Ja sam čovjek koji ima svog mesara, svog krojača, svog prodavača novina, svog psa, svoj stan, svoju lulu i šešir i svog psihijatra. Muškarac u ranim četrdesetim sjedio je važno zavaljen u kožnu uredsku fotelju, držeći ruke tako predvidljivo sklopljene da mi se u jednom trenutku učinilo kako je sa filmskog platna iskočio dr. Ian, savršen glumac u jeftinim romantičnim komedijama. Njegova je kancelarija mirisala na morsku pučinu pa sam bio gotovo uvjeren da je uzaludno vaditi lulu i zapaliti je. Une su mi podrhtavale od želje. Svoje seanse s psihijatrom zamišljao sam drugačije. Kao ispijanje pića u zadimljenom lokalu i filozofiranju o smislu koji je današnjica urezala u nabore postojanja marginalnih likova poput mene, koji od života žele previše uvjereni kako su talentirani, sposobni, a život im vraća ping - pong lopticu tako da ih zvizne ravno u glavu bez imalo pardona. A ni to ih ne osvjesti niti pokoleba.
-Trebao si se ispovjedati nekom konobaru u noćnom baru. Obično jako dobro znaju slušati. Dobra su zamjena za psihića, s tom prednošću što su besplatni, slušaju jer je mušterija uvijek u pravu, u pravilu ih tvoja priča ne zanima uopće, ali ako si jedan od sretnika i život ti je napeti promašaj koji uključuje malo perverzija, urote, nasilja, i sličnih napumpanih detalja, uspjet ćeš ih zainteresirati, pa ti možda daju i savjet. Na stranu što od tog savjeta nećeš imati nikakve koristi, ali razvit će se komunikacija, pa nećeš imati osjećaj da gnjaviš jadnika. Usput mu platiš i piće, djelovat će kao da imaš prijatelja s kojim si izašao na cugu. - tako je govorio ne Zaratustra, nego jedan mali dio mene. Eh, da, zaboravih reći kako često pričam sam sa sobom. Zapravo s njim. On je sve ono što sam ikada poželio biti, onaj uspješni ja, ciničan, zgodan, odjeven elegantno i skupo, namirisan, fin, odgojen.
-Poznavao sam ženu koja nikako nije uspijevala imati prijateljicu, znaš ono klasično prijateljstvo, razmjenjivanje odjeće, odlazak na kavu, plakanje na ramenu. Kad bi i pronašla neku s kojom bi dijelila dio svoje intime, bilo bi to na kratko i završilo bi fijaskom. Nije se žalila, ali je osjećala kao da joj zbog toga nešto ne dostaje. S druge strane, imala je dobre i odane muške prijatelje, no nekako je ipak nelagodno muškarcu reći kako ne možeš doći tad i tad, tu i tu, jer te toliko boli dojnji dio abdomena, samo zato što si žena i samo zato što su oni dani u mjesecu kad si sama sebi ružna, histerična, nesretna i jedeš slatko kao da će čokolada nestati s tržišta jer dolazi sedam gladnih godina. - rekao sam tog jutra psihijatru, kao odgovor na njegov poticaj da pričam o prvoj stvari koja mi padne na pamet.
-Ta vam je žena važna? - izgovorio je rečenicu sporo, dajući joj važnost gotovo kao da pred pedeset milijuna ljudi pita "Zaista ste sigurni da vaš patentirani lijek dovodi do stopostotnog izlječenja karcinoma?
-Vjerojatno na jedan način jest. - zamislio sam se.
-Pa da, važna ti je, što se sad sramiš priznati? Između liječnika i pacijenta postoji povjerljiv odnos i sve što mu kažeš ostaje u ova četiri zida. - verglao je alterić egić.
-Pet. - odgovorio sam naglas.
-Što "pet"? - upitao je psihijatar.
-Što "pet"? - upitao je alterić.
-Soba vam je peterokutna, imate pet zidova, a ne četiri zida. - primjećivao sam takve stvari.
-Ha, ha, skrećeš s teme. Odlično, odlično izbjegavanje. - smijao se alterić.
-Skrećete s teme. -hladno je konstatirao liječnik. Njegov hladan pogled proparao mi je zjenice. Neverbalno mi je dao do znanja da sam naivni kreten ako mislim njega zajebavati s takvim prozirnim trikovima.
-Ma, ne, ne skrećem, samo sam primijetio, a morate priznati da je nesvakidašnje imati ured kakav imate vi. No, na stranu arhitektura, u pravu ste važna mi je.
-Poslovno, emotivno?
-Reci da te cura drži u šaci, reci mu. Od nje ti ovisi hoćeš li preskočiti pijune kao skakač, konjanik ili ćeš ostati mali pijun, obična pješadija koja je lako zamjenjiva i koju se žrtvuje za velike figure. - šaptao je alterić.
-Radije ne bih odgovorio na ovo pitanje. Osim toga, moja je žena mrzi.- prošaptao sam ja.
-Hm, da. Shvaćam. Još niste spremni potpuno se otvoriti. - napokon je promijenio položaj ruku i zapisao nešto u svoj rokovnik, zeleni rokovnik s printom zmijske kože.
-A što je s vašom ženom?
-E, ovo je pravo pitanje. Ovaj tip zna izvući nož, duge oštrice i zabosti ga ravno u srce, a onda ga malo zavrtjeti, tek tako, da više zapeče. - došlo mi je da mu kažem da začepi, tom svom alteriću, ali njega čovjek ne može ušutkati, pomami se na ovim sastancima utorkom. Kao da uživa.Ili kao da bi htio da se odam, da ga predstavim tom svom liječniku, pa da više ne bude ekskluzivno moj. Bio bi tada "naš" liječnik.
-Podnio sam papire za razvod i sad je konačno gotovo. Puno godina jada i mizerije. Finito.
-Kako se ona nosi s tom vašom odlukom?
-Nevjerica. Da, ona ne vjeruje kako više nije u stanju zavesti me i tijelom od mene dobiti pseću privrženost. Ne vjeruje da se slabić trgnuo i odvažio prekinuti nešto što odavno nije više živo. Vjerujete li doktore da sam ja svoju ženu prije par godina molio da odemo zajedno na jednu večeru? Molio sam je danima dok nije pristala. Ljudi su mi se već smijali iza leđa jer moja žena nije posjećivala moje roditelje, nije nigdje išla sa mnom, nisu je zanimali moji prijatelji. Bio sam tema ismijavanja do te mjere, da su govorili kako i nisam oženjen, nego lažem, eto da prikrijem da nisam u stanju zadržati ženu. Možete li zamisliti takvo nešto? ili još gore, sumnjali su da sam homoseksualac (nemam ništa protiv te orjentacije, ali meni su žene ipak privlačnije) i da sam se oženio kako bih utješio jadnu majku. Pričalo se svašta o meni. Ona je za to vrijeme upražnjavala jedan od svojih sedamnaest hobija i šetala gradom s mačkom ispod ruke. Fuj, te dlačetine po stanu i smrad više naprosto nisam mogao podnositi.
-Alergični ste na mačiju dlaku? - opet je nešto zapisivao u onaj zmijski rokovnik.
Kihnuo sam umjesto odgovora.
-Lažeš zlato, lažeš dušo. - javio se alterić. Ti imaš alergiju samo na njenu mačku i ni na jednu drugu. Reci čovjeku pošteno, zgadila ti se žena i ostavio si je.
-Zašto tako mlad čovjek poput vas nosi šešir i puši lulu? - iznenadio me pitanjem. Ukočio sam se.
-Kad sam ti ja govorio da se ne glupiraš s tim stilom koji je star i ofucan, nisi me slušao. Tko još za boga miloga nosi šešir? I puši lulu pored cigareta? Nije to nikako coolerski. No, valjda ti i nemaš pojma što je danas cool, a što nije u trendu. Još ti fali drveni štap i bio bi tipični umirovljeni profesor koji je taman napunio zlatne osamdesete, jer baš je za vrijeme njegove mladosti taj stil oblačenja bio u modi, a kako umirovljenici danas loše žive, čovjeku ne preostaje ništa drugo nego nositi odjeću koju ima. Vrlo neprilično za tvoje godine, govorio sam ti već. Evo i doktor misli da si čudak. Još će ti dati uputnicu za neku ustanovu ako ne smisliš neki dobar odgovor.- sad je već alter bio ljut i frustriran.
-Pa, da budem iskren, šešir sam naslijedio od oca, podsjeća me na njega, tako imam osjećaj da je još uvijek tu, negdje blizu, osjećam njegov miris koji se zadržao na tkanini i zbog toga ga nikada nisam želio nositi na kemijsko čišćenje. To vam je osjećaj kao da u šetnji opet držim svog oca za ruku, kao što sam to činio dok sam bio dječak, ili još više, kao da dvojica zrelih ljudi šetaju bok uz bok razmjenjujući neke sitne mudrosti ili dojmove pokupljene usput tijekom dana. A lulu sam dobio na poklon. Čini mi se da je užitak udisanja duhanskog dima nešto veći na taj način nego li kod cigarete. I ritual pušenja dulje traje. Ranije sam sjedeći u svojoj radnoj sobi znao paliti jednu za drgom, nesvjestan broja cigareta koje bih popušio. Pomagale su mi se koncentrirati, uobličiti misli u djelo. Onda sam otkrio da ću zasigurno završiti u bolnici ako ne prestanem gušiti se u duhanskom dimu. Nekako u to vrijeme, kašljao sam kao tuberkolozni starac, moj prijatelj mi je na poklon donio ovu lulu. I od tada smo nerazdvojni. Manje pušim a užitak je isti. I ne budim susjede svojim krkljanjem.
-Hm, da...
Zanjihalo se klatno velikog zidnog sata.
-Već je pet sati. Nije li to znak da je naša seansa za danas gotova? - usudio sam se upitati. Ipak je on plaćen po satu. Zapravo ja ga plaćam po satu. Masno.
-Da, za danas bi to bilo sve. - rekao je i pogledom mi dao do znanja kako se mogu ustati i otići.
Neobično je kako se rastajemo nas dvojica. Mene uhvati neka tuga, pomisao da sam prekinut u nečemu što mi je silno ugodno, osjećaj da sljedeći put neće biti ovako intenzivno i dobro, da rezultat našeg razgovora meni neće donijeti prosvijetljenje, katarzu, pa zažalim što nema načina da produžim razgovor. Previše sam škrt za to. Njemu je svejedno. Vidim to po položaju njegovog tijela u fotelji.
Na odlasku sam susreo liječnicu čija se ordinacija nalazila na kraju hodnika.
-Mora da su ljubavnici - javio se onaj crv od alterića. Taj je danas bio i perverzan. Mislim da ću ga se morati riješiti.
-Mogli smo nas dvojica popiti jedno piće prije odlaska doma - rekao sam mu i krenuo do bara na uglu.
-------
Pokucala sam na vrata i ušla. Sjedio je miran. Osmjehivao mi se.
-Tako volim tvoju mirnoću i tvoj osmjeh. -rekla sam mu. Mislim da nije slutio da sam potajno zaljubljena u njega sve ove godine. Na kraju krajeva i ja imam doktorat iz medicine, dobra sam psihijatrica i znam tehnike kojima mogu prikriti svoje osjećaje.
-Ja volim kad uđeš nakon što ode posljednji pacijent. - rekao mi je sklapajući zeleni kožni rokovnik i spremajući ga u ladicu.
-I tko je bio danas? - klimnula sam glavom u smjeru vrata. Shvatio je da se to odnosi na pacijenta koji je upravo izašao.
-Znaš, nikad u ovih deset godina moje karijere nije propustio termin. Niti je zakasnio. Svaki tjedan uredno dođe i priča mi sat vremena. I svaki put je netko drugi. Podvojena ličnost s bezbroj likova u sebi. Nikada nije ispričao istu priču. Danas je ekscentrik koji nosi šešir, priča sam sa sobom, zaljubljen je u ženu koja nema prijateljica, ne podnosi mačke i usljed bolnog je razvoda.
Nisam ti rekao, ali na njegovom slučaju radim najnoviji znanstveni rad.
Zapravo me nije bilo briga za njegove pacijente. Samo sam voljela slušati kako mi priča, promatrajući mu kožu na finim rukama, obrve blago zaobljene, dubinu očiju i sitne bore na licu.
-Mogli smo svratiti na piće u bar iza ugla prije odlaska doma. -predložila sam znajući da me neće odbiti.
-Da, naravno. Popit ćemo jednu. Samo ću nazvati ženu i javiti joj kako ću kasniti za večeru pola sata.
Naravno, nazvat će ženu. Ja nisam imala koga nazvati.
Post je objavljen 09.11.2008. u 05:10 sati.