritual purifikacije. Znači, čak i u ovom tradicionalnom sportu nalazimo mix različitih religija - cijeli Japan je u stvari jedan veliki mix. Nakon toga se pripreme za borbu, promatraju se par sekundi i onda opet ustaju i odlaze svaki u svoj kut na dodatne pripreme, udaranje, solenje i šamaranje. Nisam potpuno uspio dokučiti u kojem trenutku borba zaista počinje. Ali čini mi se da se sudac mora postaviti u točno određeni položaj, a oba hrvača imati ruke spuštene na pod. U svakom slučaju postoji neka fora jer se često dogodi da jedan hrvač krene, ali onda se zaustavi jer se očigledno sučeva sjena nije poklopila sa Fuji-a u zadnjem danu svibnja, ili što ja već znam. Ovo odmjeravanje snaga može potrajati i nekoliko puta prije nego li borba počne. I onda se sve završi u 5 sekundi. Valjda je to privlačnost sumoa: niz detalja i rituala i na kraju vrhunac koji traje sekunde. Taj vrhunac se doista može i osjetiti. Pet sekundi borbe i onda, poput usporene snimke (a i to traje koju sekundu) jedan od hrvača, ili oba padaju na pod. I dok se 150 i više kilograma u slobodnom padu približava podu, u dvorani se čuje crescendo, koji se pretvara u forte u trenutku pada. Treba to doći i doživjeti! |
17.09.2006., nedjelja
posjeta
|
Vrlo sadržajan vikend i što je najbolje, još nije gotov! Sutra je ovdje blagdan: Dan poštovanja prema starijim osobama, ili nešto slično. Inače u Japanu postoji zakon da se svi blagdani, neovisno kada padaju prebacuju na ponedjeljak. Na taj način su ljudi uvijek na dobitku - ako je praznik subotom, slavit će se u ponedjeljak, a ako je ponedjeljkom, utorkom ili bilo kojim drugim danom - opet će se slaviti u ponedjeljak. Znači, Japanci su uvjereni da su uvijek na dobitku! Siromasi oni ne znaju za omiljeni hobi u Hrvatskoj, a vjerujem i u okolnim nam zemljama, a koji se zove, spajanje neradnih dana. Kad bi se kod nas uveo isti zakon, nekad bi bili na dobitku (blagdan vikendom), ali ne bi više postojao onaj užitak kad blagdan padne utorkom ili, kolike li sreće, srijedom, pa se lijepo spoji u pet dana praznika (a ako se petkom ode malo ranije, onda skoro pa šest dana uživanja). Ovdje pet neradnih dana nazivaju predugim godišnjim odmorom, a kod nas je to, jedan malo produženiji vikend. No, kako vidim, iz jedne digresije upao sam u drugu, stoga Sub Return! Dakle, o blagdanima, sutra slave starije osobe, ali imaju i drugih egzotičnih blagdana poput: Dana kulture, Dana zelenila, Dana djece, Dana mora, pa čak i Dana zdravlja i sporta. Početkom svibnja imaju cijeli tjedan blagdane (par ih se nanizalo zaredom), pa su onda jednog jedinog siromaha koji nije blagdan, također proglasili blagdanom (ipak postoje neke sličnosti između Japana i Hrvatske) i dobili Golden week. Vratimo se mi početku priče! Jučer smo bili na sumo borbama! O tome jedan zaseban post, čim downloadam slike. Meni je to bilo treći put, Najdražoj ženi mi, prvi put. I oboje smo bili oduševljeni. Danas smo nakon mise imali gošće: ženinu profesoricu Japanskog i njenu kolegicu. Prvo su nas razmazile poklončićima, lijepo upakovanim! Dobili smo japanski čaj u listićima, neke kolače od slatkog krumpira, figuricu trudnice i lijepi broš. Onda smo malo čavrljali na pokvarenom engleskom i još pokvarenijem japanskom. I onda je krenula kulinarska čarolija Najdraže mi Žene. Pileća juha sa domaćim rezancima (made by Najdraža mi Žena), hobotnica na salatu (made by Najdraža mi Žena), lasagne (dobro nije baš sto posto hrvatsko), ali pasta made by Najdraža mi Žena. Pijuckao se izvrsni Riesling iz Kolumbije (odabrao by Ja). Gošće su se neprestano divile hrani, a nas dvoje nismo mogli ustanoviti je li riječ o japanskoj uljudnosti, ili im je zbilja tako dobro. Na kraju su sumnje razbijene kad su nas pitali, smiju li one ostatak lasagna ponijeti doma svojim muževima da i oni uživaju u hrvatskoj hrani  Nakon toga smo još malo diskutirali o japanskim haiku pjesnicima. Još je u prošlom tisućljeću moja nastavnica hrvatskoj probudila u meni interes za haikuom, pa sam se s ponosom mogao nabrojati 4 najveća haiku pjesnika (Bashoa, Busona Issu i Shikia). Onda su telefoni zazvonili, prijateljice prijateljica Najdraže mi Žene, izvlačile su pjesme iz svojeg sjećanja i uskoro sam dobio cijelu papir popunjen kanjiem i hiraganom - pregršt haiku pjesama. Još samo kad bi ih znao pročitati :-) Ako tko zna Japanski: dozo (izvolite!):  Uglavnoj lijepo provedeno nedjeljno poslijepodne. Bilo nam je drago promovirati Hrvatsku u ovoj dalekom zemlji. A nagradu smo dobili na kraju - "željela bih vas pozvati početkom listopada kod mene u posjetu". I opet će ići samo Najdraža mi Žena koja valjda ima neku magičnu moć na Japanke. Ja sam ovdje proboravio preko godinu dana i nikada nisam niti dobio poziv da ih posjetim doma. Ona je ovdje 4 mjeseca i već je u nekoliko navrata "brijala" po japanskim kućama. Ali valjda ću se jednom i ja uz nju prošvercati. Sad će vjerojatno zli duhovi reći da me se ljudi ne usude pozvati jer se boje da bih im ja pojeo sve u kući, uključujući i tatamije. Pa evo, prije nego se zli duhovi aktiviraju da ih preduhitrimo!  |
15.09.2006., petak
Kinyobi desu!
|
Stigao je i petak! Ovdje je nevjerojatno kako brzo dani prolaze. Ni ne okreneš se a vikend je pred vratima. Samo je problem što vikend proleti i brže nego tjedan, pa smo opet na početku. Ovaj vikend nije baš obećavajući glede vremena - najavljuju čak i neki tajfun, ali će na sreću (barem prema prognozi, koja je ovdje 99.95% točna) proći dosta daleko od nas u Yokohami. Ipak zbog onih 0.05% planiramo indoor aktivnosti! Sutra u jutro idemo na neko "očajavanje" sa jedine mi žene kolegama s Japanskog. A poslije, Sumo-desu! Ovaj mjesec je sumo turnir u Tokyu. Nevjerojatno iskustvo, puno bolje nego što uspiju pokazati na eurosportu i drugim programima. Borba traje par sekundi, ali mene oduševljavaju svi oni rituali prije samog početka. O tome nakon povratka! Cijena ulaznica - prava sitnica 4800 YEN-a, ili 240 kuna po osobi. A to su sjedalice na drugoj etaži. Prva etaža po nekih 8000 YEN-a bila je danas rasprodana. A za prave ljubitelje postoje i boxovi za po četiri osobe koji koštaju 36000 YENa i nalaze se u neposrednoj blizini ringa. Iskreno, ne bih tamo ni da mi plate! Veličina boxa bila bi nedovoljna za mene samoga, kad bi se lijepo raširio, ali opet ne garantiram da mi ne bi bilo tijesno. E sad zamislite 4 osobe, sjede na koljenima, 3-4 sata, ne možes se dignuti jer ćeš smetati onog iza sebe, a noge bole do bola! Osim toga, i da mi plate, ne bih si život izlagao opasnosti. Možda je to ovdje i velika sreća (kako što je kod sreća kad ti se golub po...re na košulju (nećeš ti sreće), ali ja baš ne bih volio da se gromada od 150 i više kila, u slobodnom padu nađe u mojem krilu! A između tih jadnika koji su kupili boxove i ringa, japanski dohyM ( ő) nema baš nikakve zaštite. Uglavno, nas ćemo dvoje sutra biti dovoljno daleko, da vam sa sigurnošću možemo garantirati da ćemo se sretno vratiti kući sa novim vijestima. Pozdrav iz Zemlje Gdje Je Već Sunce Poodavno Zašlo! |
