Grad spava. Noć je utonula u ulice i tiho pretvorila javna mjesta i trgove u skrovite kutke obasjane javnom rasvjetom, ali prazne i tihe, pomalo prijeteće. Prozori iza kojih nepoznati ljudi snivaju, otvoreni su širom, kako bi noćni lepršav zrak ulazio i osvježavao spavače. Ne pamtim ga ovakvog. U vrijeme dok sam živio u njemu bio mi je puno romantičniji, nježniji, humaniji. Sad ne poznajem ni ljude, ni njihove otiske na pločnicima, ni jezik kojim govore, sve je drugačije, kultura, mirisi, psi. Šetam sam. Dva su sata ujutro. Ulice se zovu drugačije, vidim to po klimavim i zaprljanim natpisnim pločicama. Prokletstvo je ovih krajeva da nazivlje ulice po živim ljudima ili tek umrlim političkim akterima, pa ih se onda nakon nekoliko godina ili desetljeća netko dosjeti preimenovati, vođen prizemnim motivima kao što su uvjerenja i stavovi o nedavnim povjesnim događajima. Tako postavljamo i spomenike znajući da im je bliska sudbina da budu srušeni. Bez ikakvih kriterija veličamo njima ljude kojima povijesna uloga nije neprijeporno dokazana, utvrđena. Čudno je kako su ljudi izrasli u nadmoćna bića na planetu. Tako agresivni i puni poriva za uništavanjem svega što im se nađe na putu.
Djeca su katkad surova. Od takve surove djece ne nastanu nužno zli ljudi, ali počine takva djela koja nekome ostave ožiljke. Sjećam se, u ulici pored višekatnice u kojoj smo živjeli, izgrađena je osnovna škola. Zgrada siva i ozbiljnih kontura, nadvijala se nad nas djecu kao prijetnja. Ipak volio sam te hodnike, labirinte hodnika i učionice, bijele krede i suhe spužve kojim bi brisali zelene ploče, zvuk škripanja koji se stvarao pri tome bio je gori od grebanja dugim noktima po stiroporu. Volio sam zemljopisne karte rastegnute preko cijelog zida i drveni štap kojim bi učiteljica pokazivala gradove, rijeke, mjesta koja možda nikada neću posjetiti.
U prvom razredu imao sam učiteljicu. Imala je kratko ime koje je počinjalo slovom M, izgovaralo se tako da su ga bila puna usta, strano i pomalo egzotično, a ona je bila žena pred mirovinu. Danas je vjerojatno više nema među živima, ali ako jest živa onda mora da ima preko osamdeset godina. Sjećam se njene crvene kose i oštrog, na kraju povijenog nosa. Bila je stroga. Odmjerena. Prava dama. Prava učiteljica starog kova, takvih više nema u današnje vrijeme. Danas se i one starije žele što više prbližiti djeci, žele biti mladenačke i lepršave, žele izgledati onako kako su izgledale kada im je bilo trideset. Pa u to ime izlaze sa djecom, smiju se i šale. Naša gospođa M. bila je stroj za učenje, hladan i racionalan, bez puno bliskosti i priče koja nije imala veze s temom predavanja.
Kako rekoh, djeca znaju biti okrutna. Djeca iz prvog b, bila su svjetski prvaci u tome. Samo, u moje vrijeme nisu postojali termini poput mobinga, niti je itko vidio nešto loše u činjenici da postoje imućnija djeca, bolje odjevena, i ona siromašnija, oskudnije.
Na djeci se vidjelo dolaze li iz sela iz okolice grada ili su prava gradska djeca. A sama djeca su bila svjesna svog statusa. Zadirkivanja su bila normalna pojava, a nekolicina djeca uvijek slatka i izazovna meta.
Ona je bila ružno pače našeg razreda. Iznadprosječno visoka i mršava, štrčala je od ostale djece i kada je sjedila u klupi. Izgledala je kao da će se slomiti ako vjetar samo zapuše malo jače. Bila je iz naše dječije perspektive, samo hrpa kostiju, koje je na okupu držala koža. Ružna, činila nam se tada u usporedbi s lijepim plavokosim djevojčicama iz pristojnih obitelji, s rozim mašnicama u kosi. Njezina tamna kovrčava kosa bila je ošišana kratko do vrata, ali dovoljno da prekriva krupne i malo klempave uši. Oči smeđe i krupne uokvirivale su duge crne trepavice koje su joj uvijek bacale sjenu na pola lica. Zapravo kada malo bolje razmislim, mogao bih se okladiti da je danas uspješna manekenka, ljepotica kojoj nema ravne, jer tako to obično biva. Barem tako svjedoče neke od najljepših žena današnjice, da su u djetinjstvu bile ružne i nezgrapne, nerijetko zadirkivane od strane prijatelja. Pokušavam se sjetiti njenih crta lica, no ne uspjeva mi. Zaboravio sam te detalje, izbrisalo ih je vrijeme.
Bila je stidljiva. No, većina je voljela govoriti da je glupa, jer je zbog te stidljivosti rijetko što govorila, a posljedica su bile loše ocjene. Neke sitne dvojčice i trojčice u najboljem slučaju.
Zvali smo je "maca leti". Posprdan nadimak. Vjerojatno joj se bilo teško nositi s imenom kojim smo je prozvali. Ne sjećam se ni njenog pravog imena. Nešto mi se po glavi mota ime Ranka, ali nisam siguran je li se baš tako zvala ili je moja bujna mašta pretvorila neko drugo ime u ovo pa se sad moja sjećanja poigravaju sa mnom. Uglavnom, znam samo da je njeno pravo ime bilo lijepo. Najljepše na njoj.
I tako, jednog posve običnog dana, naša hladna gospođa M. prozove djevojčicu i upita je što radi maca na slici obješenoj preko cijele školske ploče. Bila je to nekakva ilustracija, na kojoj se djeca igraju u parku, a životinje oko njih skakuću, maca se igrala s klupkom vune, pas je imao nekakvu kost i tako unedogled. Naprosto jedna obična infantilna slika. Zanimljivo je što je onaj tko ju je crtao htio na dvodimenzionalnoj površini htio prikazati dojam trodimenzionalnosti i dubine, te je udaljenije objekte nacrtao iznad djece koja su bila u krupnom planu. Slikari bi znali kako se ta tehnika zvala, a ja se sjećam nešto malo iz predavanja o umjetnosti koje sam kasnije slušao u gimnaziji, da se udaljenost i dubina dobijaju slikanjem udaljenijih predmeta manjim, a bližih predmeta većih. Ovdje su svi likovi bili jednake veličine, samo slikani jedni iznad drugih. Nije se to moglo nazvati slikarstvom, ne nikako. No nitko od nas djece, kasnije ću to uvidjeti, nije vidio koliko je ta slika pogrešna. A ona je jednostavno na pitanje " što radi maca na slici" odgovorila "maca leti". Razredom se prolomio gromoglasan smijeh. Ciničam, bezobziran, poražavajuće posprdan i izrugujući smijeh. Smijeh koji je govorio, "kako si glupa, djevojčice, kako maca može letjeti, pa ona se igra klupkom vune". Od tog nesretnog dana, svi su za njom vikali "maca leti" ismijavajući je. A, ona je samo rekla istinu. Jasno vidljivu. Vidjela je ono što mi ostali nismo, zaslijepljeni predrasudama. Znali smo da mačke ne lete, pa zaboga, nemaju krila, znali smo da je to nemoguće. Ona je naprosto bila veći sanjar od nas ili veći vizionar. Nešto poput onog djeteta iz bajke koje je povikalo da je car gol.
Da, upravo tako, djeca su najokrutnija stvorenja koje znam. A gospođa M. se samo nasmijala i upisala jedinicu u dnevnik. Bezbrižna, žena koja ne zna što znai grižnja savjesti. Ona je bila stvor bez osjećaja, stroj za naučavanje. Ništa ona nije primjetila, ni svjetlucavu kap u Rankinim očima, ni ružan smijeh na našim usnama. Nije je bilo briga.Nju je čekala njena mirovina. Mi smo bili posljednja generacija koju je vodila, i nije nas uspjela dovesti do kraja.
Grad spava. Gledam tu školu, ponešto je oronula, ipak su prošle godine, gledam igralište, čini mi se puno, puno manje nego li sam zapamtio kao dijete. Valjda nam dok smo mali stvari i građevine izgledaju impozantnije nego što zaista jesu. Bože, što li je sad s tim ljudima s kojima sam dijelio školske klupe. Davno sam otišao iz grada, i nisam se više vraćao sve do sad. Gdje li je Ranka, gdje li su sve one djevojčice s kikicama i dječaci s kojima sam trčao za loptom? Pita i se itko gdje sam ja? Tko zna bi li se prepoznali i da se sretnemo. Otresem prašinu sa cipela i krenem put hotela. Pješke, jer u ovo doba je nemoguće pronaći taksi. Pod mojim koracima odzvanja ulica. Buni li se što sam stranac njenim visokim lampama oko kojih mušice plešu svoj posljednji ljubavni ples nesvjesne bližećeg kraja? Svijetlo je toliko privlačno, da ne mare za toplinu, za vrelinu, dok ne priđu previše blizu i sprže se hvatajući san. San je nedohvatan, stoga bježim sa ulica, bježim iz sjećanja, bježim u hotel, do jutra, a onda dalje nastavljam put. Teško je biti stranac u gradu svog djetinjstva i ne osjećati ga. Zbog njega ne zadrhtim i nemam osjećaj da se vraćam kući. Tek usputna stanica prepuna sjećanja. Sa koje bježim da ne budem sprežen kao mušica.
Aries
Post je objavljen 30.07.2008. u 22:37 sati.