nedovršene priče ili nekoliko početaka

srijeda , 26.01.2011.

Otkaz-05.11.2010.

Grizla sam nokte, navika je to što mi se uvukla u život neprimjetno prije nekoliko mjeseci, kada sam napokon otvorila oči i vidjela da se oko mene događaju stvari poput susjede što u kasne sate, sa sramom u očima, traži nešto u kontejneru ispred naše zgrade. A sjećam se dana kada je nosila kožne štikle i Murina odjela. Grizla sam ih do krvi, bilo ih je mučno pogledati, gadljiv prizor, smežurana koža, krvave zanoktice i sitni, nazubljeni nokti pomodrjeli od traume. Ponekad sam se pitala gdje su nestale one moje divne damske ruke, na koje sam bila izuzetno ponosna.
Danas sam trebala Ivanu Groznom dati otkaz. Čovjeku kojeg smo u uredskim tračevima nazivali tako jer je bio smušen, hlača spuštenih...

Zub - 28.11.2009.

U srijedu, bilo je rano ujutro, osjetim neko lagano kuckanje u dojnjem šestom zubu. S desne strane. I ako sam u prvi tren pomislio da je s lijeve, naime imam lagani problem orjentacione prirode, moram razmisliti prije nego postanem siguran koja je koja strana, pogledam u vlastite ruke, prvo onu kojom pišem, pa sam napola siguran da je to desna strana. Pogledam drugu ruku i uvjerim se, da, zub je zaista desni šesti.
Kuckanje je gotovo ugodno bolno. Ne treba mi analgetik, a uvjeren sam i da će proći bez neke velike pompe.
Jedino ne mogu gristi, pizza koju sam naručio za vrijeme pauze ne poslu, ohladila se u kutiji. Šteta. No dobro, nekoliko grama manje oko struka neće mi štetiti.
-četvrtak-
Do drugog jutra bolovi su prestali biti ugodni i pretvorili su se u mučenje manjeg intenziteta. Morao sam nazvati zubara.
Moj dragi prijatelj, čovjek toliko strpljiv da me sram vlastite...

Bez radnog naslova - 18.07.2009.

U prepunoj sali za vjenčanja i ine slične događaje na koje rijetko idem dobrovoljno, bez da me se satima ranije nagovara, moli i ucjenjuje, sjedim i pušim baš u inat zabrani pušenja u zatvorenim prostorima. Jebeš zakon. I novčane kazne. Do mene uštogljen par koji se vjerojatno nije sexao od prošle zime, puši bez grižnje savjesti, ona neke smrdljive mentol cigarete, on obični bijeli Ronhill. Gadan smrad mi zapuhuje nosnice i trudim se udisati samo svoja isparavanja.
Razmišljam o vlastitim snovima, onima iz prošlosti kojih se još sjećam i dolazim do zaključka da zapravo za jednog čovjeka koji si utvara da je pisac i nemam neku bogatu maštu, sanjam uglavnom klišeizirane stvari, u kojima nema sočnih detalja, prljavih scena, ni lascivnih opaski upućenih onima što ih u snovima susrećem.
Dugo sam, sve dok nisam shvatio kako u samoj činjenici smrti nema baš ničeg romantičnog ni herojskog, sanjao da se s nekim, meni bliskim i dragim, nekim tko me privlači, tko mi imponira, nalazim u situaciji opasnoj po život, smrzavali bi smo se u špilji na vrhu neke planine natopljene snijegom, zaboravljeni, napušteni, ostavljeni na milost i nemilost majci prirodi nadajući se da će nas nekim čudom gorske službe spašavanja ipak naći prije nego nam se krv pretvori u ledeno crvenilo a žile nam se stegnu i ukoče. Ležali bi tako zagrljeni grijući se tijelima, uživajući ...

Bez radnog naslova - 11.03.2009.

Kad sam ušao u kupe, sjedila je na mjestu do prozora i promatrala zimsku kišu kako sitno pada. Pored sebe je držala torbicu vezenu smaragdno zelenim koncem.
-Slobodno je? - pogledala je kroz mene i klimnula glavom na moje pitanje.
Uvijek sam običavao putovati bez puno prtljage, misleći da tako zadržavam slobodu kretanja, ne ograničavajući vrijeme koje ću provesti u mjestu u kojem se zateknem. Katkad bi putovao bez cilja, ušao bih u vlak i prepustio se da me tračnice odvedu u neočekivanom smjeru.
Izgledala je udano i zauzeto, poslovno i nekako daleko. Besprijekornu frizuru naglasila je zadimljenim pogledom i crno namazanim trepavicama te decentnim ružem.
Neprestano je razgovarala na mobitel, obrazlažući sugovorniku nešto iz domene svog posla, ali iz priče nikako nisam mogao sa sigurnošću odrediti čime bi se mogla baviti.
Kad smo prošli konduktersku kontrolu ...

Šesta avenija - 20.10.2008.

Zatvorila je cvjećarnicu nešto malo prije osam sati navečer i krenula mračnim ulicama prema kući. Morala je prijeći preko gradskog trga na kojem se već odavno upalila gradska rasvjeta. Blještali su i svjetlucali pod njom božićni ukrasi. Grad se u ovo doba godine doimao svečano. Željela je da snijeg na Badnjak ukrasi ulice, ali je znala kako je to gotovo nemoguće, ovako daleko najugu rijetko pada snijeg, a ako i padne ne zadrži se dulje od jednog dana. Tople su zime na jugu s iznimkom burovnih dana, kad vjetar ledi kosti i meso na njima. Takav je bio i današnji dan. Uvukla je bradu u ovratnik kaputa i stisnula se pod kašmirskom tkaninom. Kaput je bio star i iznošen, ali nije joj smetalo, mirisao je na njenog oca. Od kad je umro odbijala ga je odnijeti na kemijsko čišćenje, ne želeći sprati to nešto posljednje njegovo što je još živo. Miris. Uvijek je mirisao isto, na čisti sapun, blagu kolonjsku vodu i profinjenost.
Sa trga je prema njenom stanu vodila mračna ulica, popločana kamenom. Njeni su koraci mogli probuditi susjede, toliko su glasno odzvanjali dok se strmom uličicom pela sve više i više. Jedva je u mraku pronašla ključeve. A onda su joj ispali. Podižući ih, ugledala je ispred vrata svog stana koja su izlazila ravno na ulicu, bijelu kuvertu. I nešto što je podsjećalo na knjigu ispod nje.
Zatim je opazila da su vrata već otključana i blago odškrinuta. Umjesto da uđe, odlučila je proći sa stražnje strane i pogledati kroz vlastiti prozor. Iznenadila se kada je ugledala tri čovjeka u crnim kaputima i sa šeširima na glavi. Dvojica su sjedila u foteljama, a treći na stolici. Mirni, bez glasa, nešto su čekali. Nju?
Udaljila se tiho, skinuvši pri tome cipele. Nije željela riskirati da je čuju, a strah je bio jači od potrebe da sazna tko su i što rade ti ljudi u njenom stanu.
Vratila se u središte grada i umiješala u vrevu prolaznika. Hodajući otvorila je pismo. Zabljesnula ju je samo jedna, jedina rečenica "upute su u stripu". A "strip" je bio dobri stari Alan Ford.
-Kupite ruže - vikala je starica s rukavicama od vune na rukama, noseći pletenu košaru prepunu crvenih ruža.
Kupila je jednu odlučivši je darovati Ianu. On je stari, umirovljeni profesor, prijatelj njenog oca, kojem je dolazila kada su dani bili preteški da ih provede sama. Imala je ključ njegovog stana u potkrovlju.
Otključala je sama ne želeći ga probuditi ako drijema, no u stanu nije bilo nikoga. Iznenadilo je što je telefon bio isključen iz zida, kao da nema namjeru više koristiti se njime. Na vješalici u hodniku nije visio kaput, zapravo osim namještaja, nije bilo ničega što bi ukazivalo na to da se u ovom stanu živi. Ušla je u spavaću sobu i širom otvorila vrata ormara. Prazan, upravo kako je i očekivala.
-Barem sam ovdje sigurna....


Nekim pričama naprosto nije bilo suđeno.

komentiraj (8) * ispiši * #

budimpešta

subota , 22.01.2011.

Odluka je pala naglo, iznenada, idemo. Odredište je izabrano pod utjecajem činjenice da mi je putovnica istekla. A novu nisam napravio.
Taj miris koji se osjeti i u knjigama Lajoša Zilahija zapljusnuo me na samom ulazu u zemlju. Ispred očiju mi se otvorila beskrajna bjelina, nizina takva da mi se na trenutke pričinjavalo kao da je u daljini more, te hladnoća od koje su mi se prsa stezala u naporu udisaja.
Srna, košuta, lane, nisam siguran što sam vidio pokraj ograde u potrazi za hranom.

Grad sa toliko mostova i Dunavom koji se ledi, snjegom koji ne prestaje, zavolio sam na prvo dobro jutro. Dočekale su me lavlje glave bez jezika, jer kažu da su Mađarice strastvene žene i da će jezici lavovima narasti samo ako preko mosta prođe jedna koja nije prevarila muža. Provjerio sam i na odlasku i ne, lavovi ga doista nisu imali. Ali tko zna, možda jednog dana.
Kažu da se u davno doba, prije recimo dva stoljeća, Dunav ledio toliko da je bilo moguće klizati po njemu. Organizirali bi kraljevske balove na zaleđenoj površini i plesali, plesali, plesali. Ja sam vidio pokoricu, komade leda i maglu, bjeličastu, tanku, opojnu.

Anonimusa sam pozdravio u njegovom dvorcu i dodirnuo rukom olovku; tajanstven tip, sagnute glave u habitu, mračan i šutljiv, podsjetio me na ime ruže. Učinilo mi se da mi se nasmiješio zavjerenički. Znao je po što sam došao. Znao je zašto želim dotaknuti olovku. Piši, učinilo mi se da je rekao.

Pojeo sam kolač u slastičarnici Gerbaud, osjetio pri tome dašak luksuza i dekadencije prošlih stoljeća, te mirisnu mentu čaja u sprezi sa okusom badema.

Svukao sam se. Zubi su mi cvokotali kad sam sa ručnikom oko strateških zona izašao na minus dvadeset. U papučama, da se ne poskliznem. Uronio sam tijelo u vrelinu vode i gledao snježno nebo. Pahuljice su mi, suhe i uporne, padale po trepavicama. Kupelji su poput malih dvoraca, gdje na otvorenom, ispod nebeskog svoda, tijelo uživa u najtoplijoj vodi koju može podnijeti. Lice mi je obavijeno vrućom maglom od isparavanja vode sa površine. Ako do sada nisam znao što je kontrast, sada znam. Nema boljeg primjera.

Dvodjelne kolonade na Trgu heroja podsjetile su me na to da su muškarci u povijesti mahom bili ili kraljevi ili ratnici, ili oboje. Imali su konje. Odore. Molitve. Krv na rukama, ali o tome se ne piše. Čast. Slavu. Žene. I na koncu, spomenike. Djeluje impresivno, taj niz muškaraca. Od Arpada, preko Stjepana, do Lajoša.

Popio sam kuhano vino na peštanskim ulicama, te se ukrcao na brod. Noć na rijeci, a ljepotica osvjetljena i ljupka, veličanstveno se nadvijala nad vodu. Ispod mostova želio sam nekoga poljubiti, tek toliko, za sjećanje. Ali nisam, nikoga.

Na Budimu sam ostao cijeli dan. Ribarska palača, Matijina crkva, labirinti. Možda sam se zanio gledajući smjenu straže. Ti vojnici u odorama iz nekog drugog vremena, vikali su naredbe na jeziku koji je mogao biti s nekog drugog planeta. Lijep i tajanstven, odsječan. Jedan od njih, očigledno vođa, imao je hladne plave oči i lice mladca, kao da je glavni lik neke pripovjesti, ispao iz knjige. Sablja, mač, što li, pokret rukom, iskorak nogom, mogao je biti hladnokrvni vođa neke davne bitke, jer ih baš tako nekako zamišljam. Vjerojatno je ljubio neku dvorsku damu koja je za njim uzdisala, što od čežnje, što od straha za njegov život. Iznad straže, zlatila se kruna Stjepanova, malo nakrivljenog križa. Nije zbog mode onog vremena, nego tako.

Doći ću opet, siguran sam. Kad Budimpešta olista. U proljeće.



Uploaded with ImageShack.us

komentiraj (8) * ispiši * #

ljudi

utorak , 18.01.2011.

"Sjedim sa viklerima u kosi. Lijepa je i duga, tamno plava,sa tek ponekim plavim pramenom. Šminkam se jer večeras izlazim vani. Ovo je jedna od onih večeri u kojima ću pokazivati zube iza usana ovorenih za osmjeh, razgovarati, popiti čašu nekog mirisnog traminca, pojesti salatu od hobotnice, jer je kasno i jer bi sve drugo bilo previše. Tek večer. Ništa značajno.
Ali dani, dani su ono što me proganja. Dani i ljudi.

Više ljudi, nego dani. Ljudi su skloni smješkati se i biti veličanstveno dvolični, jebati vam mater iza divnog osmjeha, pri tome izgledajući lijepo i otmjeno, ušminkano i pametno.

Žao mi je što nisam bolja glumica. Meni se na licu vidi kad ih pročitam. I oni to znaju, tu činjenicu da su razotkriveni u svojim podlim namjerama.

A ti, ti si i dalje tako slijep za ljude.

Priznajem, nekad davno sam bila slaba i naivna, vjerovala sam sladunjavim pričicama i suzama. Prenemaganju. Sve u svemu, moglo me se bacanjem prašine u oči navesti da posumnjam u vlastite instinkte. Ali, meni nije jasno kako ti ne vidiš ono što je očigledno?

Pitanje je vremena kad će se poskliznuti na vlastitu bljuvotinu od karaktera.

Nasmijat ću se, u sebi. Ne podsmijavam se ljudima, generalno gledajući, ali oduševiš me svaki put kad progledaš. Valjda mi je neka satisfakcija, kad ti dokažem da sam i opet bila u pravu.
Jer ti zaista, uz svu tvoju pamet, mudrost, karakter, sve vrline koje posjeduješ, nemaš blage veze o ljudima."


komentiraj (10) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>