kratka priča
Kad sam imao pet godina, bojao sam se crvene televizijske antene, za koju sam vjerovao kako je nastanjena strašnim vještičjim sojem, stvorenjima što mi se iz nje cerekaju i rugaju, želeći me uvući i odvući u svoj svijet, ružni svijet iz kojeg više nema povratka, pa sam se jako držao roditeljskih
skuta ne želeći ostati sam. Noću bih sanjao strašne snove, nerealne, teške, snove u kojima ne mogu trčati, ne mogu vikati niti ikoga dozvati.
U pubertetu sam sanjao kako me stvari iz moje okoline guše, padaju po meni, pritiskaju mi tijelo težinom tako nezamislivom da je usporediva jedino s nemogućom lakoćom. Ta nemoguća lakoća podsjećala je na padanje, beskonačno propadanje u ambis i posvemašnje crnilo.
Danas sanjam kako sam opet u srednjoj školi i slušam predavanja, zapisujem u svoje bilježnice profesorske mudrosti svaki dan, gomilam fus note i zabilješke, definicije i teze, ali ne učim i gradivo se gomila, vrijeme ispitivanja se bliži i ja bolno postajem svjestan da neću uspjeti sve popamtiti, dobiti prolazne ocjene, ja jedan od odlikaša. Taj je san stvarniji od bilo čega drugog što sam ikada sanjao i budim s u znoju, u strahu, u grotesknom položaju na krevetu.
Često sanjam i svog oca. Kako predaje gimnazijalcima u svojim mladim danima ili hoda ulicom; mimoiđemo se i ja se ponadam kako će mi nešto reći, ali on nikada ne kaže ništa. A ja se osjećam kao da je taj susret bio stvaran i cijeli dan gutam knedlu trudeći se zaboraviti silinu čežnje za vremenom koje sam proveo u njegovoj blizini i silnu prazninu u vremenu bez njega.
Majka mi je pričala da je, dok me je nosila u svom tijelu, sanjala neobičan san kojeg se sjeća tako živo još i danas, tri desetljeća kasnije. Svjesna da spava i sanja, gledala je sebe kako leži ispod nekog drveta velike, razgranate krošnje i promatra tamno nebo osuto zvijezdama koje se u samoj sredini otvorilo i dopustilo joj da vidi ekran džinovskih razmjera na kojem su se pojavljivali animirani likovi. Rekla je da su boje na tom ekranu bile tako žive i kričave, blještave, tako u velikom kontrastu s tamnoćom noći koja je okruživala to mjesto. I sve je treperilo od vjetra, trava, krošnja, zrak. Tko zna od čega je titrao ekran.
pitanje za razmišljanje
Je li istina da čovjek u životu dobije ono šo zaslužuje ili ono što može podnijeti?
Post je objavljen 25.11.2008. u 20:52 sati.