Izolda traži Tetrijeba

"Izgubila sam te. Ne znam kada i kako se to dogodilo, ali jedno sam se jutro probudila i shvatila da te više nemam. Prestao si me uspavljivati rukom mi milujući kosu, prestao si uopće spavati u našem zajedničkom krevetu, pod nekom samo naizgled logičnom isprikom, mada moram priznati u početku mi se to činilo racionalno i nimalo me nije zabrinjavalo. A, sada mi hladna postelja žari stopala i čelo. Hladna je, hladna plahta i ako je nesnosno vruće.Smiješno je to kako prolaze godine, brzo se nižu dani, okreneš se i shvatiš da smo u nekom drugom vremenu voljeli prošetati po antikvarijatima tražeći zgodne i vrijedne očuvane knjige, da si mi u neko drugo vrijeme kupovao darove i donosio suvenire s putovanja, te da smo nekada posve uobičajeno odlazili u kino ili kazalište.
Izgubila sam te neosjetno, valjda onako kako se gube vrijedni predmeti, prvo ih zametnemo, jer im promijenimo mjesto na kojem su uobičajeno stajali, a zatim se više ne možemo sjetiti gdje smo ih zagubili da bi na kraju besciljno pretraživali sva moguća mjesta na kojim bi se mogli nalaziti, nekako svjesni da ćemo se na kraju ipak morati pomiriti s gubitkom. Ne, ti nećeš otići, nećeš me ostaviti, jer tada bi me morao otjerati, prolaziti mukotrpne procese odijeljivanja i dijeljenja, ne, to mi nećeš priuštiti, ti ćeš naprosto blijediti iz dana u dan, gubit će se boje, ton će oslabiti i tvoja slika će postati samo blijeda kopija onoga na što sam navikla. Prestao si me subotom buditi mirisima svježe spravljenog doručka, svjestan koliko mi je taj ritual značio. Voljela sam ta jutra i tu brižnost, tu naviku da tipično ženski posao obavljaš bez imalo gubitka muževnosti.
Voljela sam tvoje nespretne ruke, njihovu specifičnu vrelinu i nježnost dok bi prelazile preko osjetljivih linija mojih grudi, voljela sam tvoje usne na svojima, onako zvonko utisnute na poljubac. Voljela sam te.
I što me boli, volim te još uvijek i ako nisi onaj isti čovjek kojeg sam poznavala. Da, Tristane, promijenio si se. I premda sam ja izgubila tebe, zapravo mi se čini da sam te otjerala, odgurnula, prepustila vremenu da se sve rasplete ovako kako se rasplelo. Vidjela sam ti u očima nešto čemu se nisam nadala od čovjeka koji je uz mene vidio svijeta, od čovjeka koji se isticao intelektom i manirima od sredine u kojoj je odrastao. Vidjela sam kako se glib ovog blata malograđanštine sve više lijepi za tvoje dlanove, kako ti sa usana sve češće sklizne psovka, prostačka i glasna, onako kako psuju ljudi s manjkom kulture, kućnog odgoja, onako kako psuju muškarci kojih sam se gnušala u mladosti, tražeći pravu iiskrenu ljubav, tražeći čovjeka kojem bih se mogla predati u potpunosti.
Da, Tristane, promijenio si se za ovih nekoliko posljednjih godina, a ja, ja sam se umorila od pokušaja, od objašnjavanja, od pažnje koju sam ti poklanjala i kada je nisi zasluživao i kada si bio grub na riječima, glasan, nervozan. Bila sam uz tebe svaki tvoj umorni dan, gurajući u zapećak svoj umor, praveći se da ja sve mogu, ja mogu i umorna biti nasmiješena i nasmijavati tebe, mrgodnog i mrkog kako bih dobila makar jedan sat nježnosti i topline koja se nekad davno podrazumijevala.
Da, Tristane, već dugo nisi u sebi osjetio poriv da me iznenadiš, da me usrećiš, da mi daruješ nešto za bilo koju prigodu ili baš naprotiv, na neki nevažan datum. Dugo već nisi osjetio potrebu zagrliti me i upitati kako sam. Tek tako, jedno obično pitanje postavljeno dok ispijamo kavu na terasi hvatajući malo hladovine i vjetra u kasne popodnevne sate.
Mi razgovaramo, a to izgleda kao namješteni razgovor na pozornici nekog finog i uglađenog para, razmijenjujemo informacije, lica nam se pokreću praveći različite mimike, iznenađenje kada informacija zahtijeva da se iznenadimo, smijeh kada se ispriča nešto ironično, ali svejedno, vidi se na nama da igramo kazališne uloge, da je sve to izvještačeno, jer niti tebe zanima kako sam ja provela dan, a niti mene kakav je bio tvoj. Ja te promatram i poželim da kao nekada zaljubljeno naslonjena na tvoje grudi uživam u šapatu tvog glasa kojim mi meko i nježno prepričvaš detalje zbog kojih si zahvalan što me imaš i što sam tvoja.
Ispred očiju mi prolaze slike minulih vremena, slike s ljetovanja, slike davnih Božića, Novih godina, slavlja, proslava rođendana, buketa cvijeća koji si mi kupio a koji se meni nije svidio ali sam znala da si me volio dok si ga nosio kroz grad. Te slike su kao kaleidoskop. Pune prštavih boja, pune emocija, pune svijetla. A nas dvoje smo sivi stranci vezani jedno za drugo u sivilu neba, na sivim vrtnim stolicama u sivim odijevnim predmetima.
Kao u zrcalu, vidim na tebi da si svjestan svega, baš kao i ja, i da si pomiren sa sudbinom. Prekasno je valjda truditi se. Prekasno je valjda nadati se. Sve je prošlo. Ostala je samo fasada. I ona siva. Ogoljena. Hladna. Mi jesmo par, ali ničega tu više nema osim forme.
Ponekad mislim da sam bolesna i da ću umrijeti, pa se sva zgrčena od neke unutarnje emotivne boli preispitujem kakav će svijet biti nakon mene. Hoćeš li odahnuti ili tugovati? Bi li plakao za mnom Tristane, onako iskreno, bolno, izgubljen bez mene? Ili bi plakao kao za svakim čovjekom koji umre i bio spašen mojim odlaskom? Ipak, nadam se, još dugo ću krasti svoje vrijeme, usamljena i udaljena od tebe, a tako ti blizu.
Tragično je kada čovjek ništa ne osjeća. A ja, upravo sada, osjećam tako malo ili gotovo ništa, bol je otupjela. Otupljena pogleda promatram te kako čitaš knjigu o Tibetanskim svećenicima i zgražaš se na progone malih naroda, kojih je bilo i kojih će biti u svakom vremenu. O, da, kako si ti osjetljiv na sva svijetska pitanja, na glad jadnih naroda siromašnih zemalja, na našu sporu i izluđujuću birokraciju, na rast cijena, na neisplaćenu dividendu, na pad vrijednosti kupljenih dionica, na školski sustav, na crkvene propuste. Sve te to dira, kao da ti život ovisi od toga. Za sve si to spreman skočiti u vatru i opržiti se. Sve to doživljavaš emotivno, ljutiš se i pjeniš, raspravljaš i htio bi da te ja razumijem, zapravo, ne želiš ti moje razumjevanje, nego naprosto likuješ i uživaš šo na mom licu ne vidiš interes za velike teme, ili ti to tako želiš vidjeti. A meni se želudac okrene od tvog sagledanja političke situacije, tebe, čovjekom koji uopće nema ambicija baviti se politikom.
Tristane, ti si pesimist i svoj pesimizam širiš oko sebe kao kugu, kao zaraznu bolest koja mi ulazi u sve pore i truje mi krv, od koje mi drhte jagodice na prstima, a ti uživaš mršteći lice držati govore od kojih nema nikakve koristi osim sebičnih izljeva bijesa. Prokleti političari koji samo sjede u Saboru i primaju plaću za nerad, prokleti državni službenici koji ne rade ništa a imaju sve, prokleti poduzetnici što iskorištavaju radnike, proklete velesile što započinjuu ratove, prokleti teroristi.....I tako redom, kod tebe to ide u nedogled. Uživaš.
Izgubila sam te Tristane. Svojom voljom. Tvojim gestama.
Izgubio si sebe Tristane. Jer nisi više onaj čovijek kojeg sam poznavala, voljela. Ili sam ja naprosto bila slijepo zaljubljena, pa nisam vidjela od stabla šumu? Jer sam te voljela. I još te na neki bizaran način volim, pogrijavajući u sebi predodžbu o sreći koju sam nekoć živjela.
Pokušala sam pronaći Tetrijeba, ali čini mi se da ne voli žene slomljenog srca. Njega mogu pronaći hrabre žene, onakve kakva sam ja nekada bila. Ovo što sam sada, nije dostojno moje želje za pronaći ga. Svejedno, Izolda traži Tetrijeba. Znam da ga i Tristan traži, rekao mi je čovjek koji ovo dokumentira, čovjek skrivenog lica i tajnog imena. Rekao mi je da je on sam tajna, ali da ću jednom zacijelo naći Tetrijeba. Možda i prije Tristana. Možda i istovremeno. Onda kada se tome budem, najmanje nadala.
Hoćemo li Tristane spoznati išta prije nego li za nas bude doista i konačno kasno? Ili već jeste, samo ja to ne znam, opsjednuta svojim potragama?"

Aries