"Sjedim sa viklerima u kosi. Lijepa je i duga, tamno plava,sa tek ponekim plavim pramenom. Šminkam se jer večeras izlazim vani. Ovo je jedna od onih večeri u kojima ću pokazivati zube iza usana ovorenih za osmjeh, razgovarati, popiti čašu nekog mirisnog traminca, pojesti salatu od hobotnice, jer je kasno i jer bi sve drugo bilo previše. Tek večer. Ništa značajno.
Ali dani, dani su ono što me proganja. Dani i ljudi.
Više ljudi, nego dani. Ljudi su skloni smješkati se i biti veličanstveno dvolični, jebati vam mater iza divnog osmjeha, pri tome izgledajući lijepo i otmjeno, ušminkano i pametno.
Žao mi je što nisam bolja glumica. Meni se na licu vidi kad ih pročitam. I oni to znaju, tu činjenicu da su razotkriveni u svojim podlim namjerama.
A ti, ti si i dalje tako slijep za ljude.
Priznajem, nekad davno sam bila slaba i naivna, vjerovala sam sladunjavim pričicama i suzama. Prenemaganju. Sve u svemu, moglo me se bacanjem prašine u oči navesti da posumnjam u vlastite instinkte. Ali, meni nije jasno kako ti ne vidiš ono što je očigledno?
Pitanje je vremena kad će se poskliznuti na vlastitu bljuvotinu od karaktera.
Nasmijat ću se, u sebi. Ne podsmijavam se ljudima, generalno gledajući, ali oduševiš me svaki put kad progledaš. Valjda mi je neka satisfakcija, kad ti dokažem da sam i opet bila u pravu.
Jer ti zaista, uz svu tvoju pamet, mudrost, karakter, sve vrline koje posjeduješ, nemaš blage veze o ljudima."
Post je objavljen 18.01.2011. u 18:00 sati.