kratka priča i pitanje za razmišljanje

utorak , 25.11.2008.

kratka priča

Kad sam imao pet godina, bojao sam se crvene televizijske antene, za koju sam vjerovao kako je nastanjena strašnim vještičjim sojem, stvorenjima što mi se iz nje cerekaju i rugaju, želeći me uvući i odvući u svoj svijet, ružni svijet iz kojeg više nema povratka, pa sam se jako držao roditeljskih
skuta ne želeći ostati sam. Noću bih sanjao strašne snove, nerealne, teške, snove u kojima ne mogu trčati, ne mogu vikati niti ikoga dozvati.
U pubertetu sam sanjao kako me stvari iz moje okoline guše, padaju po meni, pritiskaju mi tijelo težinom tako nezamislivom da je usporediva jedino s nemogućom lakoćom. Ta nemoguća lakoća podsjećala je na padanje, beskonačno propadanje u ambis i posvemašnje crnilo.
Danas sanjam kako sam opet u srednjoj školi i slušam predavanja, zapisujem u svoje bilježnice profesorske mudrosti svaki dan, gomilam fus note i zabilješke, definicije i teze, ali ne učim i gradivo se gomila, vrijeme ispitivanja se bliži i ja bolno postajem svjestan da neću uspjeti sve popamtiti, dobiti prolazne ocjene, ja jedan od odlikaša. Taj je san stvarniji od bilo čega drugog što sam ikada sanjao i budim s u znoju, u strahu, u grotesknom položaju na krevetu.
Često sanjam i svog oca. Kako predaje gimnazijalcima u svojim mladim danima ili hoda ulicom; mimoiđemo se i ja se ponadam kako će mi nešto reći, ali on nikada ne kaže ništa. A ja se osjećam kao da je taj susret bio stvaran i cijeli dan gutam knedlu trudeći se zaboraviti silinu čežnje za vremenom koje sam proveo u njegovoj blizini i silnu prazninu u vremenu bez njega.
Majka mi je pričala da je, dok me je nosila u svom tijelu, sanjala neobičan san kojeg se sjeća tako živo još i danas, tri desetljeća kasnije. Svjesna da spava i sanja, gledala je sebe kako leži ispod nekog drveta velike, razgranate krošnje i promatra tamno nebo osuto zvijezdama koje se u samoj sredini otvorilo i dopustilo joj da vidi ekran džinovskih razmjera na kojem su se pojavljivali animirani likovi. Rekla je da su boje na tom ekranu bile tako žive i kričave, blještave, tako u velikom kontrastu s tamnoćom noći koja je okruživala to mjesto. I sve je treperilo od vjetra, trava, krošnja, zrak. Tko zna od čega je titrao ekran.


pitanje za razmišljanje

Je li istina da čovjek u životu dobije ono šo zaslužuje ili ono što može podnijeti?

komentiraj (22) * ispiši * #

moja prva ljubav

srijeda , 19.11.2008.

-Moram ući unutra i kupiti nekoliko sitnica - otvorila sam vrata automobila, izašla i pri tome torbicu prebacila preko ramena, popravila nabore na kaputu i pogledala se u retrovizoru. Tipična ženska rutinska provjera stanja. Parkiralište je vrvjelo ljudima, bližilo se blagdansko vrijeme i čini se kako je sve uhvatila neka histerija, kupovati i samo kupovati, kao da sutra neće svanuti i kao da će nekim dekretom tržni centri biti zatvoreni zauvijek a kupovina proglašena kaznenim djelom. Plastika se sjajila i ugodno škripala uvlačena u pos uređaje.
-Dobro, ali požuri...-čula sam ga da govori. Došlo mi je da opsujem. Svaki put "požuri, požuri". Zašto muškarci toliko mrze kupovinu da mi je samo znati. A na kavi s društvom mogu provesti sate. Na zahodu s novinama isto toliko. Na kauču ispred televizije vrijeme kao da im stane. Ali kad mi žene trebamo u dućan onda neizostavno kažu to famozno "požuri". Pa gdje im se toliko žuri baš tada?
-Budem, budem...- izgubilo se u buci automobila koji se upravo parkirao pokraj nas. Jednom ću ga namjerno ostaviti da me čeka što dulje.
Volim kupovati opušteno, razgledati proizvode, odlučivati što ću kupiti, smišljati što ću napraviti s kupljenim stvarima, volim dugo birati neko dobro vino uz večeru, tamnu čokoladu i tjesteninu. Volim razgledati knjige i novine. Mirisati tek pečena peciva i uzeti jedno punjeno sirom, pojesti ga dok kupujem i na kasi predati samo prazan papir sa cijenom. Ponekad bih uzela i sok u tetrapaku sa slamčicom, onaj dječiji i popila ga do posljednje police s koje bih stvari stavljala u korpu.
Danas nisam učinila ništa od toga. Žurno sam izabrala dvije vrste sira za canelone, papirne ručnike za koje nikada nisam žalila novaca jer sam voljela imati debele i lijepo dekorirane, te crne masline i slane srdele, kad me netko tko mi je prišao s leđa zagrlio oko struka. Okrenula sam se iznenađeno i moje su se oči susrele s očima koje su me podsjetile na prošlost. Koliko je prošlo? Rekla bih, možda i više od desetak godina, gotovo petnaest.
Prvi put sam ga vidjela tog kasnog kolovoza, sjedio je ispred seoskog kafića na kamenom zidiću klateći nogama, zureći u prolaznike. Izgledao je kao da se dosađuje, a onda su nam se pogledi susreli i ja sam se zaljubila. Jedva da mi je bilo sedamnaest godina, no mislila sam tada da ono što osjećam mora da je ljubav, to klecanje koljena, stidljivost, tremu, zamuckivanje, sve kao iz jeftinih ljubavnih kniga, baš sve što je u njima tako otrcano i klišeizirano opisano, posve je bilo istinito u mom slučaju.
Imao je oči boje sjajnog, ulaštenog, srebrnog escajga, oči boje golubljeg perja na suncu, oči boje kristalnih ledenih kapi, oči sive poput čeličnih oštrica i jednako tako prodorne i prozirne. Nikada ranije nisam vidjela tako lijepog muškarca. Bio je visok, širokih ramena, snažnih nogu, ravnog trbuha i duge plave, valovite kose.
Bio je poput oživljenog Apolona i mene je to, neiskusnu i mladu posve očaralo. Nikada mi fizički izgled nije unio u trbuh toliko nemira. Grčilo me i škripalo u crijevima, klokotalo i žuborilo. Osim na probavni trakt utjecalo mi je i na zdrav razum. Šum u ušima, vrtoglavica, povremena zamračenja vida i slični scenariji dovodili su me u stanje neprekidnog razmišljanja o njemu.
Od normalne i posve razumne osobe pretvorila sam se u trenutku u preplašenu djevojčicu, zaluđenu nedodirljivim likom za kojeg nisam mogla zamisliti do prije tog kobnog susreta i da može biti stvaran.
Bila je to čista zaslijepljenost, opijenost s moje strane koje je trajalo sve dok se on nije zainteresirao za mene, poljubio me prvi put slinavo i bezukusno. Sanjarila sam o tom poljupcu, misleći kako će se svijet implodirati sam u sebe od samog dodira naših usana, a dobila sam blag i nezačinjen, nestrastven dodir najseksipilnijih usana koje sam do tada vidjela. Mislila sam, kad su tako pune i putene, mora da su i vrele, pune žudnje, mirisne i meke. Bile su naprotiv hladne i mlohave. Razočarenje je raspršilo moju sljepoću. Ipak, šetali smo tog ljeta zagrljeni neko vrijeme, diveći se mjesečini i oblacima, noćnim pticama i puteljcima. Smiješno je reći da smo se sastajali na seoskom groblju, zid koji je okruživao groblje i odvajalo ga od ostatka svijeta, bio je načičkan ljubavnim parovima koji bi se naslonjeni na njega ljubili do posljednjeg atoma snage. Mrtvima je to bila lijepa zabava, ako su gledali.
S početkom jeseni ohladila se naša zainteresiranost jedno za drugo, premda, moram priznati, poljupci su s vremenom postali bolji i ljepši, no on je bio mlađi od mene godinu dana i barem pet puta toliko nezreliji. Nekako, nisu nam se poklapali interesi, snovi o budućnosti, stremljenja, ciljevi, a na koncu i zašto bi, bili smo dvoje djece koji su na nekoliko tjedana maštali o ljubavi.
Rekli su mi da je poslje patio za mnom, da je znao piti u tom seoskom bircu i spominjati me, no, ja sam to poglavlje pročitala i zaklopila knjigu.
Budućnost mi se činila blistava kao te njegove oči.
Nisam ga vidjela sve te godine, sve do danas.
Približio me u svoj zagrljaj tako blizu da sam mogla osjetiti vrelinu i snagu njegovih ruku, a oči, te nekad divne oči bile su prazne i prozirne toliko da mi se učinilo kako mu zaranjam u dušu i vidim svu tu prazninu koja ga je ispunjavala do vrha. Duga i plava kosa, bila je masna i skupljena u rep. Iz usta mu je smrdjelo na jeftin alkohol, a ruke, te ruke koje su me stisnule u zagrljaj bile su pune uboda igle. Vidjela sam to jer je u nedostatku boljeg mjesta počeo bosti vene na zapešću.
-Pusti me - prošaptala sam i pokušala se istrgnuti.
-Znači, sjećaš me se. - klimnuo mi je glavom i popustio stisak. Dugo te nisam vidio. Kažu da si se zaručila i da si se vratila u naše malo mjesto.
-Dobro si čuo.
-Mogli bi se jednom naći na kavi i porazgovarati. Tek toliko, u ime dobrih, starih vremena.
-Da, naravno, mogli bi. - lagala sam mu, želeći što prije otići. Prisjela mi je kupovina, moram priznati. Možda po prvi puta životu.
Stisak je prestao i ja sam bila slobodna.
-Žurim, znaš, zaručnik me čeka u automobilu - rekla sam i mahnula mu odlazeći.
Ostao je stajati tamo, na istom mjestu zureći u mene. Oči su mu bile mutne. Ni traga nekadašnjem sjaju i ljepoti.
-Gospođice, je li vam dobro?
Odgovorila sam trgovkinji u prolazu da mi je sasvim dobro, nikad bolje.
-On vam je lokalni narkić, povremeno dolazi ovdje u trgovinu i krade skuplja pića. Ne morate se bojati. Nije nasilan. Samo nam pravi štetu.
Osvrnula sam se još jednom prema njemu. Stajao je i dalje, ruku opuštenih niz tijelo, očiju uprtih u mene. Moja prva ljubav.

komentiraj (25) * ispiši * #

kako sam sam sebi sjeb`o karijeru

ponedjeljak , 17.11.2008.

Neš` ti problema, završit klasičnu gimnaziju, malo grčkog, malo latinskog, pa malo engleskog, koja matematika, nešto malo algebre i geometrija kao hobi i eto, čovjek prošeta kroz srednju školu a da ni ne trepne pošteno. Prebrzo to prođe, pa se u konačnici više ne sjećaš ni radnih bilježnica, ni sastavaka iz hrvatskog jezika, ostaju samo uspomene na prvi poljubac iza škole, prvo pijanstvo u parku ispred škole i prvo markiranje iz škole.
Onda slijede studenstki dani, ispiti, kolokviji, domski život, ljubavi, izlasci, sve to sabijeno u osam semestara na pravnom fakultetu i diploma kao šlag na torti.
I nakon svega si na ulici. Izbačen i ostavljen na ulici kao siroče.
"Jebi ga, kome treba pravnik, kad pravnika ima na izvoz. Sve sami pravnici i ekonomisti. K`o korov niču i izlaze s tih fakulteta, mora da je to lakše nego kopat` kanale." - govorio je moj prijatelj Luka, radnik u praonici automobila, onoj na ulazu u grad.
"Možda bi bilo bolje da sam ja osto` u svom selu i kopo`, bar bi plodove ruku svojih žuljavih vidio." - odgovarao sam mu redovito. Ma, nisam ja sa sela, rođen sam u gradu, iz ugledne građanske obitelji koja se cijeli svoj vijek trajanja trudila da od građanske ne postane malograđanska. Ma što ću ja njemu objašnjavati kad i onako ne bi shvatio. Pa bi lijepo nas dvojica umjesto filozofske rasprave o smislu postojanja bodljikavih svinja i prvoj ekspanziji Huna, te velikoj svjetskoj ekonomskoj krizi početkom dvadesetog stoljeća, sjeli i popili po jedno pivo u kafiću ispred te njegove praonice. Kasnije sam saznao da se Luka oženio kćerkom vlasnika praonice. Udao se čovjek dobro. Pravi sponzoraš. Zna on što je u modi danas u svijetu. Nije on kao ja, glupan koji je do tridesete uvijek neki kurac studirao, upisao magisterij s kojim sad može obrisati guzicu kad nema toaletnog papira i tako...
Jednog lijepog dana nakon dvogodišnjeg robijanja u hodnicima i čekaonici Zavoda za zapošljavanje postadoh ponosan vlasnik plave knjižice s pečatom i potpisom poslodavca u njemu.
Ponosan, mlad, ambiciozan, sposoban i na koncu što nije zanemarivo, lijep i elokventan, dobroćudan i druželjubiv (ej stani malo, rekao bi moj prijatelj Luka, pa ne praviš profil na Iskrici, kada bi znao što je Iskrica, ali on na žalost ne zna ni upaliti računalo, osim PC kase, ali to se ne računa, no usprkos tomu je za kratko vrijeme otvorio lanac autopraonica u našoj županiji i po jedan kafić ispred svake, zlu ne trebalo, jer gdje bi drugo popio piće sa starim prijateljima koji vidi u prolazu). Mane neću spominjati, jer tko ih nema. Osobito je važno da poslodavac ne zna točno koje su i da je uvjeren kako ih nema previše.
I tako radim ja pet dugih godina, rintam kao magarac, "što i jesi kad si dopustio da tovare na tebe sve redom i redaju se na tebi ko da si radodajka iz kuće pokraj njive kuma Pere samo ti dajući posla, a ti primaj i primaj i ono što bi trebao raditi i ono što ne bi i još sve to za male pare- rekao bi Luka.
"Jebi ga, moj Luka, mlad sam, to ja skupljam iskustvo, a tko ti iskustvo može platiti. Osim toga moram se dokazati, vidiš, ja za vrlo malo vremena napravim ono za što bi netko drugi potrošio cijeli dan, stalno idem na neke seminare, učim, listam te zakone, pratim promjene regulative, evo pišem i neke stručne članke. Bit će rezultata. Treba koja godina, ali onda sam na konju. A i poštuju me na poslu, znaš puno znači jednom intelektualcu kad se dokaže u sredini u kojoj radi." - pravdao sam se ja.
"Mlad si ti i zelen, pa misliš da možeš mene farbati. Možeš li ti za tvoju plaću otići na večeru u Kapetanovu kuću i častiti prijatelje, reci ti meni?"
-"Ne mogu, potrošio bih svih svojih četiri tisuće za jednu noć i mogao bih se iseliti iz stana i odlaziti na ručak kod roditelja."
-"A možeš li jednom godišnje otići negdje vani, na par dana, da malo vidiš svijeta? Rim, Pariz, Santorini..." - pita mene Luka gledajući me lukavo.
-"Ne mogu, stvarno ne mogu. Mogao bih na kredit, ali uvijek čovjek ima nešto važnije od putovanja." - sad sam se već postidio.
-"E jebeš ti tu školu koju si završio kad radiš za kurac." - mudro je zaključio Luka.
I tako radim ja, godine prolaze, sve me više poštuju, a od poštovanja se ne živi, kad čujem kupio Luka kuću u L.A. - u, druži se sa jet setom, placa se na Floridi i stalno je u novinama. Od svojih je para financirao snimanje nekog filma koji je postao veliki hit u Americi i obogatio se čovjek još više. Bio je Luka bogat ali sad je to bogatstvo postalo perverzno veliko.
Sreo sam Luku u onom istom kafiću kao i kad sam se tek zaposlio i popili smo jedno pivo zajedno. Luka se šetuckao lagano u dizajnerskom odijelu, kaže da ima svog stilista, a i kreatori mu daju besplatnu odjeću samo da je prošeta po svijetu, nešto kao živa reklama.
-"I što ima novo prijatelju? - pita on mene. A ja bih u zemlju propao.
-"Pa ništa novo, sve je po starom. Posao, kuća, posao i tako."
-"Jesu li se isplatile te godine tvog dokazivanja? Jesi l` promoviran, jel` ti plaća išta veća? - glasno se smijao luka.
Postajao sam sve manji i manji tu ispred njega.
-"Pa imam nekih obećanja, govore mi da sam talentiran, perspektivan, potencijal za velike stvari i nadam se za koju godinu..." - mucao sam skrivajući ruke ispod stola da ne vidi kako drhte.
Sažaljivo me pogledao. On, Luka, zvani Tukac, koji je jedva završio srednju školu, sažaljivo je pogledao mene.
-"A lijepo sam ja tebi govorio da je škola za budale." - rekao je i ustao se da plati pivo. Konobar mu je šeretski rekao nešto u smislu "kuća časti" na što su se obojica nasmijala kao da je riječ o najinteligentnijoj šali stoljeća.
I tako sam ja sam sebi sjeb`o karijeru. `Ko me je tjer`o da se hvatam ćorava posla. Neš` ti fore, bit` pravnik i još s potencijalom. Trebao sam lijepo slušat Luku i sigurno bih puno dalje dogur`o.


komentiraj (16) * ispiši * #

žuta kabanica

nedjelja , 16.11.2008.

Vraćala sam se s posla uvijek istim putem, ravna, široka cesta pružala se ispred mene a ja bih klapala korak po korak u cipelama s potpeticama ignorirajući bol u stopalima, prstima, petama, Bog zna gdje me je više boljelo, ali sam hrabro nabadala nekih petnaestak minuta hoda od mjesta na kojem bi izašla iz autobusa, samo katkad automobila, do moje kuće. Naše kuće. Zimi bi se već smračilo kad bih otključavala vrata tiho i ulazila ostavljajući kaput na stolicu, torbu bih spustila na pod i produžila do spavaće sobe. On bi spavao. Skutrila bih se uz njega i mirisala mu potiljak. Voljela sam njegovu toplinu ispod popluna, osobito zimi kad bi me hladan vjetar išibao po obrazima, onda bih se zavukla u njegovo naručje i gladna, umorna, zaspala kao da je noć.
Spavao je danju jer je noću pisao. Uvijek sam se smijala njegovim teorijama o tome kako danju ne može pronaći inspiraciju, previše stvari mu odvlači pažnju i nije sposoban napisati ništa vrijedno. Samo uzalud troši papir.
Kad nije pisao, čitao je.
Oči su mu danju bile natečene, crvene vijeđe davale su mu izgled umornog čovjeka a popucali krvavi kapilari u očima izgled kroničnog pijanca, i ako alkoholu nikada nije bio sklon odviše. Poneka čašica tu i tamo, ako je društvo veselo i to je bilo sve.
Tog sam dana došla nešto kasnije nego obično, mrak je pojeo posljednje ostatke dana, hladnoća se uvukla u svaku poru, ispod kaputa, u ruke ispucale kože od vjetra, u nosnice iz kojih je curila vodenasta sluz, u grlo koje je peckalo kao pred virusnu prehladu. Kiša je kapala iz oblaka gotovo cijeli dan, čineći nebo tmurnim i sivim. Žudjela sam za toplim čajem s limunom koji mi nema tko skuhati. Jer on spava.
Onako odjevena legla sam pored njega. Tako sam željela da me jednom zagrli, probudi se, protrese i kaže da se ne moram ničega bojati dok je on tu kraj mene, htjela sam da se trgne iz tog svog noćnog života koji ne vodi nikuda i odvede me u jedno svijetlije jutro, jedno u kojem ćemo se zajedno probuditi, doručkovati, pročitati novine, hodati po kući u bade mantilima, voditi ljubav ili se svađati, bilo što. Sve je zvučalo primamljivije od ove tišine, ovlašnih poljubaca u polusvijesnom stanju i mog zavlačenja njemu u krevet dok je on okrenut leđima.
I onako nikada neće dovršiti taj svoj roman. Osim toga, tko danas živi od pisanja? Umorila sam se od uzdržavanja boema i pjesnika, a to me privuklo k njemu ako ću biti poštena, taj neuobičajeni senzibilitet, let u oblacima, nimalo prizemljenja i sanjivost u očima. Da, u to sam se zaljubila. Digla bih spomenik onome tko je rekao da smo mi žene lude. Jesmo. Sve luđa od luđe. Smijemo se štreberima, dajemo se mačo divljacima koji nas onda zlostavljaju ili se udajemo za pjesničke duše od kojih niš koristi.
Izvukao je ruku ispod deke i pomilovao me po licu.
-Došla si - rekao je. Začudila sam se što je ipak budan i razgovara. Mora da nije davno zaspao pa sam ga probudila ma kako se tiho uvukla u kuću.
-Da, došla sam. Išla sam u šetnju s kolegicom s posla, popile smo kavu u novom šoping centru i zadržale se malo dulje. Kupila sam ti neke kozmetičke sitnice koje ti trebaju i plodove mora za petak, dolaze nam gosti ako nisi zaboravio.
-Ti ćeš kuhati? Hmmm, volim kad kuhaš...
Još uvijek je bio okrenut prema zidu.
-Molim te, možeš li mi dodati žutu kabanicu? - pokazao je rukom u jedan kut sobe. Osvrnula sam se zbunjena. Nikada nije imao kabanicu, a i što će mu to u krevetu.
-Kakvu kabanicu? - nasmiješila sam se.
-Tu žutu kabanicu, vidiš da pada kiša, razmočit će mi sve što sam iskopao od jutros. - i dalje je pokazivao rukom.
-Ma, kakvu kabanicu i kakvo kopanje? - smijala sam se glasno još uvijek ne shvaćajući.
Trznuo je ljutito rukom i odgurnuo me. Shvatila sam da je ljut i nestrpljiv.
-Dodaj mi kabanicu, vidiš da sam sav mokar, a i ove pločice koje sam otkopavao cijeli dan će pokisnuti. Shvaćaš li ti ženo da sam na pragu otkrića? Kopam već mjesecima i neću dopustiti da mi kiša uništi nalazište. Moram pokriti iskopine. - vikao je razdraženo i dalje ležeći u istom položaju, licem i tijelom okrenut prema zidu.
-Pa ti spavaš - shvatila sam da pričam s čovjekom koji se nalazi u dubokom snu, posve nesvjesan vremena i prostora u kojem se zapravo nalazi, posve nesvjesan da spava.
-Tko spava? O čemu ti pričaš. Dodaj mi kabanicu...
-Naravno, dodat ću ti kabanicu.
Uzdahnula sam i legla onako u odjeći pokraj njega, zagrlivši ga s leđa. Danima je već čitao jednu debelu knjižurinu o arheologiji....
Utonula sam u san. Spavat ću neko vrijeme tako uz njega, sve dok se naspavan ne odluči ustati i zavuče se u svoju radnu sobu, pišući, cijelu noć.
Zatim ću grliti hladan krevet. Kiša je i dalje padala. Dabogda mu se smočile i raskvasile te njegove iskopane zemljane pločice.

komentiraj (12) * ispiši * #

kriza

subota , 15.11.2008.

Kako je u svim medijima velika vijest globalna kriza, pad vrijednosti dionica u svijetu i u nas, zamrzavanje plaća i odgoda Božićnih blagdana za neka bolja vremena po onoj staroj hrvatskoj poslovici "nema Božića dok traje kriza", ja neću pisati o tome. Nije me briga. Preživjet ćemo valjda nekako. Štednjom ili na druge načine.
Ja ću pisati o onima čiji je broj Božića koje će doživjeti već unaprijed određen i onima kojima sve božićnice ovog svijeta ne mogu vratiti osmjeh na lice. O bolesnoj djeci. Djeci tako bolesnoj da za tu njihovu bolest nema lijeka. Pa samim time ni nade. Mi ostali se barem možemo nadati da će biti bolje i da će kriza proći.
Bolest se zove cistična fibroza.
Prenosim dio članka objavljenog na stranici www.net.hr

"Hrvatska udruga za cističnu fibrozu pokrenula je humanitarnu akciju 'Pružimo djeci zdravlje terapijom na Mrtvom moru', koja će trajati do kraja 2008. godine. Pomozite im da otputuju.

Cistična fibroza (zvana i nevidljiva bolest) najčešća je genetska bolest bijele rase koja značajno skraćuje životni vijek oboljelih. Bolest zahvaća žlijezde s vanjskim lučenjem te tako oštećuje mnoge organe, a najviše plućni i probavni sustav.

U Hrvatskoj ima 112 oboljelih a prosječna životna dob je ispod 20 godina. U zapadnim zemljama je životni prosjek mnogo viši – oko 36 godina. Velika razlika u prosječnoj životnoj dobi rezultat je bolje informiranosti te veće dostupnosti terapija u inozemstvu.

Bolest uzrokuje destrukciju plućnog tkiva, upale pluća, česte i dugotrajne infekcije dišnog sustava, nosne polipe, teške probleme probavnog sustava, neplodnost, dijabetes, cirozu jetre, žučne kamence i mnoge druge probleme.

Kako lijeka za cističnu fibrozu još uvijek nema svakodnevnim terapijama nastoji se usporiti tijek bolesti. Većina terapija orijentirana je na liječenje plućne bolesti koja u konačnici određuje duljinu života oboljelih. Jedna od dokazano uspješnih terapija je i liječenje na Klinici za CF na Mrtvom moru.

U Klinici za CF na Mrtvom moru liječenje oboljelih provodi se već 12 godina. Mnoge studije pokazuju znatna poboljšanja zdravstvenog stanja oboljelih zahvaljujući specifičnostima tog kraja (veći udio kisika, hipoalergeno područje, veliki postotak minerala u zraku itd.). Dokazano se povećava plućni kapacitet oboljelih, produljuje se životna dob, djeca dobivaju na težini, smanjuju se nosni polipi, prestaje potreba za korištenjem kisika na čak nekoliko mjeseci i sl.

Više informacija o liječenju na Mrtvome moru možete potražiti na službenim stranicama tog centra.
Djeca iz Hrvatske putovala bi u veljači 2009. godine sa skupinom djece iz Njemačke.

Da bi omogućili odlazak 15-ero najteže plućno oboljele djece potrebno je do kraja 2008. prikupiti 400.000 kuna (prema službenim cijenama Klinike za CF).

U svrhu ove akcije Udruga je otvorila namjenski žiro račun kod Privredne banke Zagreb: 2340009-1510355288

Za uplate iz inozemstva broj računa je: IBAN: HR 77 2340 0091 5103 5528 8

"Uspjeh akcije nam je od velike važnosti jer osim pomoći djeci koja bi išla u ovoj pilot grupi sva medicinska dokumentacija ove djece od prije i poslije odlaska na Mrtvo more bila bi temelj naše molbe HZZO-u da ubuduće oni snose troškove odlaska plućno loše djece", kažu u Udruzi za cističnu fibrozu.

Udrugu možete kontaktirati i putem telefona na brojeve: 095/871-5677 i 091/4242-448. "


Pa prijatelji, mislim da bi bilo jako dobro pomoći ovoj djeci. Možda poslati e -mailom ovaj članak ljudima koje znate. Možda i ljudima na visokim položajima.
Možda ćemo time što pomognemo djeci postati malo bolji ljudi nego što jesmo, uštedjeti jedan osmjeh te djece, uštedjeti im jedan dan patnje i produžiti život.
E, to ja smatram djelovanjem u svrhu suzbijanja krize.

komentiraj (12) * ispiši * #

palačinke

četvrtak , 13.11.2008.

Oduvijek sam volio palačinke, ali ih ni jedna žena koju sam smatrao svojom i kojoj sam davao dio sebe, nije voljela peći. Ne samo one, nego je i moja majka, a još više baka zazirala od te aktivnosti.
-Napravit ću ti tortu, kolač, bilo što, samo nemoj da pravim palačinke - govorila bi moja majka takvim glasom da bih se posramio što sam uopće tražio to od nje.
-Dječače, jel ti misliš da ja nemam pametnija posla nego mutiti tijesto i stajati na nogama tako dugo dok mi vene ne budu šire od prstiju i dok mi se ove stare kosti ne saviju od reume? Eno ti ručak, pa jedi ako si gladan. Ostavi baku na miru. U grob ćete me otjerati prije vremena, vidim ja to....-nastavila je govoriti sebi u bradu odlazeći.
A ja bih na jeziku osjećao mekano, glatko tijesto, još toplo, blago zagoreno na krajevima, kako mi miluje okusne pupoljke i razlijeva se niz nepce okusom jednom čokolade, drugi put meda i kokosa, treći put domaćeg pekmeza od šljiva. Oh, kako sam volio šećer i mljevene orahe u njima ukrašene tučenim slatkim vrhnjem.
Sanjao sam ih gotovo jednako često koliko sam sanjao ljubavni čin. A to je nama muškarcima svojstveno, to snatrenje o ženama koje su slobodne, razuzdane, tople i mazne, dostupne.
Rekao sam "ni jedna"? Zapravo trebao sam reći "ni jedna osim nje".
Imao sam iznajmljeni studentski stan na Žitnjaku. Nekoliko stanica udaljen od okretišta dvojke. Jednosoban stan u kojem sam živio sam, bez cimera, kako bih mogao neometano učiti.
Susreo sam je jedne zimske večeri. Vani je već bilo mračno, snijeg je škripao pod gumenim potplatima čizama. Stajao sam ispred svoje zgrade tražeći ključ od ulaza, kad sam začuo "tap, tap, tap, tap, ritmično udaranje malih nožica po tlu, a zatim ugledao mačku kako žustro dolazi iza ugla, protrčava pored mene i nestaje u mraku. Za samo nekoliko sekundi, opet se začulo nešto glasnije "tup, tup, tup, a zatim sam ugledao psa, bijele duge guste dlake, za kojeg nikada nisam saznao koje je mješanačke sorte bio, kako trči u istom smijeru i nestaje u mraku, upravo tamo gdje je nestala i mačka prije njega.
Nasmiješio sam se i nastavio prebirati po džepovima tražeći ključeve.
Opet se začulo jako glasno "tap, tup, tap, tup, tap" i iza ugla je dotrčala zadihana djevojka.
-Jeste li vidjeli možda bijelog psa? - zastala je i prodahtala pokušavajući ujednačiti disanje.
Pokazao sam rukom u kojem smijeru je njen pas otišao i zaustio nešto reći no ona me prekinula glasnim krikom.
-Bibi, dolazi ovamo. Taj glupi pas me uopće ne sluša.
Tek tad sam vidio da je pas odustao od potjere i vraćao se natrag.
-Tvoj je? - upitao sam.
-Ma ne, ja se ne znam brinuti ni za kaktuse i oni nakon nekog vremena krepaju, samo ne znam je li to od previše brige ili neznanja ili nemara. Kako god okreneš, bolje je meni ne ostavljati živa bića na brigu.
-Pa odkud ti onda pas? - začudio sam se.
-Prijateljica je otišla na krstarenje u Egipat, jedno od onih jeftinih studentskih, zapravo apsolventskih putovanja i nije imala kome drugom ostaviti na čuvanje stan, te svoje kaktuse i Bibi. Stan je ok, još uvijek je na drugom katu,kaktusi su crkli, a Bibi je još živa, no neprestano je gubim.
Dok je pričala osmotrio sam je malo bolje i shvatio da je jako lijepa s tom svojom valovitom crvenkastom kosom, kožnom crnom jaknom i rockerskim čizmama. Mogao sam se kladiti da voli rock balade.
-Mogli ste ti i Bibi svratiti na jedan čaj, da se malo ugrijete. - predložio sam. Sad kad znam da smo susjedi, ja sam u prizemlju.
Začudo, pristala je.
Napokon sam pronašao ključ i otključao. Moj stan je bio prvi do ulaza, nismo morali koristiti stube.
-Kakav uredan stan. Znaš, mislila sam da su svi muškarci lijeni, pa ostavljaju nered iza sebe.
Skuhao sam čaj i zamolio je da me pričeka dok se preodjenem u trenirku.
Kad sam se vratio iz sobe, moja je kuhinja bila puna dima, gustog bijelog dima, što se migoljio kroz otvoren prozor. Stanom se širio božanstven miris palačinki. Sline su mi se skupile na rubove usana i promucao sam - Pa kako si tako brzo uspjela...
-Pa, da postoji disciplina brzog pravljenja palačinki, ja bih vjerojatno bila svjetski prvak. Minuta za umutiti tijesto i čas posla za ispeći ih. Samo ova tvoja tava je usporila cijeli proces - mahnula mi je plavom, emajliranom tavom ispred nosa i okrenula jednu palačinku u zraku. -Moraš nabaviti teflonsku tavu, pa da vidiš kako to glatko ide. I ne dimi ovoliko. Zapravo, ne dimi uopće. Budi sretan ako susjedi ne pozovu vatrogasce, ovaj dim što suklja vani, kao da je od požara - smijala se i samo lijevala tijesto, a palačinke su se slagale jedna za drugom, čineći već poveliku hrpicu na tanjuru.
-Maži, što čekaš! - pogledala me je kao prijekorno. Tada sam bio siguran da sam se zaljubio u ovu neobičnu djevojku.
Pekla mi je palačinke cijeli tjedan, sve dok Egipatska avantura njene prijateljice nije završila, i taman kad sam se odvažio da je poljubim i pokušam zadržati, ona je odmahnula glavom i rekla "Ne bi išlo, ovo, nas dvoje, mislim, ne bi išlo, vjeruj mi".
Nikada nisam saznao zašto ne bi išlo. Znam samo da sam posljednju palačinku čuvao u hladnjaku sve dok je plijesan nije pretvorila u nešto neprepoznatljivo.

komentiraj (21) * ispiši * #

volio bih...

srijeda , 12.11.2008.

Volio bih jednom pokisnuti s tobom, držati te u naručju dok mi kiša kapa niz kaput, jer ništa nije tako lijepo kao poljubac zasoljen kišom, vlaga što se uvlači u kosti i škripa automobila kroz duboke lokve u vidu kulisa tog prekrasnog jesenjeg, večernjeg poljupca. Tako bih želio kisnuti s tobom i nogama raznositi natopljeno crvenkasno lišće pitomih kestena, držati te za ruku i osjećati bridenje usnica, vrelijih od pečenih divljih kestena što ih čovjek s vunenom kapom na glavi i u rukavicama bez prstiju peče na limenim šupljikavim tepsijama kroz čije rupice palacaju vrhovi vatre zapaljene na ugljenim kockama. Hodali bi bez kišobrana, nas dvoje ništa ne može sakriti od pogleda prolaznika, ali tko bi nas te noći uopće mogao vidjeti osim nekih sličnih ljubavnika, dovoljno ludih, poput nas, da izaberu šetnju preko kišnih lokava umjesto tišine i mirnoće, topline vlastitog stana?
Volio bih ti šaptati nježno riječi tvojih omiljenih pjesama, znam bila bi to Barbara Slamingova i Povratak Cesarićev, a ti bi uzdisala tiho, dirnuta. I ne bih ti lagao, ne kao što sam lagao drugim ženama.
Volio bih ti kupiti ruže od uličnog prodavača.
Volio bih te sanjati dok kiša pada i živjeti taj san makar kratko, svega nekoliko trenutaka, sve dok me java hladnim prstima ne podsjeti da nisi moja, da nikada nisi ni bila moja.
Jedina moja, volio bih te voljeti, a to mi nikada nisi dopustila.

komentiraj (24) * ispiši * #

filmovi koje nisam gledao i filmovi koje sam gledao bezbroj puta

utorak , 11.11.2008.

Kad sam bi dječak, filmovi su se na televiziji prikazivali razmijerno rijetko. Imali smo prvi i drugi program i jedan film u nekoliko dana. Obično bih se oduševljavao kad ugledam glavu lava koji riče, jer bih znao da slijedi nešto zanimljivo. Dobri stari Metro Golden Mayer.
Sjećam se crno bijelih filmova s Merlin Monroe, dobrim starim Bogartom, zatim ere kaubojskih filmova koje sam najviše volio gledati ljeti točno u podne, pa onda epove poput Kleopatre...Bilo je tu svašta, no bio sam sretan kad sam mogao pogledati dobar film.
Ipak, postoje filmovi koje nisam gledao, a žao mi je što nisam i posve je sramotno što nisam. To je kao da čovjek smatra da je načitan a nije čitao baš ništa od Dostojevskog. Dostojevskog se naprosto ne smije propustiti. E, nekako tako i ja smatram da znam što je dobar film, a nisam gledao neke od klasika.

Sjaj u travi - režiser Elia Kazan, 1961. Warner Bros
To je jedan od filmova koji se u pravilnim razmacima prikazuje na televiziji, no ja gotovo uvijek prispijem na sam kraj i zaista me to svaki put dodatno iznervira. Pa zar nisam lijepo mogao doći kući i ne upaliti baš prvi program i ne saznati da sam ga opet propustio? Ne, očito nisam. Ja svaki put znam da taj fim nisam gledao, a mogao sam. Scenarij je zanimljiv, siromašna Kanzašanka, zaljubi se u najbogatijeg mladića u gradu. Nakon što sazna da ju je prevario jer je popustio porivima i potrebama tijela, kojima mu ona prije braka nije htjela ni mogla udovoljiti, djevojka doživljava histerične ispade, nakon čega biva smještena u psihijatrijsku ustanovu...

Istočno od raja, Buntovnik bez razloga i Div - tri jedina filma koja je snimio James Byron Dean i na temelju njih ušao u filmsku legendu, a filmovi su postali klasici. Sva tri su snimljena u periodu od osamnaest mjeseci. On je bio simbol buntovnika sredinom prošlog stoljeća, umro je sa jedva 25 godina i nije uspio uživati u svojoj slavi, još manje u novcu. Gledao sam neke scene iz navedenih filmova, no na žalost nikada od početka do kraja. Zašto? Jednom je to bio odlazak na put baš u vrijeme početka filma, drugi put sam imao sastanak s ljubavi mog života (tako sam tada mislio, pa mi je bilo važnije to nego gledanje filma), treći put sam išao s društvom na otvorenje neke izložbe pa sam si mislio u sebi, "ah, bit će još repriza, što se nerviraš, to je nezaboravna trilogija i pogledat ćeš je kad tad...Uglavnom, uvijek sam radio nešto važnije u vrijeme kad je neki od ovih filmova bio na tv-u. Ako ih netko ima snimljene na DVD-u neka se javi.

Mačka na vrućem limenom krovu - film iz 1958. godine, niminiran i dobitnik hrpe Oscara (jedino glavni glumac nije dobio kipić), snimljen na temelju kazališnog djela Tennesseeja Williamsa.Eh, to je film koji sam počinjao gledati bezbroj puta, udobno se smjestim, ispred sebe stavim grickalice, noge dignem na stol i počne moja avantura, koja redovito biva prekinuta. Najdraže mi je kad u sred filma nestane struje, a sljedeći najdraži razlog mi je zvono na vratima i dolazak gostiju od kojih se nikada nisam znao sakriti tako da se pretvaram da nisam doma i ne otključam vrata.

Građanin Kane - film Orsona Wellesa iz 1941. godine, sramota je i priznati da ovo remek djelo nisam gledao pa su razlozi negledanja posve nebitni. Posljednji u nizu izgledao bi ovako : prijatelj mi ga je snimio na računalo, a ja sam posve zaboravio na to, te sam kupio novo računalo, staro darovao i eto, film nisam odgledao. Američki filmski institut proglasio ga je 2007. najboljim američkim filmom svih vremena.

Vjerojatno postoje neki "viši razlozi" za sve gore navedeno, možda previše očekujem od njih, možda nikada nije bio pravi trenutak. Uglavnom da parafraziram jednog pisca kojeg sam čitao prisiljavajući se riječima "glupane, kako je moguće da ga diljem svijeta čitaju, uživaju u njemu, navode kao omiljenog pisca u intervjuima, a tebi se povraća kad otvoriš prvu stranicu njegove knjige i do posljednje imaš poriv da si čupaš kosu pitajući se tko ovo može zvati književnošću" i tako pročitao cijeli njegov opus nadajući se da ću pronaći tračak ljepote u svemu što je naškrabao - kad nešto jako želiš, cijeli svijet se uroti da to ne dobiješ, čime se potvrdilo da je Murphy bio u pravu. Je...mu pas...mat...Murphyu mislim, ne piscu.

No, da sve ne bi bilo tako crno, postoje i filmovi kje sam gledao bezbroj puta. Ne zato što su to najbolji filmovi, ni stoga što su mi najdraži, nego naprosto imaju ono nešto. Nešto jako privlačno, atmosferu koja me obara s nogu, glumačku virtuoznost ili filmsku glazbu. Svaki ima nešto od navedenog što me u datom trenutku oduševilo, pa se tim filmovima uvijek vraćam.

Kum - ma ne sva tri dijela, nego prvi. Mlađahni Al Pacino, početak razvoja kultnog glumca, za mene jednog od ponajboljih, vesela i istovremeno mračna atmosfera "cosa nostre", pravila ponašanja, glazba koja je magična. Što reći, gledao sam ga toliko puta, da mi se čini da ga svaki put gledam kao da mi je prvi.

Memento - noviji film koji se obvezno mora pogledati. No, ako se pretjera, čarolije nestaje. I što je jebem mu pisalo na prsima glumca u posljednjoj sceni? To me izluđivalo i nisam si želio priznati ako je i to jedan od razloga zašto gledam film. Intelektualno je poticajan, vjerujte mi. Ne nalazi se uzalud na listi 250 najfilmova svih vremena. Odličan scenarij, neobičan način prikazivanja radnje, prošlost i budućnost se prikazuju istovremeno, dok se te dvije vremenske linije ne sretnu na sredini puta.

Gladijator - Ridley Scott, 2000. godina s Russellom Croweom i Joaquinom Phoenixom (ovaj potonji kaže kako više neće glumiti, pa dobro, ako pjeva kao što glumi, neka čovjek samo pjeva, slušat ćemo) vjerojatno ima i boljih filmova sa sličnom temom(mada sumnjam, s obzirom na broj osvojenih Oscara), no mene je oduševilo što sam ga prvi put gledao u kinu, scene su bile fascinantne, glazba odlična, više nego odlična, radnja dobra, emotivan film, rat, povijest, napetost. Gledao sam ga previše puta želeći još jednom osjetiti ono što sam tog dana doživio u kinu, taj osjećaj katarze, oduševljenja, nečega što ne mogu i ne znam opisati bolje, ali na žalost, nikad više to nisam doživio. Kriv je premali ekran i nedostatak dovoljno dobrih zvučnika.

Legenda o jeseni - 1994. godine, Edward Zwick; romantičan film, ali mene nije privukao romantični dio priče, mada sam se uvijek pitao kako je moguće da tri brata vole istu ženu, te da ta ista žena bude sa svom trojicom, nego dio o načinu života u to vrijeme, odlični Anthony Hopkins i brutalnost života i sudbine.

Šalji dalje/Pay It Forward - 2000. godine, režija Mimi Leder, glavni glumac legendarni Kevin Spacey je profesor sociologije, s bolnom prošlošću i opekotinama na prsima. Pokušava uvjeriti svoje učenike da jedan čovjek čini razliku. Dječak Eugen pokušava teoriju "šalji dalje" provesti u djelo, tak da pomogne trojici ljudi, obvezujući ih da oni pomognu sljedećoj trojici, te bi se "dobro" na ta način širilo geometrijskom progresijom. Dječak završava tragično. Kevin Spacey je imao i boljih uloga i boljih filmova, te ovo sigurno nije neko remek djelo, no sama priča je tako potresna i tako emotivna, da sam na ovaj film gledajući ga prvi put plakao, sjetio sam se svog djetinjstva, djetinje naivnosti i snova. Stoga sam ga gledao previše puta.

Uglavnom, odavno već nisam gledao neki jako dobar film. Morat ću malo osvježiti znanje o filmovima ili napokon nadoknaditi propušteno.

komentiraj (14) * ispiši * #

alterić egić

nedjelja , 09.11.2008.

Ja sam čovjek koji ima svog mesara, svog krojača, svog prodavača novina, svog psa, svoj stan, svoju lulu i šešir i svog psihijatra. Muškarac u ranim četrdesetim sjedio je važno zavaljen u kožnu uredsku fotelju, držeći ruke tako predvidljivo sklopljene da mi se u jednom trenutku učinilo kako je sa filmskog platna iskočio dr. Ian, savršen glumac u jeftinim romantičnim komedijama. Njegova je kancelarija mirisala na morsku pučinu pa sam bio gotovo uvjeren da je uzaludno vaditi lulu i zapaliti je. Une su mi podrhtavale od želje. Svoje seanse s psihijatrom zamišljao sam drugačije. Kao ispijanje pića u zadimljenom lokalu i filozofiranju o smislu koji je današnjica urezala u nabore postojanja marginalnih likova poput mene, koji od života žele previše uvjereni kako su talentirani, sposobni, a život im vraća ping - pong lopticu tako da ih zvizne ravno u glavu bez imalo pardona. A ni to ih ne osvjesti niti pokoleba.
-Trebao si se ispovjedati nekom konobaru u noćnom baru. Obično jako dobro znaju slušati. Dobra su zamjena za psihića, s tom prednošću što su besplatni, slušaju jer je mušterija uvijek u pravu, u pravilu ih tvoja priča ne zanima uopće, ali ako si jedan od sretnika i život ti je napeti promašaj koji uključuje malo perverzija, urote, nasilja, i sličnih napumpanih detalja, uspjet ćeš ih zainteresirati, pa ti možda daju i savjet. Na stranu što od tog savjeta nećeš imati nikakve koristi, ali razvit će se komunikacija, pa nećeš imati osjećaj da gnjaviš jadnika. Usput mu platiš i piće, djelovat će kao da imaš prijatelja s kojim si izašao na cugu. - tako je govorio ne Zaratustra, nego jedan mali dio mene. Eh, da, zaboravih reći kako često pričam sam sa sobom. Zapravo s njim. On je sve ono što sam ikada poželio biti, onaj uspješni ja, ciničan, zgodan, odjeven elegantno i skupo, namirisan, fin, odgojen.
-Poznavao sam ženu koja nikako nije uspijevala imati prijateljicu, znaš ono klasično prijateljstvo, razmjenjivanje odjeće, odlazak na kavu, plakanje na ramenu. Kad bi i pronašla neku s kojom bi dijelila dio svoje intime, bilo bi to na kratko i završilo bi fijaskom. Nije se žalila, ali je osjećala kao da joj zbog toga nešto ne dostaje. S druge strane, imala je dobre i odane muške prijatelje, no nekako je ipak nelagodno muškarcu reći kako ne možeš doći tad i tad, tu i tu, jer te toliko boli dojnji dio abdomena, samo zato što si žena i samo zato što su oni dani u mjesecu kad si sama sebi ružna, histerična, nesretna i jedeš slatko kao da će čokolada nestati s tržišta jer dolazi sedam gladnih godina. - rekao sam tog jutra psihijatru, kao odgovor na njegov poticaj da pričam o prvoj stvari koja mi padne na pamet.
-Ta vam je žena važna? - izgovorio je rečenicu sporo, dajući joj važnost gotovo kao da pred pedeset milijuna ljudi pita "Zaista ste sigurni da vaš patentirani lijek dovodi do stopostotnog izlječenja karcinoma?
-Vjerojatno na jedan način jest. - zamislio sam se.
-Pa da, važna ti je, što se sad sramiš priznati? Između liječnika i pacijenta postoji povjerljiv odnos i sve što mu kažeš ostaje u ova četiri zida. - verglao je alterić egić.
-Pet. - odgovorio sam naglas.
-Što "pet"? - upitao je psihijatar.
-Što "pet"? - upitao je alterić.
-Soba vam je peterokutna, imate pet zidova, a ne četiri zida. - primjećivao sam takve stvari.
-Ha, ha, skrećeš s teme. Odlično, odlično izbjegavanje. - smijao se alterić.
-Skrećete s teme. -hladno je konstatirao liječnik. Njegov hladan pogled proparao mi je zjenice. Neverbalno mi je dao do znanja da sam naivni kreten ako mislim njega zajebavati s takvim prozirnim trikovima.
-Ma, ne, ne skrećem, samo sam primijetio, a morate priznati da je nesvakidašnje imati ured kakav imate vi. No, na stranu arhitektura, u pravu ste važna mi je.
-Poslovno, emotivno?
-Reci da te cura drži u šaci, reci mu. Od nje ti ovisi hoćeš li preskočiti pijune kao skakač, konjanik ili ćeš ostati mali pijun, obična pješadija koja je lako zamjenjiva i koju se žrtvuje za velike figure. - šaptao je alterić.
-Radije ne bih odgovorio na ovo pitanje. Osim toga, moja je žena mrzi.- prošaptao sam ja.
-Hm, da. Shvaćam. Još niste spremni potpuno se otvoriti. - napokon je promijenio položaj ruku i zapisao nešto u svoj rokovnik, zeleni rokovnik s printom zmijske kože.
-A što je s vašom ženom?
-E, ovo je pravo pitanje. Ovaj tip zna izvući nož, duge oštrice i zabosti ga ravno u srce, a onda ga malo zavrtjeti, tek tako, da više zapeče. - došlo mi je da mu kažem da začepi, tom svom alteriću, ali njega čovjek ne može ušutkati, pomami se na ovim sastancima utorkom. Kao da uživa.Ili kao da bi htio da se odam, da ga predstavim tom svom liječniku, pa da više ne bude ekskluzivno moj. Bio bi tada "naš" liječnik.
-Podnio sam papire za razvod i sad je konačno gotovo. Puno godina jada i mizerije. Finito.
-Kako se ona nosi s tom vašom odlukom?
-Nevjerica. Da, ona ne vjeruje kako više nije u stanju zavesti me i tijelom od mene dobiti pseću privrženost. Ne vjeruje da se slabić trgnuo i odvažio prekinuti nešto što odavno nije više živo. Vjerujete li doktore da sam ja svoju ženu prije par godina molio da odemo zajedno na jednu večeru? Molio sam je danima dok nije pristala. Ljudi su mi se već smijali iza leđa jer moja žena nije posjećivala moje roditelje, nije nigdje išla sa mnom, nisu je zanimali moji prijatelji. Bio sam tema ismijavanja do te mjere, da su govorili kako i nisam oženjen, nego lažem, eto da prikrijem da nisam u stanju zadržati ženu. Možete li zamisliti takvo nešto? ili još gore, sumnjali su da sam homoseksualac (nemam ništa protiv te orjentacije, ali meni su žene ipak privlačnije) i da sam se oženio kako bih utješio jadnu majku. Pričalo se svašta o meni. Ona je za to vrijeme upražnjavala jedan od svojih sedamnaest hobija i šetala gradom s mačkom ispod ruke. Fuj, te dlačetine po stanu i smrad više naprosto nisam mogao podnositi.
-Alergični ste na mačiju dlaku? - opet je nešto zapisivao u onaj zmijski rokovnik.
Kihnuo sam umjesto odgovora.
-Lažeš zlato, lažeš dušo. - javio se alterić. Ti imaš alergiju samo na njenu mačku i ni na jednu drugu. Reci čovjeku pošteno, zgadila ti se žena i ostavio si je.
-Zašto tako mlad čovjek poput vas nosi šešir i puši lulu? - iznenadio me pitanjem. Ukočio sam se.
-Kad sam ti ja govorio da se ne glupiraš s tim stilom koji je star i ofucan, nisi me slušao. Tko još za boga miloga nosi šešir? I puši lulu pored cigareta? Nije to nikako coolerski. No, valjda ti i nemaš pojma što je danas cool, a što nije u trendu. Još ti fali drveni štap i bio bi tipični umirovljeni profesor koji je taman napunio zlatne osamdesete, jer baš je za vrijeme njegove mladosti taj stil oblačenja bio u modi, a kako umirovljenici danas loše žive, čovjeku ne preostaje ništa drugo nego nositi odjeću koju ima. Vrlo neprilično za tvoje godine, govorio sam ti već. Evo i doktor misli da si čudak. Još će ti dati uputnicu za neku ustanovu ako ne smisliš neki dobar odgovor.- sad je već alter bio ljut i frustriran.
-Pa, da budem iskren, šešir sam naslijedio od oca, podsjeća me na njega, tako imam osjećaj da je još uvijek tu, negdje blizu, osjećam njegov miris koji se zadržao na tkanini i zbog toga ga nikada nisam želio nositi na kemijsko čišćenje. To vam je osjećaj kao da u šetnji opet držim svog oca za ruku, kao što sam to činio dok sam bio dječak, ili još više, kao da dvojica zrelih ljudi šetaju bok uz bok razmjenjujući neke sitne mudrosti ili dojmove pokupljene usput tijekom dana. A lulu sam dobio na poklon. Čini mi se da je užitak udisanja duhanskog dima nešto veći na taj način nego li kod cigarete. I ritual pušenja dulje traje. Ranije sam sjedeći u svojoj radnoj sobi znao paliti jednu za drgom, nesvjestan broja cigareta koje bih popušio. Pomagale su mi se koncentrirati, uobličiti misli u djelo. Onda sam otkrio da ću zasigurno završiti u bolnici ako ne prestanem gušiti se u duhanskom dimu. Nekako u to vrijeme, kašljao sam kao tuberkolozni starac, moj prijatelj mi je na poklon donio ovu lulu. I od tada smo nerazdvojni. Manje pušim a užitak je isti. I ne budim susjede svojim krkljanjem.
-Hm, da...
Zanjihalo se klatno velikog zidnog sata.
-Već je pet sati. Nije li to znak da je naša seansa za danas gotova? - usudio sam se upitati. Ipak je on plaćen po satu. Zapravo ja ga plaćam po satu. Masno.
-Da, za danas bi to bilo sve. - rekao je i pogledom mi dao do znanja kako se mogu ustati i otići.
Neobično je kako se rastajemo nas dvojica. Mene uhvati neka tuga, pomisao da sam prekinut u nečemu što mi je silno ugodno, osjećaj da sljedeći put neće biti ovako intenzivno i dobro, da rezultat našeg razgovora meni neće donijeti prosvijetljenje, katarzu, pa zažalim što nema načina da produžim razgovor. Previše sam škrt za to. Njemu je svejedno. Vidim to po položaju njegovog tijela u fotelji.
Na odlasku sam susreo liječnicu čija se ordinacija nalazila na kraju hodnika.
-Mora da su ljubavnici - javio se onaj crv od alterića. Taj je danas bio i perverzan. Mislim da ću ga se morati riješiti.
-Mogli smo nas dvojica popiti jedno piće prije odlaska doma - rekao sam mu i krenuo do bara na uglu.
-------

Pokucala sam na vrata i ušla. Sjedio je miran. Osmjehivao mi se.
-Tako volim tvoju mirnoću i tvoj osmjeh. -rekla sam mu. Mislim da nije slutio da sam potajno zaljubljena u njega sve ove godine. Na kraju krajeva i ja imam doktorat iz medicine, dobra sam psihijatrica i znam tehnike kojima mogu prikriti svoje osjećaje.
-Ja volim kad uđeš nakon što ode posljednji pacijent. - rekao mi je sklapajući zeleni kožni rokovnik i spremajući ga u ladicu.
-I tko je bio danas? - klimnula sam glavom u smjeru vrata. Shvatio je da se to odnosi na pacijenta koji je upravo izašao.
-Znaš, nikad u ovih deset godina moje karijere nije propustio termin. Niti je zakasnio. Svaki tjedan uredno dođe i priča mi sat vremena. I svaki put je netko drugi. Podvojena ličnost s bezbroj likova u sebi. Nikada nije ispričao istu priču. Danas je ekscentrik koji nosi šešir, priča sam sa sobom, zaljubljen je u ženu koja nema prijateljica, ne podnosi mačke i usljed bolnog je razvoda.
Nisam ti rekao, ali na njegovom slučaju radim najnoviji znanstveni rad.
Zapravo me nije bilo briga za njegove pacijente. Samo sam voljela slušati kako mi priča, promatrajući mu kožu na finim rukama, obrve blago zaobljene, dubinu očiju i sitne bore na licu.
-Mogli smo svratiti na piće u bar iza ugla prije odlaska doma. -predložila sam znajući da me neće odbiti.
-Da, naravno. Popit ćemo jednu. Samo ću nazvati ženu i javiti joj kako ću kasniti za večeru pola sata.
Naravno, nazvat će ženu. Ja nisam imala koga nazvati.

komentiraj (8) * ispiši * #

portret

ponedjeljak , 03.11.2008.

Držao je glavu među koljenima, čupajući kosu rukama, kao u očaju. Mogla bih ga takvog naslikati, usana stisnutih u oštru i ravnu liniju, brade zgrčene, očiju uprtih u pod.
-Odjeni se, hladno je. - rekla sam mu dok sam oblačila samostojeće crne čarape pričvrstivši im rubove za haltere. Volio je žene u kurvanjskom donjem rublju, pa sam kroz godine braka nataložila u ladice svilene gaćice, vezene čarape, grudnjake od čipke u raskošnim bojama. Moglo se reći kako uopće nisam imala običnog pamučnog bijelog rublja.
Pogledala sam se u ogledalo nasuprot fotelje u kojoj je sjedio i vidjela ženu srednjih godina, dojke su mi bile teške i velike, još uvijek podatne i meke, trbuh nešto ispupčen od trudnoće iz koje imam kćer od devetnaest godina, a kosa kratka i moderno ošišana, njegovana.
-To, to što se dogodilo, bilo je neizbježno - njegov glas je poremetio ružnu tišinu, a meni je kroz glavu prošlo kako nagost čovjeka čini krhkim i nezaštićenim.
Da, zaista sam ga mogla naslikati, tog svog muža, politologa, voditelja katedre, tu šaku jada u koju se pretvorio zbog mladog mesa - pomislila sam i uzela olovku. Najbolje sam slikala stojeći premda bi me ta poza vrlo brzo izmorila, noge su mi bile slaba točka, od neprestanog nošenja visokih potpetica boljelo me je kad dugo stojim na ravnom. Sigurnom rukom povlačila sam duge, treperave poteze.
Shvatio je što radim i još dublje se zgrčio u sebe. Pluća su mu se nadimala neravnomjerno.
-Slušam te - rekla sam mu.
-Htjela je upisati politologiju i zamolila je našu kćer da me nagovori da joj pomognem. Pristao sam. Ona joj je najbolja prijateljica, a i sama znaš da ja našoj kćeri ne mogu ništa odbiti.
-Posve razumljivo. I kako je izgledala ta tvoja politička poduka? - bila sam cinična, a to mi je pristajalo dobro.
-Dao sam joj da napiše nekoliko eseja. Ono što je napisala i predala mi tog prvog dana, bilo je posve neočekivano. Umjesto o političkim sustavima u prošlom stoljeću ona je pisala groteskne opise sexualnog čina između mene i nje. Umjesto da je nazovem, zabranim joj takve gluposti, jer ipak sam ja oženjen čovjek, dvostruko stariji od nje, ja sam čitao, čitao i sa svakom prostom riječi sve više bivao uvučen u njen izopačeni svijet. Nisam ni sanjao da tako mlade djevojke znaju toliko puno o tjelesnim užicima. To me fasciniralo, njena spremnost na eksperimente, na istraživanje granica do kojih perverzije mogu ići, na brutalnost u dodirima...Što sam više uživao u čitanju, to je ona više pisala i slala mi svoje najprljavije maštarije. Koristila je eksplicitne izraze, voljela je stvari nazivati prostim riječima, za nju je međunožje bila uvijek obična pička, a muški ud...Ne, nije bila suptilna.
-To znači da je u početku vaša veza bila čisto platonske naravi? - opet sam bila cinična. Savijao se na onoj fotelji kao crv. Tog trenutka sam shvatila da je ona ostavila njega. Jadnik, mislio je da vjerujem toj priči o pokajanju i traženju oprosta. Da ga se nije zasitila, kladila bih se da on ne bi sjedio nag ispred mene, nego ispred nje.
-Većinom platonska. I gotovo razarajuće neplatonska. Tehnički gledano, nismo vodili ljubav niti jednom. Većinom je ona vodila ljubav s drugima, dopuštajući mi da promatram, pisala mi je i opisivala sladostrašće koje je doživljavala s drugim, mladim muškarcima, zvala bi me na posao samo da mi omogući da kroz telefonsku slušalicu čujem njen uzdahe dok je negdje na nekom javnom mjestu netko uzima straga. Uživala je mučeći me, prosto rečeno.
Podigao je glavu i u njegovom pogledu sam vidjela očaj gladne životinje kojoj se mjesecima mahalo sirovim, krvavim mesom ispred nosa, ne dopuštajući joj da okusi slast i zadovolji porive.
Pokušala sam uhvatiti taj pogled skicirajući ga. Ustao je i otvorio prozor.
-Ne bojiš se da će te susjedi vidjeti nagog, stojiš na svijetlu. -upozorila sam ga.
-Ona je voljela stajati naga na prozoru. Nisu je smetali pogledi. Mislim da je izazivala sablazan namjerno kršeći i lomeći stereotipe o ženama.
-I zašto te je ostavila, nakon što se toliko trudila zavesti te? - skica je bila gotova. Nacrtala sam mu nabreknute vene na rukama, dlakave noge i opušten penis. Umjesto ljudskog obličja djelovao je više kao krhka životinja.
-Mislio sam da je cijela ta igra njen osebujan način iskazivanja ljubavi. Mene je voljela i nije željela zadovoljavati svoje tjelesne potrebe sa mnom, govorila je da bi to uništilo ljubav, razorilo jednu vrstu moderne, kvantne romantike. Mene je puštala u sebe duhovno, a s drugima je zadovoljavala primitivne nagone. Uvjerila me je da je to ljubav. Da me voli. Zaista sam vjerovao da je krajnji oblik savršene ljubavi gledati voljenu ženu u čije se međunožje ritmično nabija neki pijani majmun kojeg je pokupila tu noć u baru.
Hm, mislio sam ti reći kako sam ja ostavio nju, ali čini mi se da nema smisla lagati. Ostavila me je uz obrazloženje da ne postoji muškarac koji ju može posve razumjeti. U jednom trenutku je pomislila da sam ja onaj pravi, ali je ipak shvatila da nisam. Tek tako. Kad je majmun svršio divlje u nju, ustala se i rekla mi da idem. Da je gotovo s našom vezom, da sam prljavi voajer koji samo voli gledati a nema hrabrosti preuzeti inicijativu, slabić, gad, isti kao i svi ostali. Otjerala me je, udarajući me po glavi, po grudima, po rukama. Istjerala iz stana i zaključala za mnom vrata.
-Možda je to bio samo trenutak slabosti, dragi moj. Možda nije mislila ozbiljno. - gotovo sam ga tješila istovremeno okrećući prema njemu završen portret.
-Izgledam kao beskućnik. Sumanuti beskućnik koji kao da je pobjegao iz nekog laboratorija za pokuse nad slaboumnima. - bolno se nasmješio.
Ne, njena je odluka konačna. Znam to jer me je naša kćer nazvala pola sata nakon što sam otišao iz njenog stana, plačući, histerično mi govoreći da me mrzi. Kako sam mogao zavesti njenu najbolju prijateljicu, kako sam mogao prevariti njenu majku, kako sam mogao poželjeti nekoga njenih godina, nekoga tko je jedva postao punoljjetan. Nazvala me bolesnikom, perverznjakom. Ja sam svojoj kćeri monstrum. Ona je izbacivši me iz svog života zapečatila rastanak time što je jednu nepotpunu verziju našeg grijeha ispričala mojoj kćeri. "Mrzim te. Ti nisi više moj otac." rekla mi je gnijevno, kroz suze koje su je gušile.
-Žao mi je. - rekla sam i postavila portret na štafelaj. Mislim da ću ovaj crtež izložiti u večeras. Znaš, rekla sam ti da galerija priprema moju izložbu. Bit će to veliki društveni događaj. Pozvani su ugledni ljudi, imućni. Između ostalog i neke tvoje kolege s posla. - odjenula sam se do kraja jer mi je večernja hladnoća što je ulazila kroz otvoren prozor naježila kožu i uvukla se u kosti. Ipak je bio studeni.
On je i dalje stajao nag zureći kroz okno u prazno.
-Zaista mi je žao. - iskreno sam mu rekla odlazeći.

komentiraj (12) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>