-Moram ući unutra i kupiti nekoliko sitnica - otvorila sam vrata automobila, izašla i pri tome torbicu prebacila preko ramena, popravila nabore na kaputu i pogledala se u retrovizoru. Tipična ženska rutinska provjera stanja. Parkiralište je vrvjelo ljudima, bližilo se blagdansko vrijeme i čini se kako je sve uhvatila neka histerija, kupovati i samo kupovati, kao da sutra neće svanuti i kao da će nekim dekretom tržni centri biti zatvoreni zauvijek a kupovina proglašena kaznenim djelom. Plastika se sjajila i ugodno škripala uvlačena u pos uređaje.
-Dobro, ali požuri...-čula sam ga da govori. Došlo mi je da opsujem. Svaki put "požuri, požuri". Zašto muškarci toliko mrze kupovinu da mi je samo znati. A na kavi s društvom mogu provesti sate. Na zahodu s novinama isto toliko. Na kauču ispred televizije vrijeme kao da im stane. Ali kad mi žene trebamo u dućan onda neizostavno kažu to famozno "požuri". Pa gdje im se toliko žuri baš tada?
-Budem, budem...- izgubilo se u buci automobila koji se upravo parkirao pokraj nas. Jednom ću ga namjerno ostaviti da me čeka što dulje.
Volim kupovati opušteno, razgledati proizvode, odlučivati što ću kupiti, smišljati što ću napraviti s kupljenim stvarima, volim dugo birati neko dobro vino uz večeru, tamnu čokoladu i tjesteninu. Volim razgledati knjige i novine. Mirisati tek pečena peciva i uzeti jedno punjeno sirom, pojesti ga dok kupujem i na kasi predati samo prazan papir sa cijenom. Ponekad bih uzela i sok u tetrapaku sa slamčicom, onaj dječiji i popila ga do posljednje police s koje bih stvari stavljala u korpu.
Danas nisam učinila ništa od toga. Žurno sam izabrala dvije vrste sira za canelone, papirne ručnike za koje nikada nisam žalila novaca jer sam voljela imati debele i lijepo dekorirane, te crne masline i slane srdele, kad me netko tko mi je prišao s leđa zagrlio oko struka. Okrenula sam se iznenađeno i moje su se oči susrele s očima koje su me podsjetile na prošlost. Koliko je prošlo? Rekla bih, možda i više od desetak godina, gotovo petnaest.
Prvi put sam ga vidjela tog kasnog kolovoza, sjedio je ispred seoskog kafića na kamenom zidiću klateći nogama, zureći u prolaznike. Izgledao je kao da se dosađuje, a onda su nam se pogledi susreli i ja sam se zaljubila. Jedva da mi je bilo sedamnaest godina, no mislila sam tada da ono što osjećam mora da je ljubav, to klecanje koljena, stidljivost, tremu, zamuckivanje, sve kao iz jeftinih ljubavnih kniga, baš sve što je u njima tako otrcano i klišeizirano opisano, posve je bilo istinito u mom slučaju.
Imao je oči boje sjajnog, ulaštenog, srebrnog escajga, oči boje golubljeg perja na suncu, oči boje kristalnih ledenih kapi, oči sive poput čeličnih oštrica i jednako tako prodorne i prozirne. Nikada ranije nisam vidjela tako lijepog muškarca. Bio je visok, širokih ramena, snažnih nogu, ravnog trbuha i duge plave, valovite kose.
Bio je poput oživljenog Apolona i mene je to, neiskusnu i mladu posve očaralo. Nikada mi fizički izgled nije unio u trbuh toliko nemira. Grčilo me i škripalo u crijevima, klokotalo i žuborilo. Osim na probavni trakt utjecalo mi je i na zdrav razum. Šum u ušima, vrtoglavica, povremena zamračenja vida i slični scenariji dovodili su me u stanje neprekidnog razmišljanja o njemu.
Od normalne i posve razumne osobe pretvorila sam se u trenutku u preplašenu djevojčicu, zaluđenu nedodirljivim likom za kojeg nisam mogla zamisliti do prije tog kobnog susreta i da može biti stvaran.
Bila je to čista zaslijepljenost, opijenost s moje strane koje je trajalo sve dok se on nije zainteresirao za mene, poljubio me prvi put slinavo i bezukusno. Sanjarila sam o tom poljupcu, misleći kako će se svijet implodirati sam u sebe od samog dodira naših usana, a dobila sam blag i nezačinjen, nestrastven dodir najseksipilnijih usana koje sam do tada vidjela. Mislila sam, kad su tako pune i putene, mora da su i vrele, pune žudnje, mirisne i meke. Bile su naprotiv hladne i mlohave. Razočarenje je raspršilo moju sljepoću. Ipak, šetali smo tog ljeta zagrljeni neko vrijeme, diveći se mjesečini i oblacima, noćnim pticama i puteljcima. Smiješno je reći da smo se sastajali na seoskom groblju, zid koji je okruživao groblje i odvajalo ga od ostatka svijeta, bio je načičkan ljubavnim parovima koji bi se naslonjeni na njega ljubili do posljednjeg atoma snage. Mrtvima je to bila lijepa zabava, ako su gledali.
S početkom jeseni ohladila se naša zainteresiranost jedno za drugo, premda, moram priznati, poljupci su s vremenom postali bolji i ljepši, no on je bio mlađi od mene godinu dana i barem pet puta toliko nezreliji. Nekako, nisu nam se poklapali interesi, snovi o budućnosti, stremljenja, ciljevi, a na koncu i zašto bi, bili smo dvoje djece koji su na nekoliko tjedana maštali o ljubavi.
Rekli su mi da je poslje patio za mnom, da je znao piti u tom seoskom bircu i spominjati me, no, ja sam to poglavlje pročitala i zaklopila knjigu.
Budućnost mi se činila blistava kao te njegove oči.
Nisam ga vidjela sve te godine, sve do danas.
Približio me u svoj zagrljaj tako blizu da sam mogla osjetiti vrelinu i snagu njegovih ruku, a oči, te nekad divne oči bile su prazne i prozirne toliko da mi se učinilo kako mu zaranjam u dušu i vidim svu tu prazninu koja ga je ispunjavala do vrha. Duga i plava kosa, bila je masna i skupljena u rep. Iz usta mu je smrdjelo na jeftin alkohol, a ruke, te ruke koje su me stisnule u zagrljaj bile su pune uboda igle. Vidjela sam to jer je u nedostatku boljeg mjesta počeo bosti vene na zapešću.
-Pusti me - prošaptala sam i pokušala se istrgnuti.
-Znači, sjećaš me se. - klimnuo mi je glavom i popustio stisak. Dugo te nisam vidio. Kažu da si se zaručila i da si se vratila u naše malo mjesto.
-Dobro si čuo.
-Mogli bi se jednom naći na kavi i porazgovarati. Tek toliko, u ime dobrih, starih vremena.
-Da, naravno, mogli bi. - lagala sam mu, želeći što prije otići. Prisjela mi je kupovina, moram priznati. Možda po prvi puta životu.
Stisak je prestao i ja sam bila slobodna.
-Žurim, znaš, zaručnik me čeka u automobilu - rekla sam i mahnula mu odlazeći.
Ostao je stajati tamo, na istom mjestu zureći u mene. Oči su mu bile mutne. Ni traga nekadašnjem sjaju i ljepoti.
-Gospođice, je li vam dobro?
Odgovorila sam trgovkinji u prolazu da mi je sasvim dobro, nikad bolje.
-On vam je lokalni narkić, povremeno dolazi ovdje u trgovinu i krade skuplja pića. Ne morate se bojati. Nije nasilan. Samo nam pravi štetu.
Osvrnula sam se još jednom prema njemu. Stajao je i dalje, ruku opuštenih niz tijelo, očiju uprtih u mene. Moja prva ljubav.
Post je objavljen 19.11.2008. u 22:05 sati.