Marketing
budimpešta
Odluka je pala naglo, iznenada, idemo. Odredište je izabrano pod utjecajem činjenice da mi je putovnica istekla. A novu nisam napravio.
Taj miris koji se osjeti i u knjigama Lajoša Zilahija zapljusnuo me na samom ulazu u zemlju. Ispred očiju mi se otvorila beskrajna bjelina, nizina takva da mi se na trenutke pričinjavalo kao da je u daljini more, te hladnoća od koje su mi se prsa stezala u naporu udisaja.
Srna, košuta, lane, nisam siguran što sam vidio pokraj ograde u potrazi za hranom.
Grad sa toliko mostova i Dunavom koji se ledi, snjegom koji ne prestaje, zavolio sam na prvo dobro jutro. Dočekale su me lavlje glave bez jezika, jer kažu da su Mađarice strastvene žene i da će jezici lavovima narasti samo ako preko mosta prođe jedna koja nije prevarila muža. Provjerio sam i na odlasku i ne, lavovi ga doista nisu imali. Ali tko zna, možda jednog dana.
Kažu da se u davno doba, prije recimo dva stoljeća, Dunav ledio toliko da je bilo moguće klizati po njemu. Organizirali bi kraljevske balove na zaleđenoj površini i plesali, plesali, plesali. Ja sam vidio pokoricu, komade leda i maglu, bjeličastu, tanku, opojnu.
Anonimusa sam pozdravio u njegovom dvorcu i dodirnuo rukom olovku; tajanstven tip, sagnute glave u habitu, mračan i šutljiv, podsjetio me na ime ruže. Učinilo mi se da mi se nasmiješio zavjerenički. Znao je po što sam došao. Znao je zašto želim dotaknuti olovku. Piši, učinilo mi se da je rekao.
Pojeo sam kolač u slastičarnici Gerbaud, osjetio pri tome dašak luksuza i dekadencije prošlih stoljeća, te mirisnu mentu čaja u sprezi sa okusom badema.
Svukao sam se. Zubi su mi cvokotali kad sam sa ručnikom oko strateških zona izašao na minus dvadeset. U papučama, da se ne poskliznem. Uronio sam tijelo u vrelinu vode i gledao snježno nebo. Pahuljice su mi, suhe i uporne, padale po trepavicama. Kupelji su poput malih dvoraca, gdje na otvorenom, ispod nebeskog svoda, tijelo uživa u najtoplijoj vodi koju može podnijeti. Lice mi je obavijeno vrućom maglom od isparavanja vode sa površine. Ako do sada nisam znao što je kontrast, sada znam. Nema boljeg primjera.
Dvodjelne kolonade na Trgu heroja podsjetile su me na to da su muškarci u povijesti mahom bili ili kraljevi ili ratnici, ili oboje. Imali su konje. Odore. Molitve. Krv na rukama, ali o tome se ne piše. Čast. Slavu. Žene. I na koncu, spomenike. Djeluje impresivno, taj niz muškaraca. Od Arpada, preko Stjepana, do Lajoša.
Popio sam kuhano vino na peštanskim ulicama, te se ukrcao na brod. Noć na rijeci, a ljepotica osvjetljena i ljupka, veličanstveno se nadvijala nad vodu. Ispod mostova želio sam nekoga poljubiti, tek toliko, za sjećanje. Ali nisam, nikoga.
Na Budimu sam ostao cijeli dan. Ribarska palača, Matijina crkva, labirinti. Možda sam se zanio gledajući smjenu straže. Ti vojnici u odorama iz nekog drugog vremena, vikali su naredbe na jeziku koji je mogao biti s nekog drugog planeta. Lijep i tajanstven, odsječan. Jedan od njih, očigledno vođa, imao je hladne plave oči i lice mladca, kao da je glavni lik neke pripovjesti, ispao iz knjige. Sablja, mač, što li, pokret rukom, iskorak nogom, mogao je biti hladnokrvni vođa neke davne bitke, jer ih baš tako nekako zamišljam. Vjerojatno je ljubio neku dvorsku damu koja je za njim uzdisala, što od čežnje, što od straha za njegov život. Iznad straže, zlatila se kruna Stjepanova, malo nakrivljenog križa. Nije zbog mode onog vremena, nego tako.
Doći ću opet, siguran sam. Kad Budimpešta olista. U proljeće.
Uploaded with ImageShack.us
Post je objavljen 22.01.2011. u 08:32 sati.