maca leti
srijeda , 30.07.2008.Grad spava. Noć je utonula u ulice i tiho pretvorila javna mjesta i trgove u skrovite kutke obasjane javnom rasvjetom, ali prazne i tihe, pomalo prijeteće. Prozori iza kojih nepoznati ljudi snivaju, otvoreni su širom, kako bi noćni lepršav zrak ulazio i osvježavao spavače. Ne pamtim ga ovakvog. U vrijeme dok sam živio u njemu bio mi je puno romantičniji, nježniji, humaniji. Sad ne poznajem ni ljude, ni njihove otiske na pločnicima, ni jezik kojim govore, sve je drugačije, kultura, mirisi, psi. Šetam sam. Dva su sata ujutro. Ulice se zovu drugačije, vidim to po klimavim i zaprljanim natpisnim pločicama. Prokletstvo je ovih krajeva da nazivlje ulice po živim ljudima ili tek umrlim političkim akterima, pa ih se onda nakon nekoliko godina ili desetljeća netko dosjeti preimenovati, vođen prizemnim motivima kao što su uvjerenja i stavovi o nedavnim povjesnim događajima. Tako postavljamo i spomenike znajući da im je bliska sudbina da budu srušeni. Bez ikakvih kriterija veličamo njima ljude kojima povijesna uloga nije neprijeporno dokazana, utvrđena. Čudno je kako su ljudi izrasli u nadmoćna bića na planetu. Tako agresivni i puni poriva za uništavanjem svega što im se nađe na putu.
Djeca su katkad surova. Od takve surove djece ne nastanu nužno zli ljudi, ali počine takva djela koja nekome ostave ožiljke. Sjećam se, u ulici pored višekatnice u kojoj smo živjeli, izgrađena je osnovna škola. Zgrada siva i ozbiljnih kontura, nadvijala se nad nas djecu kao prijetnja. Ipak volio sam te hodnike, labirinte hodnika i učionice, bijele krede i suhe spužve kojim bi brisali zelene ploče, zvuk škripanja koji se stvarao pri tome bio je gori od grebanja dugim noktima po stiroporu. Volio sam zemljopisne karte rastegnute preko cijelog zida i drveni štap kojim bi učiteljica pokazivala gradove, rijeke, mjesta koja možda nikada neću posjetiti.
U prvom razredu imao sam učiteljicu. Imala je kratko ime koje je počinjalo slovom M, izgovaralo se tako da su ga bila puna usta, strano i pomalo egzotično, a ona je bila žena pred mirovinu. Danas je vjerojatno više nema među živima, ali ako jest živa onda mora da ima preko osamdeset godina. Sjećam se njene crvene kose i oštrog, na kraju povijenog nosa. Bila je stroga. Odmjerena. Prava dama. Prava učiteljica starog kova, takvih više nema u današnje vrijeme. Danas se i one starije žele što više prbližiti djeci, žele biti mladenačke i lepršave, žele izgledati onako kako su izgledale kada im je bilo trideset. Pa u to ime izlaze sa djecom, smiju se i šale. Naša gospođa M. bila je stroj za učenje, hladan i racionalan, bez puno bliskosti i priče koja nije imala veze s temom predavanja.
Kako rekoh, djeca znaju biti okrutna. Djeca iz prvog b, bila su svjetski prvaci u tome. Samo, u moje vrijeme nisu postojali termini poput mobinga, niti je itko vidio nešto loše u činjenici da postoje imućnija djeca, bolje odjevena, i ona siromašnija, oskudnije.
Na djeci se vidjelo dolaze li iz sela iz okolice grada ili su prava gradska djeca. A sama djeca su bila svjesna svog statusa. Zadirkivanja su bila normalna pojava, a nekolicina djeca uvijek slatka i izazovna meta.
Ona je bila ružno pače našeg razreda. Iznadprosječno visoka i mršava, štrčala je od ostale djece i kada je sjedila u klupi. Izgledala je kao da će se slomiti ako vjetar samo zapuše malo jače. Bila je iz naše dječije perspektive, samo hrpa kostiju, koje je na okupu držala koža. Ružna, činila nam se tada u usporedbi s lijepim plavokosim djevojčicama iz pristojnih obitelji, s rozim mašnicama u kosi. Njezina tamna kovrčava kosa bila je ošišana kratko do vrata, ali dovoljno da prekriva krupne i malo klempave uši. Oči smeđe i krupne uokvirivale su duge crne trepavice koje su joj uvijek bacale sjenu na pola lica. Zapravo kada malo bolje razmislim, mogao bih se okladiti da je danas uspješna manekenka, ljepotica kojoj nema ravne, jer tako to obično biva. Barem tako svjedoče neke od najljepših žena današnjice, da su u djetinjstvu bile ružne i nezgrapne, nerijetko zadirkivane od strane prijatelja. Pokušavam se sjetiti njenih crta lica, no ne uspjeva mi. Zaboravio sam te detalje, izbrisalo ih je vrijeme.
Bila je stidljiva. No, većina je voljela govoriti da je glupa, jer je zbog te stidljivosti rijetko što govorila, a posljedica su bile loše ocjene. Neke sitne dvojčice i trojčice u najboljem slučaju.
Zvali smo je "maca leti". Posprdan nadimak. Vjerojatno joj se bilo teško nositi s imenom kojim smo je prozvali. Ne sjećam se ni njenog pravog imena. Nešto mi se po glavi mota ime Ranka, ali nisam siguran je li se baš tako zvala ili je moja bujna mašta pretvorila neko drugo ime u ovo pa se sad moja sjećanja poigravaju sa mnom. Uglavnom, znam samo da je njeno pravo ime bilo lijepo. Najljepše na njoj.
I tako, jednog posve običnog dana, naša hladna gospođa M. prozove djevojčicu i upita je što radi maca na slici obješenoj preko cijele školske ploče. Bila je to nekakva ilustracija, na kojoj se djeca igraju u parku, a životinje oko njih skakuću, maca se igrala s klupkom vune, pas je imao nekakvu kost i tako unedogled. Naprosto jedna obična infantilna slika. Zanimljivo je što je onaj tko ju je crtao htio na dvodimenzionalnoj površini htio prikazati dojam trodimenzionalnosti i dubine, te je udaljenije objekte nacrtao iznad djece koja su bila u krupnom planu. Slikari bi znali kako se ta tehnika zvala, a ja se sjećam nešto malo iz predavanja o umjetnosti koje sam kasnije slušao u gimnaziji, da se udaljenost i dubina dobijaju slikanjem udaljenijih predmeta manjim, a bližih predmeta većih. Ovdje su svi likovi bili jednake veličine, samo slikani jedni iznad drugih. Nije se to moglo nazvati slikarstvom, ne nikako. No nitko od nas djece, kasnije ću to uvidjeti, nije vidio koliko je ta slika pogrešna. A ona je jednostavno na pitanje " što radi maca na slici" odgovorila "maca leti". Razredom se prolomio gromoglasan smijeh. Ciničam, bezobziran, poražavajuće posprdan i izrugujući smijeh. Smijeh koji je govorio, "kako si glupa, djevojčice, kako maca može letjeti, pa ona se igra klupkom vune". Od tog nesretnog dana, svi su za njom vikali "maca leti" ismijavajući je. A, ona je samo rekla istinu. Jasno vidljivu. Vidjela je ono što mi ostali nismo, zaslijepljeni predrasudama. Znali smo da mačke ne lete, pa zaboga, nemaju krila, znali smo da je to nemoguće. Ona je naprosto bila veći sanjar od nas ili veći vizionar. Nešto poput onog djeteta iz bajke koje je povikalo da je car gol.
Da, upravo tako, djeca su najokrutnija stvorenja koje znam. A gospođa M. se samo nasmijala i upisala jedinicu u dnevnik. Bezbrižna, žena koja ne zna što znai grižnja savjesti. Ona je bila stvor bez osjećaja, stroj za naučavanje. Ništa ona nije primjetila, ni svjetlucavu kap u Rankinim očima, ni ružan smijeh na našim usnama. Nije je bilo briga.Nju je čekala njena mirovina. Mi smo bili posljednja generacija koju je vodila, i nije nas uspjela dovesti do kraja.
Grad spava. Gledam tu školu, ponešto je oronula, ipak su prošle godine, gledam igralište, čini mi se puno, puno manje nego li sam zapamtio kao dijete. Valjda nam dok smo mali stvari i građevine izgledaju impozantnije nego što zaista jesu. Bože, što li je sad s tim ljudima s kojima sam dijelio školske klupe. Davno sam otišao iz grada, i nisam se više vraćao sve do sad. Gdje li je Ranka, gdje li su sve one djevojčice s kikicama i dječaci s kojima sam trčao za loptom? Pita i se itko gdje sam ja? Tko zna bi li se prepoznali i da se sretnemo. Otresem prašinu sa cipela i krenem put hotela. Pješke, jer u ovo doba je nemoguće pronaći taksi. Pod mojim koracima odzvanja ulica. Buni li se što sam stranac njenim visokim lampama oko kojih mušice plešu svoj posljednji ljubavni ples nesvjesne bližećeg kraja? Svijetlo je toliko privlačno, da ne mare za toplinu, za vrelinu, dok ne priđu previše blizu i sprže se hvatajući san. San je nedohvatan, stoga bježim sa ulica, bježim iz sjećanja, bježim u hotel, do jutra, a onda dalje nastavljam put. Teško je biti stranac u gradu svog djetinjstva i ne osjećati ga. Zbog njega ne zadrhtim i nemam osjećaj da se vraćam kući. Tek usputna stanica prepuna sjećanja. Sa koje bježim da ne budem sprežen kao mušica.
Aries
komentiraj (18) * ispiši * #
samoća
petak , 25.07.2008.Sreo sam je dok sam na trafici kupovao "Večernji list", jedva sam je prepoznao. Nekada dugu tamnu kosu skratila je do ramena, a bila je i nešto mršavija nego li pamtim. Izgubila je višak kilograma zbog kojih je bila jako nesretna u doba kada smo se intenzivno družili. Lijepo joj je pristajala vitkost; zaogrnula ju je u sofisticirano odijelo muškog kroja, posve crno i kaput nalik na pelerinu od astrahana. Vani je počinjala sitna, hladna kiša, a dojam sive, tmurne i hladne kasno jesenje večeri povećavao je i jak vjetar što je posve nenadano puhnuo dok sam izlazio iz stana. Na moj povik "hej Malena" okrenula se iznenađeno. Kasnije mi je rekla da je dugo nitko nije zovnuo tako. Pozvao sam je na piće uz obrazloženje, providno doduše, kako bi bilo zgodno malo se skloniti sa zime i sjesti u toplo, a osim toga, nismo se vidjeli već nekoliko godina, pa samo imali jedno drugome dosta toga za reći. Pretpostavio sam da se udala. Ipak bila je u godinama kada to postaje prirodno stanje, biti u braku. Za sve, osim za mene. Ja sam bio i ostao neženja u duši. Da, rekla je kako se udala, za čovjeka iz drugog društvenog sloja, bio je neobrazovan i pomalo sirov. Lijep i muževan. Uvijek sam se pitao što žene vide u takvim muškarcima i uvijek je odgovor izostao. To je po meni neka vrsta sadomazohizma. Nisam je morao puno vući za jezik da bi mi priznala kako je nesretna. Postala je svjesna kako on nije umjetnička slika koju će ona objesiti na zid i diviti se njegovoj ljepoti, nego živ čovjek od krvi i mesa, s manama koje ona, što vrijeme više prolazi, sve teže podnosi. Uvijek se smijala onoj poznatoj sintagmi "....zbog neslaganja naravi..." da bi je upravo to dočekalo u životu. Samo, s tom razlikom što je ona odgojena na sintagmi "....u dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi..."
Poželio sam je poljubiti, preko stola u baru hotela u koji smo sjeli popiti čaj, ona vreli zeleni a ja ledeni od breskve . Vidio sam joj u očima da bi poljubac prihvatila. Nisam to učinio. Ne njoj. Osjetio sam da bi se mogla ili nervozno nasmješiti nakon toga ili zaplakati, a ja se klonim takvih scena na javnim mjestima. Stoga sam je samo uzeo za ruku. Nije se odupirala.
Pričala je, a ja sam je slušao kao hipnotiziran, a da zapravo nisam čuo ni jednu njenu riječ. Gledao sam kako joj se miču usne, ritmično, onako pune i sočne, savijale su se mazno i na njima bi bile vidljive brazde koje su joj davale jednu posebnu vrstu seksipila. Izgledali smo kao preljubnici svakome tko bi se osvrnuo i pogledao prema nama. Njoj nije bilo stalo do toga što misle prolaznici, ljudi koji su se slučajno zatekli na istom mjestu kao i nas dvoje.
Razmišljao sam kako bi bilo tako jednostavno otići na recepciju i unajmiti sobu za jednu noć, a zatim je pozvati na jedno intimnije piće, u ime starih vremena. A ta stara vremena pamtim jer je Malena bila moja jedina neispunjena želja, jedina neostvarena ljubav iz studentskih dana, uvijek samo prijateljica, nikiad ljubavnica. Bila je naime djevojka mog najboljeg prijatelja. Sjećam se, taj ju je varao na svakom koraku, a ona se pretvarala da to ne zna. Gurala je glavu u pijesak, pravila se glupom poput neke priproste djevojke iz provincije, trpila sve njegove pijane ispade i na kraju se za njega i udala. Moj najbolji prijatelj. Kakvo sranje. Mrzio sam ga. No, nekoć nije bilo tako. Odrasli smo u istom kvartu, igrali se kao djeca, kasnije skupa sjedili u školskim klupama, sve do dana kada sam otkrio da mu je otac građevinski radnik, a majka čistačica, a ne liječnik i profesorica kako mi je lagao godinama. Nikada me nije pozvao u svoj stan, tako da nisam imao načina provjeriti sve njegove priče koje mi je pričao, a za koje se kasnije ipostavilo da su sve redom bile lažne. A on je bio doktor za izmišljanje. Valjda se stidio svog podrijetla. No, ja ga ništa manje ne bih volio i da sam znao istinu. No preko gomile laži nisam mogao prijeći, mada sam bio tek klinac od petnaestak godina.
Dok sam ja studirao, on je kockao i zavodio žene. Upao je i u neko blago sumnjivo društvo kojem lakši oblici kriminala nisu bili strani. To nas je konačno razdvojilo. Prestali smo upražnjavati bilo kakav oblik komunikacije. Naprosto smo postali dva svijeta.
Jednog lijepog proljetnog dana vidio sam ga kako ljubi ženu koju sam pokušavao zavesti. Bila je moja kolegica sa fakulteta, uvijek nasmijana, uvijek u prvoj klupi ispred katedre, uvijek s nekim promućurnim pitanjem nakon predavanja.
Pitao sam je sjeća li se tih vremena, na što mi je odgovorila samo da je bila jako mlada i ponesena filmovima poput "Mačke na vrućem limenom krovu", "Divljaka", "Sjaj u travi" te knjigama poput "Orkanskih visova". Sve ljubavi uključuju i bol, a glavni protagonist je uvijek markantan muškarac, pomalo stran, divlji i neukrotiv. Kada se izmaglica strasti raziđe, ostaje samo jasna činjenica da sam krivo izabrala, rekla mi je tog dana. Zvučalo je kao damski pandan rečenici "da smo se barem ranije sreli".
Pila je vreli čaj jednakom lakoćom kao ja svoj hladni napitak. Poželio sam pecivo od lisnatog tijesta punjenog višnjama, no imali su samo ono od jabuka, pa sam se pomirio sa sudbinom i naručio dva nadajući se da će jabuke biti barem malo kiselkaste i bez cimeta. Peciva su bila topla i jeli smo ih vani, u rukavicama, dok smo nastavljali šetnju. Kiša je i dalje padala, pa sam raširio svoj crni kišobran i ponudio joj da me uzme ispod ruke. Hodali smo lakoćom kakvu već dugo nisam osjetio. Njena ruka ispod moje bila je nešto najprirodnje na svijetu. Kao da je tamo počivala oduvijek. Otpratio sam je do stana, sklonio joj vlažan pramen sa čela i otišao.
Tu sam noć proveo budan u naručju žene s kojom sam se povremeno viđao. Niti je ona voljela mene, niti sam ja volio nju, no dobro bi nam dolazili ti povremeni susreti. Liječili su bol što je nisam znao obuzdavati. Što sam stariji, sve sam usamljeniji, ali i sve teže mogu zamisliti da tu samoću pretvorim u nešto drugo.
Tu sam noć plakao prvi put u životu. Ni sam ne znam kako, ali suze su mi se same otele i pokapale jastuk. Sramio sam se svoje slabosti. Plakao sam zbog pomisli da ću ostariti sam. Omlohavit će mi koža, naborati se lice, a odjeća će mirisati na naftalin umjesto na skupu kolonjsku vodu. Ostarit ću a da nikome neću biti važan. Bez žene, bez djece. A ona, ona će ostariti nesretna, nevoljena, ali ne i sama.
Zamišljao sam je kako ulazi u stan nakon što sam je ostavio ispred vrata, pozdravlja svog muža kratkim i ovlaš poljupcem, presvlači se i sjeda u fotelju ispred televizora. Zuri u prazno praveći se da gleda. Ne razgovaraju, tek razmijene pokoju riječ, nesvjesni njenog značenja. Nakon nekog vremena otići će u krevet i jecati na svojoj hladnoj strani, proklinjući mene što je nisam pozvao u sobu u hotelu. Pošla bi sa mnom na nkoliko sati zaborava. Ona, moralna i čista, okaljala bi se zbog mene. Ili zbog svoje samoće koja je izjeda kao bolest kojoj nema lijeka.
Kiša je prestala pred zoru, gotovo istovremeno kada je žena iz mog kreveta otišla bez pozdrava, a ja sam se odupirao porivu da uzmem telefon i nazovem je. A i što bih joj rekao. Nema se tu više što reći.
Aries
komentiraj (58) * ispiši * #
new york yankees i tom cruise
četvrtak , 17.07.2008.Vjerojatno se pitate što jedan glumac i ovaj slavni tim imaju zajedničko? Ne poznajem ni jedne ni druge a ipak na moj e-mail je došla obavijest da su članovi tima poginuli u autobusnoj nesreći a slavni glumac u zrakoplovnoj. Informacije svježe. Nisam se usudio otvoriti i pogledati što se krije iza bombastičnih naslova pisama koja mi šalju posve nepoznati ljudi. Jesam li već spomenuo koliko mrzim spam? Možda me naprosto nitko ozbiljno nije shvatio. Krije li se iza toga super ubojiti virus koji bi sržio moje nove skupoplaćene čipove brand new shiny computer-a?
Kažu da je radoznalost ubila mačku, pa sukladno tomu pušem i na hladno te suzbijam svoju nemirnu prirodu. Ne, ne, baš neću otvoriti ta pisma i shvatiti kakv luđak pronađe baš moju adresu i onda se trudi zainteresirati me takvim naslovima. Prvo, gospodin dotični glumac je posljednji glumac na svijetu zbog kojeg bi riskirao da i dlaka nedostaje s glave (čitaj matične ploče) mog ljubimca, a za navedeni tim ne navijam. Čak ni ne kužim kakav je to sport koji je toliko zaludio prosječnog Amerikanca.
I ako mi je zdrav razum govorio kako u tome nema ni trunke istine, i mada me to zanima manje nego li gledanje parenja komaraca na you tube, progooglam ja malo, prema "ne budi lijen" poslovici i naravno, ne pronađem takve crne vijesti. Svi su živi i zdravi i u jednom komadu. Dođe mi da uzvratim pošiljatelju njegov mail uz prigodnu poruku "f...k y.u". Da sam hacker, mislim da bih takvim manijacima s guštom krekirao komp, premda sam posve miroljubive prirode i kao pravnik svjestan posljedica i negativnih konotacija takvog čina.
Jesam li već spomenuo kako zaista mrzim spam?
Kada bih bio junak nekog strip romana, vjerojatno bi me autor nacrtao namrgođenog, s čašom nečeg žestokog u ruci a oblačić iznad moje glave bio bi ispunjen neartikuliranim glasovima bijesa poput "gunđ, argh, uh, pas mater, frflj..." i slično. Pogled ledeniji od ledenjaka s Kriptona. Tamne oči sužene, a brada podrhtava. Komično u neku ruku, zar ne? Ljutiti se na nekoga s drugog kraja svijeta što pokušava izmanipulirati nekog jadnog naivca (a ne, mene ne).
Molim ipak, ako se netko od čitatelja ipak usudi pročitati što se krije iza ovih poruka, a računalo im ostane neoštećeno, neka jave svoja saznanja.
Aries
komentiraj (8) * ispiši * #
Izolda traži Tetrijeba
ponedjeljak , 14.07.2008."Izgubila sam te. Ne znam kada i kako se to dogodilo, ali jedno sam se jutro probudila i shvatila da te više nemam. Prestao si me uspavljivati rukom mi milujući kosu, prestao si uopće spavati u našem zajedničkom krevetu, pod nekom samo naizgled logičnom isprikom, mada moram priznati u početku mi se to činilo racionalno i nimalo me nije zabrinjavalo. A, sada mi hladna postelja žari stopala i čelo. Hladna je, hladna plahta i ako je nesnosno vruće.Smiješno je to kako prolaze godine, brzo se nižu dani, okreneš se i shvatiš da smo u nekom drugom vremenu voljeli prošetati po antikvarijatima tražeći zgodne i vrijedne očuvane knjige, da si mi u neko drugo vrijeme kupovao darove i donosio suvenire s putovanja, te da smo nekada posve uobičajeno odlazili u kino ili kazalište.
Izgubila sam te neosjetno, valjda onako kako se gube vrijedni predmeti, prvo ih zametnemo, jer im promijenimo mjesto na kojem su uobičajeno stajali, a zatim se više ne možemo sjetiti gdje smo ih zagubili da bi na kraju besciljno pretraživali sva moguća mjesta na kojim bi se mogli nalaziti, nekako svjesni da ćemo se na kraju ipak morati pomiriti s gubitkom. Ne, ti nećeš otići, nećeš me ostaviti, jer tada bi me morao otjerati, prolaziti mukotrpne procese odijeljivanja i dijeljenja, ne, to mi nećeš priuštiti, ti ćeš naprosto blijediti iz dana u dan, gubit će se boje, ton će oslabiti i tvoja slika će postati samo blijeda kopija onoga na što sam navikla. Prestao si me subotom buditi mirisima svježe spravljenog doručka, svjestan koliko mi je taj ritual značio. Voljela sam ta jutra i tu brižnost, tu naviku da tipično ženski posao obavljaš bez imalo gubitka muževnosti.
Voljela sam tvoje nespretne ruke, njihovu specifičnu vrelinu i nježnost dok bi prelazile preko osjetljivih linija mojih grudi, voljela sam tvoje usne na svojima, onako zvonko utisnute na poljubac. Voljela sam te.
I što me boli, volim te još uvijek i ako nisi onaj isti čovjek kojeg sam poznavala. Da, Tristane, promijenio si se. I premda sam ja izgubila tebe, zapravo mi se čini da sam te otjerala, odgurnula, prepustila vremenu da se sve rasplete ovako kako se rasplelo. Vidjela sam ti u očima nešto čemu se nisam nadala od čovjeka koji je uz mene vidio svijeta, od čovjeka koji se isticao intelektom i manirima od sredine u kojoj je odrastao. Vidjela sam kako se glib ovog blata malograđanštine sve više lijepi za tvoje dlanove, kako ti sa usana sve češće sklizne psovka, prostačka i glasna, onako kako psuju ljudi s manjkom kulture, kućnog odgoja, onako kako psuju muškarci kojih sam se gnušala u mladosti, tražeći pravu iiskrenu ljubav, tražeći čovjeka kojem bih se mogla predati u potpunosti.
Da, Tristane, promijenio si se za ovih nekoliko posljednjih godina, a ja, ja sam se umorila od pokušaja, od objašnjavanja, od pažnje koju sam ti poklanjala i kada je nisi zasluživao i kada si bio grub na riječima, glasan, nervozan. Bila sam uz tebe svaki tvoj umorni dan, gurajući u zapećak svoj umor, praveći se da ja sve mogu, ja mogu i umorna biti nasmiješena i nasmijavati tebe, mrgodnog i mrkog kako bih dobila makar jedan sat nježnosti i topline koja se nekad davno podrazumijevala.
Da, Tristane, već dugo nisi u sebi osjetio poriv da me iznenadiš, da me usrećiš, da mi daruješ nešto za bilo koju prigodu ili baš naprotiv, na neki nevažan datum. Dugo već nisi osjetio potrebu zagrliti me i upitati kako sam. Tek tako, jedno obično pitanje postavljeno dok ispijamo kavu na terasi hvatajući malo hladovine i vjetra u kasne popodnevne sate.
Mi razgovaramo, a to izgleda kao namješteni razgovor na pozornici nekog finog i uglađenog para, razmijenjujemo informacije, lica nam se pokreću praveći različite mimike, iznenađenje kada informacija zahtijeva da se iznenadimo, smijeh kada se ispriča nešto ironično, ali svejedno, vidi se na nama da igramo kazališne uloge, da je sve to izvještačeno, jer niti tebe zanima kako sam ja provela dan, a niti mene kakav je bio tvoj. Ja te promatram i poželim da kao nekada zaljubljeno naslonjena na tvoje grudi uživam u šapatu tvog glasa kojim mi meko i nježno prepričvaš detalje zbog kojih si zahvalan što me imaš i što sam tvoja.
Ispred očiju mi prolaze slike minulih vremena, slike s ljetovanja, slike davnih Božića, Novih godina, slavlja, proslava rođendana, buketa cvijeća koji si mi kupio a koji se meni nije svidio ali sam znala da si me volio dok si ga nosio kroz grad. Te slike su kao kaleidoskop. Pune prštavih boja, pune emocija, pune svijetla. A nas dvoje smo sivi stranci vezani jedno za drugo u sivilu neba, na sivim vrtnim stolicama u sivim odijevnim predmetima.
Kao u zrcalu, vidim na tebi da si svjestan svega, baš kao i ja, i da si pomiren sa sudbinom. Prekasno je valjda truditi se. Prekasno je valjda nadati se. Sve je prošlo. Ostala je samo fasada. I ona siva. Ogoljena. Hladna. Mi jesmo par, ali ničega tu više nema osim forme.
Ponekad mislim da sam bolesna i da ću umrijeti, pa se sva zgrčena od neke unutarnje emotivne boli preispitujem kakav će svijet biti nakon mene. Hoćeš li odahnuti ili tugovati? Bi li plakao za mnom Tristane, onako iskreno, bolno, izgubljen bez mene? Ili bi plakao kao za svakim čovjekom koji umre i bio spašen mojim odlaskom? Ipak, nadam se, još dugo ću krasti svoje vrijeme, usamljena i udaljena od tebe, a tako ti blizu.
Tragično je kada čovjek ništa ne osjeća. A ja, upravo sada, osjećam tako malo ili gotovo ništa, bol je otupjela. Otupljena pogleda promatram te kako čitaš knjigu o Tibetanskim svećenicima i zgražaš se na progone malih naroda, kojih je bilo i kojih će biti u svakom vremenu. O, da, kako si ti osjetljiv na sva svijetska pitanja, na glad jadnih naroda siromašnih zemalja, na našu sporu i izluđujuću birokraciju, na rast cijena, na neisplaćenu dividendu, na pad vrijednosti kupljenih dionica, na školski sustav, na crkvene propuste. Sve te to dira, kao da ti život ovisi od toga. Za sve si to spreman skočiti u vatru i opržiti se. Sve to doživljavaš emotivno, ljutiš se i pjeniš, raspravljaš i htio bi da te ja razumijem, zapravo, ne želiš ti moje razumjevanje, nego naprosto likuješ i uživaš šo na mom licu ne vidiš interes za velike teme, ili ti to tako želiš vidjeti. A meni se želudac okrene od tvog sagledanja političke situacije, tebe, čovjekom koji uopće nema ambicija baviti se politikom.
Tristane, ti si pesimist i svoj pesimizam širiš oko sebe kao kugu, kao zaraznu bolest koja mi ulazi u sve pore i truje mi krv, od koje mi drhte jagodice na prstima, a ti uživaš mršteći lice držati govore od kojih nema nikakve koristi osim sebičnih izljeva bijesa. Prokleti političari koji samo sjede u Saboru i primaju plaću za nerad, prokleti državni službenici koji ne rade ništa a imaju sve, prokleti poduzetnici što iskorištavaju radnike, proklete velesile što započinjuu ratove, prokleti teroristi.....I tako redom, kod tebe to ide u nedogled. Uživaš.
Izgubila sam te Tristane. Svojom voljom. Tvojim gestama.
Izgubio si sebe Tristane. Jer nisi više onaj čovijek kojeg sam poznavala, voljela. Ili sam ja naprosto bila slijepo zaljubljena, pa nisam vidjela od stabla šumu? Jer sam te voljela. I još te na neki bizaran način volim, pogrijavajući u sebi predodžbu o sreći koju sam nekoć živjela.
Pokušala sam pronaći Tetrijeba, ali čini mi se da ne voli žene slomljenog srca. Njega mogu pronaći hrabre žene, onakve kakva sam ja nekada bila. Ovo što sam sada, nije dostojno moje želje za pronaći ga. Svejedno, Izolda traži Tetrijeba. Znam da ga i Tristan traži, rekao mi je čovjek koji ovo dokumentira, čovjek skrivenog lica i tajnog imena. Rekao mi je da je on sam tajna, ali da ću jednom zacijelo naći Tetrijeba. Možda i prije Tristana. Možda i istovremeno. Onda kada se tome budem, najmanje nadala.
Hoćemo li Tristane spoznati išta prije nego li za nas bude doista i konačno kasno? Ili već jeste, samo ja to ne znam, opsjednuta svojim potragama?"
Aries
komentiraj (5) * ispiši * #
spam i ljeto
subota , 05.07.2008.Ljeto je godišnje doba koje najmanje volim. Blago sam to rekao. Mrzim ljeto. Jutra su već sparna i teška, i umjesto da popijem prvu jutarnju kavu (uh ,kako samo lažem, već nekoliko godina ne pijem kavu nego prženi ječam koji je kao zdrava zamjena za kavu, ali ostala je navika zvati taj vreli napitak zamamnim imenom) negdje u svježem hladu, ja trpim kapljice znoja za vratom iako sam svježe otuširan. To me muči, ta vlaga u zraku zbog koje mi je i koža vječito vlažna, glatka, kao da sam neka morska životinja a ne čovjek. Nemoguće je pronaći zaklon od vrućine, osim zavući se u neku mišiju rupu i ohladiti se kao u Sibiru jer polupismeni uslužni djelatnici ne znaju kako je štetno smrzavati se na 19 stupnjeva Celzijusa u lanenoj košulji kratkih rukava i bosih nogu. Uvijek sam se pitao koliko je to Farenhajta. Moj mobitel podržava konverzije svih mjernih jedinica, ali sam isuviše lijen da bih to provjerioa pa neka ostane zagonetka. Mada jutra su još nekako i podnošljiva. Najviše mrzim podneva. Morao bih skočiti do grada kupiti nešto potrebnih namirnica, no asfalt je pregrijan da se tope potplati od kožnih papuča. Hodanje je naporno, zrak vreo do usijanja, i prljav kako to obično biva u gradovima s dosta prometne gužve. A moj je grad malen ali je prometan. Svi kao da su se zarekli da neće prijeći ni deset koraka pješke, ne, treba sjesti u automobil, upaliti klimu, provozati se sto metara i zatim izaći uz blage znakove vrtoglavice zbog naglog skupljanja krvnih žila u mozgu. Već dugo se bavim mišlju da odem u Grčku i to na Santorini. Ne znam zašto me tako jako privlači bjelina kuća u kontrastu s plavo - zelenom bojom mora, no valjda ću otkriti ako ikada tamo stignem. No, razlog radi kojeg se teško odlučujem je upravo ljeto. Kakvo li je tek ljeto južnije u zemlji koja još miriše na antiku? Možda bih tamo morao pokušati otići u proljeće....Jer kao što rekoh, zaista teško podnosim ljeto.
Najgore su noći. Negdje u predvečerje puhne malo vjetra, onog vrelog vjetra koji ne može rashladiti ni zrak ni ulice. A zatim padne mrak i sve stane. Ne mrda ni lišće, ni more, ni trava. Sve stoji. Kao začarano. Otvaram prozore i pravim propuh kroz kuću. Uzalud. Sve stoji. Zavjese kao da su beživotno opuštene uz zidove, ne plešu, ne savijaju se, ne lepršaju. Sparina se podmuklo uvukla unutra i nema ničega što bi je moglo istjerati. Izlazim vani. Protegnem noge. Ne spava mi se, a najradije bih legao na goli beton, ispod vedrog neba osutog srebrnim zvijezdama. Dotaknem dlanom, pa opsujem. Vrel je. Hodam. Od hodanja mi je još više vruće. Tako umoran i razjaren nekako dočekam ponoć. Malo postaje podnošljivije. Vani. Samo vani. Unutra se jednako nepodnošljivo vratiti. Palim klimu da rastjera molekule vrućine. Napokon uspijevam zaspati, puno, puno iza ponoći. Budim se mamuran i sve počinje iznova. I tako tri mjeseca. Sve do jeseni. Iznemognem iziritiran nemogućnošću utjecaja na atmosferske prilike.
I tako jednog vrelog ljetnog dana, početkom srpnja, sjednem za računalo, novo, tek kupljeno. Tipkovnica kao iz snova, moderna, skupa, crna. Pisanje mi se čini kao sviranje klavira. Kao umjetnost diranja prstima. Tipkovnica je barem hladna. Bežična. I bežični miš, jedan od onih koji reagira i na najmanji dodir. Anatomski prilagođen ruci. Ekran. Tanak i leden. Širok. Pogledom je nemoguće obuhvatiti ga u jednom pokušaju. Potrebno je kliziti s lijeva na desno nekoliko sekundi. Sve na njemu izgleda grandiozno. Svrhovito. Ljepše nego ranije. Boje su žive, gotovo je moguće osjetiti život iza prvog njegovog sloja.
Pogledam e- mail. Imam nekoliko adresa. Broj nepročitanih poruka izgleda obećavajuće. A zatim mi jurne krv u glavu. Zar je moguće da se gamad dočepala baš svake moje e - mail adrese i sad me maltretira? Jedni prodaju viagru, ma što će mi to za kojeg k....kada imam tek trideset i jednu? Osim toga, bio bih valjda blesav kada bih naručivao ikakve lijekove od sumnjivih tipova sa neta. Drugi mi nude jaaaako povoljne zajmove, s fantastičnim kamatama. E, baš mi treba biti dužan nekom intrnacionalnom mafijašu kojem ni Interpol ne može ući u trag, a bavi se kamatarenjem poštenog i nepoštenog svijeta. Nije mi dovoljno što na kredit svojoj domaćoj (???) banci kojoj sam vijeran cijelo desetljeće plaćam masne kamate, koje su još k tomu i promijenjljive (čitaj - jedino se mogu s vremenom povećati, ali smanjiti nikako). Treći mi nude nastavak školovanja na jednom fantastičnom sveučilištu u Americi za "samo" nekoliko desetaka soma dolara. Potrošio sam ja dosta i za školovanje ovdje u domaćoj režiji, pa ne vidim da se znanje cijeni onoliko koliko je u njega uloženo. Ali, kakva mi korist od nerviranja. Četvrti je šeik iz neke zemlje koju nikako ne uspijevam pronaći na zemljopisnoj karti. Eh, što nisam pažljivije slušao u srednjoj školi kada su se učile egzotične destinacije. Na žalost u toj je zemlji zavladala neprijateljska hunta i zbacila s vlasti tog jadnog šeika, kralja, šaha, vladara uglavnom. I taj lik, pronađe baš mene i baš u mene ima povjerenja, i onako mi baš prijateljski nudi jedan dio svog milijunskog bogatstva samo ako mu pošaljem svoje podatke i broj mog računa kako bi on novac proslijedio baš meni. Ruka ruku mije. Ja pomognem njemu, a on mi za uzvrat da love do krova. I kao u bajci, ja Pepeljuga udam se za princa. Uh, pardon, ima tu jedna kvaka (ali ne 22). Nisam Pepeljuga. Tek sam muškarac u ranim tridesetima koji zasigurno neće postati perverzno bogat zahvaljujući spam porukama.
I kako onda ostati cool? Em je vruće, i nekako dišem na toj vrućini, em mi nitko ne piše kao da sam Pukovnik iz one slavne knjige. Barem mi ne piše nitko normalan. Možda bi Pukovniku koji je bio jako usamljen i spam bio dovoljan, da je barem postojao u njegovo vrijeme,.ali mene je doveo do ludila.
I tako obrišem sve poruke osim dvije. Jedna je obavijest Algoritma o mojoj on-line narudžbi knjiga. Naručio sam tri knjige po akcijskoj ponudi, kupiš dvije jednu dobiješ besplatno, a vidim da mi javljaju kako je iznos moje narudžbe toliko visok da ja ne vidim da su mi oni išta dali besplatno. A lijepo sam napisao u napomeni sve....Obrišem rezignirano i taj e- mail. Najradije bih isključio i računalo, ali još moram objaviti priču.
Aries
komentiraj (20) * ispiši * #