Otkaz-05.11.2010.
Grizla sam nokte, navika je to što mi se uvukla u život neprimjetno prije nekoliko mjeseci, kada sam napokon otvorila oči i vidjela da se oko mene događaju stvari poput susjede što u kasne sate, sa sramom u očima, traži nešto u kontejneru ispred naše zgrade. A sjećam se dana kada je nosila kožne štikle i Murina odjela. Grizla sam ih do krvi, bilo ih je mučno pogledati, gadljiv prizor, smežurana koža, krvave zanoktice i sitni, nazubljeni nokti pomodrjeli od traume. Ponekad sam se pitala gdje su nestale one moje divne damske ruke, na koje sam bila izuzetno ponosna.
Danas sam trebala Ivanu Groznom dati otkaz. Čovjeku kojeg smo u uredskim tračevima nazivali tako jer je bio smušen, hlača spuštenih...
Zub - 28.11.2009.
U srijedu, bilo je rano ujutro, osjetim neko lagano kuckanje u dojnjem šestom zubu. S desne strane. I ako sam u prvi tren pomislio da je s lijeve, naime imam lagani problem orjentacione prirode, moram razmisliti prije nego postanem siguran koja je koja strana, pogledam u vlastite ruke, prvo onu kojom pišem, pa sam napola siguran da je to desna strana. Pogledam drugu ruku i uvjerim se, da, zub je zaista desni šesti.
Kuckanje je gotovo ugodno bolno. Ne treba mi analgetik, a uvjeren sam i da će proći bez neke velike pompe.
Jedino ne mogu gristi, pizza koju sam naručio za vrijeme pauze ne poslu, ohladila se u kutiji. Šteta. No dobro, nekoliko grama manje oko struka neće mi štetiti.
-četvrtak-
Do drugog jutra bolovi su prestali biti ugodni i pretvorili su se u mučenje manjeg intenziteta. Morao sam nazvati zubara.
Moj dragi prijatelj, čovjek toliko strpljiv da me sram vlastite...
Bez radnog naslova - 18.07.2009.
U prepunoj sali za vjenčanja i ine slične događaje na koje rijetko idem dobrovoljno, bez da me se satima ranije nagovara, moli i ucjenjuje, sjedim i pušim baš u inat zabrani pušenja u zatvorenim prostorima. Jebeš zakon. I novčane kazne. Do mene uštogljen par koji se vjerojatno nije sexao od prošle zime, puši bez grižnje savjesti, ona neke smrdljive mentol cigarete, on obični bijeli Ronhill. Gadan smrad mi zapuhuje nosnice i trudim se udisati samo svoja isparavanja.
Razmišljam o vlastitim snovima, onima iz prošlosti kojih se još sjećam i dolazim do zaključka da zapravo za jednog čovjeka koji si utvara da je pisac i nemam neku bogatu maštu, sanjam uglavnom klišeizirane stvari, u kojima nema sočnih detalja, prljavih scena, ni lascivnih opaski upućenih onima što ih u snovima susrećem.
Dugo sam, sve dok nisam shvatio kako u samoj činjenici smrti nema baš ničeg romantičnog ni herojskog, sanjao da se s nekim, meni bliskim i dragim, nekim tko me privlači, tko mi imponira, nalazim u situaciji opasnoj po život, smrzavali bi smo se u špilji na vrhu neke planine natopljene snijegom, zaboravljeni, napušteni, ostavljeni na milost i nemilost majci prirodi nadajući se da će nas nekim čudom gorske službe spašavanja ipak naći prije nego nam se krv pretvori u ledeno crvenilo a žile nam se stegnu i ukoče. Ležali bi tako zagrljeni grijući se tijelima, uživajući ...
Bez radnog naslova - 11.03.2009.
Kad sam ušao u kupe, sjedila je na mjestu do prozora i promatrala zimsku kišu kako sitno pada. Pored sebe je držala torbicu vezenu smaragdno zelenim koncem.
-Slobodno je? - pogledala je kroz mene i klimnula glavom na moje pitanje.
Uvijek sam običavao putovati bez puno prtljage, misleći da tako zadržavam slobodu kretanja, ne ograničavajući vrijeme koje ću provesti u mjestu u kojem se zateknem. Katkad bi putovao bez cilja, ušao bih u vlak i prepustio se da me tračnice odvedu u neočekivanom smjeru.
Izgledala je udano i zauzeto, poslovno i nekako daleko. Besprijekornu frizuru naglasila je zadimljenim pogledom i crno namazanim trepavicama te decentnim ružem.
Neprestano je razgovarala na mobitel, obrazlažući sugovorniku nešto iz domene svog posla, ali iz priče nikako nisam mogao sa sigurnošću odrediti čime bi se mogla baviti.
Kad smo prošli konduktersku kontrolu ...
Šesta avenija - 20.10.2008.
Zatvorila je cvjećarnicu nešto malo prije osam sati navečer i krenula mračnim ulicama prema kući. Morala je prijeći preko gradskog trga na kojem se već odavno upalila gradska rasvjeta. Blještali su i svjetlucali pod njom božićni ukrasi. Grad se u ovo doba godine doimao svečano. Željela je da snijeg na Badnjak ukrasi ulice, ali je znala kako je to gotovo nemoguće, ovako daleko najugu rijetko pada snijeg, a ako i padne ne zadrži se dulje od jednog dana. Tople su zime na jugu s iznimkom burovnih dana, kad vjetar ledi kosti i meso na njima. Takav je bio i današnji dan. Uvukla je bradu u ovratnik kaputa i stisnula se pod kašmirskom tkaninom. Kaput je bio star i iznošen, ali nije joj smetalo, mirisao je na njenog oca. Od kad je umro odbijala ga je odnijeti na kemijsko čišćenje, ne želeći sprati to nešto posljednje njegovo što je još živo. Miris. Uvijek je mirisao isto, na čisti sapun, blagu kolonjsku vodu i profinjenost.
Sa trga je prema njenom stanu vodila mračna ulica, popločana kamenom. Njeni su koraci mogli probuditi susjede, toliko su glasno odzvanjali dok se strmom uličicom pela sve više i više. Jedva je u mraku pronašla ključeve. A onda su joj ispali. Podižući ih, ugledala je ispred vrata svog stana koja su izlazila ravno na ulicu, bijelu kuvertu. I nešto što je podsjećalo na knjigu ispod nje.
Zatim je opazila da su vrata već otključana i blago odškrinuta. Umjesto da uđe, odlučila je proći sa stražnje strane i pogledati kroz vlastiti prozor. Iznenadila se kada je ugledala tri čovjeka u crnim kaputima i sa šeširima na glavi. Dvojica su sjedila u foteljama, a treći na stolici. Mirni, bez glasa, nešto su čekali. Nju?
Udaljila se tiho, skinuvši pri tome cipele. Nije željela riskirati da je čuju, a strah je bio jači od potrebe da sazna tko su i što rade ti ljudi u njenom stanu.
Vratila se u središte grada i umiješala u vrevu prolaznika. Hodajući otvorila je pismo. Zabljesnula ju je samo jedna, jedina rečenica "upute su u stripu". A "strip" je bio dobri stari Alan Ford.
-Kupite ruže - vikala je starica s rukavicama od vune na rukama, noseći pletenu košaru prepunu crvenih ruža.
Kupila je jednu odlučivši je darovati Ianu. On je stari, umirovljeni profesor, prijatelj njenog oca, kojem je dolazila kada su dani bili preteški da ih provede sama. Imala je ključ njegovog stana u potkrovlju.
Otključala je sama ne želeći ga probuditi ako drijema, no u stanu nije bilo nikoga. Iznenadilo je što je telefon bio isključen iz zida, kao da nema namjeru više koristiti se njime. Na vješalici u hodniku nije visio kaput, zapravo osim namještaja, nije bilo ničega što bi ukazivalo na to da se u ovom stanu živi. Ušla je u spavaću sobu i širom otvorila vrata ormara. Prazan, upravo kako je i očekivala.
-Barem sam ovdje sigurna....
Nekim pričama naprosto nije bilo suđeno.
Post je objavljen 26.01.2011. u 21:51 sati.