U Zemlji Izlazećeg Sunca
21.10.2006., subota
skočiti do Splita
|
Zamislite da u jutro u 8:26 sjednete na vlak za Split. Od 10 - 11:30 odradite radni sastanak u Splitu, ručate, sjednete na vlak i u 13:30 ste već u uredu u Zagrebu. E to mi se dogodilo u četvrtak. Išao sam poslovno shinkansenom do Nagoye. Do tamo ima 250 km, otprilike kao od Zg do Splita, ali se putuje sat i 25 minuta. Vlak je nevjerojatan. Na nekim mjestima ide i do 300 na sat, ali unutra se manje drma nego naš putnički od Broda za Oriovac. Kakva je aerodinamika, dovoljno govori podatak da kad na manje od metar od vas prođe drugi vlak koji vozi vama relativnom brzinom od 600 na sat, osjetite samo mali udar, kao na skretnici :-)  Vlakovi voze do 300 na sat u razmacima ponekad i tek 7 minuta. I svaki put kad se vozim razmišljam, zar se nikad, baš nikad nije našla neka baba sa 5 torbi, cekera i kantom masti, koja nije stigla sići na vrijeme i da vlak zakasni! Jer na 300 km na sat, 7 minuta je poprilično malo. Također, ono što fascinira jest da, iako prometuju svakih 10-ak minuta, iako su poprilično dugi, ovi su vlakovi u pravilu popunjeni. Čovjek se priupita, pa zar ti Japanci ništa ne rade nego samo putuju? |
komadić Hrvatske u Japanu
|
U četvrtak nam je u Yokohami bio Lado u gostima. I naravno da smo išli! I naravno da je bilo prelijepo! Dvorana je bila polovično popunjena (1000 od nešto više od 2000 mjesta), ali to je bio drugi koncert u Yokohami toga dana. Prvi su održali u dva poslijepodne (i kažu mi Ladovci nakon nastupa da je bio potpuno popunjen). Program prvoklasan - 10 koreografija u kojima su protrčali kroz cijelu Hrvatsku i pokazali bogastvo nošnji (od Suska do Subotice), glazbenog izričaja (od splitskih starih plesova do Šokačkog sastanka) i različitost plesova (od Zagore do Podravine i Prigorja). Nevjerojatno je kako na tako malom prostoru stane toliko toga! Počelo je stidljivo. Tiha pjesma, neupadljiva - doista sam pomislio da je ili problem u ozvučenju ili su bolesni. A onda su se počeli dodavati novi i novi, snažniji i snažniji glasovi. Na kraju su ispunili cijelu dvoranu. Trnci su nas prolazili od snage njihove pjesme, a moram priznati da je pala i po koja suza (a nije bila moja :-)! Mi nismo znali gdje gledati. S jedne strane Lado je plijenio. Sve točke skladne, umjetnički koregrafirane, a opet s onom narodnom silinom kako se kod nas pjeva i pleše. S druge strane bilo je zanimljivo gledati reakcije Japanaca. Očekivao sam suzdržanost i uljudno pljeskanje, bez prevelike euforije. Itekako sam se iznenadio. Digli su ih na noge! Zadnju točku, Podravsku svadbu, cijelu su pratili pljeskanjem, tri puta pozivali na bis i na kraju, kad su im Ladovci mahnuli, kao jedan počeli mahati prema pozornici :-) Kako smo bili jedini zapadnjaci među 1000 ljudi, valjda su povezali da smo iz Hrvatske i bilo je smiješno na izlasku iz dvorane, svi su nam se smiješili i pozdravljali nas. Budući da je s nama bila i susjeda s gornjeg kata (ženska ima 65 godina, ali još hoda po krstarenjima i prošle je godine krstarila Grčkom, Hrvatskom i Italijom i jako joj se svidjela naša obala, inače je udovica, muž joj umro prije šest godina, a kako rekoh ona sad krstari, ide na tečaj flamenka, šije torbice, brine se o kući na samom jugu Japana koja se nalazi na njihovom privatnom otoku, da izuzetno je bogata!, a u slobodno vrijeme ide s nama na koncert Lada, nevjerojatno je kako puno toga može stati između dvije zagrade). Budući da je bila ona s nama, L. i ona su se vratile kući, ja sam ih dočekao na izlazu iz dvorane i proveo pola sata ugodnog razgovora. Uživaju, plešu, pjevaju što vole, putuju! Na turneji ih maze i paze tako da guštaju ka prasci. Uglavnom isplatilo se čekati i dočekati ovaj nastup! Na žalost slika nema, budući da su u dvorani naglasili da nema slikanja, a kad si u Japanu ponašaj se kao Japanac pa postupaj po pravilima :-) |
18.10.2006., srijeda
Čemu se Japanci smiju?
|
Komentari na zapis o naivnosti naveo me je na ovu temu. Znamo da se ne smiju našim šalama nego se kiselo osmjehuju. Budući da se na svim programima nacionalne televiziju cijelo vrijeme vrte neki talk-show programi gdje smijeha nikad dosta, vjerojatno postoji nešto kao japanski humor. Ja sam već pokušao doznati neki vic ili šalu, ali još mi nitko nije uspio nešto takvo ispričati Stoga, od sutra krećem u lov na prvi japanski vic! Stay tuned! Update I Prva dva dana potrage neuspješno su završila. Pitao sam nekolicinu kolega u uredu i nisam dobio nikakav odgovor. Jedan mi je rekao. "Znaš ja sam jako ozbiljna osoba i ne znam niti jedan vic" Od drugog sam doznao nešto što je njemu bilo jako smiješno dok je pričao ali je to igra riječi pa i nije čudno što mi nije bila smiješna. Ali možda se nekomu dopadne: Kako na japanski prevesti sljedeći tekst: - Budin kip! - Od bakra je! - Butsu Zo! - Dozo! Ali to istodobno znači i: - Udarit ću te! - Izvoli! Nekoliko mi ih je rekao, da vjerojatno ima viceva, ali ih se ne mogu sjetiti. Svi su me uputili na jednog mladca, da je kao on najviše funny u uredu pa da njega pitam. I pitao ja njega, ali ... ni on se nije mogao sjetiti, ali je obećao da će malo razmlisliti preko vikenda i da će mi reći japanski vic u ponedjeljak. Stoga, još malo strpljenja molim! |
17.10.2006., utorak
voziti ili ne voziti, pitanje je sad
|
Ovo je doista Daleki Istok! I ovo je doista Otok, pa se Japanci mogu ponašati kao da su Pale Sam Na Svijetu! Jedan od primjera za to je i praksa oko vozačkih dozvola. U većem dijelu Europe Hrvat može voziti s hrvatskom vozačkom dozvolom. U većem dijelu svijeta sa međunarodnom vozačkom dozvolom, izdanom u HAK-u. Sve jasno?! No, ne i u Japanu. Nedavno smo htjeli iznajmiti auto! Nikad nisam probao voziti "krivom" stranom, pa eto, kad već imamo priliku od godine dana, zašto ne. A i cijene rent-a-cara su smiješno male: 300 kuna za cijeli vikend (ako nekoga zanima: http://www2.tocoo.jp, ali prvo pričitajte do kraja!) Novac - imamo  Dobru volju - imamo Avanturizam - imamo Međunarnodnu vozačko dozvolu - imamo Pa što čekamo? Međunarodna dozvola koja vrijedi u Japanu je vrlo slična onoj koju sam dobio u HAK-u prije nego sam krenuo u ovu pustolovinu. No, postoji par malih sitnica: - na mojoj piše 1968, a na ovoj piše 1949 - na mojoj s spominje Beč, na ovoj se spominje Geneva - polja su manje više ista, samo različito razmještena - moja vrijedi 5 godina, a trebala bi vrijediti 3 (?!), a ona koja je OK u Japanu vrijedi samo jednu godinu. U čemu je kvaka? U konvencijama! Trebalo mi je sat vremena kopanja po internetu da shvatim problematiku! U povijesti je potpisano nekoliko konvecija o motornom prometu. Prva 1926 u Parizu, dok valjda još i nije bilo prometa, druga 1949 u Genevi, a treća 1968. u Beču. Većina zemalja koje su potpisale jednu konvenciju potpisale su i drugi, a potom i treću. One koje su potpisale treću, podrazumjevale su da je prethodna konvencija izvan snage potpisom na novu konvenciju. Neke zemlje, kao Lijepa Naša nisu niti postojale kad se potpisivala prva, druga i treća konvencija, pa tko bi se sad vraćao do Londona i 1929, kada je dovoljno potpisati u Beču 1968. godinu. Međutim Japanci, Koreanci, a valjda i još pokoja zalutala ovca, propustiše potpisati novu konvenciju iz 1968. godine pa kod njih još vrijedi ona iz 1949. i ne žele niti čuti da im dođete s knjižicom na kojoj piše 1968. godina! U Hrvatskoj opet nema šanse da dobijete vozačku po konvenciji iz 1949. jer je ona prevaziđena novijom konvencijom iz Beča. I tko je tu lud, a tko zbunjen? Utjeha nam je da nije riječ samo o srazu između malene Hrvatske i velikog Japana, nego isti problem imaju i svi drugi - i Nijemci i Belgijanci i Austrijanci i mnogi drugi! Kakve bi bile posljedice da se nisam bacio na studiranje povijesti međunarodnog prava? Kažu da bih bio tretiran kao da sam vozio bez vozačke, što znači vrlo lijepu svotu jena za kaznu, a spominju čak i zatvor! Ima li nade za nas? Pa ima! Postoji mogućnost da se naša vozačka prevede u japansku, a to praktično znači da morate polagati neki ispit i da morate dokazati da ste od trenutka polaganja vozačkog bili najmanje tri mjeseca u domicilnoj zemlji To bi se trebalo dokazati tako da im priložite putovnicu iz tog vremena u kojoj ne smije biti evidentirano da ste bili vani u to vrijeme. Ja sam u međuvremenu promijenio par putovnica, stoljeće, državu, ... I zar je to uopće bitno jesam li ulazio i izlazio iz zemlje u prva tri mjeseca?! No, pravila su pravila - ako želite probati japanski asfalt, ima da dokažete da ste direktni potomak Neve Nevičice i Kraljevića Marka, ako treba! Naravno da me je vruća želja za japanskom dozvolom istog trenutka napustila! Pravila su pravila, ali Hrvati su Hrvati i već sam našao alternativu kako pronaći rupu u zakonu (zlobnici će sada reći da nema tolike rupe kroz koju bi se ja mogao provući :-) Naime, postoji još jedna alternativa, a to je da se dobije potvrda od državne uprave da sam u to vrijeme bio u zemlji. Znam da mi nitko iz državne uprave ne bi mogao izdati takvu potvrdu jer nitko nema pojma gdje sam ja u to vrijeme skitao. Ali, s obzirom da sva dosadašnja iskustva, siguran sam da bih ja mogao uspješno odglumiti Ministarstvo za pletenje i štrikanje i napisati potvrdu da sam u to vrijeme pleo i štrikao, i budući da ovdje svi vjeruju na riječ, da bih takvu, samoizdanu potvrdu mogao priložiti kao uvjerenje da sam bio u dano vrijeme unutar granica Lijepe Naše. Mogao bih, mislim! Ali mi se ne da. |
09.10.2006., ponedjeljak
Gutači vremena
|
Već sam spomenuo da je nevjerojatno kako vrijeme ovdje brzo prolazi. Sličnu stvar primijetili su i drugi stranci u firmi, ali isto tako primijetila je i najdraža mi žena. Ne bih rekao da se zemlja ovdje brže vrti nego li u ostatku svijeta, ne vjerujem da smo blizu nekog singulariteta u svemiru, stoga ili moraju biti mali zeleni koji mljackaju moje sate i minute, ili je riječ o nečemu prizemnijem. Uglavnom, kako izgleda moj radni dan? Buđenje u 7:10. Odnosno u to vrijeme počne zvoniti sat i uporno zvoni po 10 sekundi, svakih pet minuta. Jasno kako i kod svih dosadašnjih mobitela, melodiju za buđenje sam odabrao jer mi se činila najljepšom, najmirnijom, baš da te mirno prene iz svijeta snova. Sad mi se ta melodija najviše gadi. Ustajemo se oko 7:30, jutarnja higijena i doručak. Izlazim iz kuće oko 7:58 i oko 8:12 već sam na stanici podzemne željeznice. Naravno, ukoliko vidim da će vlak skoro pa krenuti trčim. Iako znam da će sljedeći vlak krenuti za 5 minuta, ali budali su tih 5 minuta najvažnije u životu. Nakon što jednom presjednem, na posao stižem oko 9 sati. Ovo je možda najpesimističniji scenarij. Ukoliko se vlakovi poslože, i ukoliko uhvatim limited express umjesto putničkog, onda se vrijeme putovanja može smanjti i na 45 minuta, od vrata do vrata. 1. Mali zeleni! U uredu još mirna i snena atmosfera. Ekipa dolazi tek oko deset sati. Nije ni čudo budući da su prethodnu večer radili do 10, 11 na večer, pa sve do 3 sata u jutro (par bolesnika je redovno svaki dan do 2-3 u jutro!) Svojih sat vremena bonusa iskoristim za čituckanje mailova, večernjeg i praćenje vijesti iz zemlje i inozemstva 2. Mali zeleni!. Oko 10 počinje buka i veselje. Najgori su telefonski razgovori. Kad zovu kupca, zvuče kao alaj čauš Ivan Zorica kao predaje prijavak predsjedniku ili ŠtoTiJAZnamKomu. Telefonski razgovor se sastoji od tri faze - u prvoj, koju popularno zovemo handshaking (teorija modema!) vjerojatno pitaju za zdravlje, interesiraju se za operaciju kuka ženine tetke ili pak je li počela sezona crvenog lišća u Sapporu. Usput se ispričaju barem 15 puta što zovu tako rano/kasno/iznenada/ili sve to skupa i zajedno. Ova faza traje 10-ak minuta i nakon nje slijedi faza predaje poruke. Ona može trajati koliko treba puta 3.14. Stvari se ponove tri puta, a onda se sukus poruke izvuče i ponovi još jednom u trajanju od 14%. Treći dio je opraštanje, i opet moramo izraziti ispriku jer smo zvali rano/kasno/iznenada/kad ženina tetka koja je operirala kuk spava ili nešto slično. Završetak je forte fortissimo Hai! Hai! Hai! Domooooo domo arigatoooou, degozaimashita! Taj se dio obično odradi stojeći jer je valjda u tom položaju prsni koš najrašireniji pa stane dovoljno zraka za završni Hai! Koliko god se trudio da ih nečujem, to se oni više trude da mi stave do znanja da je taj telefonski poziv od presudne važnosti za cijelu firmu pa prodiru kroz slušalice koje zabijam do granice srednjeg i unutrašnjeg uha i uništavaju i posljednje ostatke teško izgrađene koncentracije. 3. Mali zeleni! Oko 12 sati, nakon tri sata u kojima nisam skoro pa ništa napravio, vrijeme je ručku. Na ručak se ide točno u 12 kad idu i svi ostali. A to onda znači, budite ljubazni pa pričekajte Onda umjesto 40 minuta na ručak potrošimo i više od sat vremena, čekajući u redu. 4. Mali zeleni Ponekad se sjetimo pa krenemo na ručak 3 minute prije i gle čuda - restorani poluprazni, odmah se dolazi za stol, hrana odmah stiže. Problem je što najčešće shvatim da je podne, tek kad zamirišu bento kutije što su mojim kolegama Japancima najdraže im žene spremile za ručak. A onda je već kasno budući da se bento kutije podgrijavaju o mikrovalnoj negdje oko 12:00 pa dok mirisi dođu do mene prođe još minuta i trideset sekundi, a onda je već irashaimase (izvolite), zamijenjeno s pričekajte trenutak. U Hrvatskoj se na ručak ide na pola radnog dana (ili slično tomu). Ovdje se ide ubrzo nakon što se došlo na posao. Nakon ručka odradi se 10-ak sastanaka. Na koje je pozvano barem 3.14 puta više ljudi (tri puta više ljudi plus 0.14 njih na tele konferenciji. Materijali se ne pripremaju unaprijed nego se uključi projektor, prazan list papira u wordu i onda se čeka da nekom od onih promatrača dođe prosvijetljenje. Kako prosvijetljenje ne dolazi po narudžbi, sastanci traju satima. Problem je što je produktivnost vrlo mala, veći dio vremena je DTX (discountinous transmission ili po hrvatski šutnja). U kojem svatko prebire po vlastitim mislima i traži prosvijetljenje. U našoj firmi je još i dobro. Obično jedan od stranaca uzme glavnu riječ, diktira u zapisnik (onaj prazan list papira s početka priče), uveseljava prisutne, dubi na glavi, dere se, gestikulira rukama, samo da ne zavlada ta svečana meditativna tišina. Jer ako se to dogodine, sastanak ništa ne može spasiti. Kad idemo kod kupca problem je kudikamo veći. Tamo se morate uljudno ponašati, ne možete neuljudno prekidati drugu stranu, ne možete dubiti na glavi nego se prepustiti fatalistički sudbini. Često bih nakon 4 sata takvog sastanka u čudu sam sebe pitao što smo radili punih 4 sata. Kad cijela stvar stane doslovno u sat vremena. 5. Mali zeleni! Parodija je još veća kad je sastanak na engleskom i japanskom pa se onda mora produžiti dodatno za 60% jer se sve što kažete simultano prevodi. Ponekad je dogovor da se sastanak održi isljučivo na japanskom, a ako je nešto u čemu ja mogu pridonijeti, kolege mi prevedu pa se onda uključim u raspravu. U takvom trenutku bilo bi neprilično ponijeti neku beletristiku i čitati dok vlada svečana tišina, povremeno prekidana s dvije do tri rečenice jedne od strana. Pogodno je to vrijeme za meditaciju o bitku, brojanje prostalih kobasica od prethodne svinjokolje, planiranje inauguracijskog govora ako ikada postanem predsjednik države i tako to. Još je veća fora nakon takvog sastanka na kojem ste brojali kobasice pitate svoje kolege što se točno zaključilo. Događa se da se njih trojica ne uspiju složiti oko zaključaka i čovjek se zapita jesu li oni barem bili na istom sastanku ako ste već vi bili negdje u Slavoniji na svinjokolju. U Japanu je vrlo neprilično tražiti pojašnjenje jer se u govoru sve što se podrazumjeva da svi sudionici znaju ispušta iz rečenice. Stoga, čak i ako ništa ne razumiju, moji Japanci neće tražiti pojašnjenje. Nekad ga na naše inzistiranje i zatraže. Ponekad ga dobiju, a bio sam svjedok kad je kupac odgovorio da je on bio dovoljno jasan?! Pri tome moram reći da ekipa s kojom radim nisu nesposobni čudaci. Ali problem je kultura i od toga se ne može pobjeći! Oko 19, 20 sati na večer prekidaju se sastanci i ja obično prvi napuštam ured, hitajući najdražoj mi ženi. Ne, nisam previše do tada napravio, najčešće ništa od onoga što sam bio namislio nisam napravio, ali prošlo je mojih 10, 11 sati u office-u i nemam namjeru više od toga dnevno poklanjati za boljitak firme. Japanci tada tek počinju raditi. Šalje se stotine mailova u kojima je u Cc uključen svatko od portira na ulaznim vratima do mladog prijestolonasljednika rođenog prije mjesec dana. Rade se i korisne stvari, to je vrijeme u kojem oni naprave svoj posao. I obično to traje do ponoći kad s Otsukaresama deshita (naporno smo radili) idu kući. Ima bolesnika koji ostaju i do 3 i jutro i tako iz dana u dan. Od 10 u jutro do 3 u juto. 7 sati spavanja, pa opet na posao. |
08.10.2006., nedjelja
naivan kao .... Japanac
|
Ej! Dugo me nije bilo! Ali ne mojom krivicom - postove mogu pisati samo vikendom jer preko tjedna radim po japanski, do kasno na večer. I baš kad sam htio prošli tjedan zapisati par stvarčica, server nije bio dostupan. No dosta ispričavanja... Krenimo s jednom malo zgodom od prošlog tjedna. Prošli tjedan u uredu jedna od kolegica je primjetila da jedan drugi kolega (iz Italije) i ja imamo istu košulju - plavu s bijelim prugama. Ja sam odmah imao spreman odgovor: Pa zar nisi pročitala nova pravila odjevanja?! Nova pravila odjevanja?! Da, svaki dan ti na intranetu objavljuju naputak kako se obući sljedeći dan Ma zezaš? Ne stvarno, na stranicama kadrovske službe to možeš naći. Igrom slučaju, taj dan je i treći kolega imao sličnu košulju. U prolazu prema WC-u, sam usput dobacio - eto i Erick se drži dress code-a. Na povratku iz zahoda scena: Ta kolegica, tajnica i šef moga šefa, sjede pred računalom i pretražuju stranice kadrovske službe.  A toga ima na tone. Onaj vikend kad smo išli gledati sumo borbe jedan me kolega pitao je li istina da idemo gledati sumo. Odgovorio sam mu da ne samo da idem gledati nego da se idem i boriti. 10 minuta mi je siromah objašnjavao da nije moguće tek tako doći u ring, da za to treba priprema itd. Jedan od klasika, u vrijeme kad sam se prvi put zatekao u ovoj zemlji: na mail sam dobio sliku nekoliko djevojaka u maskirnim uniformama, (... u stvari u donjem dijelu maskirnih uniformi, a bez ikakvog gornjeg dijela), s puškama različitih kalibara. Naravno proslijedio sam to nekolicini kolega u odjelu, s prikladnim komentarom - "dragi svi, vrijeme je da se oprostimo! dobio sam novi posao: bit ću instruktorom informatike?! ovim djevojkama dok su na vojnoj obuci. Detalje vam ne smijem otkriti, ali bit ćemo u kontaktu" 3 od 4 Japanca odgovorila su mi promptno - kako im je žao što odlazim. Ne znam što oni misle nakon tih šala. Do sad nitko nije zamjerio, ili barem ja nisam primijetio. Ne znam ni zbog čega su toliko naivni da povjeruju i u najnevjerojatniju priču. Je li riječ o jeziku, kulturi, odgoju, ili sve od toga zajedno. Ali od svih zemalja u kojima sam bio, toliku naivnost nisam pronašao nigdje drugdje! |
